2.07.2012.

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Neki dan, dok smo se spremali za izlazak, kaže meni moj Stranac, od milja gospodin Štivičić, ‘nemoj staviti puno šminke, ljepša si bez.’

U tišini tih triju točkica odmah mu je postalo jasno da ga vreba nekoliko zamki, samo je bilo pitanje u koju će prvu zagaziti. Odlučila sam se za – ‘a kad ja to stavljam puno šminke?’ Nisam sasvim sigurna koju mi je žicu nategnuo, ali osjetila sam se odmah jako defenzivno. Povrh toga, kritiku mi je uputio taman kad mi je jedno oko bilo gotovo, a drugo tako lijepo, ‘prirodno’, pa sam ga gledala kao onaj iz Paklene naranče.

Nekoliko dana ranije, prijatelj, koji je trenutno u vezi sa ženom mlađom od njega 16 godina, govori kako mu se ne sviđaju žene koje se jako šminkaju. Da je ‘što prirodnije, to ljepše’. Ma nemoj, rekoh.

Iako je njegova djevojka prekrasna mlada žena, pripada sve većem nizu suvremenih ‘prirodnih ljepotica’ koje vrlo mlade postaju vrlo vične zahtjevnom ‘prirodnom’ izgledu.

Kad kažeš prirodna, misliš li pritom da ne mariš za održavanje ljepote, kože, kose, dlaka na tijelu, mrljica, prištića, bora, mitesera, osipa, crvenila, prhuti, preplanulog tena, zategnutosti, a još nisam ni načela svijet održavanja linije, ili misliš da se sve to podrazumijeva, ali bez napadne šminke i komplicirane frizure? Dakle sve to, ali da izgleda kao da je takvo palo s neba. Moj prijatelj sebe naziva feministom i tim je otkrovenjem želio na neki način ‘olakšati’ život i meni, kao ‘key note speakeru’ na sve ženske teme u našem životu, a i ženama uopće. Opustimo se, njemu je, kao i mnogome muškarcu, draže kad je žena ‘prirodna’.

Imperativ prirodne ljepote je dosad najperfidnija ideja koja je zadesila život žene. Da bi lice izgledalo tako savršeno glatko, lijepo i čisto, a nenašminkano, ponekad su potrebna i četiri različita, vrlo skupa preparata koji zatežu, popunjavaju, osvjetljavaju i prekrivaju mane i to nakon vitamina, preparata, kineskih trava i homeopatskih dodataka koji nas hrane iznutra. Jer na udaru je cijelo biće, ne svodi se to samo na kožu, kosu i nokte.

Kad sam bila mala u svakoj kuhinji u kojoj sam se zatekla na zidu bi bile zalijepljenje stranice istrgnute iz novina i časopisa s dijetama za mršavljenje. Stalno se bilo na dijetama. Ne znam više kako su se zvale, ali sjećam se da je jedna popularna u našoj kući uključivala ocijeđenu limenku sardina za ručak, mislim utorkom. Samo to. Te su dijete uglavnom bile osuđene na propast, ali, nije ih se skrivalo, bile su sveprisutne kao jastučići na ramenima, natapirana kosa i sjenilo u kremi – ono u prozirnim okruglim kutijicama što su se slagale u tornjiće.

Danas nitko više nije na dijeti. Ljudi su na ‘režimima’, uglavnom iz zdravstvenih razloga. Pa ne jedu pšenicu, ili šećer, ili kvasac. Šećer ne jedu ne zato što deblja već zato što je otrov par exellence koji vodi u najstrašniju ovisnost. Ovih što ne jedu pšenicu isto ima mali milijun. Sve zbog ‘netolerancije’ na pšenicu. Da se razumijemo, i ja s tim ponekad koketiram jer sam često imala ružne reakcije na pšenicu, ali ne držim se strogo jer sam mnogo više puta imala divne reakcije na pšenicu. Pa tako, osim jedne osobe koju znam, a koja od pšenice odmah dobije upalu sinusa, svi mi drugi, kad kažemo da ne jedemo pšenicu, zapravo mislimo na kruh, tjesteninu, pizzu, sendviče, krafne i kolače, jer zapravo patimo od netolerancije na debljinu.

‘Zdrav način života’ je suvremena sintagma koja, zapravo, znači dijetu, ali dijeta je riječ koja pripada prošlosti i nekako označava slabost. Ona ide uz prirodni izgled koji zagovara ljepotu koja naprosto jest, a ne trudi se da to bude.

U onim situacijama u kojima se kao odrasli ljudi (koji u intimi svoje kuće njeguju niz poremećaja i sitnih opsesija) nađemo u situaciji da s drugima dijelimo tu intimu neko vrijeme – znači kad smo u gostima, ili imamo goste, ili smo u nekom radnom kampu ili radionici, nije teško primijetiti da mnogi od nas, ili točnije, mnoge od nas, pate od poremećaja prirodnosti ili poremećaja prehrane.

A to što se sve ne smije, a što mora jesti i kako je nemoguće pozvati društvo na večeru, a da svi jedu jedno te isto jelo, to je tek zanimljivo.

Imam i ja poremećaj, nije da nemam. Da manje u životu razmišljam o tome što ću jesti, već bih napisala dvostruko više drama . A uvijek mislim i o tome da bude zdravo, da bude raznovrsno, da je dobro za mozak, a da ne veže masti i ne koalira s celulitom, da sprečava rakove, starenje, zaboravnost i dekoncentraciju, a da je ukusno i da me usrećuje i da me hrani iznutra, da bih bila prirodno lijepa izvana.

A prirodna ljepota je kao prirodna limunada. U osnovi ideja je fantastična, ali bez jako puno dodanog šećera izaziva neugodne reakcije.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO