9.09.2003.

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Kao što sam obećala, isprovocirana jednom prozivanjem u novinama, iako vučem tu tempiranu bombu za sobom valjda cijeli život, pozabavit ću se tom diskvalifikacijom na ćemu će mi sigurno sva djeca poznatih biti zahvalna. Sve što ste željeli reći o tome kako je to biti dijete poznatih, a nikad se niste usudili izgovoriti. Jer, osim što nije uvijek ugodno i privilegirano, još vam je prešutno oduzeta mogućnost da se požalite, jer to bi doista bilo obijesno, neuviđavno i jednostavno razmaženo.

Pa onda kao dijete poznatih trpite da vas vrijeđaju djeca nepoznatih još u osnovnoj školi jer su doma čula da vi sve imate, i to nezasluženo. Vaši se gafovi pamte iako ništa ne odudaraju od gafova onog do vas u klupi, ali taj naprosto nije zanimljiv. To je već u najranijem djetinjstvu. A proporcionalno godinama, zloba raste, to i nije neka novost.

Nikad mi nije bilo jasno što to točno podrazumijeva biti Nečija kći, što se time o osobi doznaje. Postoji nekakav tajni pakt između svih ostalih, neka vreća spoznaja u koju nikad nisam zavirila jer ne znam tu prokletu lozinku, iako sam ju toliko puta vidjela. Obično taj ritual prepoznavanja ide ovako: On/ona je sin/kći tog i tog/te i te – značajno podizanje obrve – Ahaaaa, odgovara druga strana s nekim pokroviteljskim smiješko i obje strane klimanjem glave zaključuju da je sad sve puno jasnije. (??) Šifre razmijenjene, poruka zaprimljena. Samo nama ostaje da se pitamo. Ne znam kako druga djeca poznatih (mi smo, naime, toliko inhibirani u tom pitanju da međusobno nikad ne dotičemo ovu temu, možda bi nas se čak moglo izmanipulirati da povedemo hajku protiv nekog djeteta neke zvijezde, pojavi li se za to potreba), no ja se nikad nisam osjećala krivom što sam kći svojih roditelja jer to s mojim izborom nema veze. Kad me već dopalo, ipak, da budem nečija kći, pa k tome još i poznate osobe, nekako sam uvijek bila prilično ponosna što sam kći baš te određene osobe. Međutim, uz taj ponos ide i stanovita odgovornost. Pa sad možeš ti biti enfant terrible, huligan, junkey, ljenčina, hoh_tapler ili već nešto čime ćeš signalizirati da ne prihvaća_ igru. To je jedan od legitimnih putova koje pakt prihvaća. Ili možeš zasukati rukave pa krenuti opravdavati očekivanja. Ali, sad tek zabava počinje. ‘I ona ide u pisce.’ (obrva, kimanje… ) Zašto je duga obiteljska tradicija liječnika nešto što odzvanja dignitetom i pouzdanošću, ali baviti se umjetnošću, kao i jedno, ne daj bože, oba roditelja, izaziva skepsu i podozrivost. Zato što se talent ne

nasljeđuje ? Ili možda baš obrnuto. Možda upravo zbog straha koji progoni onu prvu pretpostavku da je djeci poznatih sve dano na tanjuru. Jer ako se i talent nasljeđuje, onda im je tek sve dano i to je prokleto nepošteno i tomu se mora stati na kraj. Naravno da se nikad ne uzima u obzir činjenica da je taj nejasni talent prijeko potreban, ali samo djelomičan. Ostalo je, kao i svaki posao koji se radi profesionalno i dobro, težak rad. Niti ga mogu obaviti poznati roditelji, niti je pukim prijenosom njihova DNK posao gotov.

Katkad stvarno mislim – blažena anonimnost u kojoj ti nitko poteze ne proučava mikroskopm i sumnja u čestitost svakog tvog pothvata. U kojoj ti nitko ne banalizira tvoje pothvate pretpostavkom da ih nisi samostalno osvojila. No, najčešće ipak mislim da je lijepo biti dijete ovih roditelja, sa svim svojim lošim i dobrim stranama, koje se redaju, bez obzira na prezime, jednako žilavo.

S kojim se god prezimenom rodiš, čekaju te raznorazna sranja. Usponi i padovi, manje prvih, više drugih. Zato je veće pitanje što od genskog materijala naslijediš i čije si dijete po tom ključu. Rodiš li se s teretom senzibiliteta, crno ti se piše. Rodiš li se s naslijeđenom debelom kožom, nešto lakše. Zato bi moj prijedlog bio da, moramo li baš njegovati kuluturu predrasuda i površnosti, počnemo s prozivanjem onih s emocionalnim imunitetom. Em što ih ima malo, pa se količina animoziteta u globalu smanjuje, em što im to uopće neće smetati.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO