Znate one čemerne futurističke projekcije kojima su već desetljećima prošarane znanstveno-fantastična literatura i filmografija – društva u kojima u čuvanim oazama, u neopisivom blagostanju žive bogati, a na periferiji tih oaza, u bijedi, prljavštini i nasilju životari masa. Estetika je dramatično drukčija, jedan je svijet u bojama, pun zelenila, čist, visokoestetiziran i totalno digitalan. Drugi je prljav, poderan, smrdljiv, podzeman, zahrđao. Za jedne ima svega pa i onoga za što niste ni znali da postoji. Za druge nema ni osnova, poput struje i vode. Jedan je svijet opsjednut sigurnošću, nadzorom, zaštitom, u drugom svijetu ljudski život vrijedi otprilike onoliko koliko iz euro-američke perspektive vrijedi život utopljenika u Sredozemnom moru. Radnja je većim dijelom smještena u ovaj prvi svijet, u kojem ima mnogo negativaca i mnogo toga što će naši junaci prozivati, ali, u principu, gledatelj je stavljen u poziciju da se poistovjećuje s tim lijepim svijetom. Da ga poporavlja, jasno, da ga čini boljim, poštenijim, da raskrinkava njegove koruptivne mehanizme. Gledatelj nije stavljen u poziciju da se identificira s getoiziranom masom koja će u tom getu ostati zauvijek. Zato valjda danas prosječan čovjek na zapadu misli da prosječan ljudski život nema konkretnu cijenu u aktualnoj valuti. Misli i da bi se ljudi, opće – imenički, pobunili prije nego bi se baš takav scenarij realizirao.

London je protkan socijalnim stambenim blokovima i neboderima sagrađenima nakon Drugoga svjetskog rata, u kojima žive ljudi različitog porijekla i, uglavnom, slaboga imovinskog stanja. Žive tu desetljećima stvorivši čvrste zajednice. Svaki novi val imigranata dodaje jedan sloj raznovrsnosti. Za današnje tržište ti su blokovi neatraktivni, zapušteni i estetski zaostali i ne uklapaju se u novu, blistavu sliku oaze. Te mahom potpadaju pod planove ‘regeneracije’. Regeneraciju predvode pripadnici kategorija biznisa i kapitala pod nazivima poput ‘real estate developers’ kojima na dušu ide jedan dobar postotak preobražavanja društva u ono koje služi isključivo bogatima, a jedva trpi siromašne. Uz amen gradskih vlasti koje, doduše, pred krupnim kapitalom imaju malo moći, već dugo vremena polako provode socijalno čišćenje, iako je izvitopereni vokabular koji koriste pun eufemizama, ushita i lažne posvećenosti dobrobiti lokalnih zajednica.

Regeneracija podrazumijeva navodno privremeno preseljenje stanara, uglavnom radničke i podklase, da bi, koju godinu kasnije, u novopodignutim modernim zgradama veći dio stanova bio na prodaju, dok se tek manji dio bivših stanara vrati. Gdje su ostali? Koga briga. Profit je neizmjeran. U tim novim blokovima stanove kupuju bogatiji stanari koji mogu više platiti sve, od kvadratog metra pa do etički uzgojene kave u obližnjem kafeu ili organskog čipsa od humusa u lokalnom supermarketu. Budući da cijene najma proporcionalno rastu, stara mjesta, kafići, pubovi, dućani, obrti u kojima je pulsirao život zajednice, jedan po jedan zatvaraju vrata, a na njihovim se mjestima otvaraju novi koji će biti adekvatniji za nove stanare. Sva takva mjesta u Londonu izgledaju jednako, sva imaju jednu te istu ulickanu, praznu, kvaziupotrebljenu estetiku. Naravno, ti su obnovljeni kvartovi mnogo manje napučeni nego prije, jer jedan dio nekretnina koje su na prodaju prelazi u ruke stranih vlasnika, investitora, pa čitavi luksuzni neboderi zjape prazni i mračni.

To se tako malo pomalo događa i sve je zapravo jasno kad čovjek zastane, zbroji i razmisli. Samo čovjek to rijetko čini, a i kad čini prosječna ga ljudska naivnost i empatija navedu na zaključak da je na tapeti kvaliteta ljudskog života, ali ne i život sam. Dobro, znamo, tzv. nadležnima za naše živote nije bitno kako će živjeti sirotinja, imigranti, izbjeglice, ‘bijelo smeće’, nezaposleni, beskućnici, itd. Ali, ono, neće ih baš poubijati zbog neke određene cifre profita.

Prije nekoliko tjedana buknuo je požar u londonskom neboderu Grenfell Tower u najbogatijoj londonskoj općini Kensington na čelu koje su, predvidljivo, zastupnici konzervativne stranke. Grenfell Tower sagrađen je sedamdesetih godina i u njemu je živjelo oko sto dvadeset obitelji, uglavnom u kategoriji socijalnog stanovanja. Renoviranje zapuštenog nebodera počelo je prije nekoliko, a završeno prošle godine. Za vrijeme obnove stanari su se žalili općini, njihov je dojam bio da se radovi izvode nekvalitetno i da se na materijalima štedi. Pritužbe su bile zanemarene. Nakon tragičnog požara u kojem je izgorjelo osamdeset stanara testovi su pokazali da je tvrtka zadužena za obnovu za izolacijsku oplatu koristila jeftiniji materijal koji sadrži aluminij, a ne nešto skuplji cink. Prema neslužbenim informacijama zapaljivi aluminij koji je, umjesto da štiti od požara, pridonio njegovu munjevitom širenju, uštedio je općini oko tristo tisuća funti troška s projekta koji je stajao oko osam i pol milijuna. (Za usporedbu, potpredsjenik općine, zadužen za projekt, živi u kući vrijednoj milijun i dvjesto tisuća, što je među skromnijim ciframa u tom kvartu). Prije nekoliko dana na vidjelo je isplivala činjenica da je općina, u isto vrijeme, svojim najbogatijim stanovnicima poslala svakom po sto funti. Ponosno je izjavila da se pametnim poslovanjem našla u velikom budžetskom plusu pa, budući da ovi plaćaju jako visoke poreze na stanovanje, u znak fer pleja i poznate engleske đentlmenštine, oni su milijunašima vratili po sto funti. Milijunašima glasačima, ne treba smetnuti s uma.

Stanari nebodera Grenfell odonda su više puta upućivali pisma općini i upozoravali da postoji velika opasnost od požara. Ali ništa od odgovora niti od akcije.

Sad kad usred te najljepše, blistave, napirlitane četvrti štrči pougljenjeli neboder kao sagorena šibica, kad gledamo općinsku vlast, te ružne bijele muškarce sa po dva prezimena s povlakom i tu ukočenu privilegiranu vladu koja nije u stanju izgovoriti jednu neposrednu rečenicu kojom bi preuzela odgovornost za šokantnu razinu nemara i oholosti, postaje jasno da život ima konkretnu cijenu. Ne fiksnu, prilično fluktuirajuću, ali cijena se trenutno u Londonu, dok traje istraga i dok su brojke od osamdeset mrtvih i tristo tisuća funti uštede još neslužbene, kreće oko tri tisuće sedamsto pedeset funti.

Na američki Majčin dan stiže u inbox poziv na Hod za život, e da bi se slavilo pravo na život od začeća do prirodne smrti, te hodalo s optimizmom i povjerenjem u budućnost Hrvatske.

U toj se Hrvatskoj na televiziji isti američki Majčin dan obilježava prilozima u kojima žena, upravo rodivši treće dijete, s osmijehom na licu govori iz bolničkog kreveta da će sada neko vrijeme biti kaos, ali, da skratim (op.a.), sve se može kad se hoće. Sljedeća, sudska tumačiteljica, s četvero djece, također s osmijehom, govori da je dosta teško i da, osim vođenja vlastite firme, mora svaki dan kuhati i ispunjavati mnogo obiteljskih obaveza. No shit. Ali ništa nije neprivlačnije od žene koja jadikuje. Žena koja jadikuje upada u procijep između dva mita. Nije snažna žena kojoj se divimo, kojoj smo nekad na 8.marta poklanjali cvjetove od plutanih čepova, kojoj je nekad muž s uredske proslave nosio stručak mimoza i onako pripit ostavljao žuti trag po zidu stubišta, a danas joj, u skladu s vremenom, poklanjamo bon za neki tretman koji će joj pomoći da izgleda mlađe. To nije ni ona slabašna, gracilna, krhka ženica koja pada u nesvijest kad čuje psovku i dobiva tuberkulozu od previše svježeg zraka. Žena koja se žali dobrodošla je samo u vicevima o punicama. Žene valjda internaliziraju tu mantru da se sve može kad se hoće pa završe i u Hodu za život. Ili dobiju sto kuna da odhodaju od (odgovarajućeg) Trga Franje Tuđmana do Trga (nevino stradale) Republike. Ili su jednostavno totalno neinformirane i neobrazovane.

Možda vam, ako ste profil osobe koja čita ovu kolumnu, nekoliko tisuća hodača djeluje kao šaka seljaka i ne zabrinjavaju vas jer ima li išta beskorisnije u današnjoj Hrvatskoj od optimističnog hodanja?

Možda ste tip osobe koja bi kao protuargument kampanji protiv prava na izbor pod krinkom dobrohotnog slavlja života ponudila podatak da je nasilju izložena svaka treća žena u Hrvatskoj, ali nasilnika često ne prijavljuje jer je ekonomski ugrožena. Od 2001.do 2015. u Hrvatskoj su muževi ili partneri ubili 165 žena. Broj žena žrtava nasilja od 2013. do 2015. porasao je za nenormalnih 184 posto. Istambulska konvencija još nije ratificirana, a ovi što bi uskratili pravo na pobačaj, dovode u pitanje i konvenciju kao zapadnu spletku da nam se podvali rodna ideologija.

Možda biste iz tog protuargumenta izveli niz logičkih koraka – da bi domoljubno bilo prvo apostrofirati problem životnog standarda, prvenstveno radničkih obitelji, problem obiteljskog nasilja i egzistencijalnih mogućnosti samohranih majki, čime bi se slavio život i nakon rođenja, kao što bi domoljubno bilo našim kćerima obraniti pravo na izbor koje znači da imaju pravo nikad ne izabrati pobačaj. Ali Hodači imaju koncentraciju za soundbite ‘biram život, a ne smrt’. Za sve kompliciranije od toga oni nisu osposobljeni. Oni samo spontano i optimistično hodaju slaveći svoju autentičnu povijesnu vrednotu poštovanja svakog, doduše ne i muslimanskog života (vidi Dario Kordić).

Ali niti su to protuargumenti, niti su Hodači bezopasni. Oni su tek jedan pipak jednog kraka globalne neokonzervativne hobotnice koja kroji radikalno drugačiju budućnost od onoga što sad živimo. S platformama, think-tankovima i lobijima po Americi, Europi i u Europskom parlamentu ona neumorno ruje. Pa nikakvo čudo da se obilježava američki Majčin dan i nikakvo čudo da je pobačaj na tapeti. Na meti je takozvana rodna ideologija i u tim novim križarskim pohodima neće stradati samo žene (posebno siromašne) i od opasnih ilegalnih pobačaja i od kaznenog progona, nego će se okomiti (ili u slučaju Hrvatske jače okomiti) na prava LGBTQ zajednice, na seksualnu edukaciju, na kontracepciju, a da ne govorim o pravima na istospolni brak. To što to tako djeluje da se glas naroda organski konsolidirao i zapjevao, to je samo prodavanje magle nedopustivo neobrazovanoj svjetini koja bi, valjda, uz zvuke Thompsona, i s litice skočila.

Samohrane majke u ekstenziji takve politike izgubit će još više potpore jer samohrana majka nije ideja kojoj bi logistički trebalo pomoći da opstane. Nasilje u obitelji rješava se obrnutim postupkom. U viziji svijeta temeljenoj na ‘prirodnom poretku’ u kojoj ne samo da obitelj čine isključivo žena i muškarac nego postoji i ‘prirodna’ hijerarhija – žena zna gdje joj je mjesto. Ona zna kad treba šutjeti, podržavati i pustiti muškarcu da je štiti od psovki, sunca i napora glasovanja. Dakle, svojevoljno proizvodi okolnosti u kojima ne postoje razlozi da ju se mlati.

Iz mog idealističkog rakursa u kojem volim i žene i muškarce i djecu, ne mogu zamisliti da bi muškarci željeli povratak u takvu budućnost. No neke bi se vjerojatno dalo nagovoriti. Ali što se žena tiče, nema nikakve sumnje da kad hodaju za život, hodaju u vlastiti ponor u kojem će završiti i one i njihove kćeri, rođene i nerođene. Ali će s njima, ako se ne prestanemo zgražati u tišini, povući i nas.

‘Anja, dođi da startamo što je ranije moguće s pedagogijom koja se oslanja na velika djela literature i kinematografije’, rekoh Anji u praznično vrijeme ove zime koja je iza nas, vrijeme kad je sva prilika da ćemo na televiziji u popodnevnim satima naletjeti na neki klasik.

Zameo ih vjetar, idealan za maratonsko dojenje. Sjećam se svojeg uzbuđenja kad sam ga prvi put gledala, fascinacije bojama, haljinama, poviješću, neustrašivom, prgavom, prelijepom, upornom, odvažnom Scarlett O’Harom i seksi Rhettom Butlerom koji je iz mog sedmogodišnjeg srca istisnuo Dona Johnsona. Pa smo se namjestile i spremile na uživanje. Ali tek što je film počeo Anja me pogledala svojim petotjednim očima kao da me pita, ‘A mama, tko su ovi ljudi?’ ‘Ti ljudi, što ovako spokojno kopaju usred romantičnog pejsaža i pastoralne muzike, to su, dušo, robovi.’ ‘Nije mi jasno, tko su robovi?’ ‘Pa, sudeći po ovom filmu, to su ljudi druge rase koji vrlo zadovoljno služe svojim plemenitim, blagim, čestitim bijelim vlasnicima. Čak i kad, nakon rata, osvoje slobodu, oni im ostanu vjerni i lojalni.’ ‘Zar svi?’ ‘Ne svi. Ima ih i koji vrebaju pored puta i napadaju bjelkinje.’ ‘Pa što ćemo s njima, mama?’ ‘Pa vidiš, Rhett Butler, Ashley Wilkes, Frank Kennedy i razni muškarci naći će se na sastanku da riješe stvar.’ ‘A kakav je to sastanak u to vrijeme mogao biti?’ ‘Pa, to ti je bio sastanak Ku Klux klana.’ ‘Nije mi jasno.’ ‘Dobro, pusti sad to. Čitat ćemo Korijene za koju godinu. Koncentrirajmo se na Scarlett, našu feminističku ikonu.’ Na ženu koja, pateći za muškarcem koji ju neće, otima muškarce drugim ženama. Čak i sestri, jer žene su takve. Anja sisa, popustila joj koncentracija. Dok se ja pitam kako mi je to sve promaklo u prethodnim gledanjima. Doduše, da Scarlett tako pati za lignjom Ashleyem pored momčine Rhetta, to me već kao malu žuljalo. Ali se dosad nisam udubljivala u scenu koja neopreznom oku može djelovati samo kao još jedno u nizu mimoilaženja između Rhetta i Scarlett. Kada, dakle, Rhett prvi put dođe blizu da osvoji Scarlett? Kad ju, vrativši se kući pijan, usprkos njenom opiranju i batrganju, fizički savlada i odnese u spavaću sobu. Scarlett se sutradan budi sva ozarena i nasmijana, pošto je, je li, dobila svoje. Rijetka je žena koja nije imala čast da je nekad u životu obljubi muškarac koji je prije toga cijelu večer trusio viskije. I rijetka bi posvjedočila da je to događaj koji ju tako resetira da se probudi sva zaljubljena u partnera i život uopće, kao naša Scarlett. Ali tko zna. Možda Rhettu ne smeta alkohol. Možda Rhett i s temperaturom 40 vrhunski… opći. I tu bi, nakon tog, rekle bi cjepidlake, bračnog silovanja, ljubav pošteno planula da se naš Rhett sutradan nije pokunjio, obranio sarkazmom, na što je Scarlett popizdila jer zajedljivost nije ni upola tako seksi kao fizička snaga. ‘Mama, šta pričaš, ja sam premala za zadnjih jedno deset redova.’

‘Dobro, hajde Anja, da gledamo nešto adekvatnije za bebe tvoje dobi.’ Na Family Channel Moje pjesme moji snovi. Taj nam je poznat iz dugih večeri ispunjenih kolikama u kojima pali samo hodanje s polučučnjevima i pjevušenje Raindrops on roses and whiskers on kittens.

I to je dugi film s mnogo tema, a među njima je i borba dvije žene oko muškarca. Dobro predstavlja skromna wannabe opatica, bez kučeta i mačeta, ali neopisivo bogata duhom. Od silnog razdraganog trčanja po austrijskim livadama totalno je nesvjesna nacističkog oblaka koji se nadvija nad svijetom. Zlo je, osim u nacistima, sadržano u barunici Shroeder koja nije opatica, štoviše dosta otvoreno nosi svoju seksualnost, financijski je neovisna i samostalna žena i nije oduševljena idejom da naslijedi sedmoro tuđe djece.

Šesnaestogodišnjakinja Liesl pjeva dečku od sedamnaest da joj treba netko stariji i pametniji da joj kaže što da radi. To je, bit će, ta dragocjena životna lekcija da muškarcima treba manipulirati. Rečeni se gospodičić malo kasnije u filmu između cure i Hitlera odluči za potonjeg. Toliko o njegovoj mudrosti i zrelosti.

Katolički samostan u ovoj bajci nije mjesto surove represije životnosti i seksualnosti, on mu dođe kao neki life coaching retreat u kojem blagonaklona glavna časna poput malo umjerenije Žuži Jelinek daje našoj Mariji ljubavna usmjerenja. Na pola filma morala sam Anji prekriti oči i uši i promijeniti kanal.

Na TCM Miran čovjek. ‘Taj film ti, Anja, obožavaju i deda i tata’, rekoh, upravo u trenutku kad John Wayne iz ljubavi šuta i vuče za kosu Maureen O’Haru pet milja, DESET KILOMETARA. ‘Mama, nije mi jasno zašto se Maureen O’Hara smješka tako ponosno kao ja kad se ritam u kadici? Zar ona ne zna hodati bez pomoći njegove noge u njenu guzicu?’ ‘Zato, ljubavi, jer se on tu konačno pokazuje kao muško, što je ona i htjela’. ‘Htjela je da ju tako šutira i gura? Nije mi jasno.’ ‘Pitaj dedu da ti objasni.’

‘Mama, a da gledamo novu sezonu serije Transparent? Hoće li Maura Pfefferman poduzeti operaciju promjene spola ili neće? Tamo mi je sve jasno.’

Na jednoj nedavnoj kazališnoj premijeri zatetklo nas se čitav niz bivših učenika jendog razreda jedne zagrebačke osnovne škole. Ustvari, radilo se o mojoj premijeri. Neki su tu bili zbog mene i preko mene, a neki zbog događaja samog. A u jeku drugih zbivanja na kulturnoj sceni, moja draga prijateljica iz najranijeg djetinjstva podsjetila me na davni trenutak koji sam sasvim smetnula s uma. ‘Sjećaš se ti’, veli ona o jednom našem kolegi iz razreda, ‘kad je on ono u sedmom razredu uletio na sat povijesti kod Čuture dignuo ruku i viknuo ”Za dom spremni!” Radilo se otprilike o godini osamdesetdevetoj ili devedesetoj, kad se povijest preko noći promijenila. Da se razumijemo, nije ga Čutura podučio tom pozdravu, to je, pretpostavljam, donio od kuće. Ali ga Čutura nije ni ukorio. Sve je to bilo onako malo anegdotalno. Dovoljno da se zapamti, ali ne dovoljno da se sankcionira. Taj naš kolega danas je odvjetnik i kreće se u krugovima protiv čijih je nekih pripadnika moja malenkost nedavno potpisivala peticije. Što je, naravno, možda slučajnost.

Sjećam se da sam se nešto giftala u to vrijeme oko revizionizma, vjerojatno ponukana frustriranim diskusijama mojih roditelja, ali imala sam trinaest godina. Nisam još savladala ni prethodnu službenu povijest. I rat se spremao. I bilo je i opasno vrijeme. I tako, je l’, nitko tu nije bogznakako reagirao.

U srednjoj školi smo tri godine slušali svjetsku, a četvrtu godinu hrvatsku povijest. Jer smo bili eksperimentalni dvojezični razred. Jedan, u to kaotično vrijeme, donekle propali eksperiment. Imali smo mladu profesoricu povijesti koju smo obožavali. Nju su u četvrtom srednje maknuli i doveli jednu stariju za koju se pričalo da je bivša časna, da nam tumači hrvatsku povijest. Valjda je za hrvatsku povijest trebala dodatna kvalifikacija, možda samostanskog tipa. Sad se grizem što sam u četvrtom srednje više živjela noću, u post-balkanskim podzemnim grotlima s izbjeglim Bosancima, nego danju na satovima povijesti (zapravo se ne grizem), ali lete mi kroz sjećanje natuknice o iranskom, zaratustrijanskom porijeklu Hrvata, pa i kako je čak i, tada aktualni, papa Wojtyla, preko Bijele Hrvatske svojevrsni pripadnik naše nacije.

U to vrijeme još nije bilo obaveznog vjeronauka, nego se predmet zvao etika. Seksualni odgoj nismo imali, to ni tada, kao ni sada, nije bilo bitno, ali nam je jednom jedna gospođa (opet ne znam točno iz koje je institucije došla jer sam valjda bila mamurna na satu), održala predavanje o reprodukciji. Nakon par prvih slajdova s dijagramskim prikazom presjeka ženskih i muških organa, te kako jedan ulazi u drugi, veći dio predavanja se fokusirao na slajdove sitnih, savršeno razvijenih minijaturnih fetusa koji mašu u kameru i mrtvih beba, bačenih u koš za smeće nakon abortusa. Nekolicina nas se tu opet nešto giftala, dok smo za vrijeme odmora pušile u wc-u, ali nitko nije bogznašto poduzeo.

U to vrijeme u Hrvatskoj je porušeno mnogo spomenika i uništeno mnogo knjiga. U to vrijeme mnogi su velikani izgubili svoje toponimsko značenje i smjenjeni s uličnih tabli. Republika je izgubila svoj trg, iako je ostalo nejasno što je uvredljivo u ideji republike. Među ostalima, i žrtve fašizma jedno su vrijeme izgubile pravo na svoj trg.

Negdje oko milenija dobila sam prvi poziv na crkveno vjenčanje dvoje ateista. Koji su prvo postali agnostici, onda katolici po obiteljskoj liniji, a onda se to više nije ni pitalo i pomalo dovelo do toga da je sad odvažno priznati ateizam u društvu. Pa su došla i krštenja. Za zlu ne trebalo. Pa su onda djeca krenula na vjeronauk. Ne zato što roditelji tako žele, nego zato što znaju da djeca ne vole biti drugačija. Pa je bolja indoktrinacija nego izolacija.

To su moja sjećanja, samo neka od mojih sjećanja. Samo neka sjećanja samo jedne osobe.

Nedavni je prosvjed svakako bio više od pitanja kurikuluma. Bio je i građanska pobuna protiv čitavog spleta postupaka desne, knozervativne vlasti. Došao je masovniji nego ikad, veličanstven i pun dobre, plemenite energije i prkosne građanske snage. Došao je i nakon nekoliko mjeseci pritiska kulturnjaka sa svojom inicijativom koja apostrofira to isto građansko nezadovoljstvo. Doduše, došao je u ovo nesretno vrijeme, kad pada vlada u slow motionu, i boli ju pozadina za obrazovanje. Ali teško je ne zapitati se, zar to sve nije predvidivo? Zar nije logičan rezultat, kao i sporni ministar kulture sam, četvrt stoljeća kulturne politike koja stvara čistu nacionalnu kulturnu platformu, četvrt stoljeća opće politike koja je u stanju proizvesti ovakvu grotesknu vladu. I uza sve razumijevanje ljudske prilike, fenomena vode i grla, ako se čak i poistovjetimo s onim žabama što ih se polako, neprimjetno kuha, da ni ne znaju što ih je snašlo dok se ne nađu na tanjuru, jesu li sve to dovoljni izgovori da odogovornost ne leži na nama?