26.10.2008.

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Valovi

U jednom ženskom časopisu u Engleskoj zatječem sliku tv- voditeljice uz neku kratku vijest o tulumu na kojem je bila. I u Engleskoj postoji neka tv-voditeljica zvijezda. To je ovdje rijetkost. Ima ih, jedna mala nekolicina, koji već desetljeće vode neki hit program. Ostali su manje više zaposlenici tv-stanica. Ne mogu zamisliti da bi nekoj od voditeljica večernjih vijesti paparazzi pokušavali uhvatiti suzu zbog nedavnog prekida veze. Međutim, kod nas je u Hrvatskoj to tako jer tranzicija živi u valovima.

Davno je to počelo. S mobitelima. Prvi veliki tranzicijski val. U ono doba kad su još zaista bili luksuz, mobiteli su postali statusni simbol u hipu. Nabavili su ih odmah svi oni koji su si to mogli priuštiti, ali i oni koji to nisu mogli. Nema veze. Uštedi se na nečem drugom, manje bitnom. Možda na posjetu zubaru. Pa tko ima kakav, tko ih koliko brzo mijenja, tko ima po dva i tko ima onaj baš najskuplji. Kao naprimjer Nokiu za šminkerice koja je svojedobno bila besramno, idiotski i uvredljivo skupa. I željena.

Kako se to trzište proširilo brzinom svjetlosti, proširiše se i tvrtke mobilne telefonije i zaposliše odmah jedan solidan dio naroda koji dotad nije bio siguran što mu je poziv. Ali je brzo shvatio da sad pripada novoj tranzicijskoj aristokraciji. Sa službenim mobitelom, naravno, s kojeg je cijela obitelj mogla telefonirati rodbini na Mars. To je bio val s destinacijom budućnost.

Taj se val nekako prelio u val marketinških tvrtki. Niknule doslovno kao gljive poslije kiše. Nisam sigurna jesu li se ovi iz mobitela preselili u marketing ili je, u međuvremenu, stasala nova generacija koja ne zna što bi sa sobom. Ili je možda došlo do spajanja dviju velikih sila. Što je više mobitela, treba više i marketinga. A marketing treba copywritere. Prošetate li zagrebačkim središtem danas, teško ćete naići na osobu koja u svom životu nije nekad obavljala posao copywritera. I ja sam se, priznajem, dala nagovoriti da razmislim o tome. Kao, pisac sam, to će meni dobro ići, lijepo ću zaraditi, a onda mogu pisati svoje na miru. Ono što mi se dogodilo, još jedna nepogrešivo hrvatska navada, da me poslodavac, punih usta ‘profesionalizma’, angažirao za posao, a onda mi se više nikad nijednim sredstvom komunikacije, uključujući mobitele, nije javio. Niti platio, da ne bi bilo zabune.

( U to vrijeme profilirao se i, do dana današnjeg najmutnije zanimanje, tzv. project manager. Ako netko zna definiciju tog zanimanja i koje su kvalifikacije potrebne molim da mi javi.)

Drama

Zatim se, opet nekako preko noći, u visine vinula televizija. Siroče devedesetih naprasno je ojačalo, ali na novom nasilniku ne daju se sakriti svi tragovi godina nemara.Ima li zemlje na svijetu koja ima više tv-voditelja po glavi stanovnika? I jesu li igdje na svijetu voditelji baš takve zvijezde? I kad ih je toliko, i kad su takve zvijezde zar nikome u eri nezavisnoga hrvatskog poduzetništva neće pasti na pamet da oformi neki tečaj, da ih nauči osnovama dikcije i kamo s rukama kako ne bi sve vrijeme djelovali kao da su rukama, preklopljenim na trbuhu, uhvatili muhu i ne daju joj da pobjegne.

Tu se negdje umiješala i još jedna podvrsta besmisla – blogeri. Oni više spadaju u fenomen razgranavanja ‘slave’. Ali ipak su stigli u valu. Znam da je presudno to da osoba posjeduje taj x factor, neku vrst slave i da je odmah zanimljivo sve što ima reći, pa makar osoba bolje pisala sjenilom nego olovkom. Ali ni pismenost nije zgorega. Možda bi u onoj školi za voditelje mogli uvesti i neki večernji tečaj pisanja – gramatika, pravopis, sintaksa. I, za one koji žele znati više – stilistika.

Nezaobilazne

Sapunice. Gdje li je zlatno doba kad smo na televiziji gledali meksičke sapunice i poneku domaću dramsku skicu s elementima nacionalizma? Sapunice su nužno zlo današnjice, ne pada mi više na pamet da pokušavam argumentirati nešto protiv njihova postojanja. Zanimljivo je ipak kako one samo doživljavaju procvate što su zemlje siromašnije i sjebanije. Što ljudi gore žive, to je više sapunica i njihovih aktera koji žive besramno dobro. To je doista zanimljiva jednadžba. I oni takvi glamurozni i u sve većem broju generiraju skoro dovoljno materijala za zadnji veliki tranzicijski val – tabloide.

Mračni predmet želje

Tabloidi nisu čak ni nužno zlo. Oni su samo zlo. Sapunice samo srozavaju ukus i zadovoljavaju apetite na minimumu. Tabloidi ipak idu mnogo dalje. Koliko nezavisno, a koliko u sprezi sa svojim zvijezdama, ne znam, ali oni ipak, potiho, kroje cijelu jednu mrežu morala. Međutim, tu želim iskreno pohvaliti hrvatske tabloide zbog nevinosti. Oni se ipak uglavnom koncentriraju na nekadašnje ljubavnike koji su se možda, a možda i nisu mogli sresti na aerodromu. I tko je napravio kakav modni gaf i treba ga spaliti, i tko kome ne želi vratiti odjeću i tko se negdje očešao o nekog stvarno svjetski poznatog. I kako svjetske zvijezde puše smotuljke nalik jointu.

Tabloidi u Britaniji su mnogo mračniji. To su tabloidi nove generacije – veći, bogatiji, tiražniji, osvetoljubivi. Oni znaju da u njihovim čitateljima postoje mnogo mračnije strasti i mnogo jezovitiji interesi od toga tko je kome iznevjerio bračne ili predbračne zavjete.

Tiražu mnogo više diže sistematska kontrolirana ponuda žrtvene janjadi. Prijestupnika raznih vrsta, od narkomana, bigamista, pedofila, mučitelja na kojima narod može izbacivati frustracije vlastitih potisnutih, zabranjenih poriva. Hajke su biznis, javni linč i tako to. Sve što je duboko skriveno u nama, kazniti na drugome. Uživajmo zato dotle u slikama tv- voditelja na Špici. Nedostajat će nam.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO