12.09.2006.

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Čitam neki dan u novinama – pregledom povrća i voća iz presjeka britanskih dućana i supermarketa otkriveno je da sadrže zabrinjavajuće količine pesticida. Britanski institut za nešto što ima veze sa zdravljem i prehranom apelira na ljude da ne prestanu jesti voće i povrće jer je, u stvari, ta opasnost od pesticida zanemariva u usporedbi s benefitom koji dobivamo iz voća i povrća. Sad ih je opet uhvatila panika, taman kad su im kampanje dobro krenule, jer, manje više, kompletna nacija pati od nekog poremećaja prehrane. Koji nisu pretili, anoreksični su.

U Velikoj Britaniji čips je nacionalno jelo broj jedan, a prženje favorit svakog kućanstva. Ono malo povrća koje ide uz nedjeljnu pečenku kuhano je do stupnja raspadanja. Ono malo hranjivih tvari preživjelih u kokoši, tovljenoj malom djecom i hormonima slona, završi udavljeno u umaku iz vrećice sastavljenom uglavnom od stabilizatora i boje. Popnemo li se malo sjevernije, u zemlju Škotsku, tamo nailazimo na ‘slastičarski fenomen’ – Mars čokoladica pržena u fritezi. Ne, to nije izmišljotina ni pretjerivanje, to je standardna užina.

I sad, tko bi se čudio tome što je pola nacije pretilo, a više od pola nema dva zdrava zuba u glavi. Jedno je istraživanje nedavno pokazalo da je pretilo i više od 50 posto kućnih ljubimaca i štakora.

S tako alarmantnim podacima ministarstvo zdravstva i ine institucije prisiljeni su stalno smišljati nekakve kampanje i akcije, djelomično da najveća nacija na svijetu ne bi izumrla, ali većim dijelom da bi sami sebe spasili od bankrota. Jer svakom je peniju bolja svrha u Iraku u bajpasima.

Nedavno su po cijelom gradu polijepili plakate sa slikom djeteta koje je nagnulo bocu ulja i guta ga halapljivo. To će reći, vrećica čipsa svaki dan isto je kao da se godišnje popije boca čistog ulja. I to ne maslinovoga.

Pa onda, kako dnevno treba jesti pet porcija voća i povrća, svaki supermarket ima poneku akciju tipa – kupiš obilježene proizvode, dobiješ ih pet, a platio si četiri, itd.. Na sve strane niču akcije osvješćivanja, iako se, ruku na srce, nitko ne bavi onim sasvim osnovnim pitanjima. Zašto samohrana majka iz radničke klase kupi svojoj djeci kantu gigantskih genetski modificiranih pilećih krilaca za tri funte, a ne potroši istu lovu na mjericu borovnica? Zato što je glupa?

Popnemo li se malo više na društvenoj ljestvici, nailazimo na drugu stranu (debele) medalje: već dobro poznati tjelesni fašizam. Čovjek s viškom kilograma, zapušten i nezdravog izgleda, kao da je nekako karakterno podbacio. U poslovno-komercijalnom svijetu briga o izgledu smatra se obavezom. Ako nešto prodaješ, moraš prvo biti u stanju prodati sebe. U zdravom tijelu zdrav duh. Ni u umjetnosti više boemski izgled nije ‘cool’. Dapače, umjetnici se ovdje više druže na sastancima anonimnih alkoholičara nego u zadimljenim birtijama. Pušenje je još uvijek neprijatelj broj jedan. Sa čipsom još možeš ljudima zagaditi zrak i masnim rukama poslije kopati po zubima i čačkati zalijepljene ostatke, ali cigareta je ipak ozbiljan prijestup.

Pušači, pijanci, hipiji, boemi, debeli, to je sve totalno ‘out’ u uspješnom svijetu. Današnji uspješan čovjek/žena je kao neki iščašeni Spartanac. Uščuvan, zdrav, zategnut: melem za oči. Nema veze što se uščuvava u šest ujutro u prepunoj teretani ili joggira kao nenormalan u pauzi za ručak budući da sve svoje radno vrijeme ipak i dalje obavlja mozgom.

I sad se ti tome odupri! Pa se onda, naravno, kao pravi konformist, prikloniš.

I što se desi? Taman kad misliš da si na pravom putu.

Prvo ti ukinu mlijeko. Mlijeko nije zdravo iz gro razloga od kojih je kravlje ludilo samo jedan. Ima ih još mnogo više, mutnijih. Puno je hormona, pomaže debljanju i pretjeranom rastu, povećava rizik od raka maternice do najmutnijega – izaziva alergiju. Ja na mlijeko nisam alergična niti dobivam akne, ali sam, recimo, zbog puke raznovrsnosti uvrstila i tu famoznu soju na jelovnik. I nakon nekoliko godina stoičkog uvjeravanja da je soja doista ukusna, a čovjek se navikne i na sapunice, pa kako ne bi na soju, prvo su me prošlog ljeta šokirali bombastični naslovi o kancerogenosti soje. Vot?!

Da, neke su bebe nadrapale od sojinog mlijeka, a i neke su rijetke egzotične papige pocrkale nakon specijalno osmišljene hrane od sojinog zrna od koje su trebale zasjati u svim duginim bojama. Sad je došlo na red voće i povrće. Banane ne jedemo već stoljećima jer se zna da svaka banana odmah ide u dupe. Tj. na dupe. Tj. deblja. Špinat su mi zabranili zbog kamena u bubregu, nakon čega sam ostavila i body building. Iako je preplanulost in, sunce čini neopisivo zlo koži. Smog se taloži u plućima kao soc u džezvi. I sad još pesticidi posvuda.

Pa onda pomišljam na mjesece teške muke odvikavanja od cigarete i osjećam se kao potpuni idiot. Ali, sad sam tek u problemu. Kao da ja ne bih radije jela krafne za doručak, a ne zobenu kašu sa sojinim mlijekom i grožđicama da bude fino slatko. Kao da ja ne bih radije jela čips pred televizorom umjesto badema i lješnjaka. Kao da ja ne bih najradije pušila od trenutka kad otvorim oči ujutro pa dok ne klonem iza ponoći. Ali, kad se tako godinama treniraš, radiš na liniji, zdravlju, disciplini, sprečavaš nastanak kolesterola, malignih stanica i bora, onda kad ovako otkriješ da je sve to prevara i kapitalističko-teroristička konspiracija i sve ti prisjedne, onda jednostavno nema natrag. Jer me sad svaka mast, osim maslinovog ulja, čini tromom i bezvoljnom, pšenicu ne mogu probaviti ni nacrtanu, od procesuiranog šećera padam u duboku depresiju čim popusti učinak, a od cigareta imam mamurluke da mi se sljedeći dan slika lomi pred očima od trovanja. I, gdje sam sad?

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO