29.05.2013.

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

S vremena na vrijeme u Velikoj se Britaniji potegne ista javna rasprava. Potakne je izjava ili incident u vezi s muslimanskim ženskim odjevnim predmetima. Preciznije, riječ je o niqabu. Sličniji šatoru ili crnom poštanskom sandučiću nego odjeći, niqab prekriva žensko tijelo u cijelosti, uključujući i lice, a ostavlja samo mali prorez za oči. On je izraz duboke vjerske pripadnosti i određen ga, doduše mali broj muslimanki u Velikoj Britaniji, prema njihovim riječima, nosi po vlastitom izboru.

Prije nekoliko dana jedan je koledž u Birminghamu morao povući zabranu nošenja niqaba na prijamnim ispitima nakon što je zabrana izazvala salve protesta i peticiju koju je potpisalo devet tisuća ljudi.

Samo nekoliko dana kasnije, sljedeći se incident dogodio na sudu u Londonu, gdje je sudac naredio svjedokinji da, tijekom svjedočenja, skine pokrov s lica.

Koledž je kao objašnjenje naveo pitanja identifikacije studenata u vezi s općom sigurnošću.

Paušalna krovna tema opće sigurnosti povlači se kao džoker svako malo i prema njoj su i oni manji cinici već skeptični. Ona nas pretvara u infantilizirane, nadzirane zamorce ili male fašiste po potrebi i ovisno o kutu gledanja.

Stav da su muslimani, a pogotovo oni na kojima se to jako vidi, kronična nelagodna prijetnja u zapadnom društvu, s redovitim akutnim upalama, nekako curi kroz slabo zašivene šavove ovog službenog objašnjenja.

Sudac koji je donio odluku na sudu u Londonu ponudio je znatno suvislije razloge. Vjerodostojnost iskaza svjedoka u ovoj kulturi procjenjuje se ne samo na osnovi izrečenih riječi već i na osnovi tjelesne i facijalne ekspresije, kao što se komunikacija među ljudima u zapadnim društvima uvijek i u svakoj prilici bazira na neverbalnom kao i na verbalnom. Kamo sreće da to ponekad nije tako; ne poželimo li se svi ponekad sakriti iza zastora u trenucima kad nas izda crvenilo obraza, hladan znoj i niz tikova koji pokazuju stvarno stanje stvari pa i onda kad nas vokabular uvjerljivo služi. Argument je na mjestu. Sudac je donio odluku, svjedokinja se žalila, a kako će slučaj završiti još ne znamo. Ali rasprava je ponovno načeta. Piše se, i reagira, i tweeta, pretpostavljam.

Ministrica unutarnjih poslova drži se umjerenog korektnog stava da nitko ne bi trebao ženama propisivati što će odjenuti. Misleći pritom na institucije poput koledža i suda. Ali taj popularni, naoko progresivan, tolerantan stav samo je izbjegavanje hvatanja u koštac s kontroverznom temom.

Što je, donekle, razumljivo i svi smo tome ponekad krivi. Zastupanje zabrane nošenja niqaba u javnom životu pripada onoj vrsti spornih stavova kojima prijeti da ih na svoju stranu povuku konzervativni, desni, naci revnosnici koji smatraju da muslimani truju ‘naš’ životni prostor i ugrožavaju ‘naš’ način života. Svaka takva buktinja izaziva reakciju i širi prostor ekstremizmu koji onda doista počne ugrožavati moj i naš životni prostor.

Ali upravo kao što mislim da je moja dužnost da se ne sakrivam iza zastora, kao građanka ove zemlje, ovog društva i ovog svijeta, pa i onda kad bih najradije pobjegla od neugodne, netrpeljive prisutnosti drugih, tako nam je dužnost i da se hvatamo u koštac s neugodnim raspravama i načinjemo škakljive teme u kojima nije uvijek lako obraniti svoj stav. Jer kako osporavati nekome, pogotovo ženama, pravo na vlastiti izbor?

A trebalo bi se vratiti nekoliko koraka unatrag od ministričine tvrdnje: koja je to, kakva, kolika i čija sloboda u kojoj muslimanke biraju nositi niqab?

Kuran ne zahtijeva nošenje niqaba (pozivam se ovdje na nekoliko izvora u obliku muslimanskih pisaca, kolumnista i interneta). Nekoliko se stihova može, nategnuto, i tako interpretirati, jer, an ženeral, navedena knjiga ženama nije osobito sklona. Intepretacija je svakako muškog podrijetla. Ona podržava uvjerenje da su žene opasnost po muškarce i društvo, uvjerenje koje nasilno provode u djelo Talibani. A o slobodnom izboru žena u Afganistanu znamo ponešto. Iako sigurno ne dovoljno.

To je reakcionaran propis koji ponižava ne samo žene, već i muškarce, jer pretpostavlja da se ne mogu savladati, a da ne siluju nepokrivenu ženu. Vjerujem da je ovakav izraziti oblik demonstriranja vjerske pripadnosti neka vrsta kulturološkog otpora u društvu u kojem stalno tinja nepovjerenje prema muslimanima. Vjerujem i da je izrazita duhovnost izbor življenja koji zaslužuje svoju slobodu.

Ali zbog obrane duhovnosti, zbog podupiranja jednog običaja koji su nekad ranije za njih odabrali muškarci koji ih se boje i koji ih ne poštuju, žene koje biraju nositi niqab ukidaju si mogućnost punopravnog sudjelovanja u društvu i kulturi koje su također izabrale kao svoje.

Neke hrabre, prkosne žene riskiraju i gube živote da pod režimima koji ih primoravaju na niqab izbore osnovnu slobodu, na obrazovanje, na ponešto samostalnosti i ponešto poštovanja. Izabrati niqab u Velikoj Britaniji u 21. stoljeću, za mene je izdaja svih tih žena.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO