4.08.2017.

Život – u funtama

Znate one čemerne futurističke projekcije kojima su već desetljećima prošarane znanstveno-fantastična literatura i filmografija – društva u kojima u čuvanim oazama, u neopisivom blagostanju žive bogati, a na periferiji tih oaza, u bijedi, prljavštini i nasilju životari masa. Estetika je dramatično drukčija, jedan je svijet u bojama, pun zelenila, čist, visokoestetiziran i totalno digitalan. Drugi je prljav, poderan, smrdljiv, podzeman, zahrđao. Za jedne ima svega pa i onoga za što niste ni znali da postoji. Za druge nema ni osnova, poput struje i vode. Jedan je svijet opsjednut sigurnošću, nadzorom, zaštitom, u drugom svijetu ljudski život vrijedi otprilike onoliko koliko iz euro-američke perspektive vrijedi život utopljenika u Sredozemnom moru. Radnja je većim dijelom smještena u ovaj prvi svijet, u kojem ima mnogo negativaca i mnogo toga što će naši junaci prozivati, ali, u principu, gledatelj je stavljen u poziciju da se poistovjećuje s tim lijepim svijetom. Da ga poporavlja, jasno, da ga čini boljim, poštenijim, da raskrinkava njegove koruptivne mehanizme. Gledatelj nije stavljen u poziciju da se identificira s getoiziranom masom koja će u tom getu ostati zauvijek. Zato valjda danas prosječan čovjek na zapadu misli da prosječan ljudski život nema konkretnu cijenu u aktualnoj valuti. Misli i da bi se ljudi, opće – imenički, pobunili prije nego bi se baš takav scenarij realizirao.

London je protkan socijalnim stambenim blokovima i neboderima sagrađenima nakon Drugoga svjetskog rata, u kojima žive ljudi različitog porijekla i, uglavnom, slaboga imovinskog stanja. Žive tu desetljećima stvorivši čvrste zajednice. Svaki novi val imigranata dodaje jedan sloj raznovrsnosti. Za današnje tržište ti su blokovi neatraktivni, zapušteni i estetski zaostali i ne uklapaju se u novu, blistavu sliku oaze. Te mahom potpadaju pod planove ‘regeneracije’. Regeneraciju predvode pripadnici kategorija biznisa i kapitala pod nazivima poput ‘real estate developers’ kojima na dušu ide jedan dobar postotak preobražavanja društva u ono koje služi isključivo bogatima, a jedva trpi siromašne. Uz amen gradskih vlasti koje, doduše, pred krupnim kapitalom imaju malo moći, već dugo vremena polako provode socijalno čišćenje, iako je izvitopereni vokabular koji koriste pun eufemizama, ushita i lažne posvećenosti dobrobiti lokalnih zajednica.

Regeneracija podrazumijeva navodno privremeno preseljenje stanara, uglavnom radničke i podklase, da bi, koju godinu kasnije, u novopodignutim modernim zgradama veći dio stanova bio na prodaju, dok se tek manji dio bivših stanara vrati. Gdje su ostali? Koga briga. Profit je neizmjeran. U tim novim blokovima stanove kupuju bogatiji stanari koji mogu više platiti sve, od kvadratog metra pa do etički uzgojene kave u obližnjem kafeu ili organskog čipsa od humusa u lokalnom supermarketu. Budući da cijene najma proporcionalno rastu, stara mjesta, kafići, pubovi, dućani, obrti u kojima je pulsirao život zajednice, jedan po jedan zatvaraju vrata, a na njihovim se mjestima otvaraju novi koji će biti adekvatniji za nove stanare. Sva takva mjesta u Londonu izgledaju jednako, sva imaju jednu te istu ulickanu, praznu, kvaziupotrebljenu estetiku. Naravno, ti su obnovljeni kvartovi mnogo manje napučeni nego prije, jer jedan dio nekretnina koje su na prodaju prelazi u ruke stranih vlasnika, investitora, pa čitavi luksuzni neboderi zjape prazni i mračni.

To se tako malo pomalo događa i sve je zapravo jasno kad čovjek zastane, zbroji i razmisli. Samo čovjek to rijetko čini, a i kad čini prosječna ga ljudska naivnost i empatija navedu na zaključak da je na tapeti kvaliteta ljudskog života, ali ne i život sam. Dobro, znamo, tzv. nadležnima za naše živote nije bitno kako će živjeti sirotinja, imigranti, izbjeglice, ‘bijelo smeće’, nezaposleni, beskućnici, itd. Ali, ono, neće ih baš poubijati zbog neke određene cifre profita.

Prije nekoliko tjedana buknuo je požar u londonskom neboderu Grenfell Tower u najbogatijoj londonskoj općini Kensington na čelu koje su, predvidljivo, zastupnici konzervativne stranke. Grenfell Tower sagrađen je sedamdesetih godina i u njemu je živjelo oko sto dvadeset obitelji, uglavnom u kategoriji socijalnog stanovanja. Renoviranje zapuštenog nebodera počelo je prije nekoliko, a završeno prošle godine. Za vrijeme obnove stanari su se žalili općini, njihov je dojam bio da se radovi izvode nekvalitetno i da se na materijalima štedi. Pritužbe su bile zanemarene. Nakon tragičnog požara u kojem je izgorjelo osamdeset stanara testovi su pokazali da je tvrtka zadužena za obnovu za izolacijsku oplatu koristila jeftiniji materijal koji sadrži aluminij, a ne nešto skuplji cink. Prema neslužbenim informacijama zapaljivi aluminij koji je, umjesto da štiti od požara, pridonio njegovu munjevitom širenju, uštedio je općini oko tristo tisuća funti troška s projekta koji je stajao oko osam i pol milijuna. (Za usporedbu, potpredsjenik općine, zadužen za projekt, živi u kući vrijednoj milijun i dvjesto tisuća, što je među skromnijim ciframa u tom kvartu). Prije nekoliko dana na vidjelo je isplivala činjenica da je općina, u isto vrijeme, svojim najbogatijim stanovnicima poslala svakom po sto funti. Ponosno je izjavila da se pametnim poslovanjem našla u velikom budžetskom plusu pa, budući da ovi plaćaju jako visoke poreze na stanovanje, u znak fer pleja i poznate engleske đentlmenštine, oni su milijunašima vratili po sto funti. Milijunašima glasačima, ne treba smetnuti s uma.

Stanari nebodera Grenfell odonda su više puta upućivali pisma općini i upozoravali da postoji velika opasnost od požara. Ali ništa od odgovora niti od akcije.

Sad kad usred te najljepše, blistave, napirlitane četvrti štrči pougljenjeli neboder kao sagorena šibica, kad gledamo općinsku vlast, te ružne bijele muškarce sa po dva prezimena s povlakom i tu ukočenu privilegiranu vladu koja nije u stanju izgovoriti jednu neposrednu rečenicu kojom bi preuzela odgovornost za šokantnu razinu nemara i oholosti, postaje jasno da život ima konkretnu cijenu. Ne fiksnu, prilično fluktuirajuću, ali cijena se trenutno u Londonu, dok traje istraga i dok su brojke od osamdeset mrtvih i tristo tisuća funti uštede još neslužbene, kreće oko tri tisuće sedamsto pedeset funti.

 

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO