17.06.2016.

Kokoši

Pitala me nedavno jedna zanimljiva, pametna slovenska novinarka mislim li da je nedostatak informiranosti i obrazovanja, nepoznavanje povijesti ženske emancipacije i njenog udjela u današnjoj slobodi razlog tome što mnoge današnje žene odbacuju ideju i/ili etiketu feminizma. Svesrdno sam se složila s njom, što iz objektivnog uvjerenja, što iz duboke želje da pronađem uzrok toj poraznoj pojavi. Da, rekla sam. Da nije bilo feminizma, nas dvije bismo bole goblene u nekom zapećku, a ne bismo razgovarale o kazalištu, društvu i politici. Feminizam nije bio borba za to da žene budu same sebi automehaničari, nego da ne dobiju šaku u glavu kad odluče izraziti mišljenje. Među ostalim, mnogo-mnogo-mnogobrojnim idejama od kojih se feminizam sastojao i još se uvijek sastoji, za one koji ne znaju, da nije dao svoje kao, recimo, dadaizam.

To o goblenu izašlo je u naslovu i tijekom nekoliko sati od objave intervjua skupilo se oko dvjesto pedeset komentara. Ne mogu reći da sam ih sve iščitala, još na slovenskom, ali mogu reći da obično kad je u naslovu nešto neutralno, npr., o kazalištu, u prosjeku dobijem tri do pet komentara, od kojih bi me jedan redovito ‘jeb’o’, jedan mi i dalje priziva tatu koji mi je sve napisao i još se nađe poneka draga osoba koja uputi čestitku.

Koliko sam uspjela ustanoviti fragmentarnim pregledom komentara na slovenskom, ne vidim da bi me netko ‘fukao’, a sad jesu li to Slovenci fini ili sam ja ipak malo prestarila, teško je reći. Također nema dokaza da su drugi dijelovi prilično opsežnog i, po mom skromnom sudu, krajnje zanimljivog intervjua, ponukali ljude da komentiraju. Naposljetku, to vam je sigurno jasno, nisam dobila dvjesto pedeset čestitki. U Velikoj Britaniji notorna je činjenica da žene koje pišu o feminizmu redovito primaju prijetnje, pogotovo ako se neoprezno bave feminizmom na twitteru. Njih, nesretnice, nitko ne bi ni jebao ni fukao, njih bi uglavnom grupno silovali prije nego im odrube glave naprimjer. Pa onda ne znam što se čudim. A opet se čudim.

Čudim se nedavno jednoj znanici, odvjetnici, majci, supruzi, koja mi kaže, ja mrzim feministkinje. Mrzim ih. Ja joj kažem, ja sam feminstkinja, mrziš i mene? Ona mi kaže, ne, ti nisi. Ne zna objasniti ni što je, a što nije feminstkinja, ali valjda, ako bi me netko ‘jeb’o’, nisam.

Čudim se, prije nekoliko dana, tv-voditeljici koja je ugostila urednicu ovog lista kako bi predstavila jedan vrlo ozbiljan pokušaj uvođenja mentorstva među ženama u biznisu u ovu nesretnu hrvatsku zabit. I pita, u jednom trenutku kratkog priloga, voditeljica emisije, onako kao da pita nešto malo bezobrazno, malo rubno: vi za sebe volite reći da ste feministkinja? Tonom, malo konspirativnim, a i s malo nelagode, kao da se zadire u intimu u kojoj tko zna što ćemo pronaći. Za koga ste glasali, upotrebljavate lisice u seksualnoj igri, čuli smo da ste feministkinja?

Malo kasnije voditeljica ju, opet u tako jednom žovijalnom tonu, pita kako zamišlja to mentorstvo među ženama kad se žene, čim se tri nađu na okupu, odmah počupaju (možda parafraziram malo, ali vrlo malo). Meni je od čuđenja pala vilica. Šalu ranovečernje televizije na stranu, je li moguće da se to, tako pod normalno, na prvom programu, perpetuiraju prastari mizogini klišei o ženama kao histeričnim kokošima koje, eto, ne mogu, a da jedna drugoj ne čupaju kose.

Voditeljica se, možda, u nekim drugim okolnostima izjašnjava kao feministkinja. Ja to ne znam. Ili možda kaže nešto poput, ja jesam za ravnopravnost, ali to ne znači da mrzim muškarce, kao što vole reći mnoge žene kad ih se stjera u kut, dokazujući time kako nas je sve naše školstvo i obrazovanje osakatilo i zakinulo za, ma i najosnovnije poznavanje vlastite povijesti.

Jer kad je prva žena na BBC-u pročitala vijesti 1960.godine, gledatelji su se masovno pobunili, da je to neozbiljno. Žena da čita vijesti. Dajte, molim vas. Te su sljedećih petnaest godina vijesti čitali, manje frivolni, muškarci. Tek je 1975. Angela Rippon opet poljulala monopol. I njoj je, i svakoj sljedećoj voditeljici, pa i ako ne otvaramo sad temu o tome da su mahom lijepe, mlade i mršave, put utro feminizam.

Žene su kokoši, to je i dalje mainstream činjenica. A feminizam, ta plemenita borba da se u svijetu uspostavi ravnopravnost kojom bi ljudska bića oba spola uživala iste mogućnosti i isto dostojanstvo, to je kontroverzna stvar i ne priznaje se olako u javosti.

Žene drage, muškarci mili, stvarno smo svi svuda podbacili.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO