22.10.2018.

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Očekujem susjedu s četvrog kata u posjet. Jedna fina, sabrana žena, Kanađanka, logopedica (pedinja?), s dvije curice. Šalje mi poruku ‘Vrijedi li još uvijek dogovor za danas, usprkos vremenu?’ To usprkos vremenu odnosi se na ‘zvijer s istoka’, kako mediji, poslovnično skloni katastrofičnom vokabularu kad je prognoza vremena u pitanju, nazivaju trenutnu snježnu padalinu. Činjenica je da vani vije već nekoliko sati i to onaj snijeg koji se zadržava. Ali moja susjeda i ja živimo u istoj zgradi, dakle snijeg bi nas mogao omesti jedino da preko krova idemo jedna drugoj u posjet. Povrh toga, žena je Kanađanka i to iz skoro pa polarnog kruga. Što samo svjedoči o tome koliko nas je suvremeni život u Londonu usisao u svoje bizarne mentalne kolosijeke. Padne snijeg, svi se razmontiraju od panike i histerije. Doduše, kad prvi snijeg padne na zadnji dan veljače, kad bi nas trebala prva lasta posjetiti, možda i jest neobično. Ali prije nekoliko godina snijeg je snježnu službu zatekao nespremnu na početku siječnja. Ralice postoje, ali kako nisu očekivali nanos, nisu ih nauljili. Škripave i nesposobne stajale su u bunkeru dok su građani proživljavali snježni prometni pakao. Kako padne snijeg, nitko u ovom gradu ne stiže na posao, na portalima ‘live’ prenose stanje na terenu s podnaslovom ‘Što znamo zasad’, istim koji se koristi za praćenje događaja neposredno nakon terorističkog napada. Tisuću škola u Engleskoj danas je zatvoreno, Škotska je zatvorena kao takva, a najveći kolaps, kao i uvijek, doživljava podzemna željeznica, napose uslijed logičkog paradoksa.

Ja se, s druge strane, veselim kao malo dijete. Možda zato što me snijeg podsjeća na djetinjstvo kad je padao predvidljivo i redovito. Kad sam svake godine vukla svoje sanjke vulgaris, podmazane starim komadom svijeće na mali i veliki brijeg podno Petlje i razbijala prve male prepreke od strahova, što sportskih što društveno-hijerarhijskih. Sama, bez nadzora starijih. Još jedna danas nezamisliva pojava.

Snijeg pada u velikim krpama, nečujno i romantično, a moja petnaestomjesečna kći bulji kroz prozor kao omađijana. Danas ćemo, odlučujem, ona i ja stvoriti neke, barem subliminalne uspomene. Mama i Anja u snježnoj pustolovini u parku. ‘Znaš kako se radi snjegović?’ pita otac moje kćeri. ‘Ekskjuz mi?’ ‘Nije to samo skupiti snijeg na hrpu pa onda gore zabosti mrkvu. Treba napraviti grudu pa ju rolati dok se ne poveća. Pa onda još jednu.’ ‘A da ne treba onda i treću?’ E, ti ćeš mi pričati kako se radi snjegović, pa ja sam iz Gorskog kotara, čovječe. Gdje si ti bio dok je meni Nikica u Delnicama radio snjegovića, bio je ko Pavarotti u prirodnoj veličini. Nego, ovaj moj je Škot pa se kao smatra nekakavim autoritetom za zimu. U stanju je bosonog, u natikačama iznijeti smeće po ovakvom vremenu pa uz to još vani i zapaliti cigaretu. To bi kod nas bio znak odsutnosti mentalnog ekvilibrija, a kod njih je naprosto znak temeljnog škotstva. Ali neka druga značajna zimska znanja dosad nisam detektirala.

Kad je popodne stao snijeg i kad sam zaista naumila napraviti snjegovića ustanovila sam da nam fali čitavo čudo opreme. Nemam ni nepromočive rukavice, a najrobusnije čizme koje imam nisu dizajnirane za okršaj sa zvijeri s istoka. Moje dijete nema skafander. Pošaljem poruku na četvrti kat, ali ni gore, usprkos nedavnom letu u Kanadu, nemaju skafander. Ipak, izlazimo na snijeg neadekvatno odjevene. Anja se nekoliko časaka ljuljala na svojim klimavim nogama, ali kako još nije postala multi taskašica, pa ne zna istodobno i stajati i upijati nove klimatske doživljaje, ljosnula je na guzu, postalo joj je u hipu hladno, mokro i čudno, pogledala me s dubokim nerazumijevanjem i briznula u suze.

Možda bi joj prvo sanjkanje bilo zabavnije. Samo gdje da nađem sanjke? ‘Imaš sanjke?’, pitam četvrti kat. ‘Sanjke?! Hahaha. Tko danas ima sanjke u Londonu?’ I što sad, da kupujem sanjke za jedno sanjkanje? Možda bih sanjke mogla negdje iznajmiti. Guglam. Ima! Divno! Čekaj. Sranje! Mogu se iznajmiti, ali samo u Centru za sanjkanje i skijanje, natkrivenoj snježnoj padini od 160 metara niz koju se za desetak funti možemo spuštati cijelih pola sata. Nakon toga možemo i ručati u restoranu uređenom na alpsku temu, sa sve brodskim podom, vrućom čokoladom i pogledom na fejk padinu. Sanjke se ne mogu iznijeti u nekontrolirane uvjete izvan Centra. Načelno je, reklo bi se, okej da postoji padina za spuštanje u gradu u kojem obično nema snijega, ali stvarno – da na fejk padini traje uživanje u zimskim radostima, dok vani vlada kaos jer je pao snijeg, nešto tu ne štima. Gubimo godišnja doba, ali i osnovnu sposbnost da se u njima snalazimo. Anja i ja odustajemo od snježne avanture i vraćamo se njezinim knjigama. Znamo što kažu kravica i ovca, ali još ih nismo vidjele, osim na tanjuru. Srećom u Londonu svakih nekoliko dana pored nas šmugne lisica Mica medenog lica.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO