14.08.2008.

Objektivno o ljetovanju

Naše more

‘Ja znam da svi tvrde da je njihvo more najljepše’, rekla sam nekoliko puta mom Strancu, ‘ali naše more je objektivno najljepše.’ Međutim, ne idemo često na naše more. Stranac nema tu naviku. Britanci su drugačiji. Uopće nemaju naviku godišnjih odmora na moru. Valjda zato što je njihovo more, objektivno, među najružnijima. Tj., da ne griješim dušu, ima u Velikoj Britaniji, a posebno u Škotskoj, prizora od kojih zastaje dah, ali za potrebe ove teme govorimo o morima za kupanje. Tu nisu jaki. Znači, kad idu na odmor, ne idu nužno na more. Idu na ‘putovanja’. Isto tako vole uzeti i godinu ‘off’ da putuju svijetom. Ta navada mi nikad nije sasvim sjela. Objašnjenja o upoznavanju drugih kultura i širenju vidika bila bi uvjerljiva samo kad ne bi živjeli u zemlji u kojoj već desetljećima pokazuju sistematsku nezainteresiranost za sve druge kulture koje im žive u istoj ulici. Ali to sad i nije tema.

Dakle, odmor je putovanje. Da se vidi nešto novo, po mogućnosti da je toplo i da je pomalo egzotično. Doduše, Stranac u tom smislu nije zahtjevan jer njemu je odmor i ležanje na sofi uz 700 kanala kablovske. Kad zahvati sofu, kao plijesan, mene uhvati tiha depresija jer nam život prolazi, a mi mu puštamo. Ponekad to okrenem na nacionalno pitanje, kao kakvi ste vi Britanci, ali, ruku na srce, ipak je svjetski prvak u ležanju pred televizorom moj vlastiti otac, a taj je najnašiji najšijenac u nas.

Uglavnom, ja sam za to da se ide na more kad god se pruži prilika. Naše more, ne mora biti ništa egzotično. Ali ako koncept ljetovanja kod nas niste usisali s majčinim mlijekom poslije je malo teže steći tu naviku, a ponekad ga je teško i dobro argumentirati.

Strancu npr., nije jasno zašto bi se svakog ljeta išlo u jedno te isto selo. Zašto su u tom selu nektarine pet puta skuplje nego na kopnu, zašto nema dobrih restorana, i zašto je u onom jednom dobrom skuplje nego u najboljem restoranu u centru Londona. I zašto moramo svaki dan na ručak i na večeru s ljudima koje sretnemo, koji su se eto baš obreli tu u selu, a u Zagrebu se nikad ne viđamo.

Tako da mi ponekad odemo na neka druga mora. Indijsko, koje je zanimljivo i genijalno, iako je samo more valovita močvara. Maldivsko, o kojem sam već pisala pa da se ne ponavljam. Ili grčko, koje je kao naše, samo je dalje.

Grčka

Manje više kao Hrvatska. More isto. Vegetacija kao na Braču. Arhitektura kao na Visu. Cijene prenapuhane. Uz cestu na Peloponezu peku se janjci na ražnju. Nije znao moj mili Stranac da ga čeka ista stvar. Jedino je hrana u malim, jeftinim tavernama malo bolja, to se mora priznati. I tako počne odmor.

U gradiću na otoku bez prometa. Ni motora, ni bicikala. Samo magarci. Bidni magarci. Nakon posjeta Grčkoj razvila sam veliku simpatiju i suosjećanje za magarce. Zaboravi čovjek odakle potječe ‘magareći život’. U Grčkoj sam promatrala magarce dugo i fascinirano, kao da će im taj moj suosjećajni pogled nekako olakšati magareću muku. Jer njih petnaestak stoji parkirano na rivi cijeli dan. Stoje tamo na zvizdanu, ni daška vjetra, ni krošnje, ni tende, ni suncobran neki da im stave. . Jednom tjedno zapadne ih rijetka sreća da stignu materijali npr., za gradnju neke kuće, pa onda na magarce natovare drvene daske i pločice i ajd u brdo. Tko bi se čudio da ponekad stanu i ne daju se natjerati u pokret. Taj sitni revolt, sitna satisfakcija. Većinu vremena oni su ipak najtužnije životinje. S potpuno rezigniranim, bezvoljnim izrazom na licu.

Čekaju da ih zajaši neki nesretni turist koji će se onda ozaren klatiti u sedlu kroz uske uličice, jedan krug po centru, pa natrag na rivu. Ili da se naprosto fotografiraju s njima. Čula sam jednog Amerikanca čija se žena usplahireno zaletila k magarcima s

fotoaparatom kako, brišući kipuće sunce sa ćele, nervozno podvikuje: Je l možemo napraviti bar jednu fotku bez jebenog magarca?

Kruh i putar

I stil života sličan kao kod nas. Tj. bar za nas, turiste. Naravno, ne i za lokalno stanovništvo. Ili magarce. Nakon doručka na plažu. Na plaži cijeli dan. Onda natrag doma. Tuširanje. Oblačenje, pa ovisno o generaciji. Ili kompletan make up, štikle, minice, nakit, pa gore dolje po rivi, pazeći da se na kaldrmi ne strga gležanj. Onda oko ponoći, duboko u grotlo nekog kafića s glasnom muzikom. Ili za nas, malo starije, nula šminke, široka haljina da pirka na vjetru, japanke ili bose noge i večera. I tako iz dana u dan.

Za doručkom, kao sav normalan svijet, pravim sendviče za plažu. Moj Stranac se zgraža. Pokušavam mu objasniti da na plaži čovjek ogladni, a nema ništa slađe od malo odstajalog kruha i putra. On kaže, to je krađa. A i malo je jadno. Ja kažem, nije. Mi za doručak jedemo samo voće. Svi drugi jednu ogromne količine najrazličitije hrane. Ovo je samo odgoda doručka. On kaže, odgoda doručka zove se ručak. A ručat ćemo u restoranu na plaži. Neće ovdje biti restorana na plaži, kažem ja. Kako ne bi bilo, ne vjeruje mi on. Ja šutim i mudro mažem putar na kruh.

Kasnije, dok jedem svoj ukusni kruh i putar i pijem kavu koju sam također prelila iz šalice u bočicu, kao što se radi kad se ide na plažu, Stranac jede sendvič sumnjivog porijekla kupljen na klimavom štandu, jedinom ugostiteljskom objektu na plaži.

Plaža je stjenovito šljunčana. Kao naše plaže. Meni dobro. More je mirno i bistro i ima se otkud skočiti na glavu. To je sve što ja tražim od plaže. Stranac voli pijesak, voli da se može ući lagano, a ne da ti trebaju gumene šlape. Gumene šlape jesu praktične, ali ugled se poslije ne da pokrpati. On voli kilometre pijeska, ležaljke i suncobrane, ronjenje, surfanje, kajakarenje, restorane, barove. Ovo ležanje na ručniku na komadu kamena, ulaženje u more po kamenju ko po žeravici, pa opet ležanje… malo mu je dosadno. Ja se čudim. Pa nego što da je dosadno. Al’ šutiš i trpiš. Na odmoru smo. Uživamo. I tako iz dana u dan. Okrećemo se kao suncokreti za suncem cijele dane i navečer se mažemo sinopenom. I, kao što to obično biva, polako se opuštamo i počinjemo cijeniti dosadu. Zadnji dan Stranac zaključuje da mu je sad taman dosta i da se veseli povratku. Ja zaključujem da bih ovdje mogla imati kuću i dolaziti stalno.

Nekoliko dana kasnije, u Londonu, mislim da bih ipak možda radije prvo imala kuću u Londonu. A Stranac govori, gledajući nježno moju ogrlicu iz Grčke, kako nam je bilo divno, kad li ćemo opet natrag…

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO