11.09.2012.

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

Brate Joe, jednom ste rekli da biste za ove dječake napravili sve na svijetu, kao i oni za vas. Je li to istina? – kaže voditelj u tv emisiji iz ranih sedamdesetih u kojoj gostuje legendarni dječački bend iz ‘Artane Industrial school’, odgojne ustanove za dječake, često siročad, pod okriljem katoličke crkve. Bend je osnovao dotični velečasni Joe i tijekom desetljeća postao je opće poznatim irskim dobrom. Bend, ne velečasni. Velečasni će svoje pravo mjesto u povijesti naći tek 2009. kad je irska vlada, potaknuta brojnim, dugotrajnim navodima i optužbama za surovost, nasilje i seksualno zlostavljanje u odgojnim ustanovama pod vodstvom katoličke crkve, objavile rezultate šestogodišnjeg istraživanja, tzv. Ryan reporta.

Dječaci, sitni i žgoljavi, u šarenim uniformama, sramežljivo se smiješe i skreću poglede dok brat Joe sa pseudoponiznim smješkom priznaje publici da jest strog i da je disciplina ključna, da bi u sljedećoj rečenici zaključio kako lijenu ili marljivu kokoš kao i ženu, čovjek može prepoznati po očima.

Snimku sam gledala u sklopu irske predstave The Blue Boy koja je gostovala na njemačkom kazališnom festivalu Nove drame iz Europe. Kazališna skupina Brokentalkers iz Irske napravila je predstavu koja nastoji ispričati jedan dio duge, tragične povijesti katoličkih odgojnih ustanova u Irskoj koristeći autentične materijale, iskaze muškaraca koji su u školi Artane proveli djetinjstvo, ali i vlastita sjećanja na odrastanje u blizni škole. Redateljev djed bio je pogrebnik i povremeno je odlazio u školu uzimati mjere preminulih dječaka. ‘Svi smo znali da se tamo nešto događa’, kaže redatelj. ‘Znali smo da tamo, iza onog velikog sivog zida, dječacima rade nešto nažao.’ Zatim pita majku, ‘Zašto djed nikada ništa nije pitao kad je odlazio u školu? Zašto nije pitao što se s njima dogodilo? Zašto nekome nešto nije rekao?’ Redateljeva majka odgovara, ‘U ono vrijeme takve se stvari nisu pitale.’ U ono vrijeme katolička crkva bila je van dometa iakvih sumnjih i pozivanja na odgovornost. Toliki je bio autoritet i takvo strahopoštovanje. Te je time količine sistematske brutalnosti nad bespomoćnom, nezaštićenom djecom još strašnija. U jednoj sceni na zidu se pojavljuje projekcije liste riječi: mokra krpa, uže, škare, ravnalo, remen, sapun, žarač, šaka, metla, lopata… Lista završava s otprilike dvadeset predmeta, ‘ready made’ pomagala za nanošenje boli i poniženja djeci među kojima je bilo i dvo i trogodišnjaka.

Svakodnevno primorani na težak rad u tišini i potpunoj disciplini, svjedoci govore o posvemašnjoj gladi i hladnoći. Kad bi glad stisnula djeca su krala hranu svinjama, jela travu i pila vodu iz zahodskih školjki ili tinkture za tretiranje žuljeva. Jedno od osnovnih radnih zadataka bilo je mukotrpno i komplicirano sastavljanje raznobojnih krunica. Djeca su ponekad, tjerana praznih trbuhom, bisere predviđenje za nizanje u krunice, gutala.

Poneko bi se dijete, s vremena na vrijeme odvažilo prijaviti nasilje policiji. Bez uspjeha. Policija bi ga, uz pljuske ili udarce potjerala natrag i prijavila školi gdje bi zatim uslijedilo divljačko prebijanje.

Psihološka tortura i razni oblici seksualnog zlostavljanja takošer su zabilježeni u mnogi slučajevima.

Nakon što je Ryan report objavljen, vlada je zaključila da ovo nažalost nije kraj i da će još takvih izvještaja slijediti.

Neki se svjedoci, kako kažu u istraživanju, sjećaju i ponekog dirljivog pozitivnog iskustva koje pamte s osobitom nježnošću. Među takve spada i izostanak batina u slučaju kad se batine očekuju.

Sistematska zlostavljanja nezbrinute djece u institucijama pod zaštitom crkve nisu više neka novost. Najšokantija stvar Ryan reporta nije bila u tome da se takve stvari događaju unutar crkve, već da se događaju u tolikom broju, tako dugo, uz prešutni pristanak društva.

Razni slični slučajevi unutar institucije crkve svako malo pomole svoje zataškane glave u raznim zemljama i raznim kontekstima, bilo da je riječ o pedofiliji, silovanjima ili ropskom tretmanu mladih, nezaštićenih žena. Lista je duga i vrlo maštovita.

Svi smo nekako pristali na ideju da su ljudi ‘i takvi’ i da je ‘to tako’ i makar se jedan dio svijesti suočen sa sadržajem ove predstave neprekidno bori da shvati otkud i kako je ‘to tako’, kome padne na pamet, i kome prvom, tko prvi slijedi, kako to onda toliki mnogi slijede, ali odgovori izostaju pa je to slijeganje ramenima nad dubinom ljudske brutalnosti vjerojatno lakši put.

Ali postoji i drugi kut gledanja, s malo pragmatičnije, konkretnije strane. U ovo doba kad jedna krivo odmjerena rečenica na twitteru ili fotografija na facebooku mogu ljude koštati radnog mjesta, u doba kad političari daju ostavke zbog preljuba ili sumnjivog čeka, u doba kad se non/stop, neumorno, za svaku pizdariju ljudi i institucije moraju javno ispričavati narodu koji su izdali ili obmanuli, a narod se, dok kažeš keks, homogenizira u smrtnom gnušanju kad se neku poznatu majku ulovi s mlijekom u sisi i cigaretom u ruci, kako je moguće da ova krajnje i naširoko kompromitirana institucija ne mora snositi posljedice. Ta je drskost ipak zapanjujuća. Svaka druga bi za neusporedivo manje prijestupe bila zbrisana iz javnog života. Ako već ne bi imala dovoljno takta da se sama, kad je tako temeljito iznevjerila svoje najdublje zadaće, pognute glave povuče.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO