16.07.2007.

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Gospođica Mrgud, tako joj tepa njezin odabranik, nije bila na odmoru dvije godine. Ne na pravom. Kao ni njezin odbranik gospodin Stranac. Upoznajmo ljepote Hrvatske prošle godine, pokazalo se kao prenaporno iskustvo da bi ga se obilježilo terminom odmor.

Izbor je ove godine pao na Maldive, jer, tamo ničeg nema. Nema se što raditi. Divno. Samo pijesak, sunce, more, oni i hrpa knjiga. Apsolutno ne dolazi u obzir nikakvo mjesto na kojem ima piramida, muzeja, hramova ili bilo čega što bi moglo fizički i psihički iscrpljivati.

Kao i većina posjetitelja na otok su dobauljali polunesvjesni, ošamućeni vrućinom, nespavanjem, bolovima u vratu, križima i ušima, želucu i crijevima. Prošetali su otokom i shvatili da ga se prođe za petnaest minuta. Kako slatko.

Cijeli je otok zapravo taj jedan hotel pa čovjeku ne treba ni torbica, ni novčanik, samo ide okolo i potpisuje na sobu. Kako praktično.

Blizu njihova divnog bungalova, s pogledom za zalaznu stranu sunca, je otočki Spa. Kako fantastično. To je raj na zemlji i tu se nema što dodati!

Navečer, kad su već bili sasvim ludi od umora, pali su jet lagu u šake i, što god da su pokušali, neće san na oči. Ni uz pomoć pola tablete za spavanje. Tako neispavanu, gospođicu Mrgud je odmah sutradan iznervirala vrućina. Sunce sjedne na glavu kao betonska kapa, bijeli pijesak prži tabane. Jest da se u moru čovjek može malo rashladiti, ali more se sastoji od kilometara plićaka do koljena, nakon kojega počinje otvoreno more divljih struja u kojem se ne preporuča plivanje. A, osim toga, treba po zvizdanu pregaziti sve te kilometre plićaka. Parovi krenu, pa šetaju. Pogotovo Japanci. Kao sijamski blizanci, mora da su tek koji mjesec u vezi. Drže se za ruke i šetaju kroz plićak. Nijedan par nema ambiciju doći do dubine za plivanje. ‘Ovo je kao neki test izdržljivosti u limbu. Sve je oko nas prekrasno i savršeno, a mi ipak u beskonačnost vučemo noge kroz plićak i nikako da dođemo do cilja’, mrmlja gospođica Mrgud marširajući kroz vodu kao da ima kamo stići. ‘Pozitivna kao i uvijek’, kaže Stranac koji zaostaje u pjeni njenih koraka.

Treći dan je konačno uhvati napad panike. Opet ne može zaspati. Već satima osluškuje tišinu. Već oko 10 svi se parovi povuku u svoje bungalove kao da

vlada policijski sat. Otok je sasvim tih i mračan i njoj se konačno vrati ona podmukla misao – za 15 minuta prijeđe se cijeli otok. ‘Zatočena sam na maloj kapljici pijeska usred Indijskog oceana koju je već jednom potopio veliki val, a, uostalom, i ako izuzmemo val, opet je to tek mala kapljica pijeska…’ Jedan streloviti zoom-out dogodi se u njenoj glavi, kamera se izdigne i otputuje u svemir, a mali otok Anantara ostaje malešan i neznatan i njena mala malenkost se totalno izgubi. To se zove strah od dekontekstualizacije, a od njega pate neurotične i senzibilne osobe. Pogotovo kad naprave onu istu grešku koju gospođica uvijek napravi na tuđem kontinentu, da se u ruke lokalnoj maserki koja njezino potreseno i zgrčeno tijelo izmasira svojim vudu dodirom, otvori sve čakre i sve potisnuto izvuče na površinu. Gospođica Mrgud, kao i većina zaposlenih zapadnoeuropskih žena, nosi sa sobom svoje čakre ugodno zgrčene, one plitko dišu i nije im dobro, ali barem su pod kontrolom. I kad ih se ovako pusti na slobodu na maloj kapljici pijeska u oceanu, gdje nema ničega poznatog ni sigurnog, nema druge nego da počnu vitlati organizmom kao neki poludjeli evangelički svećenik.

Onda treba prijeći na cijelu tabletu za spavanje i pola za smirenje. Od toga sljedeći dan dočeka ošamućena, nekontrolirano potpisuje broj sobe na male papiriće po otoku i u rano popodne zaspi na suncu.

Ponestaje joj ideja. Bila je na ronjenju, na kojem joj je i stražnjica izgorjela, to joj se stvarno još nikad u životu nije dogodilo, čita već četvrtu knjigu, sunčala se, kupala, bila na masaži, družila se sa Strancem, dvaput, i tek je pet popodne! Pa dobro, jel’ nisu mogli barem neki hram sagraditi ovdje, nešto da se ima vidjet!!

Nema druge nego da krene čeprkati po socijalnom kontekstu. Postavlja osoblju milijun pitanja, saznaje kolike su im plaće, kolika satnica, kakvi uvjeti, smještaj, prava, doprinosi… ne sviđa joj se ništa od toga što saznaje, a još, usput, uspijeva alijenirati većinu osoblja. Sad joj se sklanjaju s puta da ne bi dobili otkaz viđeni kako odgovaraju na njena pitanja.

I što joj preostaje? Cijele dane sama sa sobom i svojim mislima. Na ovakvom mjestu ne može se pobjeći od sebe, od svojih trideset godina i razmišljanja o životu, poslu, odlukama, o prijateljima, roditeljima, bivšim ljubavima, sadašnjoj ljubavi, o djeci, o budućnosti, o svijetu, o planeti. Pa kakav je to odmor?!

Onda ipak jedne noći slatko zaspi i probudi se odmorena. Sretna. Padala je kiša, boje su se razbistrile u čudesnim potezima. Te večeri u sumrak, na pučini pred

njihovim bungalovom, pojavilo se jato dupina. Ogromno. Njih pedesetak. Gledajući kako se igraju, skupe joj se suze u očima i ona pomisli da je ovo najljepši prizor koji je ikad vidjela. I gospođica Mrgud shvati da se opustila. Dan je možda sedmi ili osmi, nema se što raditi, a ništa se ni ne mora raditi. I sve te svoje preaktivne misli ona nekako prigrli, kad su već njene.

Pa nije ona stvarno Mrgud, to je samo jedna sigurnosna zona.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO