23.10.2018.

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Desi se to s bilo kojom temom-lavinom, jave se disidentski glasovi. Disidentski glasovi su, sami po sebi, dobrodošla i uvijek potrebna pojava, ali da bi opravdali vlastitu svrsishodnost bilo bi dobro da se potkuju informacijama i da, kako treba, istraže temu o kojoj blagoglagolje. Poneki se javljaju samo zato da bi se pravili pametni, poneki jer zaista vjeruju da su pametni, tj., pametniji od lavine. Poneki da pokažu kako su odvažni, a malo i kontroverzni. Pa se tako sad malo, malo, netko zapita, na večeri, na društvenoj mreži ili u dnevnim novinama, čemu tolika frka oko historijskih seksualnih nepodopština poznatih i slavnih. Jer ‘zna se što podrazumijevaju raskalašeni tulumi, zna se što znači poziv u hotelsku sobu’, malne, iako ne sasvim eksplicitno, ‘što su se igrali vatrom ako se ne žele opeći’. Time pokazuju ne samo zavidnu neupućenost u temu, nego i zavidno pomanjkanje solidarnosti prema ljudima koji u javnosti progovore o traumatičnim iskustvima.

Neočekivano je, možda, da su ti glasovi mahom ženski. Da se razumijemo, nije da nema muškaraca koji u toplini ognjišta svojih umova gaje slične stavove, ali čini se da ipak, barem instinktivno, osjećaju da se nešto događa i da je bolje da se malo strpe s istrčavanjem. Jer, nešto se događa.

Iako sad mnogi govore da nisu znali, ali da ih zapravo ne čudi, sva je prilika da su znali. Ja sam znala, i za Weinsteina i za Spaceya, godinama. Zadnjih godinu dana znala sam i za Louie CK-a što me doslovno navelo da očajno zavapim, ‘Ne, ne, ne! Ne on!’ Pa ako sam znala ja, onda stvarno ne znam kako bi to promaklo holivudskim menadžerima i ljudima poput, npr., Emme Thompson koja kaže da nije znala. Znali smo. Ali debeli monolit odnosa moći stajao je tako čvrsto da nikome nije padalo na pamet čak ni to da se ne radi o jednom jedinom bloku već da su u pitanju tektonske ploče, a da se one mogu i pomaknuti. I evo ga. Pomaknule su se i nisu stale. Tlo ispod naših nogu se polako preslaguje. Tiha revolucija upravo traje.

Dakle, za one koji toga nisu svjesni, hajde da prođemo neke osnove.

Slučajevi seksualnog zlostavljanja na raspojasanim tulumima u ovoj su priči neusporedivo rjeđi od slučajeva koji su se dogodili na drugim mjestima. Mjesta su često hoteli. Hotel u tim slučajevima nije mjesto do kojega se došeta nakon večernjeg flerta pa se poljubac na cesti pretoči u poziv u hotelsku sobu. Hotel je najčešće mjesto poslovnih susreta koji se u filmskoj industriji redovito odvijaju u hotelskim apartmanima. Često su prisutni i drugi ljudi, asistenti, agenti, producenti juniori, koji se u nekom trenutku izgube, a buduća se žrtva nađe sama u sobi s čovjekom koji joj se čini najmoćnijim na planeti. Da ne bi bilo zabune, neke od žena navele su silovanje kao čin u pitanju pa taman da su se prije toga žvalili na cesti, silovanje je silovanje. Svaki zdrav i u sebe siguran muškarac koji je o tome u stanju nedefenzivno pričati, reći će da sporazumni odnos nije ništa misteriozno i da se apsolutno zna kad je žena za, a kad žena nije za.

Treba zatim uzeti u obzir da seksualni predatori rjeđe napadaju sredovječne, samosvjesne, ostvarene žene s karijerama, što je svakako šteta jer bi bilanca bila drugačija. Emmu Thompson, naprimjer, Harvey Weinstein nije zamolio da mu izmasira dlakava leđa iako se, navodno, jednom derao na nju preko telefona. Seksualni predatori imaju posebno razvijena ticala za nesigurne, mlade i na razne načine ranjive osobe.

Iz relativno zaštićene zagrebačke perspektive teško je pojmiti što to znači kad se za pregršt istih šansi bori, recimo odokativno, osamsto tisuća mladih, lijepih, talentiranih žena. Dakle Zagreb s okolicom vam je direktna konkurencija. Teško je pojmiti koliko taj život može biti težak, pun neprekidnih odbijanja, razočaranja i poniženja. O kakvom je izboru uopće riječ kad se nađeš potpuno sama pred čovjekom koji u jednoj ruci drži k****, a u drugoj tvoju čitavu budućnost. I kakve su moguće posljedice po tu budućnost ako kažeš ne. Pogotovo je tužna pomisao na to da je niz, možda genijalnih glumačkih i inih, karijera sasječeno u korijenu jer su žrtve, nakon rane traume, odlučile da takav svijet ipak nije na njih.

Pojavi se tu i tamo i mišljenje da seksualna usluga kao stepenica u karijeri ne pada svakome jednako teško. Nego je sada valjda trend retrospektivno dizati frku, pogotovo ako se time dobiva na publicitetu. Moguće je da u nepresušnom broju slučajeva ima glumica i glumaca kojima je seksualna usluga lakše pala nego drugima. Iako, usuditi se arbitrarno tako nešto pretpostavljati o drugima, koji su u očito slabijoj poziciji od optuženoga, klasična je malograđanska, provincijalna svinjarija.

Zamislite sebe na početku karijere, na bilo kojem području. Prije razočaranja, prije cinizma, prije pragmatizma, prije kompromisa. Kad je cijeli život pred vama, kad sve djeluje moguće, kad energije, volje i optimizma ima u neiscrpnoj količni. Pobrka li se ikad u taj pejsaž figura oznojenoga sredovječnog muškarca koji pred vama masturbira u biljku? Treba li itko ikada doživjeti tu sliku?

Kad smo već kod masturbatora da opletem časkom i po donedavnom idolu. Louie CK, priča se već neko vrijeme, a evo sada i javno, prisiljava žene, mahom mlađe kolegice komičarke na početku karijere, da ga gledaju kako masturbira. Louie CK nije tip muškarca kojeg su od malih nogu proganjale emblematske američke navijačice. O tome kako je odnos s njim nešto što žene, u najboljem slučaju, otrpe, ispleo je mnogo neodoljivih minuta svog stand-up materijala. Ali on je i istinski jedinstveno duhovit, pronicljiv, odvažan, a onda i bogat, poznat i uspješan te mnogima idol. Takvom čovjeku nije nemoguće dobiti ženu u krevet. I moja malenkost je, jednom davno, pala na jednog i debljeg i ćelavijeg od ovoga, a koji mi je bio idol. Nitko tu nikome nije zavrtao ruku. Mislim, ono, čuda čini kombinacija tih epiteta i mladenačke gluposti. Što navodi na zaključak da je stjerati ženu u kut i prisiliti je da gleda čin masturbiranja specifični oblik mizoginije. O tome Alexandra Kathekakis, direktorica Centra za zdravi seks (Center for Healthy Sex) u Los Angelesu, kaže: ‘Radi se o obliku osvete nad ženama. Veliku količinu bijesa koji nose u sebi ne znaju drugačije izraziti nego u seksualiziranom obliku, pri čemu ih uzbuđuje strah i poniženje koje čitaju u očima žene pred kojom to rade. U kliničkom smislu osjećaju se duboko nedoraslima’. Ako shvatimo da je riječ o ozbiljnom psiho-seksualnom poremećaju koji muškarci poput navedene dvojice imaju priliku upražnjavati zbog kombinacije vlastite moći, kulture šutnje i gledanja kroz prste, valjda postaje još jasnije da žrtve nisu te u koje treba upirati prstom.

Na kraju, je li zaista slika svijeta u masovnoj svijesti tako tabloidna da možemo pristati na premisu da je seksualno uznemiravanje fenomen koji potresa Hollywood zbog njegove famozne moralne izopačenosti, a drugi su ga profesionalni sektori pošteđeni?

Slučaj mogućega budućeg senatora Roya Moorea, kojega trenutno od optužbi za seksualno uznemiravanje maloljetnica brani onaj osvjedočeni zaštitnik ljudskih prava Donald Trump, vjerojatno je tek početak priča koje nam stižu s područja političkog života. A neke od razloga zašto su tako rijetke naći ćete na stranici Vox (https://www.vox.com/policy-and-politics/2017/11/20/16679104/congress-sexual-harssment-process-explained?subid=18066962&CMP=patriarchy), u članku koji objašnjava kako je kompliciran, dug i za porezne obveznike skup proces prijavljivanja zlostavljača na Capitol Hillu, sjedištu Američke vlade.

Na samom kraju još samo to – pretpostavljam da je i glumicama, i glumcima, i djelatnicima političkih službi, i novinarkama, svima onima koji žive u prostoru kakve takve ekonomske sigurnosti i raspolažu platformom na koju će plasirati svoj glas, neusporedivo lakše progovoriti o nasilju nego radnicama na minimalcu, migranticama bez minimalca i svim onim ženama glas kojih nikome nije atraktivan. Ne mislite valjda da se između njih i izlaznih vrata nikada ne ustoboči neki mini Weinstein. Nadajmo se da će polje djelovanja tihe revolucije obuhvatiti i njih i da će glasovi koji se pitaju ‘Čemu tolika frka?’ biti toliko rijetki da ih lavina naprosto pomete na putu.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO