10.10.2012.

Zahodski lider

Neki sam dan jednom malom prijatelju, sinu moga prijatelja u Londonu, pokazivala neke svoje fotografije iz djetinjstva. Bilo mu je čudno, naprimjer, da u mom razredu nije bilo ni jednog djeteta druge rase. Svašta mu je još bilo čudno, u vezi s odjećom npr., a nije mogao vjerovati da smo imali predmet koji se zvao ONO i DSZ u sklopu kojega smo jednom učili kako se sastavlja puška.

Kad ovih dana gledam djecu mojih prijatelja kako prohodavaju, progovaraju, kreću u školu i formiraju se u novim uvjetima i novom vremenu, vraćam se sve češće razmišljanjima o svom djetinjstvu, o sebi i mojim prijateljima kad smo bili mali, o događajima koji su nas oblikovali, okolnostima u kojima smo odrastali i pokušavam detektirati trenutke u kojima sam postajala svjesna svijeta i njegovih kompleksnih mehanizama.

Prvi trenuci nepravde nešto su što, čini mi se, ostaje s nama dugo. Tko se nađe na kojoj strani u zadanoj situaciji i kako se prema njoj odredi, vrlo rano pokazuje neke temeljne smjernice karaktera. Gledajući fotografije iz škole sjetila sam se događaja koji je dugo spavao pohranjem, a zapravo ga se sjećam nevjerojatno živo.

Bilo je to u šestom, ili najkasnije sedmom razredu. Mene je dopala ta sreća da već u osnovnoj školi pohađam klasičnu nastavu pa se sjećanja na osnovnu školu uglavnom svode na pripremanje za testove iz grčkog ili latinskog jezika koje je redovito trajalo cijelo popodne i cijelu noć do sljedećeg jutarnjeg turnusa.

Klasična osnovna škola podrazumijevala je nastavu i subotom (što je naprosto nepravedno i točka) te po sedam školskih sati barem dva dana u tjednu. Latinski i grčki bili su bez sumnje među omraženijim predmetima, premda smo mi, mali intelektualci, već tada shvaćali veliku eruditivnu težinu naših nastojanja.

Zgoda koju vam želim prepričati odnosila se na pisanje testa iz latinskog, čemu smo se mi, načelno, stalno i, naravno, neuspješno, protivili. Nitko nikad nije želio test iz latinskog, a rijetki su i prezreni bili oni koji su se dobro pripremili. No u ovom se slučaju dogodilo još nešto. Test je neplanirano pomaknut i ispostavilo se da ćemo ga pisati dan ranije i to sedmi sat. Danas bi se vjerojatno u školu moglo dovesti nekog vještaka koji bi utvrdio omjere koncentracije, energije, iscrpljenosti, itd., i ponudio roditeljima da tuže školu i profesoricu za okrutnost ili nešto slično. U stara dobra vremena, ranih devedesetih, ta mogućnost nije postojala.

Pa smo se mi, razred, interno, dogovorili da ćemo markirati. Markiranje, naravno, nije bila osobito šokantna metoda, ali u tim je godinama bila još mnogo manje sofisticirana nego u srednjoj školi. No, masovno razredno markiranje ipak se vrlo rijetko događalo. To je bio velik, hrabar i prilično uzbudljiv potez s nepoznatim posljedicama. Jedinice nam ne ginu, a kakvi će još disciplinski postupci slijediti nismo mogli znati. Ali nije bilo vremena da se o tome raspravlja, adrenalin se brzo proširio razredom i preplavila nas je smjesa straha, uzbuđenja i pravedničkog zanosa. Operacija je započela.

Za vrijeme zadnjeg odmora, prije sedmog sata, sve cure, nas recimo osamnaest, šmugnule smo sporednim hodnikom do stražnjeg izlaza i pobjegle – kući, u park Šubić ili u slastičarnicu Jakšić (jer nam tada još nitko nije objasnio da ćemo jednog dana okajavati svakodnevna dva kolača).

Svi dečki iz našeg razreda, za vrijeme tog istog odmora, sakrili su se u muški wc. Kad su cure otišle oni su se mirno vratili u razred, sjeli u klupe i dočekali profesoricu Lokmer iz latinskog i grčkog, sve kao zbunjeni prazninom u razredu.

Možda sad zaključujete da je ovo priča o spolovima. Za moje formativno iskustvo doista je peh da se radilo o svim muškim vršnjacima u mom životu, uključujući onoga u kojeg sam bila zaljubljena i onoga koji je bio zaljubljen u mene. Svejedno, mislim da spol nije presudan u priči. Radilo se vjerojatno o jednoj osobi, a mogla je biti i ženska, koja je posijala sjeme razdora. Jedna je osoba već s tih nježnih dvanaest godina shvaćala sistem – kako postići cilj, ne pisati test, a pritom ne snositi posljedice, niti se zamjeriti onima na vlasti. Već u toj mladoj dobi poneko ima razvijen taj gen – za diplomaciju i manipulaciju, za brzu sposobnost vaganja kolektivne pravde naspram pojedinačnoj dobiti i za njušenje omjera snage i moći.

Što je točno bilo poslije , to sam, zamislite, zaboravila. Nitko nije bio izbačen iz škole niti disciplinski gonjen. Test smo, po svoj prilici, pisali svi, neki drugi dan.

Dečki nisu kolektivno izvedeni pred stup srama iako se to, da je u školi tada prebivao itko sa stvarim osjećajem za moralni odgoj, moralo dogoditi. Ni mi cure, vjerojatno zbog kompleksnih društveno-povijesnih kodova, nismo zauvijek prekrižile dvolične kolege i uskoro se sve zaboravilo.

A ja nikad nisam saznala tko je poveo reakcionarnu akciju i je li taj moj školski kolega danas sudac, direktor banke ili ministar. Ili mu je možda, to u zahodu, bio najsjajniji trenutak u karijeri.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO