28.12.2015.

Starim

Neki sam dan bila na svom prvom modernom tretmanu lica. Nekoliko sam puta u prošlosti bila na klasičnim tretmanima koji će, čini mi se, uskoro završiti u ropotarnici povijesti. Oni koji počinju parenjem lica, uključuju prste gospođe kozmetičarke koji cijede prištiće u kontroliranim uvjetima, što je higijenskije nego moje male operacije pred ogledalom, ali, koliko je higijenskije toliko više i boli. Naposljetku završe masažom zbog koje im se, zapravo, izlažem. Spadam u one sretnice koje nemaju problematičnu kožu pa molim osobe koje ju imaju da mi ove stavove ne uzmu za zlo. Uopće, kad bih se podvrgavala tretmanima činila sam to jer je to kao nešto što bi jedna odrasla žena s prilično rigoroznom tjelesnom i mentalnom higijenom povremeno morala raditi. U svojih 38 godina bila sam na četiri klasična tretmana, a jednom sam prigodom, da bih se riješila (bezuspješno) nekoliko upornih hormonskih akni na vilici, pristala na tretman nekom kiselinom (koji me koštao nekoliko stotina funti), a rezultat je bio ljuštenje kože kakvo sam zaista mogla postići i jednim dobrim podnevnim izlaganjem suncu pod slojem maslinova ulja.

Sve je to bilo prije trideset osme godine. To je bilo u godinama kad se nikad ne bi dogodilo da uhvatim svoj odraz u nekom usputnom ogledalu u izlogu, nakon dugog dana i sloja smoga i umora na licu, i užasnem se. To je bilo u godinama kad me malo dulji noćni izlazak, s alkoholom i cigaretama, nije sljedeće jutro zaskočio pod očima. To je bilo u godinama kad se umor prijavljivao zijevanjem, a ne sunovraćanjem kože ka jugu.

Te sam tako, potaknuta jednim poklon-bonom koji sam dobila za postignuća koja ne uključuju stanje kože, otišla na taj hi-tech sci-fi tretman nekim divnim, preugodnim valjčićima koji se drmusaju i vibriraju, a onda i nekim radio- valovima koji se isto drmusaju i griju i sve je to bilo tako divno i ugodno da sam zaspala, a možda se i onesvijestila, i sanjala kako diktiram broj računa na koji mi upisuju trajni nalog dok ja naprosto ostajem tu gdje će me zauvijek masirati valjčići koji koži daju elan dok pijuckam drenažni čaj, što zvuči alarmatno, ali je zapravo totalno biljno i benigno.

Kad sam došla doma moja mama je rekla, ‘Pa ja ne vidim nikakvu razliku’.

Pa da. Zato što je nema. To je taj catch. Jer se razlika ne vidi nakon jednog tretmana. A kad deset tretmana provučete kroz nekoliko mjeseci, nemoguće je znati kako bi, nakon tih nekoliko mjeseci, koža izgledala da je netretirana, neodgovorno i okrutno izložena elementima i protoku vremena. Naša nesretna koža je uvijek u toj sivoj zoni neizvjesnosti. U krajnjoj liniji, idemo li na tretmane zbog objektivne razlike ili kako bismo mislili da radimo nešto za sebe jer je naprosto suludo ne raditi ništa kad je toliko stvari na raspolaganju? Jer je toliko stvari na raspolaganju. Jer su tu i valjčići, i radiovalovi, i kiseline, i snopovi žutih laserskih zraka, i fileri, i botoks i svi se oni redovito reklamiraju u časopisima koji se istodobno bave pitanjima ženskog samopouzdanja.

Živeći u Londonu barem ne poznajem lica s reklama. Kad se na letu iz Zagreba u London opskrbim ženskim časopisima, zaskoče me sve neka lica koja poznajem. Glumice, pjevačice, voditeljice. Ne samo da ih poznajem nego znam i da su mlađe od mene. Umotane u ručnike u bijelom interijeru smiješe se u kameru dok pored njih stoje jednako nasmiješeni terapeuti/liječnici s injekcijama u rukama. To su doista bizarni prizori. Ja se u životu nisam nasmiješila kad mi je injekcija u vidokrugu. Ali, možda je vjera u rezultat razlog smiješenju. Znači, ako to tako rade sve te žene, i mlađe od mene, imam li dovoljno hrabrosti da budem jedina koja će se na istim događanjima kao i one pojavljivati kože neizložene tretmanima? Dok se one podvrgavaju iglama, strujnim udarima i kiselinama iz dijapazona neinvazivnih metoda, ja dopuštam gravitaciji da kao free range kokoška trčakara mojim licem. Hoće li me jednog dana ljudi iz budućnosti zaokruživati na fotografijama? ‘Desetih godina 21. stoljeća bila je jedna spisateljica koja nije vjerovarala u svrsishodnost tretmana ljepote. Samo po sebi je vidljivo da je to ona, treća s lijeva u drugom redu.’

Mislim, naravno, nije nemoguće da su i moje znanice dobile bonove. Možda besplatno dobiju valjčiće da privuku druge mušterije. Možda bih i ja mogla preformulirati ove prinicipe i dogovoriti neku takvu nagodbu?

A možda bih trebala odmah sada početi vježbati suočavanje sa svojim tridesetosmogodišnjim odrazom koji će biti samo sve stariji jer se nadam da sam tek na pola puta. Možda to vrijeme koje prolazi i vidi se na licu i nije sramota. Možda je to što se vidi na mom licu iskustvo, samouvjerenost, znanje, vještina, pa čak i mudrost. Prve bore koje se pojave budu obično one oko usta. Kojima smijeh ne ide u prilog. I inače primjećujem da se u životu smijem manje nego prije. Prije sam se non-stop smijala, ali to sam si sa stajališta dermo-elastičnosti mogla priuštiti. Tužno je, ali i dobro da se manje smijem jer sam svakom borom manje korak dalje od botoksa za koji mi jedan ženski časopis ( koji se sasvim lažno predstavlja kao ‘knjiga’) tvrdi da je baš to ono što mi treba. Ne znam hoću li se u životu uspjeti oduprijeti ovim porukama koje me zasipavaju sa svih strana. Ali probat ću, barem, zadržati neki ironijski odmak i zdravorazumsku skepsu prema iglama koje ubrizgavaju bakteriju koja paralizu prodaje pod mladost.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO