25.11.2017.

Curko i dečkica

John Lewis je ime robne kuće na koju se britanska dobrostojeća srednja klasa oslanja kao što se nekad Jugoslavija oslanjala na Vegetu. Ako nema u Johnu Lewisu, ne treba ti. No, kako voli sebe doživljavati kao brand koji ide ukorak s vremenom, John Lewis je nedavno objavio da će, od sada, oznake na odjeći za djecu biti ‘rodno neutralne’, tj., na svoj će odjeći pisati Boys&Girls i obratno. Zbog tog se malog koraka Britanija na dan objave našla zatečenom, histeričnom i podijeljenom, skoro više nego na nemili dan zadnjeg referenduma.

Na društvenim mrežama zapjenjeni roditelji i poneki društveni komentator prijete bojkotom, proklinju pomahnitalu političku korektnost zbog koje se prave ustupci manjini (što je, da se zaključiti, negativno) i podvlače velikim tiskanim slovima da su DEČKI DEČKI, a CURICE CURICE. Iako se javilo i mnogo zagovornika, razina narodne razjarenosti mnoge je začudila, pogotovo u ovo vrijeme kad se svako jutro pitamo je li preko noći neki otok nestao s mape, je li nova bomba eksplodirala iza ugla ili je jedan od ona dva groteskna negativca ispalio nuklearnu raketu.

Stoji li u podlozi žestoke uvrijeđenosti bojazan da bi uskraćivanje kodificiranja rodnih uloga od najranije dobi moglo dovesti do neželjenih posljedica u obliku, ne daj bože, homoseksualnosti ili transrodnosti? Nema dovoljno megafona na svijetu kojima bi se u kolektivnu svijest utuvila neosporiva činjenica da ni rod, ni seksualna orijentacija nisu navike koje se mijenjaju izlaganjem utjecajima, a izbijaju iz glave pokorom. A i kad smo već tako sigurni da postoje samo TA DVA RODA, čemu panika?

A za sve one, rekla bih normalne ljude, makar je to zapaljiv termin u ovom kontekstu, koji se mogu otarasiti tih rudimentarnih strahova o spolu i rodu, pitanje koje se nameće je zašto je bitno da se od rođenja vidi, i to iz aviona, tko je koji rod? Postoji li u roditeljstvu neki inherentni ponos na rod djeteta koje smo donijeli na svijet? Zašto bismo ih još u dobi kad jedva da su svjesni svojih pet prstiju usmjeravali u određenu vrstu ponašanja primjerenu organu koji imaju između nogu? Naravno da nas nitko ne priječi da kupujemo za curice na odjelu za dečke i obrnuto( doduše, dok se nitko ne pita što curica radi u mornarskoj majici, dečke u suknjicama od tila rijetko viđamo), ali stvari su kompleksnije od puke podjele na hlače i suknje. Dizajn rodno određene odjeće upisuje u dječju podsvijest poruke o rodnim očekivanjima koje, u najmanju ruku, ograničavaju njihovu maštu i koče potencijal, a u najgoru (posebno za curice) ukalupljuju u stereotipe. Posljedice se kasnije odražavaju u ambicijama, samopouzdanju, profesionalnoj probitačnosti itd., a o čemu postoji već pun pimpekić studija.

Prijateljica mi je nedavno rekla da je bolje da se što prije pomirim s tim da se curice naprosto prirodno, kao suncokreti, okreću za roza bojom. Zanimljivo. Pogotovo uzmemo li u obzir da je tek četrdesetih godina dvadesetog stoljeća roza postala ženskom, a plava muškom bojom. Do tada se roza, kao konkretnija, smatrala primjerenijom za muške bebe, a plava, kao nježnija i delikatnija, za ženske. I nije zabilježeno da bi curice mahnito otimale dečkima njihove roza odjevne predmete. Bit će ipak da je stvar u marketingu, a ne u urođenom refleksu.

Podjela se nastavlja krojevima – haljine za bebe su preslatke, ali desetomjesečno dijete koje otkriva svijet svim svojima ekstremitetima, puzi i pravi svoje prve nesigurne korake, to će neusporedivo slobodnije činiti u hlačama nego u haljinama (što je, ono, feminizam za početnike otprije dvjesto godina).

Odjeća za djecu masovno je ukrašena rodno adekvatnim dizajnom i porukama. Pa tako jedna britanska marka cipela reklamira cipele za djevojčice pod nazivom ‘Dolly Babe’ (neprevodivo), a za dječake pod nazivom ‘Lider’. Gap ima liniju za djevočice pod nazivom ‘Društveni leptirić’, a za dječake ‘Mali učenjak’. Jedna treća marka reklamira odjeću za dječake na kojoj piše ‘Budući znanstvenik’, a za djevojčice ‘Slatkica’. Da ne spominjem more proizvoda za djevojčice koje im kao paradigmu komplimenta utuvljuje u glavu ideju princeze. Danas više ni prave princeze ne skrivaju da im je život u banani. Ovako na brzinu ne mogu se sjetiti nijedne princeze dvadesetog stoljeća koja nije tragično najebala (sestre Romanov, Grace Kelly, Diana) pa mi bude draže kad mojoj kćeri u prolazu dobace ‘Zdravo, momčino!’ (što nam se događa) nego li ‘Hej, princezo’ (što nam se isto događa, makar rjeđe). Baš da ću te feminstičke bitke morati vojevati svakodnevno od njenog rođenja, nisam očekivala, ali me u cijeloj priči najviše veseli vidjeti da su agresivni konzervativci i tradicionalisti, zapravo, tako duboko nesigurni u svoj vrijednosni sustav da ih natpis na marki odjeće može sasvim izbaciti iz kolosijeka. Možda ipak ima nade.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO