14.03.2009.

Jaja i rebra

Provela sam mjesec dana u Hrvatskoj i vrlo sam se brzo vratila u onaj neki mod u kojem se ne čudim čudnovatim pojavama u našem društvu, dapače, okrećem očima kad me Stranac zgranuto pita o čemu je riječ i posežem za onom uvijek aktualnom argumentacijom :’ Ti to ne razumiješ’.

On kao glumac ne uspijeva shvatiti kako je to moguće da na ovim našim prostorima svaki čas neki glumac preuzima političke funkcije. Zar glumcu nije jasno da je onomad, kad je glumio nekog predsjednika, to bila fikcija. Da popularnost nije ključna kvalifikacija za bavljenje politikom. Nadalje, zar narodu nije jasno da glumci glume izmišljene likove i da to, u stvari, nisu oni? Tu je u pravu, ali ne sasvim. Jer baš čitamo onaj mahniti intervju Filipa Radoša u Globusu koji pokazuje da glumac nije mnogo drugačiji od likova koji su ga proslavili, samo mu je životni žanr drugačiji. U komediji, koju pišu pisci, predrasude, ksenofobiju, nacionalizam i zatucanost pisac drži pod kontrolom, a glumac se, kad se ugase kamere, gasi kao krpeni lutak. To je prednost televizije,to što radi na struju i možeš ju ugasiti. Naš narod to očito ne razumije i to mi postaje preneugodno dalje objašnjavati pa se okrenem analiziranju problema o Zakonu o oplodnji. Ni to Strancu nije jasno.

Kako je moguće da to prolazi, kako je moguće da se više građana ne buni i zašto Crkvi netko jednom lijepo ne zahvali na suradnji i kaže joj doviđenja.

Time me doveo u pat- poziciju jer se to i ja stalno pitam, ali eto prilike da proširim temu i na širi teren od te naše male zemlje kojoj prirodne ljepote neće moći zauvijek spašavati reputaciju. A ni ja to nisam kadra objasniti jer me sistematski, već godinama, čudi i plaši to da se Crkva u 21. stoljeću nije, kao što bi to bilo logično očekivati, povukla u zapećke intimnih preokupacija i benignih obiteljskih tradicija i što nije, poput griza na mlijeku s kraš-ekspresom, postala nešto što nije sasvim nestalo, ali ga konzumiramo uglavnom zbog smirivanja i nostalgije, a ne nasušne društvene potrebe.

U godinama odrastanja, u kojima sam postajala politički svjesno biće, uzimala sam zdravo za gotovo ideju da će svijet, u svojoj neminovnoj progresivnoj putanji, postajati sve sekularniji, ako zažmirimo pred onim valom s početka devedesetih s objašnjenjem da se zemljama u stanju šoka može oprostiti.

Umjesto toga, počelo je mahnitanje na sve strane. Od islamskog fundamentalizma i američke kršćanske protudiktature do nepodnošljive političke korektnosti Zapada koji, navodno zbog poštovanja i multikulturalne tolerancije, čuči u strahu od odmazde i pada sve dublje u talački odnos s ostrašćenim fanaticima. Do, na kraju krajeva, ove naše crkveno-političko-lopovske sprege.

Neprekidno očekujem da će se netko sjetiti rješenja – da se poštuje svačije mišljenje i da se nikoga zbog tog mišljenja ne progoni, ali da ne postoji jedna zajednička platforma na kojoj bi oni koji vjeruju u evoluciju usuglašavali svoje zakone s onima koji vjeruju u bezgrešno začeće.

Sjećam se jednog razgovora s kolegicom u vrtiću koja je tvrdila da je sve stvorio Bog. Ja sam tvrdila da nije. Onda me ona pitala i to prilično agresivno: ‘Ako nema Boga, tko onda stvara kišu?’ Ja sam rekla, sad već iznervirano što to uopće moram objašnjavati :’Pa oblaci!’

Uza sve poštovanje kompleksnoj strukturi vjerovanja, svim simboličkim razinama vjerskih predaja i svim onim parcijalnim metodama pripadnosti ovisno o obrazovanju, miljeu i kontekstu, nas sve ipak stalno na neki način hvataju u stupicu ljudi koji bi se, de facto, morali opirati tezi da kišu stvaraju oblaci.

Po tom mi principu, u cijeloj ovoj gunguli oko Zakona o oplodnji, nije jasno kakve veze ima Ured Hrvatske biskupske konferencije koji ‘svoj stav o medicinskoj oplodnji zasniva na poštivanju triju temeljnih načela: prava na život i tjelesnu cjelovitost, bračnog jedinstva i nerazdvajanja bračnog čina od prokreacije’. Ured također izražava zabrinutost zbog trenda izjednačavanja bračne zajednice s drugim alternativnim oblicima zajedničkog života. To je,

tvrdi Ured, u izravnom protuslovlju sa stajalištem četiriju petina hrvatskih građana utvrđenim u Europskoj studiji vrednota iz 2008.. O tom potom, doduše, jer već i vrapci na grani znaju da mi volimo popunjavati ankete i očitovati se po ključu ‘zlu ne trebalo’ pa me te studije nešto i ne impresioniraju. To više što se mogu kladiti da bi se vapaju o skrnavljenju života umjetnom oplodnjom i vrijeđanju svete bračne zajednice pridružili i ovi što premazuju tračnice sumnjivim mastima.

Meni je jasno da Crkva o svemu tome ima stav. I da je stav Crkve takav kakav je, to je također savršeno logično. Ali treba li taj stav uzimati u obzir kad se donose zakoni? Osim ako neki zakon ne bi direktno egzistencijalno i fizički ugrožavao Crkvu, već se tiče pravnog i socijalnog funkcionaranja svih građana zemlje.

Jer, koliko će se jajnih stanica oploditi, što poslije sa zamecima, hoće li oni osjećati hladnoću kad ih zamrznu i što se tu može smatrati ubojstvom, to su sve logična pitanja koja si Crkva može postavljati na svojim internim kolegijima. Samo kad bi se suzdržali od diktiranja pravila. Jer u ovom će ozračju Zakon o pobačaju kad tad opet doći na red. A možda i muškarci nadrapaju. Možda će jednog dana morati konzultirati Ured HBK-a kad im napukne rebro.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO