19.07.2015.

Zong, 2015.

1781. oko sto pedeset afričkih robova ubijeno je na brodu Zong koji je putovao od Gane do Južne Amerike. Gotovo pred kraj puta, zbog nekih nautičkih pogrešaka, brod je propustio stati u Tobagu i obnoviti zalihe vode. Kapetan je navodno bio bolestan, a njegove dužnosti mlađi odgovorni provodili su aljkavo te se brod našao u nebranom grožđu: kopna nigdje na vidiku, a vode za još samo nekoliko dana. Prema tadašnjim zakonima ako bi dobavljači na putu naišli na okolnosti koje bi zahtijevale da se riješe  tereta u svrhu opstanka posade, osiguravatelj je bio dužan isplatiti odštetu. Nekoliko stotina robova na brodu (iako ih je bilo dvostruko više nego što su mjere sigurnosti dopuštale) spadalo je u kategoriju ‘osiguranog tereta’. Kad je ponestalo vode, posada je počela robove bacati u more. Po istom protokolu kao i tijekom spašavanja – prvo žene i djecu, zatim muškarce.

Kasnije su isplivale teorije da vode baš i nije ponestalo, nego su uvjeti na brodu doveli znatan dio robova u tako bijedno, neuhranjeno, zaraženo stanje da ih nitko ne bi kupio te se ideja da ih se pobije i potražuje osiguranje nametnula profitabilnijom.

Čemu sad ta priča o strašnoj, ali dokinutoj ropstvom obilježenoj prošlosti? Prije nekoliko dana se oko osamsto ljudi utopilo u mediteranskom moru, nadomak Europi. Bili su iz više zemalja, jedne te iste eksploatirane Afrike, a barci se ni ime ne zna.

Jesu li ti nesretnici što su se utopili u karipskim vodama htjeli na brod za Ameriku? Nisu. Jesi li htjeli da ih Britanci, Francuzi, Belgijanci, Portugalci, Talijani, Španjolci i Nijemci dođu kolonizirati? Pa, bogami, nisu. Da im zatiru identitete, da ih preziru i da ih se gade, da ih uposle isključivo kao roblje i služinčad, da im otmu vrijednosti, iskopaju prirodna bogatstva i, na kraju,da odu, nastavljajući podupirati sve najgore lokalne režime koji proizađu iz traumiranih, frustriranih, osiromašenih vremena i onda se vraćati da ih jadne spašavaju od njih samih okupacijama raznih vrsta. Na sve je odgovor i dalje – nisu.

I sad, oprostite mi na simplifikaciji kompleksne političko-ekonomske prošlosti. Sada ti nesretnici ponovno završavaju u vodama nadomak granici sa zapadom.

Sad su se u čamac popeli svojom voljom (taj termin koristim prilično slobodno ) i sad se očajnički, kao jedinog životnog spasa, pokušavaju dočepati obale koja ih s gnušanjem odbija.

Na tom putu opet netko zarađuje. Sad su to trafikanti. Oko soma i pol eura po čovjeku. Sad to ne plaćaju bogati robovlasnici. Sad plaćaju Afrikanci. Plaćaju i Palestinci i Arapi. Mnogi od tih što nisu ‘mi’, a mi im ‘pomaženo’. Po svjedočenjima koja je prije nekoliko dana objavio Independent, oni s nešto svjetlijom kožom u hijerahiji te nakaradne plovidbe prolaze malo bolje. Oni borave na gornjoj razini u utrobi broda, nešto bližoj svjetlu i zraku. Zaključani na najdubljoj razini, bez zraka, bez danjeg svjetla, bez vode, bez wc-a, udišući otrovne pare naši su Afrikanci, opet, uvijek najniži na ljestvici. Ako se pobune, pokušaju izaći na zrak, traže bolji tretman, završavaju u moru. Bace ih trafikanti. Jer hoće mir na barci.

I opet ih je, jasno, previše na svakom brodu. Toliko da se prevrnuća događaju često. Stotine koji se usred noći nađu u moru kad se barka prevrne više nisu pod ingerencijom trafikanata. Oni postaju humanitarna katastrofa o kojoj se, htjela ne htjela, mora brinuti Europa. Spasilačke operacije nemaju dovoljno sredstava za svladavanje situacija kojima se gabariti eksponencijalno povećavaju, a od vlada raznih europskih zemalja ne dobivaju dostatnu pomoć. Postoji sumnja, naime, da podupiranje spasilačkih operacija služi kao zeleno svjetlo većem broju nesretnika da se odvaže na pogibeljni put. Iako nadležne organizacije upozoravaju da je ta informacija netočna i opasna.

Dok se u Briselu odvija hitno sazvani samit na kojem treba uspostaviti nove mjere za saniranje katastrofe, svuda po Europi, a posebno u predizbornoj Britaniji, novinama vitla ta stalno i stalno aktualna debata. Što s došljacima? Kamo s njima, s kojim sredstvima? U desnim ih novinama nazivaju štetočinama, spominju se i naoružani brodovi koje bi trebalo poslati da nas obrane od najezde.

Pet tisuća nova je dogovorena brojka na samitu. Toliko će preplovjelih izbjeglica Europa primiti i apsorbirati, a druge će novim hitnim postupcima pokušati vratiti. Pet tisuća kap je u moru. Malo je metafora na prvu loptu, ali kap u moru koje Europu dijeli od kontinenta u čijoj nestabilnosti trajno, a zadnjih desetak godina intenzivno, sudjeluje. I uporno odbija prihvatiti odgovornost za posljedice.

DRUGI TEKSTOVI

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO