20.10.2017.

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Danas ima knjiga i izvora u nenormalnom izobilju. Količina informacija o trudnoći je istodobno fantastična i zastrašujuća. No, bez obzira na pristup, praktičan, duhovit, znanstven ili spiritualan, sve se knjige slažu u tome da je naše tijelo čudo prirode. To koliko je to sofisticiran mehanizam koji tako savršeno zna što mu je činiti i kako li se on samo svjetlosnom brzinom prilagođava od trenutka kad se mikroskopska grudica ukopa u zid maternice, tome nema ništa ravno na ovoj planeti. A tek kad krene porod, stotine usklađenih hormonalnih, bioloških i mehaničkih radnji. Čak i beba, ta mala tabula raza, koja još neko vrijeme neće znati ne unakaziti se vlastitim noktima ni obrisati vlastitu stražnjicu, ta beba zna neke stvari o tome kako da pomogne porodu i zna, naprimjer, kad i kako prestati disati vodu, a početi disati zrak, i sve je to do suza ganutljivo u svom prirodnom savršenstvu. Savršeni dizajn.

E pa, da vam kažem, zagazivši u treći trimestar, ne slažem se. Nalazim da je priroda u mnogočemu podbacila.

Ma da, sve je bilo predivno gotovo puna dva trimestra. Blaženstvo. Što mi bi da nisam zatrudnila prije deset godina, čim sam budućeg tatu bebe Štivičić-Henshall dobila u krevet? Ili još ranije, svaki put kad sam pila onu morning after tabletu. Blistava koža, gušća kosa, dotad nepoznata centriranost. Usprkos trenucima strepnje, opći osjećaj mira i svedenosti na sebe i malo biće koje raste. Partner, obitelj i prijatelji, svi nježni, pažljivi, razdragani, čak i relativni stranci nekako sentimentalnije raspoloženi. Divota.

Ali kad počne treći trimestar, kao ona treća godina, odmah nakon isteka garancije, pokazuje se da je dizajn pun mana, za što nema opravdanja uzevši u obzir dvjesto tisuća godina homo sapiensa.

Savršen dizajn je japanska wc-školjka sa zagrijanim sjedalom koja vam prvo opere pa osuši pozadinu, a onda sebe samu i jedan moj crni kaput od Stelle McCartney. Ovo što ja trenutno proživljavam, to je puno tehničkih grešaka.

Prvo se upalio mišić u križima i gotovo paralizirao trudnicu te je s odmora morala putovati u invalidskim kolicima. To je, navodno, normalno, jer se zdjelica preslaguje kako bi napravila više mjesta za, sad već komad bebe.

Za leđa je dobro plivanje. Od plivanja se djelomično začepe uši zbog u trudnoći natečenih eustahijevih tuba. Doktor onda prepiše kapljice od kojih se uši dibidus začepe. To ima i svojih prednosti. Ne čuju se radovi u stanu do u kojem se, u ritmu novog vala poljskog popa, ruše i buše zidovi. Hormoni imaju sto svojstava, ali dugi fitilj nije među njima. Doktoru trudnica prijvljuje bolove slične cistitisu, ali nalazi pokazuju da nema infekcije, dakle, to je također normalno- zbog pritiska bebe na uretru. Zbog gluhoće nije uputno voziti, a od previše hodanja tek oporavljeni mišić ponovno se pali i prisiljava trudnicu na mirovanje, na terapiju smiješnim lijekom paracetamolom koji je, kažu, siguran u trudnoći, ali za koji će, vjerojatno za desetak godina, otkriti da uzrokuje dijabetes ili fundamentalizam.

Trudnice se danas cijepe protiv hripavca. Nakon cijepljenja desna ruka onemoćalo visi pored tijela, a puls skače na sto trideset pet nakon nekoliko minuta laganog hoda. ‘To je relativno normalno. Trudnice su jako osjetljive na agresivnost cjepiva’. Pa šta nas onda agresivno cijepite?! ‘Najbolje da mirujete nekoliko dana (još nekoliko dana) dok ne prođe vrijeme reakcije, ako puls i dalje bude skakao onda se treba zabrinuti.’

Puls se smirio, ali je trudnica od mirovanja popizdila i ipak krenula preslagivati neke kutije po stanu u bebinu čast, te se mišić treći put upalio. Trudnica se sad kreće jedva, pomalo savijena i malo nalijevo, slika i prilika svojeg artritičnog gospodina oca koji se, doduše, historijski, mnogo bolje nosi s prisilnim mirovanjem.

Kad je krenula raditi vježbe koje joj je pokazao neuromuskularni stručnjak Bruno Miranda, a koje podrazumijevaju previjanje u trbuhu zbog istezanja leđa, mala podstanarka se odmah pobunila. A kad se danas buni nije to više ‘treptaj leptira’, ima ona sad snage munuti u jajnik da se trudnici oči prevrnu u glavi. Pa mamicu ti tvoju… No činjenica da se trudnica na to odmah osjeti krivom što je na sekundu zgužvala gospođicu, slutnja je čitavog života pred nama, od sada obilježenog osluškivanjem njezinih želja i dobrobiti.

Sve to prate još i pritisak u zdjelici, probadanja u predjelu pubisa, žgaravica, koža koja strašno svrbi, pogotovo od klora u bazenu, bradavice koje svrbe i ne daju se, zbog svoje abnormalne osjetljivosti, počešati, neprestana, neprestana potreba za piškenjem, po danu i po noći i, kao poseban bonus, sindrom nemirnih nogu koji se inače može liječiti divnom teškom kemijom iz porodice benzodiazepina, a u trudnoći se liječi psovanjem.

Zašto čudo prirode, esencijalno za ljudski bitak, ne bi moglo biti malo bolje osmišljeno. Zar u sve te stotine tisuća godina nismo mogli malo bolje evoluirati, malo proširiti, ne suziti bokove, preseliti mjehur, trenutno zvan bebin trampolin, napraviti malo više prostora, završiti razvoj bebe malo ranije, nemam pojma, neki, ono, evolucijski fine tuning.

Kaže gospodin Štivičić-Henshall, plaho, dok kuha večeru, ali ni ti nisi više ‘proljetna piletina’. Uzoholio se malo. Ali barem mu je iskonski neugodno što se teret čuda prirode tako svalio samo na jedan spol i što naše dijete siše željezo samo iz moje krvi, pa nam je svom snagom na usluzi. Kako li preživljava svaka ona trudnica čiji partner provodi trudnoću na sofi, umoran od života, to mi tek nije jasno. A i ne zamjeram mu točnu opasku. I nije drugo stanje za četvrto desetljeće. I to za njegov sam kraj. Ali sudeći po listama boljki navedenih u knjigama o trudnoći moja je lista mačji kašalj, a one su, slutim, sastavljene na osnovi iskustava trudnica svih dobi. Nema trudnoće bez pizdarije.

Zapravo, s obzirom na to da je jedini oterećujući položaj na sve četiri, krivicu svaljujem još dalje, u prošlost, na Homo erectusa koji to dizanje na dvije očito nije dobro promislio, nakon čega je, gotovo dva milijuna godina, hladio jaja. Pucaše njemu još nedosanjani prsluk. Nije možda znao mnogo s onim svojim inferiornim mozgom, ali je znao da će se s trudnoćom nositi gospođa Erecta.

 

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO