14.03.2011.

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Stojim pred ulazom u restoran J. Sheeky u Londonu.

Pušim s nekolicinom prijatelja i poznanika. J. Sheeky je restoran u samom srcu West Enda, poznat po tome što u njega već desetljećima zalaze glumci prije i poslije predstava. Prije nekoliko dana bili smo tamo jer je naš prijatelj Hardeep organizirao performans uz hranu i vino. Hardeep je inače Sikh i turban je dio njegovog identiteta i imidža. Dapače turbani u svim duginim bojama. Također je i Škot pa je i kiltu sklon i to u kombinaciji s turbanom. No kad me posjetio u Hrvatskoj bio je tako ljubazan da tu kombinaciju ne prezentira Hrvatskoj javnosti te smo se uspjeli sačuvati od težih pogrda.

I stojim tako vani s Davidom i Markom, dvojicom gej muškaraca koji mi svesrdno čestitaju – čitali u novinama da će Hrvatska ući u EU i jako su sretni. Kažu, krajnje vrijeme. Onda nastavljaju da kako je Hrvatska divna i prelijepa i kako je već godinama žele posjetiti i možda baš ove godine uspiju, ima sad direktnih letova za Split, a netko im je govorio da je divan grad, a odmah potom ka otocima koji su isto tako navodno senzacionalni.

A ja šutim, pušim cigaretu kao da mi je zadnja, kimam glavom, jesu jesu, predivni su i sve se nadam da su Gotovina i Mladić pojeli sav medijski prostor koji se ima posvetiti malim ex Jugoslaveniskim zemljama u jednom trimestru.

Jer šta da sad kažem tim finim ljudima, jest moja zemlja divna, ali bolje se držite Ibize? Kako da im objasnim?

Naime, kad dođe Hardeep pa mu na cesti viknu ‘Talibane’ ili kad onako nepristojno bulje, ili kad mu carinik naloži da skine turban da ga može prepipati makar je prošao kroz rentgen i ništa nije pištalo, za razliku od mene koja sam sva pištala, pa ništa, ja se branim jednom dobrom, starom, krajnje upitnom argumentacijom, sve me jeza podilazi dok izgovaram – znaš moja zemlja je ne znam koliko posto rasno homogena. U mojoj zemlji imamo dva crnca od kojih je jedan DJ, a Sikhova nemamo uopće, tj. ne mole nos van kuće ako ih i imamo, pa eto, nije im zamjeriti, mojim zemljacima što bulje u nešto ili nekoga što im je kuriozitet.

Tu sam istu kartu koristila kad sam dovela prijateljicu crnkinju u Istru i nadala se da neće razumjeti kad joj dovikuju ‘di ti je banana’. Da je bar bio u pitanju ananas ili neka manje internacionalna riječ. Pa kad su je jedne noći okružili huligani da je mirišu i pipaju joj kosu, dok sam ja neoprezno smatrala da će biti sigurna ako ode sama 30 metara od mene kupiti koka-kolu, šta mi je tada preostalo nego da joj opet skrećem pažnju na predivno more.

Mogli biste reći, tko mi je kriv. Što me ponekad u pečalbarskoj daljini uhvati onaj neobjašnjiv primordijalni patriotizam koji mi srećom još uvijek ne utječe na izbor kandidata na glasačkom listiću, ali mi već opasno zadire u glazbeni ukus pa serem na sve strane o tome kako je zemlja predivna i ljudi otvoreni i srdačni i običaji imaju smisla itd. i dr.

I gdje da u tu tiradu uključim upozorenja ljudima drugih boja kože da se klone te fantastične zemlje. Kako da im objasnim dugu kompleksnu uzročno posljedičnost zašto ljudi nariču za ratnim zločincima.

Još nisam ni vode gutnula da navlažim grlo suho od objašnjavanja, a sad ovo. Svako jutro moram kad palim kompjuter moram strahovati hoće li netko od stranih medija prenijeti novu ponosnu vijest – da sve pod budnim okom policije, tučemo pedere.

Doduše ne bez razloga. Nego zato što smo duboko katolička zemlja. Što se očituje u ceremonijalnom ljubljenju ruke našem vjekovnom prijatelju Papi.

Ima li kraja?

Stvarno, volim svoju zemlju. Toliko je volim da svaki Kozlović i Ivan-Dolac kojeg doteglim iz nje na kraju završi u stranim želucima, sve u svrhu reklamiranja domovine. I paški sir, i svaki kulen koji dođe i seka, i rakija i Vesnin ajvar, sve samo dijelim da vide ljudi što valja. Mome sirotome mužu i meni ostane za pod jedan zub.

I muziku im puštam i na koncerte vodim i zidovi su mi puni naših slika, ali napori su mi uzaludni.

Dok ja tešem dasku, zemljaci je sapunaju. Pa dokle, dragi ljudi? Imajte milosti!

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO