4.08.2017.

Žabe

Na jednoj nedavnoj kazališnoj premijeri zatetklo nas se čitav niz bivših učenika jendog razreda jedne zagrebačke osnovne škole. Ustvari, radilo se o mojoj premijeri. Neki su tu bili zbog mene i preko mene, a neki zbog događaja samog. A u jeku drugih zbivanja na kulturnoj sceni, moja draga prijateljica iz najranijeg djetinjstva podsjetila me na davni trenutak koji sam sasvim smetnula s uma. ‘Sjećaš se ti’, veli ona o jednom našem kolegi iz razreda, ‘kad je on ono u sedmom razredu uletio na sat povijesti kod Čuture dignuo ruku i viknuo ”Za dom spremni!” Radilo se otprilike o godini osamdesetdevetoj ili devedesetoj, kad se povijest preko noći promijenila. Da se razumijemo, nije ga Čutura podučio tom pozdravu, to je, pretpostavljam, donio od kuće. Ali ga Čutura nije ni ukorio. Sve je to bilo onako malo anegdotalno. Dovoljno da se zapamti, ali ne dovoljno da se sankcionira. Taj naš kolega danas je odvjetnik i kreće se u krugovima protiv čijih je nekih pripadnika moja malenkost nedavno potpisivala peticije. Što je, naravno, možda slučajnost.

Sjećam se da sam se nešto giftala u to vrijeme oko revizionizma, vjerojatno ponukana frustriranim diskusijama mojih roditelja, ali imala sam trinaest godina. Nisam još savladala ni prethodnu službenu povijest. I rat se spremao. I bilo je i opasno vrijeme. I tako, je l’, nitko tu nije bogznakako reagirao.

U srednjoj školi smo tri godine slušali svjetsku, a četvrtu godinu hrvatsku povijest. Jer smo bili eksperimentalni dvojezični razred. Jedan, u to kaotično vrijeme, donekle propali eksperiment. Imali smo mladu profesoricu povijesti koju smo obožavali. Nju su u četvrtom srednje maknuli i doveli jednu stariju za koju se pričalo da je bivša časna, da nam tumači hrvatsku povijest. Valjda je za hrvatsku povijest trebala dodatna kvalifikacija, možda samostanskog tipa. Sad se grizem što sam u četvrtom srednje više živjela noću, u post-balkanskim podzemnim grotlima s izbjeglim Bosancima, nego danju na satovima povijesti (zapravo se ne grizem), ali lete mi kroz sjećanje natuknice o iranskom, zaratustrijanskom porijeklu Hrvata, pa i kako je čak i, tada aktualni, papa Wojtyla, preko Bijele Hrvatske svojevrsni pripadnik naše nacije.

U to vrijeme još nije bilo obaveznog vjeronauka, nego se predmet zvao etika. Seksualni odgoj nismo imali, to ni tada, kao ni sada, nije bilo bitno, ali nam je jednom jedna gospođa (opet ne znam točno iz koje je institucije došla jer sam valjda bila mamurna na satu), održala predavanje o reprodukciji. Nakon par prvih slajdova s dijagramskim prikazom presjeka ženskih i muških organa, te kako jedan ulazi u drugi, veći dio predavanja se fokusirao na slajdove sitnih, savršeno razvijenih minijaturnih fetusa koji mašu u kameru i mrtvih beba, bačenih u koš za smeće nakon abortusa. Nekolicina nas se tu opet nešto giftala, dok smo za vrijeme odmora pušile u wc-u, ali nitko nije bogznašto poduzeo.

U to vrijeme u Hrvatskoj je porušeno mnogo spomenika i uništeno mnogo knjiga. U to vrijeme mnogi su velikani izgubili svoje toponimsko značenje i smjenjeni s uličnih tabli. Republika je izgubila svoj trg, iako je ostalo nejasno što je uvredljivo u ideji republike. Među ostalima, i žrtve fašizma jedno su vrijeme izgubile pravo na svoj trg.

Negdje oko milenija dobila sam prvi poziv na crkveno vjenčanje dvoje ateista. Koji su prvo postali agnostici, onda katolici po obiteljskoj liniji, a onda se to više nije ni pitalo i pomalo dovelo do toga da je sad odvažno priznati ateizam u društvu. Pa su došla i krštenja. Za zlu ne trebalo. Pa su onda djeca krenula na vjeronauk. Ne zato što roditelji tako žele, nego zato što znaju da djeca ne vole biti drugačija. Pa je bolja indoktrinacija nego izolacija.

To su moja sjećanja, samo neka od mojih sjećanja. Samo neka sjećanja samo jedne osobe.

Nedavni je prosvjed svakako bio više od pitanja kurikuluma. Bio je i građanska pobuna protiv čitavog spleta postupaka desne, knozervativne vlasti. Došao je masovniji nego ikad, veličanstven i pun dobre, plemenite energije i prkosne građanske snage. Došao je i nakon nekoliko mjeseci pritiska kulturnjaka sa svojom inicijativom koja apostrofira to isto građansko nezadovoljstvo. Doduše, došao je u ovo nesretno vrijeme, kad pada vlada u slow motionu, i boli ju pozadina za obrazovanje. Ali teško je ne zapitati se, zar to sve nije predvidivo? Zar nije logičan rezultat, kao i sporni ministar kulture sam, četvrt stoljeća kulturne politike koja stvara čistu nacionalnu kulturnu platformu, četvrt stoljeća opće politike koja je u stanju proizvesti ovakvu grotesknu vladu. I uza sve razumijevanje ljudske prilike, fenomena vode i grla, ako se čak i poistovjetimo s onim žabama što ih se polako, neprimjetno kuha, da ni ne znaju što ih je snašlo dok se ne nađu na tanjuru, jesu li sve to dovoljni izgovori da odogovornost ne leži na nama?

 

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO