Na izlazu iz tetinog stana mimoilazim se s njenim prijateljem, estetskim kirurgom. I veli moja teta njemu : ‘Pogle kak mi je zgodna nećakinja, niš još ne treba delati’. On me zagleda, vidim da se to ne slaže s njegovom profesionalnom procjenom, ali čovjek očito ima društvenu inteligenciju pa kima glavom, kao, da da, ne treba još ništa.

I sad to što kao ne treba ništa, a vidimo da misli da je već odavno trebalo, to na jednu stranu. Nego je više alarmantan taj ‘još’. Podrazumijeva da u pitanju uopće nije ‘je li’ nego samo ‘kada’.

Pa iako i među vrlo mladim ženama raste trend zahvata kojima mijenjaju konture svojih mladih lica, on ipak nije tako obilježen egzistencijalnom panikom kao u srednjoj dobi.

Otkad znam za sebe znam za pojam krize srednjih godina u muškaraca. Kad sam bila mala, kao kroz maglu se sjećam, ta se kriza u principu odnosila na američke muškarce iz filmova. Oni bi, udarivši neku srednju do kasnu četrdesetu, kupili sportski auto ili našli mladu ljubavnicu, kako je tko čime klimao. Kako je kriza srednjih godina kapitalistička boljka izazvana ganjanjem uvijek za dlaku nedostižnog statusa i sreće, jugoslavenski muškarac mog djetinjstva joj, u principu, nije podlijegao, a da jest ionako ne bi imao za sportski auto te bi mu preostale samo mlađe ljubavnice. Koje su, ruku na srce, dobro došle i kad je kriza i kad je blagostanje.

Onda je došao rat koji se povijesno uvijek pokazivao kao dobar poligon za mjerenje kuraca, a koji se spontano preigrao u dugotrajno, višeslojno rasturanje naših sociokulturoloških obzora, da se do dana današnjeg ne oporave. Opet, kako je tko  čime klimao i opet mnogo bolji recept za suočavanje s prolaznošću na ovoj zemlji od pukog brzog vozila.

O ženama i njihovoj krizi srednjih godina nije se mnogo govorilo.

Konačno nam je došlo vrijeme, u ovoj našoj višetisućljetnoj civilizaciji, da se o ženama govori malo autentičnije i da žene govore malo više o sebi i uopće malo više nego do sada. (To je, možda primjećujete, trend koji mnogima već ide na živce i na rubu je da postane ‘too much’). No, među tim čudesnim i kompleksnim aspektima ženskog iskustva nalazi se i kriza srednjih godina. Da, podlijegaju joj i žene, iako nemaju vremena da joj se baš hamletovski posvete. S tim da njihova kriza nije samo filozofska jer ono, svi starimo, nego je i društvena i hormonalna. Hormonalni oblik je (peri)menopauza kad estrogen krene kopniti i zašamara ženu čitavim dijapazonom neugodnih fizičkih i psihičkih simptoma. Društveni je onaj kad, u trenutku kad ti se glavna valuta počne topiti, napokon shvatiš koliko je samo transaktivna priroda ženskog postojanja i kad cijelu tvoju kompleksnu osobnost zamijeni pojam – baba.

Koliko mi zapažanje dopušta, žene u krizi srednjih godina posežu mahom za dva rješenja. Jedno su spomenuti estetski zahvati, a drugo je zamjenska terapija. Zamjenska terapija će im, možda, iako možda i ne, ali vjerojatno da, iako nije garancija, odgoditi osteoporozno pucanje kostiju i moždani udar, ali će im, možda, iako možda i ne, ali vjerojatno da, povećati rizik od raka. Zamjenska terapija, dakle, nije nimalo nalik sportskom autu. Drugo će im rješenje dati svima jednak, trajno zaprepašten izraz lica ( koji je možda i najautentičniji izraz koji žena kojoj je konačno sve jasno i može imati). Možda će im dati i određeni, privremeni, osjećaj zadovoljstva, ali i taj će automatski biti nagrižen strepnjom od toga kad će efekt zahvata početi blijediti. Jer znamo da hoće. Što mi se čini blijedom, utješnom nagradom u usporedbi sa zadovoljstvom koje je u stanju pružiti mlađa ljubavnica.

Treba još spomenuti da zamjenska terapija često ima za cilj ublažiti simptome poput nesanice, nekontroliranog bijesa i depresivnog raspoloženja. Kao netko tko nije protivnica zamjenske terapije ne mogu se ne zapitati nije li možda društvena promjena, tj.prestrukturiranje društva u neku, ne znam, utopiju u kojoj žene nisu permanentno premorene, preopterećene, potcijenjene i pune osjećaja krivice, ono što nam treba barem kao komplementarna, ako već ne jedina terapija.

Kao što bismo možda sve te pare mogle potrošiti na nešto što nam pruža užitak, umjesto na nešto što nam nanosi bol.

Ali, hej, tek smo same sebe i svoju povijest počele otkrivati.

Znate li, npr., da mužjaci sobova gube rogove u jesen i dobivaju nove tek na proljeće, dok ženke rogove ne gube? Što znači da Djeda Mrazove sanjke nikad nije vukao Rudolf i njegovi pajdaši, nego kompletno ženski sobovski tim. Nikakvo čudo.

Kasno, jedne noći, stigla mi je poruka od prijateljice – mem s promocije romana Dore Šustić i Zorana Ferića. Radi se o isječku u kojem jedan od moderatora, pisac i nekadašnji predsjednik HDP-a Nikola Petković, citira, iz romana Dore Šustić, jednu situaciju s ‘kurcem u ustima mlade žene’ i iz toga izvlači zaključak, koji je možda mišljen kao kompliment, o potkopavanju patrijarhata. O toj, višestruko problematičnoj promociji koju je, na osnovu spomenutog mema i činjenice da postoji kompletan live stream, pogledalo mnogo više ljudi nego što su sudionici, inače skromno posjećenih književnih događanja, mogli sanjati, napisano je nekoliko tekstova. Za sve vas koje zanimaju teme seksizma i mizoginije u javnom prostoru, posebno one malo mekše mizoginije od, ono, femicida, koju je vrlo lako previdjeti, kao i za vas koje zanima tema kulture otkazivanja, iz sve snage preporučam tekstove Lane Pukanić na portalu Krilo.info unutar kojega je prenesen i tekst Vida Barića, jednog od sudionika promocije i tekst Dunje Matić na Vox feminae.

Moja prva reakcija na mem bila je podijeljena. Jer kao mnogi memovi, daje naslutiti da je izvađen iz prostora krcatog problematičnim postavkama, ali sugerira i da je taj paradigmatski trenutak dovoljan da formiramo mišljenje o protagonistu mema, a onda izvedemo i niz zaključaka o čitavom serklu kojem protagonist pripada. Ima u tome nešto nepošteno, pomislila sam. Kao što to pomislim svaki put kad vidim neki mem, nekoliko sekundi izvađeno iz konteksta, koje se unedogled ponavljaju, a sadržaj postaje sve groteskniji. Jer kad sjedneš održati razgovor pred publikom od dvadesetak ljudi, ili tristo ljudi ili koliko god je došlo da te gleda i sluša, platilo kartu, izašlo iz kuće, uložilo trud da bude tamo, ulaziš u neki pakt s prisutnim ljudima i obraćaš se njima, tamo i u tom trenutku. Ne obraćaš se svakome tko leži u svojoj sobi, dva dana ili pet godina kasnije. Vrata do ili na drugom kraju planeta. Ono što govoriš namijenjeno je određenoj situaciji i vremenu. Ne svakoj, ne svima, ne zauvijek. Svaka, svi i zauvijek zovu se još i context collapse, kolaps konteksta i njemu je podložna svaka osoba koja ima više followera na društevnoj mreži nego što stane u manji kožni notes. Ako se netko s tobom ne slaže, na pozornici ili u publici, ima priliku da te na licu mjesta prozove ili da se obrati  pitanjem ili protuargumentom, u javnom, ali trenutnom, prostorno i vremenski ograničenom međuodnosu.

Osim toga, znam što obično slijedi. Gomile i gomile tzv. pile-on mišljenja po društvenim mrežama. Nebrojeni palci koji sa zluradim užitkom dodaju svoj glas na hrpu, a da im palo na pamet nije da promisle, odvagnu i možda pogledaju kompletni source material, tj. izvorni materijal.

Vjerojatno moja reakcija proizlazi iz neugodnih sjećanja na mnoge javne nastupe kad mi se dogodilo da od nervoze, ili zato što se nisam snašla, ili zato što nisam dobro procijenila, ili zato što sam mislila probiti led šalom, ili zato što sam se mučila s nejasnim, pretencioznim moderatorima ili zato što me zadesio izrazito loš dan, izgovorila rečenicu na koju nisam ponosna. Ili neku rečenicu koju sam tada mislila, ali sam odonda stekla novi uvid i promijenila mišljenje ili je ono vremenom evoluiralo. I uza svu veliku odgovornost koju osjećam prema govoru u javnom prostoru, dogodit će mi se opet. Jednom sam, treći dan života u Londonu, punoj prostoriji Japanaca ispričala vic o Japancima, dočekan grobnom tišinom. To mi se, možda ipak, neće ponovno dogoditi.

Međutim, ja sam onda pogledala izvorni materijal. I, nažalost, kad nesretne memove vratite u njihov puni kontekst, stvar ispadne mnogo gora.

Jer se onda sjetim da je mnogu moju nelagodu na javnim nastupima, zbog kojih nisam uspjela spretno i elokventno reći ono što mislim, izazvala upravo atmosfera u kakvoj se odvijala ova promocija, atmosfera koja je totalna normala, u kojoj je jednoj mladoj, talentiranoj ženi nelagodno, toliko nelagodno da joj to onemogućava da suvislo prezentira svoje teze, dok se sredovječni/stari muškarci brčkaju kao ribe u vodi, navodno ponosni na mogućnost da budu ‘otkazani’ iako nitko precizno ne objasni što bi to točno značilo i tko je na hrvatskoj književnoj sceni ikad bio otkazan i s kakvim to strašnim posljedicama.

Nije sasvim jednostavno opisati što čini takvu atmosferu i upravo zbog toga nije sasvim jednostavno ni adekvatno reagirati. Jednostavnije je praviti se da je to sve normalno i kinjiti sebe što se nismo bolje snašle. Jer, naime, rijetki suvremeni muškarac misli za sebe da je seksist. To, eto, ne misli ni Andrew Tate, kojem sam već posvetila tekst. Rijetki će muškarac, intelektualac, javna osoba reći, pa možda i misliti, o ženama nešto otvoreno degradirajuće. Ali budući da, donedavno, preispitivanje duboko ukorijenjenih mizoginih obrazaca nije bilo na javnoj tapeti, mnogi takav muškarac nije ni svjestan nelagode koju izaziva svojim, makar i nesvjesnim, ali svakako nepotrebnim pokroviteljstvom.

Jedna od stvari koja čini tu nelagodnu atmosferu jest, naprimjer, da se mladu ženu hvali što zna tako lijepo govoriti o svom radu tonom kojim ponekad, kad sam malo duhom odsutna, hvalim svoju kćer kad sva slova zadaće utjera unutar dvije ravne crte. Iznenađeni ton pohvale, ma kao da je nadišla zadanosti ženskog mozga, teško je doživjeti u odnosu dva muškarca, taman da je jedan, kao neki Mozart književni, napisao prvi roman sa sedam godina.

Iz cijeloga njezinog romana, na promociji na kojoj pored nje sjede tri muškarca, od kojih dva prilično starija, citira se rečenica koju sam spomenula na početku, u kojoj se, dakle, spominju njena usta i njegov spolni organ. Pita ju se zašto je hrabro kad ona piše o seksualnoj vezi mlade žene i starijeg muškarca, a stariji se lik u romanu njezinog kolege naziva pervertitom i pizdom.

Da bih mogla poantirati, morat ću preformulirati pitanje, što bi bilo super da je napravio netko na licu mjesta, jer nema smisla ispitivati paralelu između autorice jednog romana i lika iz drugog romana. Pa recimo da je u pitanju recepcija dvoje autora. Zanemarimo li na trenutak razliku u godinama, statusu, društvenom kapitalu, itd., možda da se zapitamo zanima li ikoga na svijetu što još jedan sredovječni muškarac ima reći o seksualnoj opsesiji mladom ženom? Mislim, ikoga? Pa čak i pisac čije mnoge knjige volim. Možda griješim. Sudionicima promocije nije bilo sporno. Kao što nitko u publici nije osjetio shodnim dovesti u pitanje išta od rečenog, uskočiti tamo gdje se Dora Šustić nije snašla, prozvati nelogičnosti, tražiti da se lajtmotiv kanseliranja podupre nekim primjerima i podacima ili naprosto dodati neki drugačiji glas na vagu.

I onda, zapravo, postaje jasno da je taj nesretni streaming bio jedini vodič da događaj dođe do više nas i da se povede, budimo objektivni, i dalje razmjerno mali razgovor na temu prikrivene mizoginije, čak i nesvjesne, čak i zaogrnute u navodne komplimente za potkopavanje patrijarhata.

Sumnjam da će itko ovdje biti otkazan. Pa ni ova mini ‘viralnost’ ove promocije i ismijavanje koje je izazvala u jednom dijelu književne publike ( uglavnom ženskog profila ) neće dovesti ni do kakvih dramatičnih posljedica ni za koga od prisutnih. Ali bilo bi super kad bismo se svi složili da se radi, da zaključim s odgojnom analogijom, o jednom ‘teachable momentu‘.

• Popularan termin iz sfere odgoja, odnosi se na događaj, često neugodan, koji pruža priliku da se iz njega nešto novo nauči ili spozna.