21.08.2008.

Memoari

Sto mislite, kad je pristojna dob da covjek napise svoju autobiografiju? I koje bi kriterije isti covjek trebao zadovoljavati da mu se dopusti da napise svoju autobiografiju. Kad kazem ‘dopusti’, ne mislim na sluzbenog cenzora jer ne zivimo u diktaturi. Ili barem ne u toj mjeri. Mislim na neku vrstu autofiltera ili autocenzure koja bi zauzdavala ego svaki put kad se otme kontroli. To je, naravno, nemoguce jer onaj tko takav cip posjeduje ne objavljuje svoju autobiografiju u nastavcima, po jedan za svakih pet minuta skandaloznog zivota. Zato moramo sutjeti i trpjeti dok nekako ne patentiraju decentnost i dobar ukus.

Cini mi se da trend autobiografija jos nije stigao u Hrvatsku, ali hoce, bez brige. Svi idiotski zapadni trendovi naposljetku stignu u Hrvatsku i tu se tako dobro prime da se pitaju sto su dosad radili bilo gdje drugdje.

Tako vas ceka jedna cijela poplava besmislenih memoara. Pisu ih suse svih uzrasta. Pjevacica Charlotte Churh, nekadasnje cudo od djeteta, objavila je vec drugu autobiografiju u 21. godini zivota. Prvu je objavila sa cetrnaest. David Gest, bivsi muz Lize Minelli, inteligentno se poigrao rijecima nazvavsi svoju biografiju ‘Simply the Gest’. Svaki drugi clan svakog boy benda i svaki drugi clan Big Borthera izdali su po knjigu ili dvije. Stanovita grupa Il Divo napisala je autobiografiju pod imenom ‘Nasa muzika, nas put, nase rijeci’ u kojoj objasnjavaju kako su njih cetvorica, za koje nikad nismo culi, upoznali pregrst drugih ljudi za koje nikad nismo culi i s kakvim su se onda problemima te grupe misterioznih ljudi suocavale i kako su ih rijesile.

Nakon sto ste pogledali filmove, odslusali hitove, odgledali sve varijante reality formata, pratili ples, pjevanje, kuhanje i klizanje sa zvijezdama, sad jos mozete citati i kako je to biti ‘oni’ kad se ugase svjetla pozornice. Naravno, nijednu od tih knjiga nisu napisali oni sami. Unajmili su pisce kojima ce diktirati dogodovstine, a oni ce ih, kako to vec pisci znaju, uobliciti u pitko stivo. Pitko, a potresno. Jer put svakog tv-voditelja i manekenke trnovit je i pun suza.

PO DRUGI PUT MEDJU NAMA

Iako trnovit i pun suza, mnogima to bude najljepse, a onda i najisplativije razdoblje u zivotu. Pa prije ili kasnije dodju na ideju da se ponovno okupe. Tako su comeback najavili nekadasnji ‘legendarni’ New Kids On The Block. Prvi veliki, planetarno popularni boy bend. Jesam, i ja sam im bila sklona. Imala sam dvanaest godina i o tome vise ne zelim pricati. To je, dakle, bilo prije skoro dva desetljeca. Ne zelim ih pljuvati, recu cu samo da ni tada, kad im je neodoljiva mladost bila najjaci as u rukavu, nisu bili bogznasto, onako objektivno. Sto li ce nam ponuditi sada, u svojim cetrdesetima s karijerama kao sto je – prodavac nekretnina? Mozda autobiografiju? Medjutim, fanovi i dalje postoje. Ispod vijesti o njihovom ponovnom okupljanju na jednom Internet portalu, fanovi su poslali svoje poruke.

‘Ne mogu vjerovati!!!’, ‘Ovo je najsretniji dan u mome zivotu’, ‘Cekam ovaj dan vec skoro dvadeset godina’. Postoje dakle neki moji vrsnjaci na ovoj planeti koji dvadeset godina cekaju da se ponovno okupe New Kids On the Block. A u tom slucaju mozda sam ishitreno nazvala sve one memoare besmislenima. Za nekoga tko tako bolno i postojano ceka, autobiografija jednog od clanova NKOTB-a dosla bi sigurno kao ozeblom sunce. Sto je nekome Arthur Miller i njegova biografija, to je nekom drugom David Beckham i njegova. Bar citaju, ako nista drugo. I ta vjestina hoce zakrzljati.

ZENSKA SNAGA

Nedavno su se ponovno okupile i Spice Girls, jos jedna ‘najveca planetarna senzacija’. Podilazi me jeza od planetarnih senzacija jer kao da sve funkcioniraju po najmanjem zajednickom nazivniku. Girl Power bio je njihov motto s kojim su se popele na sam vrh brda uspjeha. Poslije se taj Girl Power sveo na anoreksiju, anonimnost, tuzbe za dokazivanje ocinstva i, u svojoj nauspjesnijoj inkarnaciji, na brak s najpoznatijim svjetkim nogometasem. Posh i Becks, ne zaboravimo, oboje su izdali svoje autobiografije.

Deset godina kasnije, Spajsice su zene u ranim tridesetima, zrelije, ljepse, a poneka od njih i mocnija nego ikad. U moru publiciteta oko ponovnog okupljanja gostovala je u jednoj tv emisiji i Mel B, ona koja je nedavno rodila dijete Eddyju Murphyju koje one nije htio priznati, pa su vezu nastavili na sudu. I pita je voditelj, onako u zajebantskom, provokativnom tonu da objasni sto li je to, taj Girl Power. Na to ce ona, poluhistericna od adrenalina, kako se radi o zenskoj solidarnosti, razumijevanju i zenskom samopouzdanju. ‘To ne znaci’, kaze ona osvijesteno, ‘feminizam i mrznju prema muskarcima i te stvari.’ ‘Aha, da’, na to ce voditelj i krene na drugo pitanje. Znaci feminizam je i ove 2008. mrznja prema muskarcima i od toga se treba sto prije ograditi. Jer ako se slucajno pomisli da mrzimo muskarce, tu nam seksepil prestaje, a jednom kad njega nestane, od ‘girl power’ jasno, ni G ni P.

Malo kasnije se u emisiji postavilo i pitanje o Eddyju Murphyju. Buduci da ga jednoglasno ne volimo zbog ponasanja prema Mel B, voditelj je naveo publiku da isto tako jednoglasno vice pogrde na Eddyjev racun. Zatim je potaknuo i Mel da im se pridruzi. ‘Supcino’, vikala je ona iz petnih zila u kameru, ocu svoga djeteta. Ali to nije mrznja prema muskarcima.

PIAF

Film La Vie en Rose je biografija Edith Piaf. Jedne od najvecih i najtragicnijih. Ima jos i takvih biografija. Film zavrsava njenim zadnjim koncertom u Olympiji na kojem je prvi put izvela No, Je Ne Regrette Rien. Iz tih potresnih nekoliko minuta izvedbe izvire sva tragedija te zene i tog talenta preosjetljivog da podnese zivot. Sva krhkost i zilavost sitnog tijela i ogromnog glasa kao neka strasna paradigma ljudskog duha izbija iz tog koncertnog isjecka.

Steta da se, kad vec postoji taj snimak, to nekako ne iskoristi, da pridonese danasnjem vremenu, da se ne zaboravi. Reklama za tvrtku Specsavers, koja proizvodi naocale, prikazuje upravo taj dokumentarni isjecak, Edith Piaf pjeva svoju strasnu pjesmu, a ispod idu titlovi koji kazu : ‘Ne, ne zalim nista, ni dobro ni zlo. Ipak, ako zalim jednu stvar u svom zivotu , to je sto nisam otisla u Specsavers i dobila dva para naocala za cijenu jednog.’

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO