Za mog tatu se općenito smatra, u obiteljsko-prijateljskim krugovima, da spada u očeve stare škole, koji ne znaju iz kojeg je predmeta razrednica, niti baš s punom sigurnošću koji razred pohađa dijete (ni redni broj ni slovo) i, općenito, dijete počinje ozbiljno doživaljavati oko dobi kad je ona u stanju voditi razgovor o Sakupljačima perja. Srećom moj tata ima blagi karakter pa usprkos generacijskom jazu (imao je četrdeset jednu kad sam se rodila) i rodno ideološkom jazu (smatra da feminizam znači da žena preuzima sve uloge), nikad nisam osjećala potrebu da se protiv njegovog autoriteta osobito bunim.

No, pomnijom analizom sjećanja i angedotalnih dokaza drugih članova obitelji pomaljaju se ipak i neke anomalije u ovom već okoštalom prikazu. Moja se mama vratila na posao u Gradskoj skupštini kad sam imala šest mjeseci. Baka (mamina mama) koja je imala preuzeti čuvanje, još sljedećih nekoliko mjeseci nije otišla u penziju. Taj su period premostili moj tata i moj deda (mamin tata). Prvi me čuvao ujutro između mamina odlaska na posao i dedina kasnojutarnjeg dolaska kad bi ovaj preuzeo do maminog povratka s posla. Dakle, ta dvojica predstavnika čitavog niza starih, balkanskih, neprosvjetljenih škola, brinuli su se o šestomjesečnom djetetu. Da ovo ne bi bila kolumna iz znanstvene fantastike, treba napomenuti da je moja mama svaku večer pripremala teren tako da bi vjerojatno zadatak mogao preuzeti bilo tko iz porodice primata, ali ipak, riječ je o volji, kao i o simboličkom shvaćanju rodnih uloga.

Priprema terena se u godinama zrelog djetinjstva granala u sofisticiranije sfere. Tako smo tata i ja svake godine bivali slani na tjedan dana bondanja bez mamine supervizije. Da steknemo jedno u drugo bolji uvid. Ponekad je to bilo za proljetne praznike ili zimske, obično u hotelu Ambasador u Opatiji.

U hotelu Ambasador uvijek je bilo i druge djece, republički mještovite. I unutar hotela Ambasador sjećam se da smo imali priličnu slobodu. Pa sam se tako te 1990. zatekla negdje u lobiju hotela sama s jednom od djevojčica s kojom sam se igrala kad je procurila prva menstruacija. Pokušavajući rekonstruirati taj dan pretpostavljam da sam tati obećala da se neću micati iz prizemlja i prostora na raspologanju, lobija, bara, ono što bismo danas nazvali ‘lounge’ ili kako piše na jednom putokazu na Brijunima ‘longue’, ali neočekivani dolazak menstruacije uzeo je diktirati kretanje. Znam da sam u sobi imala uloške. Spakirala ih je, jasno, mama, kako to mame znaju, uvijek jednim okom na sljedećem razvojnom skoku. Zaputile smo se moja prijateljica i ja u moju sobu, ali smo je našle zaključanu. Onda smo se zaputile u njezinu, u kojoj također nije bilo njenih roditelja. Budući da još nije bila ‘inicirana’ malo je od nje bilo konkretne koristi. Iako se radilo o svega nekoliko kapi krvi, sa svakom minutom fleka je rasla, makar u mojoj glavi, ako ne u gaćama. Naposljetku sam se takva, sad već okupana u krvi, kako mi se činilo, spustila liftom u lobi. Vrata lifta su se otvorila i našla sam se licem u lice s mojim uzrujanim tatom. ‘Gdje si ti? Tražim te posvuda!’, rekla bih ‘zagrmio je’, makar on baš nije tip koji grmi. Ali valjda ga je triput oblio hladan znoj dok sam ja lutala hotelom. Sjećam se da je zaustio da me krene ribati, ali ja sam uskočila s ‘tata, dobila sam menstruaciju’. I sad se iz mojih sjećanja izblendala curica s kojom sam se igrala. I sjećam se samo tate i sebe. Zagrlio me. Pa smo išli u sobu da se presvučem i stavim uložak. Marke Ona. S kojim se menstruacija, možda se sjećate, ne da lako smetnuti s uma. Zvali smo mamu da joj javimo. Onda smo se opet spustili u lobi. Ja sam zasjela na fotelju u baru koji je gledao na plažu i osjećala sam se kao da imam pozadinu kao patka, toliko je taj prvi uložak bio stran i čudan. I najradije ne bih nikamo išla, da me nitko ne vidi. Ali tata je rekao da su se u stara vremena u afričkim plemenima, cijela sela skupljala na velikim feštama da proslave prvu menstruaciju mlade djevojke. Rekao je da se prva menstruacija mora proslaviti i da je to prvi dan zrelosti. I išli smo u grad, u Opatiju, u kavanu, na kolače.

Kasnije je, kod Spačija, dao ugravirati zlatnu pločicu s mjestom, datumom i satom prve menstruacije.

Taj mali, veliki roditeljski podvig mog tate iz 1990. bio je tada za mnoge očeve stvarno znanstvena fantastika. Za neke bi bio i danas.

Odenedavna živim u Škotskoj. U kojoj ima, i usred ove pandemije i dobrih dana. Kao ovaj kad je Škotska postala prva zemlja na svijetu koja nudi besplatne higijenske proizvode za žene i djevojke koje ih si inače ne mogu priuštiti.

Još je mnogo tabua u vezi s menstruacijom. Sedamdeset posto tinejđerki u Velikoj Britaniji kažu da ih je sram kupovati hijigenske proizvode. No čak deset posto ih si ne može priuštiti. Zbog svih njih ovo je jedna mala, velika, humana i progresivna pobjeda.

7.12.2020. Glasgow

‘Kako se piše u karanteni, s djecom i neprekidnim kućanskim poslovima?’, vapim prijatelju piscu. ‘Znam. Užas. Ja jedino pišem po noći. Po danu je nemoguće za sve nas koji smo inače u izolaciji. Koja obično podrazumijeva mir i tišinu.’

On tvrdi, što sam čula s nekoliko strana, da se u izolaciji, ako si u onom tipu koji podrazumijeva malu djecu, mora napraviti točan raspored, po mogućnosti zakvačiti ga na frižider. Kad se što radi, tko radi to što se radi, tko je za što odgovoran i slično. Ako nema rasporeda ili ako ga se ne držiš, djeca uvedu anarhiju i brzo nakon toga siđu s uma, a partneri noću, kad ne mogu spavati, fantaziraju o rastavi.

Moj prijatelj je i inače moderan muškarac. Osvješten, socijalno osjetljiv. Feminist. Uključuje se stalno u humanitarne akcije, podržava kampanje, započinje incijative. Nije ga strah, svako malo pred kamerama zagovara nečija prava. Kuha. Živi u kući koju je naslijedio od bake sa ženom i dvoje djece. Njegova žena je rekla, veća kuća, veća briga. On je rekao, veća kuća, više mogućnosti. Ona je rekla, tko će brinuti o vrtu? On je rekao, to malo vrta? Ja ću! Takav je on. Ništa nije problem. On zapravo ima jako pozitivan stav u životu. Ne gunđa puno, ne kinji, optimističan je. Za rođendan joj uvijek kupi neki lijep i osmišljen dar i, ako ima, novu Slavenku Drakulić.

Čim je zatrudnila, odmah su uzeli bedinericu. A sad, u ovim suludim okolnostima, dijele teret života u karanteni s dvoje male djece.

‘Cijeli dan se ima što raditi’, kaže on. ‘Ja malo dulje spavam jer radim po noći. Ona je s djecom ujutro kad su najsvježija za online školu i te stvari. Nekako to ima smisla jer ona ima iskustva s predavanjem. Ja se brzo iznerviram, za mir u kući je bolje da to ona. Onda ja ustanem, pa dok djeca rješavaju neke zadatke, mi ponešto po kući. Ona razvrsta veš, ja ga stavim u mašinu. Poslije ona objesi i spegla. Ja namjestim krevet, ona oriba wc. Ja odem u nabavku, dok ona s djecom neke kreativne igre, kolaž od suhe tjestenine, plastelin, glinamol. Ona zapravo, s obzirom na to da sam ja kao kreativac u kući, ima puno veću maštu nego ja. Ja sam nešto nespretan s tim stvarima. Onda se ja vratim pa dok ja dezinficiram ključeve i kartice, onda prepere namirnice i posloži. Onda ručamo. Ja stvarno volim kuhati i tu mogu biti baš kreativan. I nekako mislim da su to iste bitne obiteljske uspomene, oko stola sa dobrom hranom. Uvijek kad dođu gosti ja kuham. Pašticadu po bakinom receptu, zeca u pacu, ribu u soli, sufle od sira. One obične stvari, svakodnevne, pohano, sarmu, punjene paprike, to jednostavno, to više ona, a ja više ove kompleksne. I posebna specijalnost je moja francuska. Ona oguli, nasjecka mrkvu, krumpir, krastavce, dok ja miješam moj posebni sos od majoneze po mom tajnom receptu.

E, poslije podne ona drži studentima online nastavu i tada ja preuzmem djecu. A to kako se ona spremi za nastavu u pet minuta! Meni bi trebalo tri dana! Vi žene ste zmajevi. Ali to vrijeme s djecom mi je dragocjeno. Ponekad mi je drago da se dogodila karantena da mi je dano ovo vrijeme s djecom . Uglavnom, kad sam ja s njima gledamo filmove. Kažu psiholozi da je jako bitno da djeca ne gledaju televiziju sama nego da imaju koga pitati kad im nešto nije jasno. Kad ona završi nastavu, onda me malo odmijeni jer od tih dječjih sadržaja isto možeš poluditi. Poslije večere ih ja često vodim na spavanje i čitam im dok ona na brzinu sredi kuhinju, pospremi igračke, izvede psa u šetnju, poplaća račune i malo gugla neke aktivnosti za djecu u karanteni. Prođe dan dok kažeš keks, oboje padamo s nogu.

Ali trudimo se stvarno da nađemo malo vremena za sebe. Psiholozi isto kažu da je strašno bitno da nađeš barem malo vremena za sebe, da je to kao neka mentalna higijena koja ti čuva zdravlje. Ja igram s prijateljem šah, online. Dogovorili smo se, maksimalno tri poteza dnevno. Nisam dugo igrao šah i potpuno sam zaboravio koliko je to sofisticarana igra. Nekad mi prođe sat vremena da smislim potez.

Ona je uvijek najbolje punila baterije u prirodi. Tako da kad uhvati malo vremena za sebe, provede ga u vrtu. Pljevi, šiša živicu, pomete, kaže da joj dođe kao meditacija. I tako. Nije lako, ali moglo bi biti puno teže. Nema se puno vremena za razmišljanje osim, eto, po noći. Ponekad uhvati zamor i depra, ali uglavnom mi se čini da smo se baš dobro snašli i da nam je ovo skoro pa dobrodošao ispit, da preispitamo kakvi smo kao obitelj, a, u krajnjoj liniji, kakvi smo i kao društvo. ‘

Sreća kad imaš takav žilavi karakter i pozitivan stav. Pomislim, i ja bih trebala kao on, da sam nekako više stoik.

19.5.2020. Glasgow