11.10.2008.

Urgentnost

Voze se u double-deckeru, onom tipa kabriolet. Negdje su ga kupili ili unajmili, pofarbali u zeleno i bijelo, napisali na njemu Sačuvajmo naše susjedstvo od dima i sad se tako voze tim našim susjedstvom, plešu, skaču, skandiraju, žive svoju kampanju protiv pušenja i na otvorenim površinama, entuzijazmom žestokim kao da je riječ o nečem toliko temeljnom i općeljudski korisnom da bi im i zatvorenici Guantanama trebali biti zahvalni.

Našla se grupica, dala si truda, napravila bedževe, majice, razglednice, sve u zeleno-bijelim tonovima, daleko od one palete žutih i sivih nikotinskih tonova u kojoj život nije vrijedan življenja i tako lobiraju po kvartu da spasimo naše susjedstvo od dima.

Možda vam se čini smiješan taj njihov potez. Možda malo i otužan. Jer koliko ima stvari za koje bi bilo vrednije voditi kampanje i osvještavati narod.

Međutim, upravo je u tome zamka. Poplava kampanja, navala urgentnosti koja je većinu nas već uzela za taoce.

Urgentnost i svijest o njoj određuju život današnjem zapadnom čovjeku.Točnije, određuju njegovu svijest o stanju svijeta i angažiranost u velikoj akciji njegova spašavanja. Ono što je trebalo utvrditi i što smo sad savladali jest to da je stanje u svijetu takvo da zahtijeva hitno djelovanje i da više nema vremena za čekanje. Inače….. Samo se ne zna što to ‘inače’ znači i što će nam se dogoditi ako ne djelujemo. Ali to je nešto što i ne želimo saznati.

Što je više planova na kojima hitno djelujemo to je manje vremena, a i objektivne distance s koje možemo zaključiti da od svih tih akcija i organizacija nikakva korist, dapače, da im je cilj sasvim suprotne naravi.

Preplaviti silinom, zbuniti velikim izborom, izložiti nas informacijama o ljudskoj patnji do te mjere da odmah svima bude jasno da je pojedinac nemoćan, ali mu ponuditi pristupnicu, broj sos- telefona, formular ili broj žiro- računa kao instantni oprost od krivnje što smo, zapravo, do grla umočeni u potrošački poredak koji je svijet stvorio takvim kakav jest.

Tako i teatar, kao i cjelokupna umjetnost, sve više zahtijeva urgentnost. Trenutno reagiranje na stanje stvari. Nema vremena za dugo filozofiranje i prenemaganje u samoći. Zahtijevati vrijeme za stvaranje, za samoću i analizu postalo je na tržištu pisaca signal za lijenost. Ako nisi spreman kao iz topa ispaliti tvoju vlastitu kreativno obrađenu verziju krize na burzi, ti si zapravo neka vrsta lijenčine ili zastarjelog oblika života koji se nije adaptirao novim zahtjevima. Zahtijeva se promptno, brzo i efektno.

Iako logika sugerira da je urgentno djelovanje opravdano u slučaju srčanog udara ili poplave, dok bi, kad je riječ o političkoj akciji, umjetničkom djelu ili generalnom životnom svjetonazoru, staloženo, kritičko promišljanje, analiza situacije i temeljito planiranje djelovanja trebalo prevagnuti, to sve trenutno zvuči jako staromodno.

To me sve dovodi do zaključka da ne valja osuđivati one delirične od zanosa djelovanja na gornjem katu double-deckera. Jer, kad je svijet tako urgentan, tko nam može propisati koji je cilj vredniji truda. Što je nekome penicilin za Afriku, drugome je čist zrak Islingtona.

A možda je naprosto riječ o očaju. Kad se tako udruže, skreću pozornost na sebe i kad ih šiba adrenalin od akcije, vjerojatno imaju osjećaj da su se nekako uključili, da samo ne sjede i gledaju kako svijet prolazi, a oni su, zapravo, bespomoćni. Sigurno negdje u dubini duše znaju da Islington bez dima neće bitno promijeniti ničiji život, a ponajmanje život planete, čak i ako se vodimo onom maksimom da treba početi od sebe i svog dvorišta. Kao što ne mogu vjerovati da oni koji uplaćuju tri funte mjesečno za gladno dijete u Namibiji mirno spavaju misleći da su time svijet učinili boljim.

Jer, što da rade? Ja bih se rado uključila u neku akciju razmontiravanja svjetskog poretka i preraspodjele kapitala. Najbolje bi mi odgovaralo petkom popodne, naprimjer, ali nikako da mi stigne neki takav formular ili da naiđem na broj telefona na koji da se javim. Kad pokušam

bojkotirati neke proizvode, poput Starbucksa i McDonaldsa, ubrzo saznam da je i moja nova opcija, zapravo, u vlasništvu neke druge tvrtke koja nekome u svijetu nanosi jednako mnogo zla.

Dakle, sve su te akcije tu zapravo preventivno. Da izbjegnemo opću paniku. Kao što su i standardne zemljopisne karte tu, de facto, iz fore, da se ne bismo morali rvati s neshvatljivim konceptom poput onoga o beskonačnosti svemira, da je svijet zapravo u vlasti kapitala i da nije nemoguće da neku od svježe bankrotiranih zemalja kupi jedan čovjek svojim vlastitim trilijunskim kapitalom i nazove je Jackistan.

Zapravo sam sve sigurnija da je nedjelovanje i nesudjelovanje mnogo subverzivniji oblik društvenog angažmana. Dok se reklame histerično vrte i dok vani pulsira jedna velika otvorena rana i upire oči baš u mene, kao da ja jedina imam oblog, meni se sve više čini da ću joj pomoći ako sjednem, uzmem malo vremena i razmišljam.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO