11.10.2006.

Svi smo isti u istočnoj Europi

Film koji spremamo u Londonu bavi se imigrantima. Srećom, trudom i spletom okolnosti moja redateljica i ja nešto smo malo bolje integrirane nego baš ti dotični imigranti kojima se bavimo u filmu. Ta integriranost omogućila nam je i suradnju s raznim britanskim umjetnicima. Ti su naši britanski suradnici, opet spletom okolnosti, a nadamo se malo i kao posljedica naših dosadašnjih karijera i talenata, sasvim pristojno renomirani. Prema statistikama, nezavisni se film u prosjeku snima sedam godina. Bez tih raznih britanskih suradnika, ni tih sedam godina nesreće ne bi išlo. Jer da smo kompletno imigrantski tim, a snimamo film o imigrantima, jedinoj pravoj demografskoj sili Londona, naišli bismo na sličan prijem kao kad se žene bave filmom u Hrvatskoj: šarmantno, ali ne shvaća nas se ozbiljno kad se dodjeljuju sredstva. U britanskoj klimi nadamo se da će naša istočnoeuropska duša (rekla bih hrvatska, ali to je u tim parametrima preusko ) polučiti uspjeh na kreativnom planu, a onda će nam, u fazi potrage za sredstvima, naši silni respektabilni britanski suradnici dodati malo financijskog kredibiliteta.

Pa u tom smislu, ponekad treba i stisnuti zube i prešutjeti neke primjedbe.

‘Ona je prezgodna’ kaže jedan od naših suradnika za hrvatsku glumicu koju predlažemo za glavni lik. U opisu lika stoji ‘zgodna, atraktivna, želi biti plesačica’, ali to ne mijenja njegovo mišljenje. Za lik zgodne, atraktivne hrvatske plesačice predlaže rumunjsku glumicu koja je poznata britanskoj publici po ulozi moldavske žrtve seks trafficinga. Dakle, zgodna i fit zagrebačka plesačica i traumirana, silovana, na sve načine oštećena cura iz sela u Moldaviji. Ista osoba? Nadalje, u mom scenariju doista postoji i jedna žrtva seks traffica. S vrlo specifičnom pričom. Za nju suradnik predlaže istu glumicu. Može igrati ili jednu ili drugu. Znači, činjenica da se radi o dva suprotna pola u spektru svih ženskih dimenzija, psihe, okoline, porijekla, seksualnosti i napose fizionomije zanemarivo je u usporedbi s Istočnom Europom kao nenadjebivim zajedničkim nazivnikom.

Sasvim mirnim tonom uspijevamo objasniti da lik zahtijeva zgodnu i atraktivnu glumicu kakvih je naša domovina Istočna Europa (to je tamo gdje se govori istočnoeuropski jezik) puna, suradnik nastavlja: ‘Morat ćete joj obojiti kosu.’

Kunem se, nisam rekla ni riječ, samo sam digla obrve, ali moja britanska producentica već zna da tu prijeti opasnost nepromišljenih izjava što mi s istoka Europe znamo ponekad napraviti i usositi i nju i njenu respektabilnu kompaniju te ‘alijenirati’ druge korisne britanske suradnike.

Suradnik će dalje: ‘Pa, crvenokosa je. Kad vidim crvenokosu, pomislim – Irkinja. Nikad ne bih povjerovao da se radi o Istočnoeuropljanki. To naprosto nije uvjerljivo. Morat ćete joj obojiti kosu.’

‘U šta?’ pitam ja i dalje vrtoglavo podignutih obrva, ali bez sarkazma, istinski zainteresirana. ‘U tvoju boju’, slegne suradnik ramenima i pokaže na mene.

Dok pokušavam utvrditi je li ovo bila namjerna uvreda ili uopće nije bilo mišljeno kao uvreda, što je vjerojatno još gore, razmišljam o tome što bi na to rekao moj zapadno-londonski frizer koji mi je spomenutu boju naplatio kao polovnu vespu. Pitam suradnika misli li on zaista da je to tipična istočnoeuropska boja? Producentica mi noktom buši rupu u leđima, a redateljica koja je u Londonu godinama duže nego ja, pa je već razvila mehanizme ignoriranja takvih primjedbi, počinje pričati o tome kako je riđa zapravo vrlo česta boja u našim krajevima. Ako ću iskreno, nisam ni ja baš više tempirana bomba, naučila sam već progutati stvari u svrhu višega moralnog cilja, samo još nisam naučila kontrolirati te obrve. I tako, uključim se i ja, s jednim humoresknim traktatom o kani i bojenju kose u doba socijalizma. I sve to skupa završi smijehom i razumijevanjem.

I dok se tragovi te neispucane frustracije još uvijek povlače po meni i dok vodim sa sobom duge razgovore u kojima ‘im svima kažem što ih ide’, sazivam malo međunarodno društvance na večer vina i kiča uz Eurosong.

Među ostalim, prepričavam i sporni događaj, doduše opet u anegdotalnom tonu lišenom gnjeva. I baš izaberem pravu večer. Bilo je urnebesnih pojava na toj manifestaciji, patosa sve u 16, dramatičnih kostima i glasovnih vratolomija. Ali zar se baš to jedno iritantno pravilo moralo provesti bez izuzetka – zar su baš sve žene istočne Europe morale nastupati gole? Nisu baš sve primijenile taj inovativni pristup da se postepeno skidaju tijekom nastupa, što ne bih sad analizirala. To su napravile tek dvije – naša i Ukrajinka, čini mi se. Ali zato su sve pokazale mesa koliko god se moglo, a da ih baš ne diskvalificiraju. Ali dobro, bar smo i Britancima i cijeloj Europi i Izraelu pokazali da smo zgodni. To bar više neću morati uludo dokazivati.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO