Valovi

U jednom ženskom časopisu u Engleskoj zatječem sliku tv- voditeljice uz neku kratku vijest o tulumu na kojem je bila. I u Engleskoj postoji neka tv-voditeljica zvijezda. To je ovdje rijetkost. Ima ih, jedna mala nekolicina, koji već desetljeće vode neki hit program. Ostali su manje više zaposlenici tv-stanica. Ne mogu zamisliti da bi nekoj od voditeljica večernjih vijesti paparazzi pokušavali uhvatiti suzu zbog nedavnog prekida veze. Međutim, kod nas je u Hrvatskoj to tako jer tranzicija živi u valovima.

Davno je to počelo. S mobitelima. Prvi veliki tranzicijski val. U ono doba kad su još zaista bili luksuz, mobiteli su postali statusni simbol u hipu. Nabavili su ih odmah svi oni koji su si to mogli priuštiti, ali i oni koji to nisu mogli. Nema veze. Uštedi se na nečem drugom, manje bitnom. Možda na posjetu zubaru. Pa tko ima kakav, tko ih koliko brzo mijenja, tko ima po dva i tko ima onaj baš najskuplji. Kao naprimjer Nokiu za šminkerice koja je svojedobno bila besramno, idiotski i uvredljivo skupa. I željena.

Kako se to trzište proširilo brzinom svjetlosti, proširiše se i tvrtke mobilne telefonije i zaposliše odmah jedan solidan dio naroda koji dotad nije bio siguran što mu je poziv. Ali je brzo shvatio da sad pripada novoj tranzicijskoj aristokraciji. Sa službenim mobitelom, naravno, s kojeg je cijela obitelj mogla telefonirati rodbini na Mars. To je bio val s destinacijom budućnost.

Taj se val nekako prelio u val marketinških tvrtki. Niknule doslovno kao gljive poslije kiše. Nisam sigurna jesu li se ovi iz mobitela preselili u marketing ili je, u međuvremenu, stasala nova generacija koja ne zna što bi sa sobom. Ili je možda došlo do spajanja dviju velikih sila. Što je više mobitela, treba više i marketinga. A marketing treba copywritere. Prošetate li zagrebačkim središtem danas, teško ćete naići na osobu koja u svom životu nije nekad obavljala posao copywritera. I ja sam se, priznajem, dala nagovoriti da razmislim o tome. Kao, pisac sam, to će meni dobro ići, lijepo ću zaraditi, a onda mogu pisati svoje na miru. Ono što mi se dogodilo, još jedna nepogrešivo hrvatska navada, da me poslodavac, punih usta ‘profesionalizma’, angažirao za posao, a onda mi se više nikad nijednim sredstvom komunikacije, uključujući mobitele, nije javio. Niti platio, da ne bi bilo zabune.

( U to vrijeme profilirao se i, do dana današnjeg najmutnije zanimanje, tzv. project manager. Ako netko zna definiciju tog zanimanja i koje su kvalifikacije potrebne molim da mi javi.)

Drama

Zatim se, opet nekako preko noći, u visine vinula televizija. Siroče devedesetih naprasno je ojačalo, ali na novom nasilniku ne daju se sakriti svi tragovi godina nemara.Ima li zemlje na svijetu koja ima više tv-voditelja po glavi stanovnika? I jesu li igdje na svijetu voditelji baš takve zvijezde? I kad ih je toliko, i kad su takve zvijezde zar nikome u eri nezavisnoga hrvatskog poduzetništva neće pasti na pamet da oformi neki tečaj, da ih nauči osnovama dikcije i kamo s rukama kako ne bi sve vrijeme djelovali kao da su rukama, preklopljenim na trbuhu, uhvatili muhu i ne daju joj da pobjegne.

Tu se negdje umiješala i još jedna podvrsta besmisla – blogeri. Oni više spadaju u fenomen razgranavanja ‘slave’. Ali ipak su stigli u valu. Znam da je presudno to da osoba posjeduje taj x factor, neku vrst slave i da je odmah zanimljivo sve što ima reći, pa makar osoba bolje pisala sjenilom nego olovkom. Ali ni pismenost nije zgorega. Možda bi u onoj školi za voditelje mogli uvesti i neki večernji tečaj pisanja – gramatika, pravopis, sintaksa. I, za one koji žele znati više – stilistika.

Nezaobilazne

Sapunice. Gdje li je zlatno doba kad smo na televiziji gledali meksičke sapunice i poneku domaću dramsku skicu s elementima nacionalizma? Sapunice su nužno zlo današnjice, ne pada mi više na pamet da pokušavam argumentirati nešto protiv njihova postojanja. Zanimljivo je ipak kako one samo doživljavaju procvate što su zemlje siromašnije i sjebanije. Što ljudi gore žive, to je više sapunica i njihovih aktera koji žive besramno dobro. To je doista zanimljiva jednadžba. I oni takvi glamurozni i u sve većem broju generiraju skoro dovoljno materijala za zadnji veliki tranzicijski val – tabloide.

Mračni predmet želje

Tabloidi nisu čak ni nužno zlo. Oni su samo zlo. Sapunice samo srozavaju ukus i zadovoljavaju apetite na minimumu. Tabloidi ipak idu mnogo dalje. Koliko nezavisno, a koliko u sprezi sa svojim zvijezdama, ne znam, ali oni ipak, potiho, kroje cijelu jednu mrežu morala. Međutim, tu želim iskreno pohvaliti hrvatske tabloide zbog nevinosti. Oni se ipak uglavnom koncentriraju na nekadašnje ljubavnike koji su se možda, a možda i nisu mogli sresti na aerodromu. I tko je napravio kakav modni gaf i treba ga spaliti, i tko kome ne želi vratiti odjeću i tko se negdje očešao o nekog stvarno svjetski poznatog. I kako svjetske zvijezde puše smotuljke nalik jointu.

Tabloidi u Britaniji su mnogo mračniji. To su tabloidi nove generacije – veći, bogatiji, tiražniji, osvetoljubivi. Oni znaju da u njihovim čitateljima postoje mnogo mračnije strasti i mnogo jezovitiji interesi od toga tko je kome iznevjerio bračne ili predbračne zavjete.

Tiražu mnogo više diže sistematska kontrolirana ponuda žrtvene janjadi. Prijestupnika raznih vrsta, od narkomana, bigamista, pedofila, mučitelja na kojima narod može izbacivati frustracije vlastitih potisnutih, zabranjenih poriva. Hajke su biznis, javni linč i tako to. Sve što je duboko skriveno u nama, kazniti na drugome. Uživajmo zato dotle u slikama tv- voditelja na Špici. Nedostajat će nam.

Voze se u double-deckeru, onom tipa kabriolet. Negdje su ga kupili ili unajmili, pofarbali u zeleno i bijelo, napisali na njemu Sačuvajmo naše susjedstvo od dima i sad se tako voze tim našim susjedstvom, plešu, skaču, skandiraju, žive svoju kampanju protiv pušenja i na otvorenim površinama, entuzijazmom žestokim kao da je riječ o nečem toliko temeljnom i općeljudski korisnom da bi im i zatvorenici Guantanama trebali biti zahvalni.

Našla se grupica, dala si truda, napravila bedževe, majice, razglednice, sve u zeleno-bijelim tonovima, daleko od one palete žutih i sivih nikotinskih tonova u kojoj život nije vrijedan življenja i tako lobiraju po kvartu da spasimo naše susjedstvo od dima.

Možda vam se čini smiješan taj njihov potez. Možda malo i otužan. Jer koliko ima stvari za koje bi bilo vrednije voditi kampanje i osvještavati narod.

Međutim, upravo je u tome zamka. Poplava kampanja, navala urgentnosti koja je većinu nas već uzela za taoce.

Urgentnost i svijest o njoj određuju život današnjem zapadnom čovjeku.Točnije, određuju njegovu svijest o stanju svijeta i angažiranost u velikoj akciji njegova spašavanja. Ono što je trebalo utvrditi i što smo sad savladali jest to da je stanje u svijetu takvo da zahtijeva hitno djelovanje i da više nema vremena za čekanje. Inače….. Samo se ne zna što to ‘inače’ znači i što će nam se dogoditi ako ne djelujemo. Ali to je nešto što i ne želimo saznati.

Što je više planova na kojima hitno djelujemo to je manje vremena, a i objektivne distance s koje možemo zaključiti da od svih tih akcija i organizacija nikakva korist, dapače, da im je cilj sasvim suprotne naravi.

Preplaviti silinom, zbuniti velikim izborom, izložiti nas informacijama o ljudskoj patnji do te mjere da odmah svima bude jasno da je pojedinac nemoćan, ali mu ponuditi pristupnicu, broj sos- telefona, formular ili broj žiro- računa kao instantni oprost od krivnje što smo, zapravo, do grla umočeni u potrošački poredak koji je svijet stvorio takvim kakav jest.

Tako i teatar, kao i cjelokupna umjetnost, sve više zahtijeva urgentnost. Trenutno reagiranje na stanje stvari. Nema vremena za dugo filozofiranje i prenemaganje u samoći. Zahtijevati vrijeme za stvaranje, za samoću i analizu postalo je na tržištu pisaca signal za lijenost. Ako nisi spreman kao iz topa ispaliti tvoju vlastitu kreativno obrađenu verziju krize na burzi, ti si zapravo neka vrsta lijenčine ili zastarjelog oblika života koji se nije adaptirao novim zahtjevima. Zahtijeva se promptno, brzo i efektno.

Iako logika sugerira da je urgentno djelovanje opravdano u slučaju srčanog udara ili poplave, dok bi, kad je riječ o političkoj akciji, umjetničkom djelu ili generalnom životnom svjetonazoru, staloženo, kritičko promišljanje, analiza situacije i temeljito planiranje djelovanja trebalo prevagnuti, to sve trenutno zvuči jako staromodno.

To me sve dovodi do zaključka da ne valja osuđivati one delirične od zanosa djelovanja na gornjem katu double-deckera. Jer, kad je svijet tako urgentan, tko nam može propisati koji je cilj vredniji truda. Što je nekome penicilin za Afriku, drugome je čist zrak Islingtona.

A možda je naprosto riječ o očaju. Kad se tako udruže, skreću pozornost na sebe i kad ih šiba adrenalin od akcije, vjerojatno imaju osjećaj da su se nekako uključili, da samo ne sjede i gledaju kako svijet prolazi, a oni su, zapravo, bespomoćni. Sigurno negdje u dubini duše znaju da Islington bez dima neće bitno promijeniti ničiji život, a ponajmanje život planete, čak i ako se vodimo onom maksimom da treba početi od sebe i svog dvorišta. Kao što ne mogu vjerovati da oni koji uplaćuju tri funte mjesečno za gladno dijete u Namibiji mirno spavaju misleći da su time svijet učinili boljim.

Jer, što da rade? Ja bih se rado uključila u neku akciju razmontiravanja svjetskog poretka i preraspodjele kapitala. Najbolje bi mi odgovaralo petkom popodne, naprimjer, ali nikako da mi stigne neki takav formular ili da naiđem na broj telefona na koji da se javim. Kad pokušam

bojkotirati neke proizvode, poput Starbucksa i McDonaldsa, ubrzo saznam da je i moja nova opcija, zapravo, u vlasništvu neke druge tvrtke koja nekome u svijetu nanosi jednako mnogo zla.

Dakle, sve su te akcije tu zapravo preventivno. Da izbjegnemo opću paniku. Kao što su i standardne zemljopisne karte tu, de facto, iz fore, da se ne bismo morali rvati s neshvatljivim konceptom poput onoga o beskonačnosti svemira, da je svijet zapravo u vlasti kapitala i da nije nemoguće da neku od svježe bankrotiranih zemalja kupi jedan čovjek svojim vlastitim trilijunskim kapitalom i nazove je Jackistan.

Zapravo sam sve sigurnija da je nedjelovanje i nesudjelovanje mnogo subverzivniji oblik društvenog angažmana. Dok se reklame histerično vrte i dok vani pulsira jedna velika otvorena rana i upire oči baš u mene, kao da ja jedina imam oblog, meni se sve više čini da ću joj pomoći ako sjednem, uzmem malo vremena i razmišljam.