20.06.2006.

Izbor za Miss

Ljudi moji, je li to moguće?

Već nekoliko godina nisam gledala Izbor, nisam ga ni primijetila, nisam na njega ni pomislila, ali da jesam, sigurno bih se upitala jesu li ga konačno ukinuli.

Iz današnje perspektive pomalo me čudi kako to jedan takav događaj, koji je u svojoj osnovi uvredljiv na toliko raznih načina, u ovom ipak poodmaklom vremenu političke korektnosti, još uvijek postoji tako institucionalizirano? Da se još uvijek utuče toliki novac i da se cijeli svijet uključuje u nešto što u najgorim trenucima nalikuje prodaji robova, a u najboljima onim bolnim ponorima X-factora.

Na stranu sad to kako pati ženskost i ljudskost tijekom jedne takve večeri i koliko je u stvari opsceno cijelo to nakaradno prenemaganje. To je već davno izgubljena bitka. Ali koliko se tu kiča i apsurda pajtonovskog tipa skupi, to je ipak vrijedno bilježenja.

Moram odmah priznati da nisam pratila cijelo natjecanje, a jos sam malo šaltala i druge programe, pa je ovaj moj dojam možda posljedica površnog gledanja. Ali s druge strane to je bio jedini način. Jer s vremena na vrijeme, naprosto čovjek mora promijeniti kanal da se uvjeri da je normalni svijet sa svojim mrtvima od amiškog sela do Darfura, još uvijek tu. Pa se onda vratiš na izbor.

U jednom trenutku pomisliš da ne može gore od finala. Od usiljenih osmijeha otpalih kandidatkinja, od parade nespretnih tijela u kupaćim kostimima i visokim petama, od užasnih večernjih haljina do članova žirija toliko egzaltiranih kao da se napajaju strujom ispod stola.

Već kod izbora zadnjih šest, uzbuđenje toliko raste, da se sve tresu na pozornici što je stvarno teško gledati. Jer normalno da su cure pod stresom i uzbuđene u svojoj maloj izbornoj čahuri. Od zadnjih šest, izaberu Čehinju. Ajde, ipak je pozitivno to da je obla i putena. Stranac je baš ušao u sobu pa sam mu skrenula pažnju na taj pomak u kanonu ljepote. On je bacio pogled, stisnuo gumb na daljinskom i promijenio format slike, sa super-wide na 16:9 i ukinuo joj putenost jednim potezoom. Hm, da. Dobro. Takvu mršavu čeka je sad velika jednogodišnja odgovornost.

Suci se bruse na predstojeću večer, cure mašu, onako kako su naučile u školi za misice, iz zgloba, svi plešu uz ekskluzivni nastup benda koji se zove Zapadni život.

I ide odjavna špica, puna suza i konfeta.

Ali – to još nije sve. Za sretne dobitnike pred malim ekranima, spremili su još bonus materijal – jedan od ranijih eliminacijskih krugova, Talent show.

Talent Show. Da mi je biti idejni otac.

Svaka kandidatkinja izabere što će nam predstavljati. Pjesmu ili recitaciju ili već nešto. A to ‘razno’ je stvarno širok pojam. Da nije bilo Irkinje koja je solidno otpjevala jednu irsku narodnu, o snijegu i labudovima, televizor bi se sam od sebe ugasio. što bi bila šteta. A šteta je i što je Irska trenutno totalno ‘out’ pa se ta nije dalje plasirala. Liberijska predstavnica odlučila se za poeziju. Koju je sama sastavila. ‘Sanjam dan kad će svijet živjeti u miru’ počela je od lako pamtljivog naslova. ‘Sanjam dan kad će svijet živjeti u miru’, ponovila je, ‘i kad će prestati ratovi, ubijanja i glad’… Poslije još sanja o svijetu bez terorista, bez HIV-a i rasne netrpeljivosti. Onda još i bez globalnog zatopljavanja i tsunamija i dalje bih izmišljala, pa neću. Ali do kraja nije bilo jasno gdje točno prestaje naslov, a počinje pjesma. Na nju se nadovezala portugalka sa suvremenim plesom na temu – Podijeli srce ( s drugima ). Zatim se pojavila predstavnica susjedne Srbije koja je predstavila sebe i svoju zemlju plešući – flamenko (?)

Onda su se počeli redati tradicionalisti koji koriste ovu priliku da pokažu folklor svojih čudnih zemalja. Na natjecanju Miss Svijeta, da se ne bi suviše zbunjivalo ljude, te se zemlje zovu ‘Afrike’. Afrike su došle u šarenim krpicama i izvijale se uz pratnju različitih udaraljki i to je sve bilo fascinanto i daleko od nas.

I naposljetku, tu sam već šaltala i druge programe, a pogotovo intervju s Lizom Minelli koja je operirala sa sebe svu svoju fizionomiju, ali to je za neku drugu priliku.

Dakle naposljetku, pojavila se i naša nada. … Kunem se, sama sam gledala, nije me nikakav lokal patritozam naveo na podršku, zaista je, uz Irkinju bila najbolja. Odlučila se za mađioničarske trikove. Izbor normalno primjereniji događaju od recitiranja poezije. Bolje bi doduše izgledala u fraku nego u trikou, ali opet, nije ovo izbor za dobri ukus svijeta. I ćiribu ćiriba, kako li je ona samo okretno pretvorila hrvatsku zastavu u štap, a onda iz svega proizvela buket cvijeća, ja sam gledala otvorenih usta. Stvarno. Nije bilo ono kao usišeš plamen s upaljača i te spike. Naša misica je Mandrak mađioničar u malom. Ne znam točno u kojoj rundi je ispala, ali ako joj nisu dali bodove za talent u ovoj, to je samo zato što su Rumunjskoj i Bugarskoj morali dati neke bodove da ih se sad malo okuraži. Kao, dobro došli.

Onda je runda koja se održavala u prelijepom Wroclawu zavrsila i tu mi je konačno sinulo zašto jedna od voditeljica non stop priča na poljskom. Već sam se ranije pitala to pitanje, ali onda me Liza zbunila, a i Mirta je nazvala i svi končići su mi se pobrkali. Pa da. Miss se više ne bira u prelijepom Sun Cityju nego u prelijepom Wroclavu. Ali to je ipak malo nezgodno, ne? Dosad su se Missice odmah istu večer mogle baciti na obnašanje svoje Missionarske dužnosti. Iz hotela par koraka, treći šator lijevo, odma imaš za tjerat muhe iz očiju male djece s velikim trbusima.

A šta će sada u prelijepom Wroclawu. Makar, s obzirom na to da je Čehinja, valjda kuži društvenu mapu tog dijela svijeta pa zna gdje treba zasukati rukave. A možda će iskoristiti godinu da pokuša porazgovarati s jedinim čovjekom koji je toga vrijedan, starim Nelsonom.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO