16.11.2014.

Nestala (cura)

Prije nekoliko godina moja kolegica i prijateljica Ivana Sajko i ja bile smo na zajedničkom međunarodnom predstavljanju našeg rada. Obje smo već bile prešle tridesetu. Moderator događaja, naš čovjek, uporno nas je cijelu večer predstavljao kao ‘cure’. Cure pišu, cure se bave, cure govore. O globalizaciji, imigraciji, terorizmu, mizoginiji. Priznajem, ovdje i sada, da nisam reagirala na licu mjestu. Nas smo dvije to samo umorno prokomentirale. Nije on imao zle namjere, on je samo dio diskursa u kojem je to normalno. Poslije me je žuljalo to što nismo reagirale. A nismo jer znamo kako to ide – automatska defenzivnost osobu koja se buni optužuje za preosjetljivost, u mom slučaju političku korektnost, jer me iskvario truli zapad i u tili smo čas u situaciji da umjesto da se brani šovinist, branim se ja i dokazujem da nisam luda. A ja bih samo voljela doživjeti da neki moderator ili moderatorica, predstavljajući npr. Ivana Vidića, govore o hrvatskoj stvarnosti o kojoj taj dečko piše.

Alergija na infantilizaciju žena sprečava me izgovoriti riječi poput ‘girlie mag’ (to se ne može ni prevesti – časopisčić za curke), a kamoli uzeti ga u ruke, a o svemu tome razmišljam u povodu diskusije koja je ovih dana u punom jeku na temu filma Nestala. Na engleskom se film i knjiga autorice Gillian Flynn zovu Gone girl – Nestala cura. Je li put od cure do samo pridjeva u hrvatskom prijevodu napredak ili gubitak teško mi je ustvrditi, ali bi u oba jezika bilo nezamislivo da se film o psihopatu ubojici zove Gone Boy ili Nestali dečko. Uglavnom, o toj su se curi raspalile diskusije ovih dana u Britaniji u novinama i na blogovima i mnogo se pametnih ljudi našlo da kaže mnogo inteligentnih i pažnje vrijednih opservacija. Šteta je, doduše, trošiti riječi na tako loše napravljen film, ali, tu smo. Tvorci filma optuženi su za mizoginiju te širenje i perpetuiranje štetnih stereotipa o ženama i ženskom ponašanju. Uvjerena sam da je dio problema naprosto u lošoj provedbi. To što je netko loš scenarist ne čini ga automatski mizoginom osobom, ali aljkava dramaturgija i neuvjerljiva karakterizacija lako mogu pridonijeti krivoj interpretaciji.

Ipak, u čemu je problem? Protagonistica filma je psihopatkinja ubojica, dakle, reklo bi se da je stereotip koji film podržava, onaj najgori, o tome da su žene u stvari lude kučke. Kao takva luda i poremećena, ona lažira dnevnik u kojem muža optužuje za nasilje kako bi mu podmetnula ubojstvo. Kasnije će svoju drugu žrtvu optužiti za silovanje, nanijevši samoj sebi ozljede grlićem staklene boce. Jedna kolumnistica skreće pažnju na to da je falsificiranje optužbi za nasilje u obitelji i silovanje toliko rijetko da je opasno poigravati se s takvim idejama jer to podriva kredibilitet žrtvi koje ionako često prolaze bezosjećajni tretman i suočavaju se sa sumnjama. Na jednom blogu autoricu optužuju da je u protagonistici Amy Dunne kristalizirala sve najgore šovinističke predrasude o ženskom ponašanju. Sama autorica, pak, smatra da je film feministički i da radi za žensku stvar, osvajajući područje psihopatske ubojitosti koje nije tipično na raspolaganju ženskim likovima.

Ja sam na projekciju filma očito sletila s nekog utopijskog oblaka. Mene nije žuljala štetnost Amy Dunne u borbi za našu stvar, a ja sam, po pitanju mizoginije u društvu, kao princeza na zrnu graška.

Iako ne volim ovaj film, opet mi je draže gledati ženu psihopatkinju, nego film u kojem je neka žena ritualno masakrirana pa sad tražimo njenog ubojicu. Tih ritualno silovanih, mučenih i ubijenih žena u filmovima i serijama ima toliko da sam zahvalna ludoj Amy Dunne što je malo stala na vagu. I tu se slažem s autoricom, makar se s lošim autorima nevoljko slažem.

Ali svijet u kojem su sve žene cure, dok ne postanu babe, nije svijet u kojem jedan tako neočekivan ženski lik prolazi bez podizanja prašine.

Norman Bates, koliko znam, nije naštetio percepciji muškaraca u društvu, iako je njegov odnos s majkom ekstremna verzija problema s kojim se mnoga supruga napatila. Pa, nikom ništa. Ni Hannibal Lecter, ni John Doe, ni Colonel Kurtz, ni John Ryder, ni Jack Torrance, ni Freddy Kruger, ni Alex iz Paklene naranče nikad nisu izazvali udruženi medijski strah da njihovo psihopatsko ponašanje oživljava najgore streotipe o muškarcima. Jer dok su silni različiti psihopati tek mali postotak najraznovrsnijih muških likova koji u filmu, književnosti i na televiziji predstavljaju ljudski rod u svom svojem punom sjaju – to i dalje, i dalje nije slučaj sa ženskim likovima.

Nije Amy Dunne kriva što je sama po sebi takva, abnormalna. Krivo je društvo u kojem gore spomenuta vaga tako trajno preteže na jednu stranu da jedna Amy Dunne postaje proto-žena, da je ona kao centralna figura jednoga holivudskog blockbustera takav kuriozitet da ne može biti individualni slučaj već mora na sebe preuzeti teret predstavljanja kategorije. Pa nas sve prokazuje kao spletkarice koje kuju tajne osvete nad muževima. Zavjesa je strgnuta. Tajna je konačno otkrivena.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO