Neki sam dan bila na svom prvom modernom tretmanu lica. Nekoliko sam puta u prošlosti bila na klasičnim tretmanima koji će, čini mi se, uskoro završiti u ropotarnici povijesti. Oni koji počinju parenjem lica, uključuju prste gospođe kozmetičarke koji cijede prištiće u kontroliranim uvjetima, što je higijenskije nego moje male operacije pred ogledalom, ali, koliko je higijenskije toliko više i boli. Naposljetku završe masažom zbog koje im se, zapravo, izlažem. Spadam u one sretnice koje nemaju problematičnu kožu pa molim osobe koje ju imaju da mi ove stavove ne uzmu za zlo. Uopće, kad bih se podvrgavala tretmanima činila sam to jer je to kao nešto što bi jedna odrasla žena s prilično rigoroznom tjelesnom i mentalnom higijenom povremeno morala raditi. U svojih 38 godina bila sam na četiri klasična tretmana, a jednom sam prigodom, da bih se riješila (bezuspješno) nekoliko upornih hormonskih akni na vilici, pristala na tretman nekom kiselinom (koji me koštao nekoliko stotina funti), a rezultat je bio ljuštenje kože kakvo sam zaista mogla postići i jednim dobrim podnevnim izlaganjem suncu pod slojem maslinova ulja.

Sve je to bilo prije trideset osme godine. To je bilo u godinama kad se nikad ne bi dogodilo da uhvatim svoj odraz u nekom usputnom ogledalu u izlogu, nakon dugog dana i sloja smoga i umora na licu, i užasnem se. To je bilo u godinama kad me malo dulji noćni izlazak, s alkoholom i cigaretama, nije sljedeće jutro zaskočio pod očima. To je bilo u godinama kad se umor prijavljivao zijevanjem, a ne sunovraćanjem kože ka jugu.

Te sam tako, potaknuta jednim poklon-bonom koji sam dobila za postignuća koja ne uključuju stanje kože, otišla na taj hi-tech sci-fi tretman nekim divnim, preugodnim valjčićima koji se drmusaju i vibriraju, a onda i nekim radio- valovima koji se isto drmusaju i griju i sve je to bilo tako divno i ugodno da sam zaspala, a možda se i onesvijestila, i sanjala kako diktiram broj računa na koji mi upisuju trajni nalog dok ja naprosto ostajem tu gdje će me zauvijek masirati valjčići koji koži daju elan dok pijuckam drenažni čaj, što zvuči alarmatno, ali je zapravo totalno biljno i benigno.

Kad sam došla doma moja mama je rekla, ‘Pa ja ne vidim nikakvu razliku’.

Pa da. Zato što je nema. To je taj catch. Jer se razlika ne vidi nakon jednog tretmana. A kad deset tretmana provučete kroz nekoliko mjeseci, nemoguće je znati kako bi, nakon tih nekoliko mjeseci, koža izgledala da je netretirana, neodgovorno i okrutno izložena elementima i protoku vremena. Naša nesretna koža je uvijek u toj sivoj zoni neizvjesnosti. U krajnjoj liniji, idemo li na tretmane zbog objektivne razlike ili kako bismo mislili da radimo nešto za sebe jer je naprosto suludo ne raditi ništa kad je toliko stvari na raspolaganju? Jer je toliko stvari na raspolaganju. Jer su tu i valjčići, i radiovalovi, i kiseline, i snopovi žutih laserskih zraka, i fileri, i botoks i svi se oni redovito reklamiraju u časopisima koji se istodobno bave pitanjima ženskog samopouzdanja.

Živeći u Londonu barem ne poznajem lica s reklama. Kad se na letu iz Zagreba u London opskrbim ženskim časopisima, zaskoče me sve neka lica koja poznajem. Glumice, pjevačice, voditeljice. Ne samo da ih poznajem nego znam i da su mlađe od mene. Umotane u ručnike u bijelom interijeru smiješe se u kameru dok pored njih stoje jednako nasmiješeni terapeuti/liječnici s injekcijama u rukama. To su doista bizarni prizori. Ja se u životu nisam nasmiješila kad mi je injekcija u vidokrugu. Ali, možda je vjera u rezultat razlog smiješenju. Znači, ako to tako rade sve te žene, i mlađe od mene, imam li dovoljno hrabrosti da budem jedina koja će se na istim događanjima kao i one pojavljivati kože neizložene tretmanima? Dok se one podvrgavaju iglama, strujnim udarima i kiselinama iz dijapazona neinvazivnih metoda, ja dopuštam gravitaciji da kao free range kokoška trčakara mojim licem. Hoće li me jednog dana ljudi iz budućnosti zaokruživati na fotografijama? ‘Desetih godina 21. stoljeća bila je jedna spisateljica koja nije vjerovarala u svrsishodnost tretmana ljepote. Samo po sebi je vidljivo da je to ona, treća s lijeva u drugom redu.’

Mislim, naravno, nije nemoguće da su i moje znanice dobile bonove. Možda besplatno dobiju valjčiće da privuku druge mušterije. Možda bih i ja mogla preformulirati ove prinicipe i dogovoriti neku takvu nagodbu?

A možda bih trebala odmah sada početi vježbati suočavanje sa svojim tridesetosmogodišnjim odrazom koji će biti samo sve stariji jer se nadam da sam tek na pola puta. Možda to vrijeme koje prolazi i vidi se na licu i nije sramota. Možda je to što se vidi na mom licu iskustvo, samouvjerenost, znanje, vještina, pa čak i mudrost. Prve bore koje se pojave budu obično one oko usta. Kojima smijeh ne ide u prilog. I inače primjećujem da se u životu smijem manje nego prije. Prije sam se non-stop smijala, ali to sam si sa stajališta dermo-elastičnosti mogla priuštiti. Tužno je, ali i dobro da se manje smijem jer sam svakom borom manje korak dalje od botoksa za koji mi jedan ženski časopis ( koji se sasvim lažno predstavlja kao ‘knjiga’) tvrdi da je baš to ono što mi treba. Ne znam hoću li se u životu uspjeti oduprijeti ovim porukama koje me zasipavaju sa svih strana. Ali probat ću, barem, zadržati neki ironijski odmak i zdravorazumsku skepsu prema iglama koje ubrizgavaju bakteriju koja paralizu prodaje pod mladost.

U prošlom sam broju pisala o junakinjama poput onih iz filma Snježno kraljevstvo s kojima danas odrastaju curice i dobivaju neke pozitivne feminističke poruke koje meni nisu bile na raspolaganju. Ne znam u kojoj dobi je danas djeci dopušteno gledati filmove poput Mad Maxa, meni, u prinicipu, nitko nikad ništa nije branio gledati, ali svakako bi mi, u vrijeme ulaska u pubertet, bolje došla Imperator Furiosa nego ona kojoj je trebao pokojni Swayze da joj kaže: ‘Nobody puts Baby in a corner.’

Ukratko, za one koji ne poznaju film, koji je gotovo čitav velika jurnjava s mnogo, mnogo pucnjave, tuče i nasilja nakon propasti civilizacije u ne tako dalekoj budućnosti, ono malo ljudi koji su preživjeli apokalipsu živi utamničeno u pustinji, žedni i gladni, pod čizmom brutalnog vladara Immortan Joea. Jednoruka ratnica Imperator Furiosa odlučuje osloboditi iz zarobljeništva pet mladih robinja, predodređenih da vladaru rađaju potomke. U toj odvažnoj akciji skompa se s otpadnikom Maxom Rokatanskim i njihov savez, na kraju, rezultira mnogo većim pothvatom – oslobađanjem Citadele od tiranina i spašavanjem cijelog naroda.

Kad je film izašao neki su muškarci dobili mladunčad i pojedine grupacije koje se bore za muška prava pozvale su na bojkot filma. Postoji jedan divan mužjački sajt, neću navesti kako se zove da mu ne dižem čitanost, koji tvrdi da je riječ o feminističkoj propagandi perfidno umotanoj u jurnjavu, potjere i nasilje kako bi se nasanjkalo muškarce da misle da je riječ o filmu za njih. Na tom sajtu postoji i nekoliko članaka posvećenih Putinu, kao još jedinom bijelom muškarcu na sjevernoj hemisferi koji nije predao bitku i kojeg feminizam i druge koruptivne sile nisu pokorile. Cijeli je sajt protkan neumoljivim spleenom, oplakivanjem vremena na zalasku, vremena kad je muško bilo muško. Daleko od toga da priželjkujem svijet u kojem bi se muškarci osjećali potlačenije nego što se većina žena na svijetu osjeća jer se još nisu prenule iz ružnog sna apsorbirane mizoginije, ali me ipak veseli da je jednoruka Furiosa uspjela tako poljuljati neka muška samopuzdanja.

Ali i ovaj je visokobudžetni holivudski film daleko od feminističkog statementa. Pati on i dalje od kojekakvih zamki. Robinje koje Furiosa spašava, Vladareve izabranice, redom su kost i koža i jedva minimalno prekrivene nekakvim bijelim krpicama. I tako cijeli film. Pa, ne znam. U jednom duboko patrijarhalnom društvu u kojem se žene drže kao rasplodne robinje, sumnjam da bi Vladar dopuštao da tako paradiraju jedva pokrivenih bradavica, ako već ne bi imao koga da mu kaže da čačkalice obično nisu najplodnije među kandidatkinjama. One su tu jer se lijepe, mršave i gole mlade žene prodaju.

Furiosa i Mad max nisu ljubavni par. Oni su tek buddies. I to oni koji se tek nakon sita i rešeta počnu uvažavati. I svaka čast pripovjedaču što ih nije spojio, ja ne znam bih li odolila, pogotovo kad je Tom Hardy u pitanju. No, naravno, imamo i sljedeći nastavak.

U ovom oni zajedničkim snagama oslobode Citadelu od tiranina, napoje žedni narod dragocjenom vodom, ali taman kad Furiosa krene preuzeti uzde, okrene se i vidi kako Max odlazi. Kao što je slučaj sa svakim poželjnim mušakrcem.

Ode on jer se za točak bršljan ne hvata, što kaže Balašević, makar je taj sindrom mnogo ranije ovjekovječila Jasna Zlokić u pjesmi Skitnica.

Ode on, a Furiosa ostaje da se brine o kući i djeci, tj. Citadeli i kraljevstvu. I gledaju se onim teškim pogledom punim razumijevanja koji kao da hoće reći ‘Sorry but jebi ga’. Odlazi on jer je vuk samotnjak. Ja, što sam starija, sve više mislim da su ti što moraju slijediti zov divljine i vole nestajati, zapravo, ubitačno dosadni, a oni koji ne govore puno, zapravo skrivaju da nemaju što reći, što bi se sve otkrilo za doručkom prvog dana kad bi odlučili ostati, ali, kako da to dokažem kad neumoljivo odlaze. Kao stari Max. No, vidjet ćemo što će biti dalje. Furiosa ipak ne zdvaja nad njegovim odlaskom, ne pokušava ga nagovoriti da ne ide jer je Furiosi i samoj bliska daleka cesta, ako me razumijete.

Na kraju krajeva pitanje je je li feministička heroina ona žena koja ravnopravnost manifestira gotovo se pretvarajući u muško. Je li ravnopravnost izjednačiti prostor igre usvajanjem muških atributa i metoda i je li jedni način da žena preuzme vlast klasični puč proveden u djelo uz mnogo buke, nasilja, tučnjave, pucnjave i krvoprolića? I moraju li se muškarci zaista plašiti zalaza muškosti zato što dolaze žene koje ih mogu u svoj tradicionalnoj muškosti zamijeniti, da parafraziram Gloriu Steinham koja je rekla da se pretvaramo u muškarce za kakve smo se htjele udati.

Tako je to u blockbusteru od 150 milijuna dolara. Nije baš sve tako jednostavno kao što smatraju borci za muška prava.

Ipak, s obzirom na to da su žene trenirane da se osmjehuju otkad zavladaju mišićima lica, da stalno poziraju i zavode, što kameru, što svakog promatrača, sama činjenica da se Charlize Teron kao Furiosa u cijelom filmu nijednom nije nasmijala, i to ne zato jer je tužna, za mene je samo po sebi jedan ne tako mali feministički trijumf.