11.02.2007.

Globalna anonimnost

Većinu života provodim za kompjuterom. Rukopis mi je zakržljao, više ni razglednicu ne znam čitko napisati.

Žalim se stalno da provodim previše sati pred ekranom i da ću jednog dana sigurno osjećati posljedice – ponekad mi se čak dogodi onaj kompjuterski ‘high’, glava mi zuji od suviše valova. A ipak, kad mi pukne veza, preplavi me u hipu anksioznost – što ću sad ako ne mogu poslati mejl i, još gore, primiti ga od nekoga od ona dva milijuna ljudi s kojima sam u redovitom kontaktu?

Dogodi se ponekad – kad moram ulupati nekoliko minuta između dvije scene, guglam ja i Tenu Štivičić. To nije lako priznati, makar me mnogi uvjeravaju da to svi rade, da to rade i ljudi o kojima ništa i ne piše, a oni opet ispočetka pokušaju, da vide, možda se nešto promijenilo. A danas, ako ćemo pravo, bilo bi pravo postignuće da o vama nešto ne piše.

Sebe stvarno rijetko guglam. Treba se čuvati te zamke, istraživati svoj nasumično filtrirani virtualni život kad još ni u ovom realnom nisam u sve sigurna. Taman kad pomislim da se poznajem, pukne neko brvno i sve se opet poremeti. A u virtualnom životu drugi ipak uzimaju tu slobodu da te poznaju svakako bolje nego što ti sama sebe poznaš.

Guglala sam sigurno već sve ljude koje znam. Pa i one koje ne znam, a voljela bih upoznati. Sve imajući na umu nepovjerenje prema virtualnoj stvarnosti. Iako, naravno, kad naiđem na ljude kojima nisam sklona, sklona sam zanemariti nepovjerenje u tim situacijama. Ali sam toga i svjesna.

Kopam ponekad i prčkam po raznim forumima. Ne uključujem se, ta mi je anonimnost nekako prljava. Ja se povedem davno usađenim povjerenjem u ljude pa mi tako treba vremena da se sjetim da ljudi vole lagati. Tako mi ni taj prostor u kojem je laž dio identiteta nikad nije bacio dovoljno zanimljiv mamac.

Ali zato čitam. Tuđe priče, tuđe svađe, tuđa sranja. Svega ima, naravno, znamo svi da je internet dekmokratičan medij iako je malo demokratičniji za posjetitelja 1287 nego za nekoga s imenom prezimenom i titulom. I najčešće se isključim s osjećajem da tu ima smeća još malo više nego drugdje i, još gore, s osjećajem da su ljudi zlobni, vulgarni i krvoločni.

Toliko energije treba za probijanje kroz smeće. I ponekad me, u toj mojoj opsesiji internetom, žestoko frustira ta ucjena – da bih se njime koristila moram pristati na smeće. Koje mi šalju u inbox, koje mi bljeska sa svake stranice, koje mi inficira prostor. A onda, ustvari, shvatim da je to smeće nešto podnošljivije, iako dio istog paketa, od smeća koje u eter isipavaju Anonimni. Jasno, ima nekog dobra u anonimnosti, na neki način se lakše diše, pogotovo kad živiš u vremenu u kojem imaš osjećaj da te na svakom koraku snima neka kamera. Ali, istodobno, anonimnost je nepravedna prednost jednih pred drugima i najefikasniji način da se ljudima ukine odgovornost mišljenja.

A virtualna stvarnost ipak nije paralelna stvarnost, ona je dio stvarne stvarnosti i na nju utječe.

I stvarno se pitam, to se već dugo i neutješno pitam – tko su ti ljudi koji drugima prave spačke na internetu. Puste neku laž u nekom chat-roomu, na nekom blogu, kao da su prdnuli i zadovoljno gledaju kako se ona širi prostorom i zagađuje tuđe živote. Napišu neku priču o nekome, tako ona postoji na tom ekranu. Ali, naravno, prelije se ona i u onu drugu stvarnost. I onda tako ti prozvani, s imenom i prezimenom zdvajaju u svome stvarnom životu nad optužbama, opravdavaju se pred ljudima, partnericama, roditeljima i suočavaju, naravno, s logičnim pitanjem – zašto bi to netko rekao ako nije istina. Zato jer mogu. Sve što se ne usudite reći licem u lice kao XY, jer onda morate snositi posljedice, sve to možete ispljunuti tamo, jer neku Barbie ili X-mana nitko neće pozvati na odogovornost.

I stvarno se već godinama pitam tko su ljudi koji sjede kod kuće za kompjuterom, ovako kao što ja sad sjedim i pišu komentare poput: ‘Trebalo ih je sve poklati kad je bilo vrijeme. (Srbe op.a.) ili ‘Jebo bi ju’ (mene, op.a.) Tko ste vi, ljudi?

Svi slabići ovoga svijeta imaju sav prostor koji žele na internetu. I kad tako plutaju na tim virtualnim valovima, omeđene ekranima, riječi kao da su dobile ispričnicu. Kao, tamo su negdje. Nisu tu. A tu su.

Svaka izgovorena riječ ima težinu.

U ovom vremenu kad se sa smećem teško boriti, kad je zanimljivo jedino to tko je s kim spavao, kad je vijest u novinama fotografija na kojoj se nekoj poznatoj manekenki vide gaće dok izlazi iz auta, sve te pizdarije koje budale doma, zaogrnute tom svojom hrabrom anonimnošću izlijevaju u eter pridonose ovom potpunom porazu kriterija. Niti jedna veličina ne zaslužuje poštovanje ako postoji i najmanji tračak mogućnosti da krije neki prišt koji bi lijepo izgledao na fotografiji.

Svaka tema, svaki razgovor, svaki članak, nečije godine rada, nečija razmišljanja o životu, umjetnosti, kazalištu, filozofiji, neke riječi koje mogu barem na trenutak navesti na razmišljanje i ponuditi nešto, samo nešto smislenije od trača, sve je to u hipu podložno srozavanju i poništavanju, jer se budale ispod članka najvulgarnijim rječnikom na pet strana mogu prepucavati je li osoba u pitanju Srbin ili Židov ili homoseksualac i šta bi se s njom i na koje načine trebalo napraviti.

Možda sam ja, kao netko čiji je život u riječima koje pišem, na njih posebno osjetljiva. Ali iza svojih stavova i mišljenja trebalo bi biti u stanju stajati s punim imenom i prezimenom. U protivnom je svaka diskusija besmislena.

I, na kraju krajeva, nekako ipak treba sa sobom i sa svojim postupcima živjeti. Sa svakom izrečenom riječju, sa svime što napraviš treba, nekako, na kraju, mirno spavati. Ili možda ne treba. Možda se umjesto spavanja može visiti na internetu.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO