8.09.2019.

Trudni smo

‘Trudni smo’, kaže u Londonu moja prijateljica. Postalo je to zadnjih godina prilično popularno na engleskom govornom području u određenim, osviještenim krugovima. Znam da je dvosjekli mač buniti se protiv ove navade jer je ona odraz progresivnih svjetonazora. Posljedica je odnosa koji su toliko solidarni i ravnopravni da žena odobri lingvističku intervenciju u biološko određenje, a muškarac se osjeća ponosnim na poziciju koja u svojoj ideji kompromitira tradicionalnu muževnost.

‘Trudni smo’ je izraz kojemu je svrha dopustiti muškarcu da se osjeća ravnopravnim dijelom iskustva koje i njega potresa, od kojeg strepi, koje ga veseli, koje će mu stubokom promijeniti život, a ne da se mora osjećati kao statist koji nosi vrećice iz dućana i vozi auto u bolnicu. Jer su današnji urbani, zapadni muškarci zaista preuzeli uloge zbog kojih bi ih društvo, još donedavno, ismijalo. (Istraživanja pokazuju da su muževi pedesetih godina obavljali više kućanskih poslova nego što su priznavali u anketama jer bi im priznanje ugrozilo status. Danas, s druge strane, prijavljuju da obavljaju više nego što to zaista i rade jer se percepcija promijenila, iako ne i sklonost pospremanju. Dakle, sve je to relativno, a mnogo toga i nominalno. )

Moja je prijateljica na pola puta trudnoće nakon tri spontana pobačaja. Njezin je partner i prema suvremenim standardima natprosječno pažljiv, nježan i uključen. Ali koliko god je i njega porazio surovi niz nesreće, ipak njegovo tijelo nije podnijelo niz spontanih pobačaja, a njegova se psiha nije borila sa svim složenim implikacijama tih događaja.

Odvažim se, vrlo oprezno – jer trudne žene, za razliku od njihovih ‘trudnih’ partnera, pate od nepredvidivih hormona – dovesti u pitanje sintagmu. Moja mi prijateljica vrati lopticu, da je moj partner bio iznimno posvećen tijekom moje trudnoće te se čudi da ja sama nisam pristalica izraza. Neosporno je da je bio posvećen. I imao je biti posvećen budući da moja trudnoća nije počela orgazmom (po čemu sam slična Bogorodici) već sa šezdeset četiri injekcije. I bio je pažljiv, prisutan, strpljiv, nježan i držao je sve svoje eventualne strahove i strepnje pod kontrolom.

Uvečer mi je često masirao noge koje su patile od iznimno glupoga nemirnog sindroma. Onda bi zaspao dok sam se ja od spomenutog sindroma trzala do kasno u noć. To je bilo na ljetovanju u Francuskoj na kojem je vozio bicikl do vrha Mount Venteuxa, a s kojeg sam se ja vraćala u invalidskim kolicima jer mi je trudnoća kompromitirala sakroilijakalni zglob, a zbog čega i danas povremeno provedem po tjedan dana prikovana za krevet. Vozio me u bolnicu u jednom kasnom stadiju i teško mu je bilo gledati kako me bodu sto puta da ustanove što mi je, pa onda još nekoliko puta injekcijama steroida koje peku kao da su injekcije solne kiseline. Krunu trudnoće proveo je, baš kao očevi iz pedesetih, u čekaonici, a ja pod općom u opracijskoj dvorani. Ne zato što bi on to tako htio, nego zato što je to tako. Zato što nismo trudni.

A to je samo digest verzija, samo jedne ne osobito teške trudnoće. U kojoj nije bilo ni mučnina, ni oteklina, ni žgaravice, ni krvarenja, ni čireva, ni debljanja, ni prinudnog ležanja, ni čitavog dijapazona normalnih bolova i poremećaja koji prate mnoge trudnoće. I to je samo iskustvo do trenutka rođenja, a iskustvo roditeljstva se i nakon tog trenutka drastično razlikuje. Za početak, a na sreću, još se, koliko znam, nije ustalio izraz ‘dojimo’.

A kad govorimo o fizičkim senzacijama, ostavljamo po strani čitavu jednu povijest segregacije, diskriminacije i eksploatacije na osnovi upravo toga jedinstvenog biološkog određenja.

No, navodno se ovaj izraz u nekim krugovima ustalio toliko da izbjegavati ga signalizira distanciranje od partnerice i njene trudnoće. Ne znam, možda će me jednog dana citirati kao reakcionarku.

Ipak, kao što je mnoga supruga u povijesti čovječanstva koja je život posvetila ulozi bračne podrške vjerojatno izgovorila rečenicu ‘Očekujemo vijesti iz Švedske’, ali nijedna nije nikad izjavila ‘dobili smo Nobela’, držati se dobre, stare sintagme ‘Očekujemo dijete’ još je uvijek u svakom smislu točnije.

 

DRUGI TEKSTOVI

Makedonci

Jednorog

Trudni smo

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO