15.02.2013.

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Drage moje čitateljice i dragi čitatelji,

Nedavno sam završila rad na novoj drami koja govori o ženskoj povijesti jedne obitelji tijekom zadnjih sto godina i, na neki način, o putu koji su žene prošle kroz to, za žene ključno stoljeće, na ovim našim prostorima na kojima su se stubokom mijenjali politički kontekst i sustavi vrijednosti. Prijeđeni put je velik i život je danas neusporediv, vjerojatno bi trebalo reći neusporedivo bolji. Ipak, prenosim vam jedno pismo anonimne autorice, objavljeno u časopisu Domaće ognjište davne 1911.godine, zbog precizno i potresno opisanog problema koji je, vjerujem, i danas, ispod slojeva suvremenog života, aktualan.

‘Dragi moj,

pišem vam da se malo smire u glavi brojke. Već su mi usta suha od ponavljanja i oči kao da već i ne vide drugo, nego ove sitne male brojčice što su popadale na papir kao muhe za ljetne zapare! Kroz dan ovako zbrajam i pišem tamo do deset na večer, a dalje u noć do 1 i 2 sata, kako kada, čitam, da mi skrbeći za tjelesne potrebe ne zaostane duh. Čitam sad divno djelo Žena i socijalizam i prevrćem se kasnije po krevetu, sve je u meni nemirno, sve uzbibano.

Ja osjećam, kako već deset godina dršće ta duša u meni, osjećam kako sve vrije u njoj i sve sklapam ruke i molim: daj mi, Bože, snage da je iznesem jednom – tu dušu svoju, tu dušu svake žene. Duša žene! Ta impulzivna – ta senzibilna duša. Kao vosak! Svi utisci su u njoj lagani – i dobri i zli. Ona trpi, oduševljava se, plače, moli, želi i – ljubi, a ipak je tako smiješna u očima onih kojima se pred noge baca.

Stupamo doduše zajedno stazom života, ali nas misao uvijek dijeli, tek da si kob izmijenimo, tad bismo se razumjeli. To smo mi – muškarci i žene.

Dva roda, dva čovjeka, dva neprijatelja. Otkad svijet postoji, odonda se mrzimo, činimo si uzajamno zlo. Vi ste stvorili čvrstu falangu, stali pred nas i ne puštate nas naprijed. Vi ste naš cilj, jer ste pred nama i naša granica. A mi stojimo straga i s mržnjom i potajnim bijesom gledamo na vas, kako ste svi složni, i najveći i najmanji, i inteligentni i prosti i svi – svi – svi u jednoj misli, da nas treba potisnuti. A u nama se budi zmija, lukava, glatka, vijugava – zmija, što je već s materom našom Evom sklopila prijateljstvo. Vrebamo, i u času kad se ma gdje prorijedi falanga vaša, mi se gdjekoja neopazice utisnemo i u času kad vi i ne mislite – stojimo kraj vas. Vi se ne uzrujavate suviše. Jedna,

dvije, tri – što je to? A milijuni stoje još uvijek straga. I stojite mirno na svom mjestu koje vam je prije tisuće ljeta još priroda odredila, na posjedu koji vam pripada i za koji se niste trebali boriti. A mi koračamo mučno naprijed, i svaki korak plaćamo skupo. Sa čašću našom, imenom našim. – Jer milijuni onih drugih žena što nisu imale vremena ni sposobnosti da se u zgodnom času otisnu naprijed, prenose svu mržnju svoju na nas. I sad su te jadne dvije, tri iznimke- što stoje naprijed, postale treći red, koji ima – dva neprijatelja. Muškaračka falanga gleda na njih kao na znamenke, a broj žena ostraga, kao na odbjegle nevjernice. I iznimka koju ta mržnja i otuđenost muči, sve uzdiše i misli: “Oh, da nisam nikada pošla ovamo. Zašto nisam ostala tamo među njima, da s njima zajedno živim, kako već vijekove žive.”

I onda se ona bori, bori, cijeli daljnji život borbom koja se ne vidi, ali ubija. To je borba sa sobom, sa svojim mislima, svojom osobom. Neprestano je sili: “Govori, govori! Piši! Reci svoje mnijenje. Digni glavu visoko i budi onakva kako ti nalaže tvoja duša. To je konzekventnost, a to je jedini put do cilja.” A onda se javlja drugi glas i šapće: “Šuti, budi ponizna! Ponizna budi – obori glavu. Gledaju te, govore o tebi, čude se i pitaju: Zar ti je tu mjesto? Budi čedna i viči na glas, da uz sve svoje individualnosti ljubiš svoga muža i svoje dijete. – Viči na glas jer ti inače ne vjeruju.”

A onaj koji joj je u falangi stajao najbliže i poveo je sa sobom u život , taj je vuče čas sa sobom da se bore zajedno, da budu u prvim redovima, čas je opet gura natrag u redove onih sićušnih i malih što su znale samo radi toga, jer ne mogu biti velike. A duša nemirna i uzbibana pita: Kuda ću? Gdje mi je mjesto? U mene je mladost, ljepota, duh, snaga, polet, vedrina i energija za rad – i zar sve to zajedno mora bezuvjetno u onaj isti kalup iz kojeg već tisućljeća izlaze iste figure? I one najveće, najsnažnije, koje vide da im nije dozvoljeno, da dovedu u sklad svoj rad, svoje težnje slobodnog duha sa obiteljskim životom i radom, one se otkidaju od njega, zatajuju se i rade, rade i stvaraju.

A kad stoje na vrhuncu života, onda ko i Alica Glyczinska: “ Sve bijah – sve dadoh, a ja sama ne imam muža ni djeteta”. I umiru sa posljednjim pitanjem u srcu: Što je to u svijetu, što nas goni kao divlje i preplašene zvijeri, da se nikad nigdje ne smirujemo?! A Mephisto se tek smije i govori: “To je krivo vaše društvo i društveni poredak!”

Ljubi te od srca Tvoja

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO