U mom malom osamljeničkom svijetu vlastite sobe vrijeme i dob su fluidne kategorije. Imam bolove u trtici, ne volim preglasnu muziku, ni gužve, a cestu prelazim oprezno kao da imam sto godina. Uvijek sam bila malo stara. Prije dosta vremena na maturalcu u Rimu ja sam se najozbiljnije žalila razrednici da razgledavamo PREMALO znamenitosti. Jučer je ‘gospodin Štivičić’ izrazio želju da idemo na festival Glastonbury. Pogled koji sam mu uputila, gotovo majčinsko zgražanje, i mene je zabrinuo.
S druge strane, svako se malo nečemu veselim, nešto me novo inspirira, želim neprekidno još učiti: jezike, sportove, vještine, oduševljavam se s ljudima kao da sam ih tek jučer otkrila i pitam se kako rastegnuti vrijeme da bi u njega stale sve nepročitane knjige. No, objektivno sam zagazila u životno doba kad se već mogu osvrtati na vrijeme prije petnaestak, dvadeset godina i zvati ga mojim vremenom. I padati žrtvom prirodnog mehanizma da to ‘moje vrijeme’ romantiziram u odnosu na današnje. Ovu kolumnu obično pišem iz potrebe da se protiv nečeg bunim, a ne da bih nešto hvalila i dijelila s vama razdraganost. Rijetko da bih rekla da je danas bolje. Ali i to je moguće. Spremite se, drage i dragi, slijedi optimizam.
U lipnju sam na Bijenalu nove europske drame u Wiesbadenu, u Njemačkoj, vodila radionicu za mlade europske pisce. I sama sam tu radionicu pohađala na istom festivalu prije dvanaest godina. Razvijati temu o prolaznosti vremena u kojem sam, preko noći, skočila iz tih istih mladih pisaca u zagradu srednje generacije bi me, bojim se, odvelo u namćoraste vode. Zato neću.
Na radionici je bilo devetoro studenata. Zovemo ih tako zbog jezične ekonomije, iako su neki već diplomirali, a i stvarno prerasli studentsku kvalitetu pisanja. Omjer – šest mladih žena i tri muškarca – iz mog radioničkog iskustva već je veliko iznenađenje. Dobro, možda je iznenađenje pogrešna riječ budući da sam ih sama birala. Ali, doista, po ključu pravoga političkog radikalizma u kojem spol nije bitan, nisam nastojala utjecati na omjer. Slijedeći instinkt, birala sam drame koje me na neki način diraju, pisane zanimljivim glasom, one koje imaju hrabrosti da istražuju velike ideje ili da otkriju skrivenu, ranjivu istinu o sebi. I, ispalo je tako, šest žena i tri muškarca iz devet europskih zemalja. Zajedno, njih je devetoro formiralo jednu prilično zajebanu i genijalnu grupu i, nakon deset zajedničkih dana, svi smo napustili festival nekako ushićeni i pomalo sentimentalni. Ali bez obzira na to koliko su muškarci u grupi bili zanimljivi i pametni, te mlade žene su, svaka na svoj način, a kao ujedinjena snaga, zaista impresivne.
Za moju žensku svijest odlazak u Englesku bio je ključan. Iako sam odrasla u obitelji koja je uvijek zagovarala jednakost i veličala ženska prava, odrasla sam također u patrijarhalnom društvu. Odlaskom u Englesku prvi sam puta doživjela okruženje u kojem mlada žena nije apriori prisiljena na flert sa svijetom. A ako na taj kod ne pristane, ne gine joj etiketa luđakinje. U Engleskoj, da ih ne bih prikazala u predobrom svjetlu, drugačiji pristup je posljedica seksualne represije u mentalitetu prije nego progresivne svijesti. Ali za mene je bilo važno tek prekinuti nametnutu šprancu i sagledati sebe izvan upijenih običaja.
Odonda su se mnoge stvari još pogoršale. Obje zemlje koje zovem domom gutaju regresivne tendencije. Hiperseksualizacija djevojčica počinje od dobi kad im kosa naraste do ženstvene duljine. Predugo bi bilo čekati dok im počnu rasti grudi. Šokantan broj financijski neovisnih žena energično odbija feminističku etiketu, šokantan broj žena uopće ne shvaća značenje pojma. Pitam se je li i danas, kao i u doba mog školovanja, sva feministička literatura tako temeljito odsutna s popisa.
Ali ipak, i u našoj i u sličnim malim sjebanim, osiromašenim, pokradenim, mitomaničnim zemljama, sazrijevaju ove mlade žene koje sve ovo o čemu govorim znaju, shvaćaju i neustrašivo se s tim hvataju u koštac u dramama koje pišu. Feminizam, ateizam, istraživanje pitanja spolne pripadnosti, bijes zbog društvene apatije, a sve začinjeno subverzivnim humorom i ipak, povremenim, poniranjem u kompleksne probleme depiliranja, to je njihov normalni, svakodnevni diskurs.
One su tek na početku svojih karijera i svojih života. Ali način na koji nose i razumiju svoju ženskost daje mi nadu da se novi val feminizma neće utopiti u mizoginiji neokonzervativizma, da novi trend neće biti odricanje termina ‘feministkinja’ i da su najebali svi koji ovim spisateljicama pokušaju potkresati krila.
Evo me u Los Angelesu. Tu sam po bračnoj dužnosti. Dokument koji se zove bračni ugovor trenutno smo zametnuli pa ga ne mogu provjeriti s odvjetnikom, ali drugi potpisnik me uvjerava da među sitnim slovima piše da bračni drugovi prate jedni druge na duljim putovanjima koji se poduzimaju u svrhu boljitka bračne zajednice. Pitate se, možda, tko bi se bunio mijenjati Veliku Britaniju u veljači koja postaje nalik modernoj Atlantidi za Kaliforniju u kojoj pirka vjetrić i sija sunce. Istina, ima to velikih prednosti. Ali moj je spisateljski nerv kao hrast pustio korijen u temelje ulice Shepherdess Walk u Londonu i svaka mi promjena sredine muti krhki ekvilibrij misli. Ali, bračni bodovi koji se skupljaju metodom žrtvovanja nikad nisu naodmet.
U Los Angelesu moja prirodna namćorasta dispozicija nekako više strši nego u sivom Londonu gdje su svi pomalo namćorasti. Ovdje su svi srdačni, razdragani, nasmiješeni, svi te pitaju kako ti ide dan, podrazumijevajući da je jedini odgovor: ‘Awsome’. A meni je prirodni odgovor na to pitanja ‘Pa, ono…’ na što nitko nema spremno protupitanje. Mislim, kako i ne bi bili nasmiješeni kad su svi tako predivni i preplanuli, vitki, gipki i trendi. Izbijeljeni zubi vide se samo metodom osmijeha. Mislim, kad dođe do toga da se ja pored tri muškarca u liftu počnem osjećati zapušteno, zaraslo i dežmekasto, onda je vrag uistinu odnio šalu. Međutim, zbunjuje kako je moguće održavati tu razinu dobre volje u gradu u kojem konkurencija neminovno izaziva znatnu frustraciju u tisućama njegovih stanovnika koji se još nisu probili, a možda nikad ni neće, ili, ako jesu, već očajavaju da je to vjerojatno privremeno i garancije za trajni uspjeh nema.
Čim sam došla odmah sam se našla s prijateljicom scenaristicom i nekoliko njenih prijatelja scenarista od kojih je jedan profesionalni, a ostali su scenaristi na čekanju. Što ne znači da ne pišu, već znači da povrh svojih normalnih poslova od deset do šest, neumorno pišu svaku večer, svako jutro i svaki vikend, scenarije s kojima obilaze agente, menadžere i tv-mreže tražeći svoju priliku. Na osnovi velikog uzorka moji novi znanci tvrde da se, otprilike, nakon tri i pol godine ukazuju prve ozbiljne prilike. Dakle, pisci ovdje imaju svojevrsne algoritamske metode kojima obračunavaju utrošeni trud i prohujalo vrijeme, uključujući primjere uspjeha po glavi stanovnika, kako bi u rezultatu dobili neophodnu razinu entuzijazma i ustrajnosti. Jer je put do uspjeha maraton. Krivim jet lag, koji je ovaj put bio osobito surov, za moju ponešto nihilističku analizu spomenute računice nakon koje mi se nitko iz te skupine zaista vrlo simpatičnih scenarista više nije javio. Prošla je i nedjelja kad su rekli da će me zvati na roštilj i nešto mi govori da prestanem čekati poziv. No, baš me briga. Ova će kolumna sasvim sigurno biti objavljena. Ja sam realizirana.
Taman kad sam pomislila da sam u ruskom taksistu pronašla srodnu dušu, on me zaskočio sa suprotnim ekstremom. Obično se s taksistima dobro slažem. Od njih se svašta sazna, a često nas u gradovima svijeta veže neka imigrantska žica pa se prepoznamo. Tako mi je isprva bilo toplo oko srca kad smo razmijenili zemlje porijekla i malo ih međusobno komplimentirali. Pa me onda on pitao pratim li Olimpijadu u Sočiju. Ponovno krivim jet lag, potpunu bioritmičku rastrojenost što nisam odogovorila nešto diplomatskije od toga da bojkotiram Olimpijadu zbog Putinove politike prema gejevima i Pussy Riot. Jer me Rus momentalno
zasuo bujicom pogrda, sve okrećući se prema zadnjem sjedištu i prijeteći rukama, pa sam u jednom trenutku morala reći da se ruke drže na deset do dva, pogotovo kad smo uzrujani. Urlao je na mene da bi ‘sve njih’ trebalo pobiti i zatvoriti, makar taj poredak nema logike, što sam neoprezno istakla. Ne toliko gejeve, i oni su ljudi, smatra, ali Pussy Riot koje se usuđuju skrnaviti crkvu koja je stoljećima, a nekmoli u komunizmu, spašavala sirotu, izgladnjelu, izmučenu Rusiju. Tražeći pogledom neki poznati toponim u slučaju da moram iskočiti iz auta, pokušala sam, sad već dosta plaho, ponuditi tezu o pretilosti u crkvenim redovima, ali mi se onda Rus prodrao u lice da šutim i da nemam pojma što je život jer smo mi u Jugoslaviji živjeli ko bogovi i to što se sad pola Jugoslavije potuca po svijetu, da smo si sami krivi. Srećom se ukazala moja ulica, rekla sam, tu smo, prva lijevo, on je ušao u zavoj, s dimom iza kotača i zakočio pred mojom zgradom. Odlijepila sam se od sjedala, ostavivši pod leđima mokru mrlju, platila (jer je ipak svoj primarni posao obavio), istrčala, zabarikadirala se u stan i zapomagala da su londonski taksisti prava gospoda.
Nekoliko dana kasnije, opuštenija, raspoloženija od sunca i planinarenja, gledam televiziju i pronicljivim okom autsajdera opažam koliko su brojne reklame za antidepresive. E, pa sad je situacija malo jasnija. Osim reklama za antidepresive, postoje i reklame za lijekove koje treba uzimati ako primarni antidepresiv ne ispunjava očekivanja. Da ne bih sad reklamirala farmaceutsku kompaniju, u prijevodu bi se taj lijek zvao Omogućitozin. Ako vas vaš bazni antidepresiv nije u stanju oraspoložiti, pitajte liječnika da vam prepiše Omogućitozin koji će vam dati svakakve nove, je li, mogućnosti. Dosta dugo traje nabrajanje bolesti i stanja uz koja se lijek ne smije uzimati, te nuspojava među kojima je i nekoliko oblika smrti, da se čovjek ili žena mora zapitati zašto je Phillip Seymour Hofmann prekršio zakon, a ovi se reklamiraju na televiziji, ali to je jedna druga, zanimljiva tema, o kojoj možda u sljedećem broju.
Zasad da zaključim, živa sam i zdrava, sa zdravom dozom skepse i pozdravljam iz Los Angelesa sve Europljane namrgođena srca i nadrkane volje.
Volim Irsku. Moj jedini posjet Irskoj bio je divan. Dublin je prekrasan grad. Odlično se jede i arhitektura je krasna. Irska je priroda senzacionalna. Martin McDonnagh je genijalni dramski pisac. Njegov prvi film In Bruges jedan je od najduhovitijih filmova u zadnjih nekoliko godina, a njegov novi film Sedam psihopata koji uskoro treba izaći pružit će mi, sigurno, jednu od boljih večeri u prosinačkom kalendaru. O Samuelu Beckettu da ne govorim. Trenutno čitam njegova sabrana pisma. Mogla bih čitavu stranicu posvetiti specifičnoj snazi njegovih riječi, čak i kad se radi o svakidašnjoj jadikovki u privatnom pismu.
Irski kruh od sode je superstar na ‘kruhu i pecivima’ u dućanu. Sve u svemu, Irsku i svašta irsko baš volim.
Pa mi teško pada da opet moram udarati po njoj, ali druge nema.
Za čitateljice i čitatelje religiozne provenijencije slijedi spoiler alert, bit će opet i po katolicima. To, čini se, ide u paru.
Savita Halappanavar prijavila se u bolnicu u gradu Galwayu, u Irskoj, prije nekoliko tjedana s teškim bolovima u leđima. Ova je indijska zubotehničarka s mužem, također Indijcem, zadnje četiri godine živjela i radila u Irskoj i bila je u sedamnaestom tjednu trudnoće. Zadržali su je u bolnici jer su ustanovili da proživljava spontani pobačaj. Liječnici su zaključili da fetusu nema spasa i da će sve biti svršeno za nekoliko sati. Tridesetjednogodišnja Savita morala se pomiriti s bolnom činjenicom da će izgubiti prvo dijete. No sljedećeg jutra proces spontanog pobačaj i dalje je trajao. Savita je trpjela sve jače bolove i prolongiranu traumu pobačaja, a fetusu, baš kao i dan prije, spasa nije bilo. Stoga je zamolila liječnike da joj pomognu i da obave prekid trudnoće. I vjerojatno se prilično začudila kad su ovi spremno odbili. Jer, naime, ‘Irska je katolička zemlja i prekid trudnoće je ilegalan.’ Dok se čuju otkucaji srca fetus je živ i Ustav mu štiti to sveto svojstvo. ‘Nisam ni Irkinja, ni katolkinja’, pokušala je objasniti Savita, fetus neće preživjeti, a njezino se stanje pogoršavalo. Sve bez uspjeha. Otkucaji srca trajali su još četiri dana koje je Savita provela u fizičkoj i psihičkoj agoniji. Četvrtog je dana srce utihnulo te su liječnici odstranili plod iz maternice. No za Savitu je bilo prekasno. Njeno se stanje rapidno pogoršavalo i tri dana kasnije, a tjedan nakon što se obratila liječnicima za pomoć, umrla je od sepse i ešerihije koli.
Eto, danas, u zapadnoj Europi jedna je žena ležala U BOLNICI i umirala zajedno sa svojim plodom, TJEDAN DANA dok su pored nje prolazili strogi vjernici, liječnici i provodili Božje zapovijedi.
Iz moje militantne bezbožničke perspektive meni je jasno da će isti gorjeti u paklu, ali je zapravo strašnije nešto drugo, kad je riječ o cijelom jednom društvu suvremene zapadne Europe. Irski zakoni su, po pitanju abortusa, tvrdi. Svaka se vlada nastoji njima baviti u rukavicama jer je abortus jedna od najkontroverznijih tema irskog društva, a koja razdire ne samo politički život nego i život zajednice pa i obitelji. Ipak, zakon dopušta prekid trudnoće kad je ženin život u opasnosti. No, tko će, među liječnicima, preuzeti tu odgovornost? Jer, kad žena preživi, uz prekid trudnoće, teško je sa sigurnošću tvrditi je li taj blasfemični postupak bio ključan za njezin život. I taj tko se na takav postupak odlučio mogao bi trpjeti razne profesionalne, društvene, a u takvoj konstelaciji vrijednosti, i moralne posljedice.
Bolje je onda prepustiti ženu na milost i nemilost višoj sili.
Poštovati vjerske norme, a pritom žrtvovati život, to je, je l’, klizna kategorija. Nekad može, a nekad ne može. Kad je život žene u pitanju može nešto lakše. Jer taj ionako već služi za podnošenje neke žrtve.
No, sreća je u nesreći, ili ‘prerušeni blagoslov’, da posudim engleski termin kad već pristaje uz temu, da je nesretna žena bila Indijka i da je njezin slučaj izazvao široku i glasnu javnu osudu širom svijeta.
Moji prijatelji Irci tvrde da se slučaj dogodio Irkinji prošao bi s mnogo manje publiciteta. ‘Mi Irci volimo o sebi misliti da smo najgostoljubiviji na svijetu pa činjenica da smo tako podbacili kad je trebalo zaštiti jednu ženu u najranjivijoj situaciji izaziva veliku količinu srama, krivice i potrebe da se o ovoj delikatnoj temi konačno povede adekvatna rasprava.’
A ni međunarodna javnost vjerojatno ne bi reagirala tako burno da je riječ o Irkinji, da svoji svojima rade takve stvari.
Ovako je jadna Savita, prije četiri godine nesretno odabravši zemlju u kojoj će živjeti, pokrenula lavinu koja će, možda, nadajmo se, uroditi nekim pozitivnim rezultatima za žene u Irskoj.
Stanoviti Mark Lancaster, razotkriven nedavno u tajnoj novinarskoj opreaciji, bio je idejni začetnik, tvorac i vlasnik internet-stranice Sponsor a scholar UK ili Sponzorstva za školarke. U našem jeziku već određenje roda u naslovu pobuđuje stanovitu sumnju, ali ne i u engleskom. Stranica nudi mogućnost zarade fakultetskih školarina svakome, tj. svakoj koja ima ‘open mind’. Što dalje nagovještava u kakvim smo se vodama našli. Ali da ne trčimo pred rudo, nismo tu da sudimo onima koje bi se odlučile, u svako doba, a pogotovo u ovo doba ljute recesije, unovčiti svoj ‘otvoreni um’ u zamjenu za mogućih petnaestak tisuća funti.
Zaiteresirana djevojka prijavi se na stranici. Predstavnik programa zakaže joj sastanak. Prijamni intervju vodit će se u stanu u južnom Londonu u kojem je bazirana ‘fondacija’. Vjerujem drage čitateljice i čitatelji da vi, kao ni ja, ne biste ušli ni u haustor, a nekmoli u stan 12b. Ali čudni su i nekad iznimno uski putevi ljudskog uma. Ima nas koji se javljamo kad nam yahoo kaže da smo osvojili –100000 nečega, a ima , kao što sam davno pisala, i onih koji odgovaraju kenijskom nasljedniku doktoru Wada Dadi koji nam piše da će s nama podijeliti svoje ogromno nasljedstvo kad ga izvuče iz Kenije,a za što mu od nas treba deset tisuća dolara. Dakle, to što su neki ljudi naivni ili glupi često jako iritira, ali ih nužno ne kvalificira za odstrel ili silovanje.
I djevojka, pristigla iz engleskog ekvivalenta unutrašnjosti u nepoznat kraj Londona, stigne u stan. Tu joj predstavnik fondacije, Mark glavom i bradom, ‘one-man-band’ podrobnije objasni sustav. Postoje muškarci, svojevrsni mecene, koji bi za druženje s djevojkama otvorenog uma bili spremni platiti svote novca u visini školarina. No, da bi se rečena djevojka kvalificirala za takvo druženje mora proći prijamni ispit u spomenutom stanu.
Teoretski dio pristupnog ispita odvija se na sofi, na pristojnom odstojanju, na kojoj Mark Lancaster sjedi s formularima i onim tvrdim podmetačem za formulare koji daje mali ali ključni dašak autoriteta. Tu on svašta pita djevojku i sve to, ne budi lijen, upisuje u formular. Objasni joj zatim da se druženja s mecenom događaju između jednom i četiri puta na semestar. Taj arbitrarni broj četiri, to vam je kao onih 78 posto žena koje se slažu da su bore nestale. Dobro zvuči konkretan broj, a još da nije okrugao, kao da tu stvarno postoji neka vrsta formalne podloge. Točan sadržaj druženja prepušten je diskreciji kandidatkinje i gospodina. Ali, što je kandidatkinja fleksibilnija to je veća mogućnost novčane naknade. Naravno, jasno je da ne vrijedi jednako nekakvo skromno druženje s pusom na kraju ili možda nekim lakim petingom preko hlača kao maštovitije druženje otvorenih umova, ali u ovoj je fazi ključno da se kandidatkinja unaprijed izjasni dokle je spremna ići kako bi ju se sparilo s adekvatnim sponzorom. Da se razumijemo, ima redova između kojih se iz aviona vidi šta piše i cure su, pretpostavljam, spremne na trampu. Ne znam točno, ali isto pretpostavljam, da u tom trenutku Mark u formular upisuje nešto poput ‘maksimalna fleksibilnost’. I osmjehuje se nervoznoj aplikantici jer, zasad, njena prijava stvarno obećava. ‘I sad nam još ostaje praktični dio ispita’.
Ako ste mislili da ju sad čeka sastav na temu ‘Moj životni cilj’, prevarili ste se. Čeka ju školska uniforma u kupaonici u koju se treba preodjenuti i pokazati starom Marku fleksibilnost na djelu. Da ne bi poslije, kad se nađe sa sponzorom, bilo ‘što rekoh, porekoh’.
Jedna od kasnije anonimno intervjuiranih cura objašnjava ( poput one curice na Kozjaku prije desetak godina) da nije znala što da radi, nije mislila da će seks biti dio intervjua, ali ako on kaže da je, možda je to stvarno normalno… što ako sad odbije i upropasti šansu… a blizu je, s tom svojom obećavajućom prijavom da zaradi školarinu… Osim toga, što ako odbije, a on postane nasilan, ako pobjegne, kamo da ide, u nepoznatom je gradu, noć je, sama je…’ Dok stoji u maloj kupaonici s tom uniformom u rukama niže u glavi argumente koji je paraliziraju, Mark dolazi u kupaonicu, počinje je skidati, i onda je već usred seksualnog čina, kojega bih ja, pedant, nazvala silovanjem – i onda je sve gotovo i Mark joj kaže da je bila super i da će se javiti za koji dan.
Za nekoliko dana ona doista dobiva email od Marka koji joj sa žaljenjem javlja da se ovaj put nije uspješno kvalificirala, ali da propozicije ne sprečavaju da se prijavi ponovno sljedeći semestar.
O, da dragi moji, ako niste još shvatili, ne postoje u ovom slučaju nikakvi mecene ni sponzori i, koliko znamo, nijedna se cura nije uspješno kvalificirala. Samo je stari Mark uspješno silovao nepoznat broj žena koje ga nikad nisu prijavile. Jer, naime, treba otići na policiju i ispričati tu priču u kojoj je žrtva od prvog trenutka kurva, a tijekom priče postaje još i glupa kurva.
Marka su provalile novine. Jedna je novinarka ovo što vam pričam snimila kamerom i objavila, nakon čega je stranica nestala iz upotrebe, a Mark, inače obiteljski čovjek, nije htio komentirati.
Što se zakonskih odredaba tiče, Mark je pronašao neku rupu u kriminalizaciji internetskih aktivnosti tako da mu nitko ne može ništa ako žrtve same ne podignu tužbu. Drugim riječima ‘ha ha ha’.
S vremena na vrijeme u Velikoj se Britaniji potegne ista javna rasprava. Potakne je izjava ili incident u vezi s muslimanskim ženskim odjevnim predmetima. Preciznije, riječ je o niqabu. Sličniji šatoru ili crnom poštanskom sandučiću nego odjeći, niqab prekriva žensko tijelo u cijelosti, uključujući i lice, a ostavlja samo mali prorez za oči. On je izraz duboke vjerske pripadnosti i određen ga, doduše mali broj muslimanki u Velikoj Britaniji, prema njihovim riječima, nosi po vlastitom izboru.
Prije nekoliko dana jedan je koledž u Birminghamu morao povući zabranu nošenja niqaba na prijamnim ispitima nakon što je zabrana izazvala salve protesta i peticiju koju je potpisalo devet tisuća ljudi.
Samo nekoliko dana kasnije, sljedeći se incident dogodio na sudu u Londonu, gdje je sudac naredio svjedokinji da, tijekom svjedočenja, skine pokrov s lica.
Koledž je kao objašnjenje naveo pitanja identifikacije studenata u vezi s općom sigurnošću.
Paušalna krovna tema opće sigurnosti povlači se kao džoker svako malo i prema njoj su i oni manji cinici već skeptični. Ona nas pretvara u infantilizirane, nadzirane zamorce ili male fašiste po potrebi i ovisno o kutu gledanja.
Stav da su muslimani, a pogotovo oni na kojima se to jako vidi, kronična nelagodna prijetnja u zapadnom društvu, s redovitim akutnim upalama, nekako curi kroz slabo zašivene šavove ovog službenog objašnjenja.
Sudac koji je donio odluku na sudu u Londonu ponudio je znatno suvislije razloge. Vjerodostojnost iskaza svjedoka u ovoj kulturi procjenjuje se ne samo na osnovi izrečenih riječi već i na osnovi tjelesne i facijalne ekspresije, kao što se komunikacija među ljudima u zapadnim društvima uvijek i u svakoj prilici bazira na neverbalnom kao i na verbalnom. Kamo sreće da to ponekad nije tako; ne poželimo li se svi ponekad sakriti iza zastora u trenucima kad nas izda crvenilo obraza, hladan znoj i niz tikova koji pokazuju stvarno stanje stvari pa i onda kad nas vokabular uvjerljivo služi. Argument je na mjestu. Sudac je donio odluku, svjedokinja se žalila, a kako će slučaj završiti još ne znamo. Ali rasprava je ponovno načeta. Piše se, i reagira, i tweeta, pretpostavljam.
Ministrica unutarnjih poslova drži se umjerenog korektnog stava da nitko ne bi trebao ženama propisivati što će odjenuti. Misleći pritom na institucije poput koledža i suda. Ali taj popularni, naoko progresivan, tolerantan stav samo je izbjegavanje hvatanja u koštac s kontroverznom temom.
Što je, donekle, razumljivo i svi smo tome ponekad krivi. Zastupanje zabrane nošenja niqaba u javnom životu pripada onoj vrsti spornih stavova kojima prijeti da ih na svoju stranu povuku konzervativni, desni, naci revnosnici koji smatraju da muslimani truju ‘naš’ životni prostor i ugrožavaju ‘naš’ način života. Svaka takva buktinja izaziva reakciju i širi prostor ekstremizmu koji onda doista počne ugrožavati moj i naš životni prostor.
Ali upravo kao što mislim da je moja dužnost da se ne sakrivam iza zastora, kao građanka ove zemlje, ovog društva i ovog svijeta, pa i onda kad bih najradije pobjegla od neugodne, netrpeljive prisutnosti drugih, tako nam je dužnost i da se hvatamo u koštac s neugodnim raspravama i načinjemo škakljive teme u kojima nije uvijek lako obraniti svoj stav. Jer kako osporavati nekome, pogotovo ženama, pravo na vlastiti izbor?
A trebalo bi se vratiti nekoliko koraka unatrag od ministričine tvrdnje: koja je to, kakva, kolika i čija sloboda u kojoj muslimanke biraju nositi niqab?
Kuran ne zahtijeva nošenje niqaba (pozivam se ovdje na nekoliko izvora u obliku muslimanskih pisaca, kolumnista i interneta). Nekoliko se stihova može, nategnuto, i tako interpretirati, jer, an ženeral, navedena knjiga ženama nije osobito sklona. Intepretacija je svakako muškog podrijetla. Ona podržava uvjerenje da su žene opasnost po muškarce i društvo, uvjerenje koje nasilno provode u djelo Talibani. A o slobodnom izboru žena u Afganistanu znamo ponešto. Iako sigurno ne dovoljno.
To je reakcionaran propis koji ponižava ne samo žene, već i muškarce, jer pretpostavlja da se ne mogu savladati, a da ne siluju nepokrivenu ženu. Vjerujem da je ovakav izraziti oblik demonstriranja vjerske pripadnosti neka vrsta kulturološkog otpora u društvu u kojem stalno tinja nepovjerenje prema muslimanima. Vjerujem i da je izrazita duhovnost izbor življenja koji zaslužuje svoju slobodu.
Ali zbog obrane duhovnosti, zbog podupiranja jednog običaja koji su nekad ranije za njih odabrali muškarci koji ih se boje i koji ih ne poštuju, žene koje biraju nositi niqab ukidaju si mogućnost punopravnog sudjelovanja u društvu i kulturi koje su također izabrale kao svoje.
Neke hrabre, prkosne žene riskiraju i gube živote da pod režimima koji ih primoravaju na niqab izbore osnovnu slobodu, na obrazovanje, na ponešto samostalnosti i ponešto poštovanja. Izabrati niqab u Velikoj Britaniji u 21. stoljeću, za mene je izdaja svih tih žena.
Dugo sam bila fan Bridget Jones. One njezine inkarnacije koja diše iz prve dvije knjige. Čitala sam ih davno, imala sam dvadeset i koju godinu i divila sam se humoru i inteligenciji spisateljice koja stvara tako duhovit, samoironičan, iskren lik koji tako britko progovara o, inače uglavnom skrivanim, frustracijama i opsesijama nekih aspekata života žena. Nekih žena. Urbanih, dobrostojećih, zapadnih.
Nakon Helen Fielding uslijedila je čitava četa sličnih knjiga, slabije kvalitete, inferiornijeg duha, a s namjerom da eksploatira novootvoreni prostor ženskog unutarnjeg pejsaža, onaj koji priznaje slabosti i okreće ih u svoju korist. Pa je priznavanje slabosti preraslo u glorificiranje stereotipa i napravilo mnogo više štete nego korsti. Ali ja sam i dalje smatrala da Helen Fielding za svoj talent zaslužuje priznanje.
Kad je izašao film ja sam je i dalje branila. Tj. onu Bridget Jones iz knjige koju sam shvatila kao inteligentnu osobu koja pretjeruje sa samoizrugivanjem zbog komičkog efekta. A autoironični glas lakše je napisati nego pokazati slikom govorila sam, pokušavajući neutralizirati filmsku Bridget, beznadežnu šeprtlju koja ‘male ženske mušice’ pretvara u životni credo.
Ono čega nisam bila svjesna kad sam voljela Bridget Jones bilo je to da ako jedna dvadesetogodišnjakinja prepoznaje, kao svoje, tegobe žene u srednjim tridesetima, to onda znači ili da je dvadesetogodišnjakinja zabrinjavajuće starmala (što nije isključeno), ili da je tridesetpetogodišnjakinja prilično infantilna.
Danas, u srednjim tridesetima, to mi je jasno. Onda mi nije moglo biti.
No, o svemu ovome ne bih razmišljala, ni pisala, da se nije pojavila nova rata, Bridget Jones u pedesetoj.
Sada ne samo da znam da ‘male ženske mušice’ nisu imanentne ženskom biću već su puki socijalni konstrukt koji služi infantilizaciji žena i da su muškarci, barem jednako, ako ne i više, u stanju histerizirati oko svojih nesigurnosti i doživljavati mini- slomove ako ih se optereti multi-taskingom, ali, čini se, da sam sada, u srednjim tridesetima, dobrano prerasla dileme žene u pedesetoj ?!
Ono što je autorica točno prepoznala u liku Bridget Jones je druga strana ženstvenosti. To je duhovito pronicljiv, ponekad opor, ali iskren pogled u sve ono što prethodi i slijedi iza održavanja slike savršene, ležerno ženstvene, prirodno seksepilne, samopouzdane žene. Makar je to tzv. rom-com, Fielding je pronašla milijune čitateljica upravo s nekom vrstom istine koja je zvučala svježe. Lagana, ali iskrena istina o sebi, tijelu i neurozama koje prate seksualnost, samovanje, prekide i ponovne ljubavi. Istina o neurozi svakodnevice, pogledu u sebe iza zatvorenih vrata, daleko od onog lica koje se predstavlja javnosti, to je ono zašto su tolike čitateljice prigrlile Bridget.
Možda sam naivna, ali ja i ovdje mislim jednako kao i u nekim drugim oblastima kad je posrijedi mogućnost velikog utjecaja na milijune čitatelja. Tiraža nosi sa sobom i odgovornost. Jer ako vijest da je Mark Darcy mrtav zaslužuje minutažu na Dnevniku nekoliko dana prije objave knjige, to znači da su očekivanja velika. A ja tu vijest, a onda i knjigu, doživljavam kao izdaju tih istih čitateljica. Ubiti Marka Darcyja znači zauvijek ga ovjekovječiti kao romantičnog junaka, muškarca iz snova koji je u međuvremenu napravio dvoje savršene djece, prvo dečka, onda curicu, sve po p.s.-u, i za kojim udovica vapi u svojim novim ispadima
šeprtljavosti i nesposobnosti da se nosi sa životom, kao za jedinim tračkom sabranog duha. On bi znao što treba, on bi bio miran, staložen, racionalan, mudar, umirio bi i nju i djecu, nakon što se financijski pobrinuo za njih do kraja života i onda bi, nakon što djeca mirna i sretna zaspu, jebao svoju neurotičnu, djetinjastu ženu, strastveno, nježno i inventivno, za vjeke vjekova.
Vratiti se liku, sada u pedesetoj godini, s djecom i novim pritiscima na ženskost, majčinstvo i ženstvenost, a izbjeći istinu o svakodnevici braka, obiteljskog života i starenja u dvoje, sve teme s neiscrpno plodnog tla za duhovite opservacije i komične situacije, lijen je, neiskren i profiterski izbor.
Balzamirati idealnog muškarca u plemenitoj smrti, da bi dopustila ženi da, nimalo zrelija, nimalo naprednija, ništa ne naučivši, ponovno histerizira, samo sada u vezi s majčinstvom, ostarjelim tijelom i seksom s dvostruko mlađim muškarcem, daje ponovno dosta prostora za smijeh, i to joj, eto, ponovno priznajem, ali upravo bi taj duh trebalo upregnuti u jedan nov, svjež, otvoren, duhovit portret života suvremene žene u pedestoj godini.
Naravno, nakon raznih eskapada, Bridget pronalazi sretan kraj s još jednim savršenim muškarcem i, hajde, recimo da je to okej i da ni u kojem scenariju nisam očekivala da će pronaći sreću u filozofskom mirenju sa samoćom. Ali sretan kraj događa se u crkvi, na Božić. Mala djeca pjevaju u crkvenom zboru, cijela se zajednica okuplja na misi (u Londonu ?!), tu je i taj savršeni muškarac, nekad specijalac u vojsci, a sad učitelj spomenute male djece. I tako, pod Božjim okriljem, oni započinju novu ljubav dok vani počinje padati snijeg.
Ma ajd, Bridget, u pizdu materinu.
Prije nekoliko mjeseci uhapšen je Birkam Choudhury, utemeljitelj svjetski popularne Bikram joge. Tvrdokorniji čitatelji ove kolumne sjetit će se da sam o toj jogi pisala već prije nekoliko godina. To je ona koja se u goluždravom izdanju prakticira u sobi zagrijanoj na 40 stupnjeva. Planetarna slava tog stila joge omogućila je Bikramu život na holivudskoj nozi, ergelu rolls-royseva, vojsku sljedbenika i status obožavanog poglavara kulta.
Možete reći da sam cinik, ali meni se to sve čine kao razlozi u prilog tezi da se čovjek pretvara u govnara te se čudim što se svijet prenerazio kad je bivša učenica i suradnica optužila Bikrama za seksualno napastovanje.
Dok drži svoje radionice Bikram stoji na pozornici (koliko ste puta dosad vidjeli učitelja joge na pozornici? Dakle prvi znak za uzbunu ), jedna mu prelijepa plavuša češlja kosu, a druga uljem masira stopala.
Helou?
I sad su svi zgranuti što je zloupotrijebio svoj status i navalio na podređene. Da ne bi bilo zabune, ja ga ne opravdavam niti suosjećam s njim, ali negdje je tu došlo do opasne zamjene teza. Zgražanje nad njegovim potezima pojačano je zbog činjenica da se u njegovu personu učitavaju značenja spiritualne naravi za koja ne postoje nikakvi dokazi.
I tu dolazimo u sivu zonu. Ja sam istinski fan joge, ali bez obzira na to što nesumnjivo pridonosi nekakvom psihičkom balansu, ne treba zaboraviti da je joga velikim dijelom tjelovježba. Dakle, zašto od instruktora tjelovježbe (makar i 2.0.) očekujemo neku vrstu duhovne, moralno-etičke uzvišenosti i imunost na prizemne impulse ljudskog psihofizičkog sklopa? A onda, povrh toga, seksualnost smještamo u područje s negativnim predznakom, nešto što podrazumijeva eksploataciju, manipulaciju i nasilje.
Jer je, nakon ovog slučaja, krenula sva sila prijava i ispovijesti protiv učitelja joge, masera, kiropraktičara i holističkih terapeuta, uvijek sa sličnim čuđenjem nad urušavanjem svetog prostora povjerenja.
Možda će vam se činiti da sama sebi skačem u usta s obzirom na priču o Marku, sponzoru prije dva mjeseca. Ali stvarno, ima situacija u kojima odrasli ljudi moraju preuzeti odgovornost za svoje postupke.
Jedna žena, zvat ćemo je Marina, otišla na ono što se zove ‘Joga utočište’ u Indiju i tamo se spanđala s instruktorom. To nije u redu. Jer su oni u odnosu učitelj- učenica. Makar oboje hvataju četrdesetu. Ali, dodana vrijednost je ta, kažu ovi bezgrešni iz saveza terapeuta, da na te radionice joge i na razne holističke zahvate i tretmane dolaze ljudi u kriznim životnim trenucima, ranjivi i podložni eksploataciji. Naravno. Shvaćam. Ipak. Odrasli ljudi, Indija, egzotika, ljepota, vrućina, polugola tijela u tijesnoj suradnji, izmještenost iz stvarnog života sa stvarnim svakodnevnim obavezama. I taj nesretni učitelj je samo muškarac, pa makar mu sve čakre složno disale. On je vjerojatno u zahvalnijoj poziciji da zavodi nego prosječni službenik Poštanske banke, ali, na kraju krajeva, postoji i opcija da se kaže, ne hvala, ja sam tu samo zbog psa naopačke.
Kao što već znate, nemam neograničeno povjerenje u alternativnu medicinu kao ni u njihove praktikante. No čak i kolege ljudi koji vjeruju da je gluten izvor sve životne nesreće znaju da se u moru alternative krije priličan broj šarlatana. I da se ne odlazi u stanove na preglede i terapije bez dobre preporuke.
Stanovitoj Emi se u teretani čovjek predstavio kao holistički maser koji uklanja emotivne blokade. Uzela je vizitku i otputila se u njegov stan. Skinula odjeću i vrlo brzo doživjela do tada joj nepoznatu masažu grudi.
Još je neočekivanije bilo kad je terapeut locirao energetski čvor u anusu i dao se na uklanjanje blokade prstima. Naravno, kad se Ema vratila kući briznula je u plač jer se zapravo osjećala silovanom,a da ne spominjem to da mu je uslugu i platila.
Mislim, stvarno suosjećam s jadnom Emom jer je prošla nešto traumatično, ali ja bih preporučila čašu Donata Mg prije odlaska dr. Čmaroljubu.
Znate što, ja bih prva osudila sve silovatelje na sto godina i ove siledžije koji mlade žene hvataju na neugodnjake, ali nekad se čovjek mora zaštititi sam zdravim razumom i osnovnim instinktom.
A ponekad je seks samo seks.
Ponekad obje odrasle strane žele, hoće i ostvare, pa makar bili na radnom mjestu, doktor i pacijent, student i učitelj, pop i župljanin, terapeut i pacijent, pedikerka i mušterija – ako su obje osobe punoljetne i nijedna nije tajno drogirana, svaka im čast.
A ima i onih situacija kad naprosto ne treba vjerovati da je to banana.
Drage moje čitateljice i dragi čitatelji,
Nedavno sam završila rad na novoj drami koja govori o ženskoj povijesti jedne obitelji tijekom zadnjih sto godina i, na neki način, o putu koji su žene prošle kroz to, za žene ključno stoljeće, na ovim našim prostorima na kojima su se stubokom mijenjali politički kontekst i sustavi vrijednosti. Prijeđeni put je velik i život je danas neusporediv, vjerojatno bi trebalo reći neusporedivo bolji. Ipak, prenosim vam jedno pismo anonimne autorice, objavljeno u časopisu Domaće ognjište davne 1911.godine, zbog precizno i potresno opisanog problema koji je, vjerujem, i danas, ispod slojeva suvremenog života, aktualan.
‘Dragi moj,
pišem vam da se malo smire u glavi brojke. Već su mi usta suha od ponavljanja i oči kao da već i ne vide drugo, nego ove sitne male brojčice što su popadale na papir kao muhe za ljetne zapare! Kroz dan ovako zbrajam i pišem tamo do deset na večer, a dalje u noć do 1 i 2 sata, kako kada, čitam, da mi skrbeći za tjelesne potrebe ne zaostane duh. Čitam sad divno djelo Žena i socijalizam i prevrćem se kasnije po krevetu, sve je u meni nemirno, sve uzbibano.
Ja osjećam, kako već deset godina dršće ta duša u meni, osjećam kako sve vrije u njoj i sve sklapam ruke i molim: daj mi, Bože, snage da je iznesem jednom – tu dušu svoju, tu dušu svake žene. Duša žene! Ta impulzivna – ta senzibilna duša. Kao vosak! Svi utisci su u njoj lagani – i dobri i zli. Ona trpi, oduševljava se, plače, moli, želi i – ljubi, a ipak je tako smiješna u očima onih kojima se pred noge baca.
Stupamo doduše zajedno stazom života, ali nas misao uvijek dijeli, tek da si kob izmijenimo, tad bismo se razumjeli. To smo mi – muškarci i žene.
Dva roda, dva čovjeka, dva neprijatelja. Otkad svijet postoji, odonda se mrzimo, činimo si uzajamno zlo. Vi ste stvorili čvrstu falangu, stali pred nas i ne puštate nas naprijed. Vi ste naš cilj, jer ste pred nama i naša granica. A mi stojimo straga i s mržnjom i potajnim bijesom gledamo na vas, kako ste svi složni, i najveći i najmanji, i inteligentni i prosti i svi – svi – svi u jednoj misli, da nas treba potisnuti. A u nama se budi zmija, lukava, glatka, vijugava – zmija, što je već s materom našom Evom sklopila prijateljstvo. Vrebamo, i u času kad se ma gdje prorijedi falanga vaša, mi se gdjekoja neopazice utisnemo i u času kad vi i ne mislite – stojimo kraj vas. Vi se ne uzrujavate suviše. Jedna,
dvije, tri – što je to? A milijuni stoje još uvijek straga. I stojite mirno na svom mjestu koje vam je prije tisuće ljeta još priroda odredila, na posjedu koji vam pripada i za koji se niste trebali boriti. A mi koračamo mučno naprijed, i svaki korak plaćamo skupo. Sa čašću našom, imenom našim. – Jer milijuni onih drugih žena što nisu imale vremena ni sposobnosti da se u zgodnom času otisnu naprijed, prenose svu mržnju svoju na nas. I sad su te jadne dvije, tri iznimke- što stoje naprijed, postale treći red, koji ima – dva neprijatelja. Muškaračka falanga gleda na njih kao na znamenke, a broj žena ostraga, kao na odbjegle nevjernice. I iznimka koju ta mržnja i otuđenost muči, sve uzdiše i misli: “Oh, da nisam nikada pošla ovamo. Zašto nisam ostala tamo među njima, da s njima zajedno živim, kako već vijekove žive.”
I onda se ona bori, bori, cijeli daljnji život borbom koja se ne vidi, ali ubija. To je borba sa sobom, sa svojim mislima, svojom osobom. Neprestano je sili: “Govori, govori! Piši! Reci svoje mnijenje. Digni glavu visoko i budi onakva kako ti nalaže tvoja duša. To je konzekventnost, a to je jedini put do cilja.” A onda se javlja drugi glas i šapće: “Šuti, budi ponizna! Ponizna budi – obori glavu. Gledaju te, govore o tebi, čude se i pitaju: Zar ti je tu mjesto? Budi čedna i viči na glas, da uz sve svoje individualnosti ljubiš svoga muža i svoje dijete. – Viči na glas jer ti inače ne vjeruju.”
A onaj koji joj je u falangi stajao najbliže i poveo je sa sobom u život , taj je vuče čas sa sobom da se bore zajedno, da budu u prvim redovima, čas je opet gura natrag u redove onih sićušnih i malih što su znale samo radi toga, jer ne mogu biti velike. A duša nemirna i uzbibana pita: Kuda ću? Gdje mi je mjesto? U mene je mladost, ljepota, duh, snaga, polet, vedrina i energija za rad – i zar sve to zajedno mora bezuvjetno u onaj isti kalup iz kojeg već tisućljeća izlaze iste figure? I one najveće, najsnažnije, koje vide da im nije dozvoljeno, da dovedu u sklad svoj rad, svoje težnje slobodnog duha sa obiteljskim životom i radom, one se otkidaju od njega, zatajuju se i rade, rade i stvaraju.
A kad stoje na vrhuncu života, onda ko i Alica Glyczinska: “ Sve bijah – sve dadoh, a ja sama ne imam muža ni djeteta”. I umiru sa posljednjim pitanjem u srcu: Što je to u svijetu, što nas goni kao divlje i preplašene zvijeri, da se nikad nigdje ne smirujemo?! A Mephisto se tek smije i govori: “To je krivo vaše društvo i društveni poredak!”
Ljubi te od srca Tvoja
Neki sam dan jednom malom prijatelju, sinu moga prijatelja u Londonu, pokazivala neke svoje fotografije iz djetinjstva. Bilo mu je čudno, naprimjer, da u mom razredu nije bilo ni jednog djeteta druge rase. Svašta mu je još bilo čudno, u vezi s odjećom npr., a nije mogao vjerovati da smo imali predmet koji se zvao ONO i DSZ u sklopu kojega smo jednom učili kako se sastavlja puška.
Kad ovih dana gledam djecu mojih prijatelja kako prohodavaju, progovaraju, kreću u školu i formiraju se u novim uvjetima i novom vremenu, vraćam se sve češće razmišljanjima o svom djetinjstvu, o sebi i mojim prijateljima kad smo bili mali, o događajima koji su nas oblikovali, okolnostima u kojima smo odrastali i pokušavam detektirati trenutke u kojima sam postajala svjesna svijeta i njegovih kompleksnih mehanizama.
Prvi trenuci nepravde nešto su što, čini mi se, ostaje s nama dugo. Tko se nađe na kojoj strani u zadanoj situaciji i kako se prema njoj odredi, vrlo rano pokazuje neke temeljne smjernice karaktera. Gledajući fotografije iz škole sjetila sam se događaja koji je dugo spavao pohranjem, a zapravo ga se sjećam nevjerojatno živo.
Bilo je to u šestom, ili najkasnije sedmom razredu. Mene je dopala ta sreća da već u osnovnoj školi pohađam klasičnu nastavu pa se sjećanja na osnovnu školu uglavnom svode na pripremanje za testove iz grčkog ili latinskog jezika koje je redovito trajalo cijelo popodne i cijelu noć do sljedećeg jutarnjeg turnusa.
Klasična osnovna škola podrazumijevala je nastavu i subotom (što je naprosto nepravedno i točka) te po sedam školskih sati barem dva dana u tjednu. Latinski i grčki bili su bez sumnje među omraženijim predmetima, premda smo mi, mali intelektualci, već tada shvaćali veliku eruditivnu težinu naših nastojanja.
Zgoda koju vam želim prepričati odnosila se na pisanje testa iz latinskog, čemu smo se mi, načelno, stalno i, naravno, neuspješno, protivili. Nitko nikad nije želio test iz latinskog, a rijetki su i prezreni bili oni koji su se dobro pripremili. No u ovom se slučaju dogodilo još nešto. Test je neplanirano pomaknut i ispostavilo se da ćemo ga pisati dan ranije i to sedmi sat. Danas bi se vjerojatno u školu moglo dovesti nekog vještaka koji bi utvrdio omjere koncentracije, energije, iscrpljenosti, itd., i ponudio roditeljima da tuže školu i profesoricu za okrutnost ili nešto slično. U stara dobra vremena, ranih devedesetih, ta mogućnost nije postojala.
Pa smo se mi, razred, interno, dogovorili da ćemo markirati. Markiranje, naravno, nije bila osobito šokantna metoda, ali u tim je godinama bila još mnogo manje sofisticirana nego u srednjoj školi. No, masovno razredno markiranje ipak se vrlo rijetko događalo. To je bio velik, hrabar i prilično uzbudljiv potez s nepoznatim posljedicama. Jedinice nam ne ginu, a kakvi će još disciplinski postupci slijediti nismo mogli znati. Ali nije bilo vremena da se o tome raspravlja, adrenalin se brzo proširio razredom i preplavila nas je smjesa straha, uzbuđenja i pravedničkog zanosa. Operacija je započela.
Za vrijeme zadnjeg odmora, prije sedmog sata, sve cure, nas recimo osamnaest, šmugnule smo sporednim hodnikom do stražnjeg izlaza i pobjegle – kući, u park Šubić ili u slastičarnicu Jakšić (jer nam tada još nitko nije objasnio da ćemo jednog dana okajavati svakodnevna dva kolača).
Svi dečki iz našeg razreda, za vrijeme tog istog odmora, sakrili su se u muški wc. Kad su cure otišle oni su se mirno vratili u razred, sjeli u klupe i dočekali profesoricu Lokmer iz latinskog i grčkog, sve kao zbunjeni prazninom u razredu.
Možda sad zaključujete da je ovo priča o spolovima. Za moje formativno iskustvo doista je peh da se radilo o svim muškim vršnjacima u mom životu, uključujući onoga u kojeg sam bila zaljubljena i onoga koji je bio zaljubljen u mene. Svejedno, mislim da spol nije presudan u priči. Radilo se vjerojatno o jednoj osobi, a mogla je biti i ženska, koja je posijala sjeme razdora. Jedna je osoba već s tih nježnih dvanaest godina shvaćala sistem – kako postići cilj, ne pisati test, a pritom ne snositi posljedice, niti se zamjeriti onima na vlasti. Već u toj mladoj dobi poneko ima razvijen taj gen – za diplomaciju i manipulaciju, za brzu sposobnost vaganja kolektivne pravde naspram pojedinačnoj dobiti i za njušenje omjera snage i moći.
Što je točno bilo poslije , to sam, zamislite, zaboravila. Nitko nije bio izbačen iz škole niti disciplinski gonjen. Test smo, po svoj prilici, pisali svi, neki drugi dan.
Dečki nisu kolektivno izvedeni pred stup srama iako se to, da je u školi tada prebivao itko sa stvarim osjećajem za moralni odgoj, moralo dogoditi. Ni mi cure, vjerojatno zbog kompleksnih društveno-povijesnih kodova, nismo zauvijek prekrižile dvolične kolege i uskoro se sve zaboravilo.
A ja nikad nisam saznala tko je poveo reakcionarnu akciju i je li taj moj školski kolega danas sudac, direktor banke ili ministar. Ili mu je možda, to u zahodu, bio najsjajniji trenutak u karijeri.
Brate Joe, jednom ste rekli da biste za ove dječake napravili sve na svijetu, kao i oni za vas. Je li to istina? – kaže voditelj u tv emisiji iz ranih sedamdesetih u kojoj gostuje legendarni dječački bend iz ‘Artane Industrial school’, odgojne ustanove za dječake, često siročad, pod okriljem katoličke crkve. Bend je osnovao dotični velečasni Joe i tijekom desetljeća postao je opće poznatim irskim dobrom. Bend, ne velečasni. Velečasni će svoje pravo mjesto u povijesti naći tek 2009. kad je irska vlada, potaknuta brojnim, dugotrajnim navodima i optužbama za surovost, nasilje i seksualno zlostavljanje u odgojnim ustanovama pod vodstvom katoličke crkve, objavile rezultate šestogodišnjeg istraživanja, tzv. Ryan reporta.
Dječaci, sitni i žgoljavi, u šarenim uniformama, sramežljivo se smiješe i skreću poglede dok brat Joe sa pseudoponiznim smješkom priznaje publici da jest strog i da je disciplina ključna, da bi u sljedećoj rečenici zaključio kako lijenu ili marljivu kokoš kao i ženu, čovjek može prepoznati po očima.
Snimku sam gledala u sklopu irske predstave The Blue Boy koja je gostovala na njemačkom kazališnom festivalu Nove drame iz Europe. Kazališna skupina Brokentalkers iz Irske napravila je predstavu koja nastoji ispričati jedan dio duge, tragične povijesti katoličkih odgojnih ustanova u Irskoj koristeći autentične materijale, iskaze muškaraca koji su u školi Artane proveli djetinjstvo, ali i vlastita sjećanja na odrastanje u blizni škole. Redateljev djed bio je pogrebnik i povremeno je odlazio u školu uzimati mjere preminulih dječaka. ‘Svi smo znali da se tamo nešto događa’, kaže redatelj. ‘Znali smo da tamo, iza onog velikog sivog zida, dječacima rade nešto nažao.’ Zatim pita majku, ‘Zašto djed nikada ništa nije pitao kad je odlazio u školu? Zašto nije pitao što se s njima dogodilo? Zašto nekome nešto nije rekao?’ Redateljeva majka odgovara, ‘U ono vrijeme takve se stvari nisu pitale.’ U ono vrijeme katolička crkva bila je van dometa iakvih sumnjih i pozivanja na odgovornost. Toliki je bio autoritet i takvo strahopoštovanje. Te je time količine sistematske brutalnosti nad bespomoćnom, nezaštićenom djecom još strašnija. U jednoj sceni na zidu se pojavljuje projekcije liste riječi: mokra krpa, uže, škare, ravnalo, remen, sapun, žarač, šaka, metla, lopata… Lista završava s otprilike dvadeset predmeta, ‘ready made’ pomagala za nanošenje boli i poniženja djeci među kojima je bilo i dvo i trogodišnjaka.
Svakodnevno primorani na težak rad u tišini i potpunoj disciplini, svjedoci govore o posvemašnjoj gladi i hladnoći. Kad bi glad stisnula djeca su krala hranu svinjama, jela travu i pila vodu iz zahodskih školjki ili tinkture za tretiranje žuljeva. Jedno od osnovnih radnih zadataka bilo je mukotrpno i komplicirano sastavljanje raznobojnih krunica. Djeca su ponekad, tjerana praznih trbuhom, bisere predviđenje za nizanje u krunice, gutala.
Poneko bi se dijete, s vremena na vrijeme odvažilo prijaviti nasilje policiji. Bez uspjeha. Policija bi ga, uz pljuske ili udarce potjerala natrag i prijavila školi gdje bi zatim uslijedilo divljačko prebijanje.
Psihološka tortura i razni oblici seksualnog zlostavljanja takošer su zabilježeni u mnogi slučajevima.
Nakon što je Ryan report objavljen, vlada je zaključila da ovo nažalost nije kraj i da će još takvih izvještaja slijediti.
Neki se svjedoci, kako kažu u istraživanju, sjećaju i ponekog dirljivog pozitivnog iskustva koje pamte s osobitom nježnošću. Među takve spada i izostanak batina u slučaju kad se batine očekuju.
Sistematska zlostavljanja nezbrinute djece u institucijama pod zaštitom crkve nisu više neka novost. Najšokantija stvar Ryan reporta nije bila u tome da se takve stvari događaju unutar crkve, već da se događaju u tolikom broju, tako dugo, uz prešutni pristanak društva.
Razni slični slučajevi unutar institucije crkve svako malo pomole svoje zataškane glave u raznim zemljama i raznim kontekstima, bilo da je riječ o pedofiliji, silovanjima ili ropskom tretmanu mladih, nezaštićenih žena. Lista je duga i vrlo maštovita.
Svi smo nekako pristali na ideju da su ljudi ‘i takvi’ i da je ‘to tako’ i makar se jedan dio svijesti suočen sa sadržajem ove predstave neprekidno bori da shvati otkud i kako je ‘to tako’, kome padne na pamet, i kome prvom, tko prvi slijedi, kako to onda toliki mnogi slijede, ali odgovori izostaju pa je to slijeganje ramenima nad dubinom ljudske brutalnosti vjerojatno lakši put.
Ali postoji i drugi kut gledanja, s malo pragmatičnije, konkretnije strane. U ovo doba kad jedna krivo odmjerena rečenica na twitteru ili fotografija na facebooku mogu ljude koštati radnog mjesta, u doba kad političari daju ostavke zbog preljuba ili sumnjivog čeka, u doba kad se non/stop, neumorno, za svaku pizdariju ljudi i institucije moraju javno ispričavati narodu koji su izdali ili obmanuli, a narod se, dok kažeš keks, homogenizira u smrtnom gnušanju kad se neku poznatu majku ulovi s mlijekom u sisi i cigaretom u ruci, kako je moguće da ova krajnje i naširoko kompromitirana institucija ne mora snositi posljedice. Ta je drskost ipak zapanjujuća. Svaka druga bi za neusporedivo manje prijestupe bila zbrisana iz javnog života. Ako već ne bi imala dovoljno takta da se sama, kad je tako temeljito iznevjerila svoje najdublje zadaće, pognute glave povuče.
Neki dan, dok smo se spremali za izlazak, kaže meni moj Stranac, od milja gospodin Štivičić, ‘nemoj staviti puno šminke, ljepša si bez.’
…
U tišini tih triju točkica odmah mu je postalo jasno da ga vreba nekoliko zamki, samo je bilo pitanje u koju će prvu zagaziti. Odlučila sam se za – ‘a kad ja to stavljam puno šminke?’ Nisam sasvim sigurna koju mi je žicu nategnuo, ali osjetila sam se odmah jako defenzivno. Povrh toga, kritiku mi je uputio taman kad mi je jedno oko bilo gotovo, a drugo tako lijepo, ‘prirodno’, pa sam ga gledala kao onaj iz Paklene naranče.
Nekoliko dana ranije, prijatelj, koji je trenutno u vezi sa ženom mlađom od njega 16 godina, govori kako mu se ne sviđaju žene koje se jako šminkaju. Da je ‘što prirodnije, to ljepše’. Ma nemoj, rekoh.
Iako je njegova djevojka prekrasna mlada žena, pripada sve većem nizu suvremenih ‘prirodnih ljepotica’ koje vrlo mlade postaju vrlo vične zahtjevnom ‘prirodnom’ izgledu.
Kad kažeš prirodna, misliš li pritom da ne mariš za održavanje ljepote, kože, kose, dlaka na tijelu, mrljica, prištića, bora, mitesera, osipa, crvenila, prhuti, preplanulog tena, zategnutosti, a još nisam ni načela svijet održavanja linije, ili misliš da se sve to podrazumijeva, ali bez napadne šminke i komplicirane frizure? Dakle sve to, ali da izgleda kao da je takvo palo s neba. Moj prijatelj sebe naziva feministom i tim je otkrovenjem želio na neki način ‘olakšati’ život i meni, kao ‘key note speakeru’ na sve ženske teme u našem životu, a i ženama uopće. Opustimo se, njemu je, kao i mnogome muškarcu, draže kad je žena ‘prirodna’.
Imperativ prirodne ljepote je dosad najperfidnija ideja koja je zadesila život žene. Da bi lice izgledalo tako savršeno glatko, lijepo i čisto, a nenašminkano, ponekad su potrebna i četiri različita, vrlo skupa preparata koji zatežu, popunjavaju, osvjetljavaju i prekrivaju mane i to nakon vitamina, preparata, kineskih trava i homeopatskih dodataka koji nas hrane iznutra. Jer na udaru je cijelo biće, ne svodi se to samo na kožu, kosu i nokte.
Kad sam bila mala u svakoj kuhinji u kojoj sam se zatekla na zidu bi bile zalijepljenje stranice istrgnute iz novina i časopisa s dijetama za mršavljenje. Stalno se bilo na dijetama. Ne znam više kako su se zvale, ali sjećam se da je jedna popularna u našoj kući uključivala ocijeđenu limenku sardina za ručak, mislim utorkom. Samo to. Te su dijete uglavnom bile osuđene na propast, ali, nije ih se skrivalo, bile su sveprisutne kao jastučići na ramenima, natapirana kosa i sjenilo u kremi – ono u prozirnim okruglim kutijicama što su se slagale u tornjiće.
Danas nitko više nije na dijeti. Ljudi su na ‘režimima’, uglavnom iz zdravstvenih razloga. Pa ne jedu pšenicu, ili šećer, ili kvasac. Šećer ne jedu ne zato što deblja već zato što je otrov par exellence koji vodi u najstrašniju ovisnost. Ovih što ne jedu pšenicu isto ima mali milijun. Sve zbog ‘netolerancije’ na pšenicu. Da se razumijemo, i ja s tim ponekad koketiram jer sam često imala ružne reakcije na pšenicu, ali ne držim se strogo jer sam mnogo više puta imala divne reakcije na pšenicu. Pa tako, osim jedne osobe koju znam, a koja od pšenice odmah dobije upalu sinusa, svi mi drugi, kad kažemo da ne jedemo pšenicu, zapravo mislimo na kruh, tjesteninu, pizzu, sendviče, krafne i kolače, jer zapravo patimo od netolerancije na debljinu.
‘Zdrav način života’ je suvremena sintagma koja, zapravo, znači dijetu, ali dijeta je riječ koja pripada prošlosti i nekako označava slabost. Ona ide uz prirodni izgled koji zagovara ljepotu koja naprosto jest, a ne trudi se da to bude.
U onim situacijama u kojima se kao odrasli ljudi (koji u intimi svoje kuće njeguju niz poremećaja i sitnih opsesija) nađemo u situaciji da s drugima dijelimo tu intimu neko vrijeme – znači kad smo u gostima, ili imamo goste, ili smo u nekom radnom kampu ili radionici, nije teško primijetiti da mnogi od nas, ili točnije, mnoge od nas, pate od poremećaja prirodnosti ili poremećaja prehrane.
A to što se sve ne smije, a što mora jesti i kako je nemoguće pozvati društvo na večeru, a da svi jedu jedno te isto jelo, to je tek zanimljivo.
Imam i ja poremećaj, nije da nemam. Da manje u životu razmišljam o tome što ću jesti, već bih napisala dvostruko više drama . A uvijek mislim i o tome da bude zdravo, da bude raznovrsno, da je dobro za mozak, a da ne veže masti i ne koalira s celulitom, da sprečava rakove, starenje, zaboravnost i dekoncentraciju, a da je ukusno i da me usrećuje i da me hrani iznutra, da bih bila prirodno lijepa izvana.
A prirodna ljepota je kao prirodna limunada. U osnovi ideja je fantastična, ali bez jako puno dodanog šećera izaziva neugodne reakcije.
Dugo već, i prije nego što sam osvijestila razlog, patim od alergijske reakcije na sintagmu ‘snažni ženski likovi’, tri riječi koje se povremeno vežu i uz moje ime. Nervira me iz malog, jednostavnog razloga što tako lijepo pokazuje u kakvom je strašnom neskladu naš javni civilizacijski kod s relanošću. Snažni ženski likovi fenomen je koji uporno strši taman u dovoljnoj mjeri da ga svi primijete. Naravno, velik je napredak relativno česta pojava rečenih likova naspram onoj dugoj, ustaljenoj prezentaciji žena kao osoba koje rone glave u muška prsa čim se ma i dva bicikla sudare. Ali me ipak nervira jer se prosječna žena do svoje srednje dobi mora dobro pomučiti da nabroji primjere iz života koji ne bi bili ‘SŽL’.
U zadnje vrijeme, ipak, u popularnoj se kulturi pojavio trend super-snažnih heroina počevši s jedinstvenom Lisbeth Salander u trilogiji Stiega Larssona koja je već doživjela dvije iznimne glumačke interpretacije. Zatim je danska kriminalistička serija Forbrydelsen/Killing katapultirala Saru Lund u naše domove i širom Europe stvorila fan-klub ledenoj, briljantnoj policijskoj inspektorici i njenim legendarnim džemperima.
A na britanskoj je televiziji upravo završila prva sezona američke serije Homeland u kojoj glavnu ulogu, CIA-inu operativku Carrie Mathison, briljantno igra Clare Danes i za tu je ulogu već dobila silne nagrade. Sve tri junakinje doista plijene pažnju i sve četiri glumice zagrizle su u likove s uvjerenjem i strašću na koje je nemoguće ostati imun. Što nije čudo. Jer sve tri junakinje posjeduju nesvakidašnje vještine, zastrašujuću inteligenciju, beskompromisne su u svojim uvjerenjima i u potjeri za istinom i pravdom. Sve su tri u nekoj plemenitoj misiji koja ima viši cilj. Pametnije su, sposobnije i svakako neustrašivije od svojih muških kolega. Na neki svoj način, na neki ekscentričan i iščašen način, sve su tri i seksepilne.
E da, da ne zaboravim. Sve su tri i lude.
Da budem sasvim precizna, za one koji nisu gledali, Sarah Lund nema dijagnozu, ali je individualistica do razine autističnosti. Opsesivna posvećenost potrazi za ubojicom čini je nesposobnom za normalno funkcioniranje u društvu, a njena emotivna hladnoća i nepovjerenje u ljude graniče s patologijom.
Lisbeth Salander pola je života provela nepravedno zatvorena na psihijatrijskom odjelu te ju je iskustvo učinilo potpuno asocijalnom i nesposobnom za, ma i umjereno usklađene međuljudske odnose. Ona je i vizualno, agresivnim stilom, stvorila od sebe nepristupačnu osobu kojoj se ljudi sklanjaju s puta. Carrie Mathison, koja je na ljestvici društvene odgovornosti u današnjim zapadnim vrijednostima postavljena najviše – svojim rukama i moždanim vijugama doslovno raspetljava konce budućnosti naše civilizacije jer pokušava spriječiti teroristički napad bez presedana, Carrie je baš dobro luda. Ona je bipolarna ili, kako se to donedavno zvalo, manično-depresivna pa, kad ju stres katapultira u maničnu epizodu, Carrie postaje tako luda da se čovjek poželi sakriti iza sofe.
Otkud to zaleđe ludila u likovima koji su u zadnje vrijeme doista, što se lijepo engleski kaže, ‘zarobili našu maštu’? Gdje su, pardon, svi ti snažni muški likovi, nakon Dr. Jekylla i Mr. Hydea, koji su briljantni, ali imaju fatalnu grešku. Jer i u ovim serijama postoje muškarci. Nisu baš glavni likovi, ali su prvi ađutanti. Muškarci su redom takvi da bismo se sve za njih udale. Oni su sve, pa još i malo više. I šarmantni, i pametni, i uspravni, i skrupulozni, i vjerni svojim uvjerenjima,
i zgodni, i muževni, i pribrani, i seksepilni, i hrabri, i mentalno sasvim stabilni. U Carrienu životu postoje dva privlačna muška lika, jedan je više očinska figura, a drugi ljubavni interes. Taj drugi je terorist. Dakle, čak je i terorist zdrav! To što je terorist, nije lud, nego naprosto ima takva jaka uvjerenja. A naša je Carrie zericu pametnija od svih njih, ali luda kao kupus.
Znam da su sve one muškarcima na neki način seksepilne, premda ova koja baš guta tablete svaki dan znatno manje nego druge dvije. Seksi je Lisbeth, tako mala, sva nabrijana, ratoborna, puna tetovaža i sklona seksu sa ženama. Seksi je i Sarah Lund u svom aseksualnom džemperu i totalno cijepljena od flerta. Ali mi, gledateljice, koliko god strastveno navijale za njih, ne bismo poželjele biti na njihovu mjestu.
Eto. Pa je li to prerano oduševljenje sa ‘snažnim ženskim likovima’? Konačno je, kao, došlo vrijeme da ne moraju biti ulickane i klasično seksepilne i da su protagonistice, a ne partnerice i da ne čekaju konstanto da ih se odabere. Ali, kad im je već dano da budu takve, moraju li ipak imati tu neku temeljnu, tektonsku, nepopravljivu grešku u sistemu. Snažne, ali slomljene. Jake, ali bolesne. Ukratko, takve da uza sve divljenje njihovim zapanjujućim sposobnostima, ipak, ne bi mogle biti uzori.
Svaki put kad se zateknem raširenih nogu na stolu za depilaciju u kozmetičkom salonu, neizostavno se pitam: Gdje li mi se pamet zagubila?
A dotle me depilatorkinja pita, dok mi tapka po koži koju je upravo traumirala, imam li neke uzbudljive planove za vikend.
Mislite možda da me to pita upravo zato što ležim tako rasprostrta na stolu s krpama vrućeg voska na najintimnijim dijelovima. Ne, pita me jer su je u školi za depilaciju učili komunikativnosti i prijaznosti. Kako probiti led u ovoj zapravo krajnje neprirodnoj situaciji? Pitanje o planovima za vikend uvijek pali. Ne zna ona da ja najviše volim tišinu.
Doduše, engleski jezik nema deminutive pa me barem ne izluđuje vesticom, kremicom, boricom, dlačicom, rukicom, itd., kao u Zagrebu.
A ja nemam živaca da joj objašnjavam raster svog života pa kažem da nemam i da ću se odmarati.
Naime, to što ležim kod nje u toj ranjivoj pozi nije uopće signal da imam osobito uzbudljive planove za vikend.
To je samo signal da mi je mozak ispran, da se moje samopouzdanje koje me uglavnom vrlo solidno služi, ne proteže na dlake na tijelu, da nisam imuna na teror industrije koja stalno podiže već ionako sulude standarde prihvatljivoga ženskog tijela, da ne uspijevam napredovati onoliko koliko mi mozak stalno nalaže i da još uvijek svoju ‘bikini zonu’ nisam prihvatila u njenom prirodnom obliku.
Ali, radim na tome. Svaki put kad zakazujem termin gospodična na recepciji mehanički me pita hoću li brazilsku depilaciju? Kad kažem ne, ona se odmah ispravi, holivudsku?, pita. Ja kažem ne. Normalnu.
Ona me pogleda kao da sam nekakav eksces. A ja odolijevam. Iz dva razloga. Prvi i osnovni je bol. I misao za koju znam da je banalna, ali ne mogu si pomoći, zašto se muškarci depiliraju samo zbog drugih muškaraca, a zbog nas se samo, eventualno, ponekad, rijetko, poglade žiletom.
Drugo, koliko god muškom egu godila curicizacija žena, mene vrijeđa ideja da bi moje međunožje bilo to privlačnije što više nalikuje dječjem i ne mogu u tome sudjelovati.
A na trećem mjestu, za one koje ideologija manje zanima, je estetika.
Odraslo međunožje potpunom, holivudskom depilacijom često postane nalik sirovim pilećim prsima s kožicom. Dakle, vizualni efekt je upitan.
Ležim tako i odolijevam Hollywoodu, mislim neke pametne misli o bezizlaznoj zamci u koju nas je ulovila kozmetička industrija i plastifikaciji ženskog tijela
(i muškog, ali u neusporedivo manjoj mjeri, i ne na Balkanu. Za balkanske muškarce još uvijek ne postoji ni imperativ čistoće kao preduvjet za seksepil, a kamoli neki drastičniji zahvati poput slaganja boja ili, ne daj Bože, dizanja utega) kad mi pogled padne na listove s uzorcima od swarowski kristala poput onih s umjetnim tetovažama. Što je sad ovo?, pitam gospođicu. To? To je za vajazzling, kaže ona ponosno. U zadnje vrijeme je jako popularno.
Vaj kao veđ od veđajna, a jazzling od bedazzling, ukrašavanje šljokicama. Ono što se nekad prodavalo na televiziji u obliku pištolja za aplikaciju šljokica i što je bacalo u ekstazu plavokose američke hostese, to je sad evoluiralo. Sad se stavlja na tzv. Venerin brežuljak.
Za vagine koje uvijek žele iznenaditi. Dakle, kad ste svoje genitalno područje kompletno ogolili (jer šljokice i dlake ne idu zajedno), onda vam ga kozmetičarka (koju u Americi zovu therapist, terapeutkinja ??!!) ukrasi privlačnim ženstvenim šarama u obliku leptira, srca ili delfina, a za one doista samosvjesne i provokativne može se ispisati i kraća rečenica, nešto poput ‘Spremna sam!’
Sve je to upakirano u sumnjivi celofan ženske snage, seksualne moći i samopouzdanja. Još jedna stvar koja nam može pomoći da se osjećamo više seksi i da u svom seksualnom životu što potpunije uživamo. Jer to je, naime, bez kompleksne pripreme, nemoguća misija. Da vam slučajno ne padne na pamet upustiti se u seksualnu igru spontano, a da niste provjerili što je naraslo, procurilo, provirilo i je li sve ostrugano, očerupano, dezinficirano i naparfimirano.
A ako ste zaista ozbiljno posvećeni samopouzdanju i seksualnom užitku, tu je i estetska kirurgija. Labioplastika, korektivni kirurški zahvat smanjivanja i poljepšavanja vaginalnih usana već je nekoliko godina vrlo popularan i u porastu.
Depilatorkinja mi kaže da je vajazzling posebno popularan među tinejđerkama. One su danas, kaže, mnogo slobodnije i sklone eksperimentiranju. Ma nemojte, kažem. A jesu li tinejđeri danas jednako neskloni higijeni? Možda bi trebalo napraviti Swarowki V-efekt. Na lijepom, čistom, golom, napirlitanom međunožju ispisati kristalićima nježnu poruku: ‘Operi zube’.
Nekad su umjetnici bili crkveni miševi. Osim dvorskog pjesnika, dvorskog slikara i dvorskog kompozitora, svi ostali živjeli su na režimu mrvica kruha, gutljaja vina i okrajcima svijeća uz koje su slijedili svoje nezatomive kreativne impulse. Ne znam je li taj stoljetni pojam ubogih asketa odgovoran za stav koji i danas traje – osim od onih nekoliko jako slavnih, ekvivalenata dvorskih miljenika, od pisaca se i danas očekuje da shvate da za njih nema para. Tj., ponekad ili pomalo ima ali negdje je u formalizaciji odnosa s posrednicima između njih i publike utkano vjerovanje da je umjetnost sama sebi plaća i da je novčana naknada nešto u svojoj biti profano. Pogotovo u ovo strašno doba krize kad se zna da su knjige prve za koje nema sredstava.
Tako mi neki dan stiže email od izdavača iz strane zemlje. Objavili bi moju dramu u zbirci s još dvije hrvatske drame. Odmah mi zaigra srce. Nema ništa ljepše od vijesti da je drama prešla granice da se negdje sama od sebe izborila za pažnju.
Međutim skrolam dalje niz blackberry dok se probijam pored radova na cesti oko stanice London Bridge – i onda naglo stajem. Nekoliko prolaznika-sardina zabiju mi se u leđa pa se prvo njima ispričam što sam stala jer bonton megalopolisa nalaže stalnu uličnu fluidnost. Naglo zastaju samo nemušti turisti. No, ostavimo digresiju po strani. Zastanem jer sam stigla do rečenice koja glasi – kao što možete zamisliti, ovo izdanje neće biti profitabilno, makar će za izdavača biti vrlo prestižno. Već smo od jednog od tri pisca dobili potvrdu da neće tražiti honorar. Sad čekamo na vas i drugu spisateljicu.
Ne znam zapravo što se čudim, jer to svakako nije prvi put, ali valjda stalno očekujem da će se izdavači okaniti tih perfidnih taktika. Osim navedene, druga popularna je odmah reći piscu da je budžet minimalan, a pisaca mnogo, da se od izdanja ne očekuje zarada, te budu li zahtijevali honorare, dovest će cijeli projekt u pitanje.
Ta taktika djeluje na tri razine. Možda bi pisac i odlučio biti ‘nerazuman’ i zahtijevati svoj honorar, ali kako kad mu je lijepo rečeno da to što on piše nitko neće kupiti. A pisac je to čuo već mnogo mnogo puta, čak su mu i oni mali trjumfi kad se našao na zavidnim mjestima ljestvice čitanosti u Pola ure kulture, ukaljani time što zna da se rangiranje provodi na uzorku od šest prodanih knjiga. Pa tako ne samo da je zapravo umišljeno očekivati honorar nego još i riskira da sam sebi našteti i da si zatvori vrata jedne nove kulture, jezika i publike. A rijetki su pisci koji će između honorara i priznanja izabrati honorar.
No naravno u tome je poanta, to i ne bi uvijek trebao biti izbor. Pa kako je pisac već istreniran da se njegov rad ne mjeri novcem, uglavnom pristaje. Kao, pa neću se od tog honorara obogatiti, time se tješi. Jer doista, uskraćeni honorar platio bi možda večeru za dvoje u nekom od zagrebačkih restorana u koji zalaze ljudi u čijim zanimanjima novac nije sramotna stvar.
Pisca koji ne pristaje vrlo brzo počne biti glas da je ‘težak’, ‘zajeban’ ili kako se to lijepo kaže na stranom jeziku ‘alav na pare’.
Pa sad, kriva kakva jesam zbog stalnog osciliranja između pristajanja i alavosti, ne mogu da se ne zapitam odriču li se honorara, ili čak svojih redovitih mjesečnih plaća, svi oni koji stoje između pisca i publike. Ljudi koji se bave koricama knjiga, čiji trud ne pokušavam umanjiti, ali pitam se rade li i oni na principu neprofitabilnosti, ali zato prestiža?
Vlada i neko nepisano pravilo da što je više autora u knjizi to je manja šansa za honorar. I to se smatra samo po sebi jasnim. Shvatit ćete, puno pisaca, puno honorara, pa kamo bismo stigli kad bismo svakog plaćali. Pokušajmo zamisliti da nije riječ o knjizi već o fasadi. Fasada je velika, trebat će bar deset malera da ju okreči. Zato ih nećemo platiti. Da je jedan, ajde de, ali deset je, shvatit ćete, previše.
Tu su zatim i razna kazališta od malih, nezavisnih, amaterskih do pojedinih velikih, a u krizi, koja bi izvodila tekstove, ali za, očekuje se da pisac shvati, najmanju moguću cijenu, pa i tu zatim pisac često mora utjerivati mjesecima, i u ponekim slučajevima nikad ne utjerati.
I tako, umjesto da s godinama, etabliranjem u više u nekoliko sredina, popularnošću, izvođenošću itd. stiže sve više honorara, gomilaju se samo prigode za prepucavanje o njima. Trebala sam obratiti pažnju na savjete Virginije Woolf i onaj drugi dio rečenice koji se obično zaboravlja. Za pisanje je potrebna vlastita soba, ali i mjesečna renta.
Stojim pred ulazom u restoran J. Sheeky u Londonu.
Pušim s nekolicinom prijatelja i poznanika. J. Sheeky je restoran u samom srcu West Enda, poznat po tome što u njega već desetljećima zalaze glumci prije i poslije predstava. Prije nekoliko dana bili smo tamo jer je naš prijatelj Hardeep organizirao performans uz hranu i vino. Hardeep je inače Sikh i turban je dio njegovog identiteta i imidža. Dapače turbani u svim duginim bojama. Također je i Škot pa je i kiltu sklon i to u kombinaciji s turbanom. No kad me posjetio u Hrvatskoj bio je tako ljubazan da tu kombinaciju ne prezentira Hrvatskoj javnosti te smo se uspjeli sačuvati od težih pogrda.
I stojim tako vani s Davidom i Markom, dvojicom gej muškaraca koji mi svesrdno čestitaju – čitali u novinama da će Hrvatska ući u EU i jako su sretni. Kažu, krajnje vrijeme. Onda nastavljaju da kako je Hrvatska divna i prelijepa i kako je već godinama žele posjetiti i možda baš ove godine uspiju, ima sad direktnih letova za Split, a netko im je govorio da je divan grad, a odmah potom ka otocima koji su isto tako navodno senzacionalni.
A ja šutim, pušim cigaretu kao da mi je zadnja, kimam glavom, jesu jesu, predivni su i sve se nadam da su Gotovina i Mladić pojeli sav medijski prostor koji se ima posvetiti malim ex Jugoslaveniskim zemljama u jednom trimestru.
Jer šta da sad kažem tim finim ljudima, jest moja zemlja divna, ali bolje se držite Ibize? Kako da im objasnim?
Naime, kad dođe Hardeep pa mu na cesti viknu ‘Talibane’ ili kad onako nepristojno bulje, ili kad mu carinik naloži da skine turban da ga može prepipati makar je prošao kroz rentgen i ništa nije pištalo, za razliku od mene koja sam sva pištala, pa ništa, ja se branim jednom dobrom, starom, krajnje upitnom argumentacijom, sve me jeza podilazi dok izgovaram – znaš moja zemlja je ne znam koliko posto rasno homogena. U mojoj zemlji imamo dva crnca od kojih je jedan DJ, a Sikhova nemamo uopće, tj. ne mole nos van kuće ako ih i imamo, pa eto, nije im zamjeriti, mojim zemljacima što bulje u nešto ili nekoga što im je kuriozitet.
Tu sam istu kartu koristila kad sam dovela prijateljicu crnkinju u Istru i nadala se da neće razumjeti kad joj dovikuju ‘di ti je banana’. Da je bar bio u pitanju ananas ili neka manje internacionalna riječ. Pa kad su je jedne noći okružili huligani da je mirišu i pipaju joj kosu, dok sam ja neoprezno smatrala da će biti sigurna ako ode sama 30 metara od mene kupiti koka-kolu, šta mi je tada preostalo nego da joj opet skrećem pažnju na predivno more.
Mogli biste reći, tko mi je kriv. Što me ponekad u pečalbarskoj daljini uhvati onaj neobjašnjiv primordijalni patriotizam koji mi srećom još uvijek ne utječe na izbor kandidata na glasačkom listiću, ali mi već opasno zadire u glazbeni ukus pa serem na sve strane o tome kako je zemlja predivna i ljudi otvoreni i srdačni i običaji imaju smisla itd. i dr.
I gdje da u tu tiradu uključim upozorenja ljudima drugih boja kože da se klone te fantastične zemlje. Kako da im objasnim dugu kompleksnu uzročno posljedičnost zašto ljudi nariču za ratnim zločincima.
Još nisam ni vode gutnula da navlažim grlo suho od objašnjavanja, a sad ovo. Svako jutro moram kad palim kompjuter moram strahovati hoće li netko od stranih medija prenijeti novu ponosnu vijest – da sve pod budnim okom policije, tučemo pedere.
Doduše ne bez razloga. Nego zato što smo duboko katolička zemlja. Što se očituje u ceremonijalnom ljubljenju ruke našem vjekovnom prijatelju Papi.
Ima li kraja?
Stvarno, volim svoju zemlju. Toliko je volim da svaki Kozlović i Ivan-Dolac kojeg doteglim iz nje na kraju završi u stranim želucima, sve u svrhu reklamiranja domovine. I paški sir, i svaki kulen koji dođe i seka, i rakija i Vesnin ajvar, sve samo dijelim da vide ljudi što valja. Mome sirotome mužu i meni ostane za pod jedan zub.
I muziku im puštam i na koncerte vodim i zidovi su mi puni naših slika, ali napori su mi uzaludni.
Dok ja tešem dasku, zemljaci je sapunaju. Pa dokle, dragi ljudi? Imajte milosti!
Odrasla sam uzimajući ravnopravnost spolova zdravo za gotovo. Žene i muškarci su jednako vrijedna, jednako zaslužna, ravnopravna ljudska bića i meni kao ženi ništa nije manje dostupno nego muškarcu.
U mojoj obitelji, doduše, nije bilo praktične ravnopravnosti. Moja mama je znala da nije njezina dužnost da sve kućanske poslove obavlja sama, samo je tata odbijao da se napije s vrela spoznaje.
Bila je, kao i feminizam sam, žrtva jasnog, a ključnog previda – ravnopravnost počinje u sudoperu punom prljavog suđa, tamo negdje u ponoć prije spavanja kad se nikome ne da zarolati rukave.
No za stolom, u raspravama, u filozofskom pravu glasa, u kulturi razmišljanja i razgovora, u našoj kući nije bilo rodnih razlika. Moja mama je vozila auto, radila, brinula o kući, matematičkim čudima rastezala mali kućni budžet, a da je došlo stani- pani i da je netko u našoj obitelji morao sjekirom na bizona, ja bih pare stavila na nju.
Meni su pružili sve što su u ondašnjim okolnostima mogli, obrazovanje i kolikogod samopouzdanja su u mene mogli uliti. Odgajali su me da se ne udam prerano ( i donedavno su se potajno bojali da sam lekciju pretemeljito svladala ). Koketirali su s idejama iz Slobodne djece Summerhilla i, u duhu humanizma i najsjajnijih primjera iz književnosti, uvjerili su me da je cijeli svijet nadohvat ruke i da ljudsko biće ima pravo pokušati ostvariti što god poželi. I na svemu tome sam im neizmjerno zahvalna.
Nisu mi rekli, ali vjerojatno nema načina da se neke lekcije uključe u obrazovni sustav, da je svijet prepun nevidljivih zidova i da se anamneza jedne svijesti sastoji od stalnog i bolnog rušenja mitova s kojima odrastamo – o ljudima, o partnerima, o uspjehu, o sreći, o ambiciji, o prijateljima, o povijesti, o pravima, o ravnopravnosti i o sebi.
U popularnoj tv- emisiji u kojoj svakodnevno gostuju uspješne, poznate žene, mahom srednje dobi, a koju gledam dok uporno guram pedale na nekoj od sprava u teretani, na kojima proćerdavam svoje vrijeme spajajući tako neugodno s beskorisnim, povela se rasprava o izborima (ne onima koji su nam nedavno ponovno doveli konzervativce na vlast, nego životnima). Tri su gošće, sve tri glumice s dugim karijerama i tek nedavno zasnovanim obiteljima, mahom izjavile kako bi, kad bi mogle ponovno birati, izabrale da budu majke i žene, a karijera bi se odrekle. Poručuju mladim ženama da ne odgađaju majčinstvo i da nije sasvim nemoguće imati oboje, ali su žrtve prevelike.
Da mi kosa već nije bila mokra od trčanja na traci sigurno bi se digla do plafona. Pomalo zbog onih ranije spomenutih knzervativaca i njihovih vrijednosti. Pomalo zbog silnih sličnih kretanja posvuda u svijetu. Pomalo zbog svih onih žena u pedesetima i žezdesetima koje su se usudile prvi put progovoriti o tome kako li je samo pakleno bolno i zagušljivo provesti cijeli život između štednjaka i pelena.
Ali najviše zato što nigdje, osim u privatnim zapećcima, ne vidim pravu, istinsku raspravu o tome što su nam izbori i kako u praksi izgledaju. I zato što ni žene mahom nisu svjesne. Razumijem ja ove gospođe koje bi izabrale da budu samo majke. Razumijem ih jer su danas, na pragu starosti, potpuno iscrpljene od ‘ravnopravnosti’ i sad su vjerojatno još ljuće nego onomad kad nisu imale pravo
glasa. Jer ravnopravnost se, naime, nije dogodila. Dogodilo se to da su žene dobile pravo da se s muškarcima natječu u njihovoj igri. Po njihovim pravilima.
Budući da su nove i moraju se dokazati, one nastoje igrati igru još bolje i predanije od muškaraca. A igra je kreirana tako da ju igrate predano, fokusirano, postojano, izdržljivo, neemotivno, ratnički, osvetnički, bez predaje. Igra je, dragi moji, kreirana tako da vam netko drugi odgaja djecu i pomaže u profanim svakodnevnim stvarima. U takvoj igri, s takvom podrškom, postiže se individualni ljudski napredak koji nam je svima cilj i misao vodilja. U njoj se onda može i uživati.
Zato mi je jasno da su spomenute žene izbezumljene i razočarane i da osjećaju kako stalno negdje podbacuju. Igra je stvorena da bi bila podijeljena između igrača i podrške, a ne da vozite formulu 1 i da sami izlazite promijeniti gume (opet famozne gume ).
Izbor je, dakle, prividan. Stakleni zidovi su na svakom koraku, a pokret koji mnogi danas smatraju zastarjelim i preživjelim bio je samo uvertira. Ono što nam preostaje i što će biti zadatak dugo, dugo vremena u budućnosti jest promijeniti pravila igre. Podrediti ih zahtjevima oba spola. Drugim riječima, preoblikovati tisućljetne sustave razmišljanja u oba spola. A taj zadatak počinje u onom dobrom starom sudoperu s kojim se moja mama družila svakog dana do kasno u noć i u kojeg i ja buljim, nešto manje redovito i manje pomireno, i često uz pratnju fraza s kojima ne želim ovdje završavati tezu.
Gospođa Radmacher i gospodin Granatino oženili su se prije osam godina iz čiste ljubavi i sastavili ugovor koji kaže- pođe li među njima ikad išta po zlu, neće jedno drugome zadirati u račune s kojima su ušli u brak.
Pljunuli i potpisali pa se oženili.
Kad je osam godina kasnije brak zakazao i oni se odlučili rastati, gospodin Granatino je podnio tužbu kako bi opovrgnuo rečeni ugovor. Ustvrdio je kako u trenutku potpisivanja ugovora nije bio upoznat s količinom koju čini gospođino nasljedstvo (100 milijuna eura). Kako se klima u njegovu bankarskom svijetu u zadnje vrijeme prilično promijenila, gospodin Granatino poželio je komad zatajenog mu kolača, na što je gospođa Radmacher promptno odgovorila: Oćeš kurac! I stvar su prepustili sudu koji je ugovor proglasio legitimnim i time uveo presedan u pravni sistem britanskog društva.
Nakon presude, odvjetnici gospodina Granatina kukaju o bankrotu i financijskoj propasti, očito koristeći neke druge rječnike osim Oxford-Englisha u kojem financijska propast izgleda malo drugačije od preplanulog Granatina od glave do pete odjevenog u kašmir. Gospođa Radmacher maše svojim trijumfom i nada se da ‘nitko drugi sada više neće morati prolaziti isti pakao’.
Ne bih se dalje zadržavala na činjenici da i bogati plaču jer za probleme tih sa sto milijuna na računu imam između ništa i vrlo malo razumijevanja. Dapače, kad je riječ o ljudima koji se žene zbog novaca (to se kod nas zove sponzoruša i postoji samo u ženskom rodu jer se balkanskom alfa mužjaku ne bi moglo omaknuti), onda baš za tog financijski ovisnog supružnika imam više razumijevanja. Treba naime, svakodnevno jesti, živjeti, disati i spavati s Dikanima. Svaki taj dinar krvavo je zarađen.
No, dok se u svim medijima raspravlja o tome je li pravda zadala ili primila udarac ovom presudom, neminovno se povlači pitanje koje u istu rečenicu dovodi predbračni ugovor, romantiku, a začuđujuće često i svetost braka. Predbračne ugovore naziva se američkom izmišljotinom, ciničnim potezom koji kao da svojom pragmatičnošću može ukleti brak na samom početku. Jer kako je moguće zaljubljeno izjavljivati ‘dok nas smrt ne rastavi’, a istodobno potpisivati ugovor koji određuje parametre propasti. Takav pristup dovodi u pitanje same temelje ovog svetog pakta.
A ja se pitam, pa kako ne?
Doduše, ja se to i mogu pitati sve dok na vrbi ne rodi grožđe ili, kako kažu Englezi, dok se krave ne vrate kući, jer se moj muž na mojim tantijemima neće obogatiti, a ni ja na njegovim. Doduše, ako ikad dođe do toga, ona tri pedlja zemlje u Delnicama koja me dopadaju ne dam pa ne dam i moj muž to zna. Dođe li ikad do drugog muža, sumnjam da će se slika imalo promijeniti budući da još nisam upoznala bogataša koji bi mi bio simpatičan. Tako da su moja razmišljanja zaista hipotetska i za opće dobro.
Jer u ovoj zemlji oko pedeset posto brakova završi razvodom. Za Hrvatsku ne znam statistiku, ali znam da razvod Hrvatu nije stran.
Kako se, dakle, i dalje održava moralizatorsko-romantičarsko-licemjerna histerija?
Nije li možda vrijeme da se s institucijom braka suočimo na suvremeniji način?
Kad dvoje ljudi odlučuje združiti svoje živote i kad se zavjetuju da će jedno drugome biti odani, posvećeni, nježni, puni podrške i razumijevanja, to je veliki
korak i veliki pothvat. Dugoročno provesti zavjete u djelo malo kojem paru uspijeva, čak ni onima koji se u konačnici ne rastanu.
Ali s obzirom na to koliko se ljudi razvodi, zašto je i dalje takvo svetogrđe spominjati mogućnost razvoda sve dok, zapravo, voda ne dođe do grla.
A kad dođe do grla, kad prestanu skrivati svoje razočaranje iza zatvorenih vrata i kad moraju pred cijelim svijetom priznati taj najveći društveni poraz, jasno da će za njega svatko optužiti onog drugog. I tu obično kreće bujica mržnje, bijesa i žuči koja je, uvjerena sam, veće svetogrđe spram ljudskosti nego je to predbračni ugovor spram braka.
Jer mislim, stvarno, ako polovica brakova ne opstane, a i ona druga polovica barem ponekad snatri o rastavi, zar nije sasvim razborito da dvoje ljudi, stupajući u zajednicu s velikom ljubavlju jedno prema drugome, razmotre mogućnosti koje ih čekaju ako se jednom raziđu.
Razvod je, zapravo, velika prednost ovog vremena. Bez obzira na mnoge nepromišljene poteze pojedinaca, ne vjerujem da ga većina ljudi doživljava olako. Ali on je dragocjeno pravo na izbor i pravo da se ne ostaje u zatočeništvu loših veza na koje su ljudi stoljećima bili osuđeni.
Ustvari, ono što se kod nas zove bračni ugovor, a koji se može sklopiti i poslije ženidbe, možda je najbolje rješenje. Jer ni zaljubljene osobe pred ženidbom, ni zaraćene osobe pred razvodom ne spadaju u kategoriju compos mentis.
Kako se civilizacija razvija tako se društva sve više brinu o zdravlju i sigurnosti svojih građana. Nekad je društvima pucao prsluk za njihove građane, hoće li se negdje otrovati, polomiti, hoće li ih netko prevariti, napasti… A danas društvo toliko radi za nas da bismo zatvorenih očiju mogli kroz život. Meni se već sad čini da živimo na kraju spektra, tamo gdje je kazaljka društvene brige poludjela i dobrano ušla u crveno, ali kad pomislim kako ću na ova razmišljanja reagirati za desetak godina -vjerojatno ću se sama sebi slatko nasmijati. Ili ću, možda, samu sebe prijaviti Centrali zbog subverzivnog razmišljanja.
Ja, naime, živim u Zemlji zdravlja i sigurnosti (eng.Health and Safety). Zdravlje i sigurnost, to je sistem mjera koje glume da su tu kako bi nama, građanima, život bio bolji i sigurniji. Protiv takvog jednog sistema teško se pobuniti jer zvuči nezahvalno buniti se protiv vlastitog zdravlja i sigurnosti. S druge strane, budući da je čitav koncept dizajniran upravo kako bi minimalizirao tradicionalni ljudski kontakt, više se ne zna niti kome se možemo buniti budući da mjere zdravlja i sigurnosti anuliraju odgovornost, a ne zna se ni s kime bismo se to mogli pobuniti budući da smo sistematski manje u kontaktu s ljudima, a u bilo kakvoj kolektivnoj atmosferi osjećamo se jednako nelagodno i neasimilirano kao na prvoj cugi u srednjoj školi.
Što je sasvim logična posljedica socijalne atmosfere u kojoj se kao vrhunac zabave i razbibrige reklamira recimo Wii. Mi ga imamo pa znam o čemu govorim. Kupili smo ga u jednom naletu hipnoze. Kad kažem ‘mi’, to sam ja jako lojalna i velikodušna. Uglavnom, Wii je, da vam ga najkraće moguće predstavim, jedan vrlo napredni oblik video- igre koji, u odnosu na prethodne generacije, pruža neslućene mogućnosti. Wii je bežičan pa možete skakutati po čitavoj sobi dok igrate tenis, ping- pong, boks, kuglanje, bejzbol, itd. protiv virtualnog partnera na ekranu. Možete igrati i s partnerom protiv više njih, a možete pozvati i prijatelje ( pjesmi i šali nikad kraja) makar već i vrapci na grani znaju da koncept Wii-ja ima upravo suprotne implikacije od omogućavanja druženja u grupi. S minimalnim poznavanjem psihologije trebalo bi biti jasno da prednost bavljenja sportom i društvenim igrama nije samo u skupljanju bodova protiv protivnika nego da tu neki faktor igraju i socijalizacija, fizička aktivnost, svježi zrak i druge stvari, i da Wii u tom smislu ne bi trebalo ukinuti, ali bi možda trebalo globiti. Međutim, upravo je u tome uspjeh Wii-ja – da vam za igru ne traba nitko i da je možete obavljati ležeći na kauču.
Pa kako više nemate tu neku prirodnu grupu ljudi kojoj biste se obratili, nego ste stalno sami, tako ste onda i podložniji prihvaćanju nečuvenih pizdarija koje vam se, malo pomalo, uvlače u život,a sve pod krinkom zdravlja i sigurnosti. Naprimjer, odlazak na masažu podrazumijeva ispunjavanje dvije A4 stranice upitnika. Kako ste čuli za nas, bračno stanje, od čega bolujete, jeste li na nekim lijekovima, jeste li imali estetske zahvate nedavno, jeste li imali ginekološke zahvate, pušite li, pijete li, adresa, ime, prezime i broj telefona vašeg liječnika… budući da je to sve nužno znati prije nego se čovjek podvrgne nečemu tako ozbiljnom kao što je masaža. Možete odbiti, a onda vam oni odbiju pružiti uslugu masaže. Pa se vi bunite.
Ako vas u restoranu ili u avionu zaboli glava, osoblju nije dopušteno da vam daju tabletu protiv bolova. Vi se možete previjati od boli, a konobar može imati aspirin u džepu, ali ga zakon o ‘zdravlju i sigurnosti’ prijeći da vam ponudi tabletu.
Zaplakano dijete u školi nastavnik ne smije utješiti zagrljajem ako u sobi nije prisutna još neka odrasla osoba. Jer to bi dijete moglo kod kuće ispričati da ga je nastavnik grlio. A izmedju ‘grlio’ i ‘dirao’ tanka je linija.
Kamo god se okrenete gleda vas kamera. Kome da se bunite protiv toga kad kamere nisu tu da bi nadzirale vas- već su tu zbog vaše sigurnosti.
Raspravlja se o propisu koji bi policiji i vlasnicima klubova dopustio posjedovanje baterija s ultraljubičastim zrakama koje bi, uperene u gostove nosnice, otkrivale tragove ušmrkanih opijata. Ali tko nema što skrivati, ne mora se ni bojati. Pa sad razmislimo o tome kako se zove ovaj društveni poredak. Ili da se pobunimo?
Prije nekoliko dana sjedila sam u omiljenom kafeu u mom kvartu. Odem ponekad tamo sama, sjednem pred veliki prozor koji gleda na glavnu ulicu i gledam svijet kako prolazi. Zapisujem natuknice u blok. Prija mi tišina. Tišina? Nju sam primijetila neki dan. Za svakim stolom sjedi netko sam, sa svojim laptopom, i-podom u ušima, kavom sa strane i ponekim kolačem. Svatko od nas zadubljen u svoj posao, netko možda na mejlu u intenzivnoj komunikaciji s nekim virtualnim, svatko u svojoj javnoj tišini. Za jednim stolom u kutu sjede dvoje i sasvim tiho pričaju kako ne bi ometali druge. I shvaćam, šokirana, dvoje ljudi koji se nalaze u kafeu da bi licem u lice popričali postaju eksces.
Prije nekoliko brojeva urednica ovog časopisa ‘oprala’ je ljudsku sklonost šamanskim rješenjima i ljude koji se liječe kod nadriliječnika. Tu se dotakla i mene. Doduše promijenila mi je spol misleći da neću shvatiti o kome je riječ kad kaže da joj se prijatelj liječi od bolesti koju nema i koju je dijagnosticirao kineziolog. Ali meni drago da me se sjetila, pa makar i po zlu.
Priznajem. Imala sam kratku aferu s homeopatijom. Išla sam k jednoj finoj, smirenoj, gotovo prozirnoj gospođi koja mi je kucala po tijelu, stavljala na trbuh ampule s ekstraktima raznih susptanci i razgovarala s mojim mišićima kao da su živi. Postavila mi je dijagnozu, zabranila jesti sve što volim, prepisala mi sedam preparata i dala tablicu kako da ih konzumiram, šest puta dnevno i to mi je naplatila nekoliko puta po nekoliko stotina funti. Pa kad sam tijelu uskratila sve što mu pruža utjehu s tek klimavom argumentacijom da si time osiguravamo dug i zdrav, iako ubitačno dosadan život, ono je reagiralo šokom, poremetilo mi nekoliko hormonalnih te bakterijskih ‘balanasa’ i natjeralo me, na koncu, da potražim hitnu intervenciju mog dobrog starog londonskog doktora opće prakse. Pred njegovim sam se pogledom ispod oka morala crveniti punih dvadeset minuta dok je cijedio iz mene priznanje kako sam ga varala s vračarom. Eto. I šta?
Pa nemam ja kompas umjesto mozga. I moja je jadna duša podložna ludilu našeg vremena, potrazi za nekim, po mogućnosti brzim lijekom za sve eterične i neopipljive tegobe života. Pa i ja bih da se osjećam centrirano i mirno, da nisam stalno umorna, da mi se ne spava kad ne treba i da me ne muči nesanica, da me ništa ne žiga na psihičkoj osnovi, da mogu jesti svu hranu bez napuhavanja i žgaravice, da nikad nemam blaga stanja panike kad mi se u inboxu pojavi više mejlova nego mogu okom obuhvatiti i da me nikad ne preplavi anksioznost. Da znam uvijek i točno što hoću i što neću i da sam uvijek zadovoljna s onim što imam i da se oduprem strateškom razmišljanju i da mi je libido uvijek na istoj razini i da uživam u svakom trenutku života i da me nikad ne napapda sumnja u smisao.
A zaista mi se prečesto čini da je svijet jedan veliki monti-pajtonovski skeč. Onaj u kojem se u pozadini događa nešto abnormalno, a voditelj u prvom planu mrtav hladan čita vijesti kao da je to najprirodniji mizanscen svakodnevnog života.
Planeta zaražena virusom globalizacije kao da se vrti sve brže i čovjek se odjednom, kao vjerojatno nijedan dosad, pita, a zašto ne? Zašto ne bi cijeli svijet bio moj, zašto ne neutaživi apetiti, neizmjerne ambicije, zašto ne još više stvari i još više pomagala i da smo s vremenom sve mlađi i s godinama sve zdraviji. Zašto ne bi stanovi bili ljepši i auti brži i izbori brojniji, a fotografije egzotične. Pa to je valjda ta ljudska znatiželja koja nas je oduvijek tjerala naprijed i koja nas je dovela, u trenu, od ledenog doba do Mjeseca.
I što onda kad se u takvom životu, punom stalnog razmišljanja o tome kako ga najbolje očuvati, odjednom dogodi tumor, posred mladog tijela, odjednom zakažu reproduktivni sistemi, odjednom niotkuda poplavi depresija ili se dogodi neka još nasumičnija trauma – sruši se avion ili pukne bomba.
Nema za to logičnog objašnjenja, možda je stvar u dezodoransima s aluminijem, a možda je došlo još od Černobila.
Užitak i katastrofa idu ruku pod ruku. Oboje su ušli u crveno, oboje su dovedeni do ekstrema.
Kad se sve svede na svoju osnovu, ispostavlja se da je ono što tražimo uvijek zapravo isto. Nešto malo smisla da te vodi kroz život netko tvoj s kojim će se produljiti vrsta. Malo mira, možda i malo priznanja iz plemena, da nas netko potapša po ramenu s vremena na vrijeme. Malo užitka tu i tamo. I da ne umreš sam.
Doktori ponekad znaju, a ponekad ne znaju. Mogu i tri bajpasa ugraditi, a ne znaju objasniti zašto se osjećamo tako umorno. Procesi u organizmu, u mozgu i društvu objašnjeniji su nego ikad. A život je i dalje savršeno, ponekad podmuklo, perverzno nepredvidiv.
Je li stvarno čudno da tražimo odgovor u nekim drugim ladicama, iz prošlosti, iz prirode.
Možda se to može naći na Facebooku. Možda kod Marokanca. Možda se i kod prozirne engleskinje kriju neki biseri mudrosti.
A možda su u šumi.
Kad danas ponovno obratim pozornost na bajke koje sam kao mala gutala, užasnem se pri pomisli kakvi su mi se sve subliminalni simboli upisivali u svijest. I to najviše oni koji se tiču ženskih pitanja, odnosa i identiteta. Istražujući priče i mitove s naših prostora za dramu koju trenutno pišem, iskopala sam iz dubine ormara zbirku koju sam dobila kao djevojčica-Bajke naroda Jugoslavije. U tri toma sabrane su priče od Vardara do Triglava. Dopustite mi da vam prepričam jednu od njih, uz potrebna kraćenja i bez geografskog cjepidlačenja, da se, drage čitateljice, podsjetimo na naše kolektivno naslijeđe.
Zlatna djeca
Bio jedan car i zapovijedio da u cijelom Stambolu čitav mjesec ne smije gorjeti nijedna svijeća. Ali, bijahu tamo i tri siromašne sestre kojima dan nije bio dovoljno dug da završe poslove te su morale presti noću, uz svjetlost svijeće. Car se razljuti i zapovijedi da ih dovedu na dvor. One se silno prepadoše za živu glavu pa najstarija obeća caru da će skuhati puru u jednom kotlu s kojom će moći nahraniti čitavu vojsku. Obeća, ali ne uspije. Srednja sestra obeća isplesti šator pod koji će stati čitava vojska. Ni ona ne uspije. A najmlađa se sestra nije uplašila. Ona mirno obeća caru da će mu roditi dvoje zlatne djece, ako se njome oženi. Tako i bi. Car je već imao osam žena, ova mu bijaše deveta, ali s njom je živio u najvećoj slozi. ‘Ona je uvijek popuštala, a i ne može se dvoje nikad posvaditi, ako jedno neće’. Car sa svojih osam žena djece nije imao, a kad nova žena osjeti da će uskoro roditi zlatnu
djecu ostale se usraše od straha za svoju sudbinu. Jer, ako ova mlada žena doista rodi zlatnu djecu, onda njima ostalima nema više na dvoru ostanka.
Dogovore se one, a sve pod vodstvom najstarije koja se zvala Badža, i uvjere mladu ženu da se kod gospode rađa zatvorenih očiju. Rodi ona, i rodi zlatnu djecu, ali žene umjesto djece podmetnuše štenad. Kad to sazna car pozove svoje savjetnike da ih pita što da radi sa ženom i štenadi. Svi savjetnici rekoše isto: Daj je svezati konjima za repove pa nek je rastrgaju i pogaze. Samo patrijarh reče: Možda ipak nije rodila štenad. Daj je do pojasa zakopati u konjsku balegu na raskršću. Svaki dan nek joj daju samo četvrtinu hrane i nek svatko tko bude onamo prolazio pljune na nju.
Tako i bi. A zlatnu je djecu Badža poslala niz rijeku u kovčegu. Našao ih mlinar i sa svojom ženom mlinaricom odgojio ih kao svoje.. (Onda su ih u jednom trenutku otele vile, ali za taj dio nemamo vremena, a, uostalom, ni tamo djeca nisu dugo ostala.) Sve ih je nešto vuklo po svijetu natrag prema Stambolu, a da ni sami nisu znali što i zašto. Kad, napokon, dođoše do Stambola oni, kako su imali zlatne ruke, podignu sebi palaču preko noći. Ali po tome ih Badža odmah prepozna. Tako ona smisli niz opasnih, nesavladivih zadataka za mladića, a oni ih sve izvrši. I ona shvati da je doista riječ o zlatnoj djeci kad im tako sve polazi za rukom. Pa čak i kad mladića pošalje u planine da zavede djevojku silnih moći, koja je sve prosce dosad u kamen pretvorila, i u tome ovaj uspije i djevojka se u njega zaljubi. Tu Badža popizdi i vidje da je vrag odnio šalu. Ispriča ona sve to caru, nahvali mladića kao da mu je vlastita majka i pozove ga na večeru u carev dvor. No ona djevojka silnih moći, mladićeva buduća nevjesta, upozori mladića da kod cara ništa ne jede, a i da bude dobar prema ženi koju će sresti zakopanu u balegu ( već 18 godina).
Kad su poslužili večeru mladić uzme jedan komadić mesa, baci ga psu, ovaj ga proguta i padne mrtav. Car se preplaši i naredi da dovedu ženu koja je spremala večeru. Kad dovedoše Badžu car je prisili da i ona pojede komadić mesa, našto zla Badža pade mrtva.
Mladić zatim pozove cara na večeru u svoju palaču. Putem kući naiđe mladić na ženu zakopanu u balegu kojoj svatko tko prođe mora pljunuti u lice ( već 18 godina ). Odmah on prepozna svoju majku, otkopa je iz balege, obriše joj lice i povede je u svoju palaču.
Sutradan dođe car na večeru. Dade komadić mesa psiću, a ovaj proguta i stane veselo mahati repom. ‘A tko je kod tebe spremio jelo, upita car. Ona žena, reče mladić, koju si 18 godina držao u hrpi balege, ona je rodila mene i moju sestru. Zar smo mi nalik na pse?’
Uto uđu sestra i nevjesta i dovedu majku, lijepu, čistu, svečano odjevenu. Car ih sve pogleda, presretan, jer kako li su samo sjajili u ljepoti, čistoći i dobroti srca. I najednom se majci, tako čaščenoj i poštovanoj od svojih, preobrazilo lice i ona postade opet onako lijepa i mlada kao prije 18 godina. Ali uto ona padne i prestade disati. Njeno srce moglo je podnijeti veću mjeru tuge i nevolje nego radosti.
Je li car u sebi tugovao, to ne znamo, ali već sutradan on nađe lijepa prosca svojoj kćeri, organizira svadbu za oboje svoje djece i pozove čitav grad. Na zabavi poslije svadbe izvedoše sedam pastuha. Za njihove repove svezaše onih ostalih sedam carevih žena, sukrivaca Badžinih, te su ih pastusi vukli, svima na veselje, dok nisu izdahnule.
A zlatna djeca živjela su sa svojim supružnicima i pod carevim okriljem još dugo, dugo i sretno.
Provela sam mjesec dana u Hrvatskoj i vrlo sam se brzo vratila u onaj neki mod u kojem se ne čudim čudnovatim pojavama u našem društvu, dapače, okrećem očima kad me Stranac zgranuto pita o čemu je riječ i posežem za onom uvijek aktualnom argumentacijom :’ Ti to ne razumiješ’.
On kao glumac ne uspijeva shvatiti kako je to moguće da na ovim našim prostorima svaki čas neki glumac preuzima političke funkcije. Zar glumcu nije jasno da je onomad, kad je glumio nekog predsjednika, to bila fikcija. Da popularnost nije ključna kvalifikacija za bavljenje politikom. Nadalje, zar narodu nije jasno da glumci glume izmišljene likove i da to, u stvari, nisu oni? Tu je u pravu, ali ne sasvim. Jer baš čitamo onaj mahniti intervju Filipa Radoša u Globusu koji pokazuje da glumac nije mnogo drugačiji od likova koji su ga proslavili, samo mu je životni žanr drugačiji. U komediji, koju pišu pisci, predrasude, ksenofobiju, nacionalizam i zatucanost pisac drži pod kontrolom, a glumac se, kad se ugase kamere, gasi kao krpeni lutak. To je prednost televizije,to što radi na struju i možeš ju ugasiti. Naš narod to očito ne razumije i to mi postaje preneugodno dalje objašnjavati pa se okrenem analiziranju problema o Zakonu o oplodnji. Ni to Strancu nije jasno.
Kako je moguće da to prolazi, kako je moguće da se više građana ne buni i zašto Crkvi netko jednom lijepo ne zahvali na suradnji i kaže joj doviđenja.
Time me doveo u pat- poziciju jer se to i ja stalno pitam, ali eto prilike da proširim temu i na širi teren od te naše male zemlje kojoj prirodne ljepote neće moći zauvijek spašavati reputaciju. A ni ja to nisam kadra objasniti jer me sistematski, već godinama, čudi i plaši to da se Crkva u 21. stoljeću nije, kao što bi to bilo logično očekivati, povukla u zapećke intimnih preokupacija i benignih obiteljskih tradicija i što nije, poput griza na mlijeku s kraš-ekspresom, postala nešto što nije sasvim nestalo, ali ga konzumiramo uglavnom zbog smirivanja i nostalgije, a ne nasušne društvene potrebe.
U godinama odrastanja, u kojima sam postajala politički svjesno biće, uzimala sam zdravo za gotovo ideju da će svijet, u svojoj neminovnoj progresivnoj putanji, postajati sve sekularniji, ako zažmirimo pred onim valom s početka devedesetih s objašnjenjem da se zemljama u stanju šoka može oprostiti.
Umjesto toga, počelo je mahnitanje na sve strane. Od islamskog fundamentalizma i američke kršćanske protudiktature do nepodnošljive političke korektnosti Zapada koji, navodno zbog poštovanja i multikulturalne tolerancije, čuči u strahu od odmazde i pada sve dublje u talački odnos s ostrašćenim fanaticima. Do, na kraju krajeva, ove naše crkveno-političko-lopovske sprege.
Neprekidno očekujem da će se netko sjetiti rješenja – da se poštuje svačije mišljenje i da se nikoga zbog tog mišljenja ne progoni, ali da ne postoji jedna zajednička platforma na kojoj bi oni koji vjeruju u evoluciju usuglašavali svoje zakone s onima koji vjeruju u bezgrešno začeće.
Sjećam se jednog razgovora s kolegicom u vrtiću koja je tvrdila da je sve stvorio Bog. Ja sam tvrdila da nije. Onda me ona pitala i to prilično agresivno: ‘Ako nema Boga, tko onda stvara kišu?’ Ja sam rekla, sad već iznervirano što to uopće moram objašnjavati :’Pa oblaci!’
Uza sve poštovanje kompleksnoj strukturi vjerovanja, svim simboličkim razinama vjerskih predaja i svim onim parcijalnim metodama pripadnosti ovisno o obrazovanju, miljeu i kontekstu, nas sve ipak stalno na neki način hvataju u stupicu ljudi koji bi se, de facto, morali opirati tezi da kišu stvaraju oblaci.
Po tom mi principu, u cijeloj ovoj gunguli oko Zakona o oplodnji, nije jasno kakve veze ima Ured Hrvatske biskupske konferencije koji ‘svoj stav o medicinskoj oplodnji zasniva na poštivanju triju temeljnih načela: prava na život i tjelesnu cjelovitost, bračnog jedinstva i nerazdvajanja bračnog čina od prokreacije’. Ured također izražava zabrinutost zbog trenda izjednačavanja bračne zajednice s drugim alternativnim oblicima zajedničkog života. To je,
tvrdi Ured, u izravnom protuslovlju sa stajalištem četiriju petina hrvatskih građana utvrđenim u Europskoj studiji vrednota iz 2008.. O tom potom, doduše, jer već i vrapci na grani znaju da mi volimo popunjavati ankete i očitovati se po ključu ‘zlu ne trebalo’ pa me te studije nešto i ne impresioniraju. To više što se mogu kladiti da bi se vapaju o skrnavljenju života umjetnom oplodnjom i vrijeđanju svete bračne zajednice pridružili i ovi što premazuju tračnice sumnjivim mastima.
Meni je jasno da Crkva o svemu tome ima stav. I da je stav Crkve takav kakav je, to je također savršeno logično. Ali treba li taj stav uzimati u obzir kad se donose zakoni? Osim ako neki zakon ne bi direktno egzistencijalno i fizički ugrožavao Crkvu, već se tiče pravnog i socijalnog funkcionaranja svih građana zemlje.
Jer, koliko će se jajnih stanica oploditi, što poslije sa zamecima, hoće li oni osjećati hladnoću kad ih zamrznu i što se tu može smatrati ubojstvom, to su sve logična pitanja koja si Crkva može postavljati na svojim internim kolegijima. Samo kad bi se suzdržali od diktiranja pravila. Jer u ovom će ozračju Zakon o pobačaju kad tad opet doći na red. A možda i muškarci nadrapaju. Možda će jednog dana morati konzultirati Ured HBK-a kad im napukne rebro.
Gledam jednim okom neki stari crno- bijeli krimić. Onako, solidno napet, s onom malo prenapregnutom starom glumom. U jednoj sceni par izlazi na ulicu i zatječe čovjeka kako leži na cesti pogođen metkom. Kamera se krupnim kadrom baci na junakinju filma koja vrisne od užasa, sve pritiščući šake na lice, dok se junak filma, valjda potresen na unutra, već nadvija nad žrtvu da vidi može li pomoći.
Kako se nisam jako uživila u film, doživljavam i scenu izvan konteksta i nešto mi strašno ne štima. Nešto me žulja. A ono što me žulja su tisuće takvih scena u podsvijesti. Opće mjesto filmske industrije – žena koja vrišti i, u najboljem slučaju, zarije glavu u partnerova prsa i muškarac koji se tim istim prsima baca na opasnost jer si ne može pomoći. Oni su takvi, automatski poduzetni, to njima ide samo od sebe, ne može se zaustaviti.
Žulja me jer se ne mogu sjetiti kad sam to zadnji put vrištala i kad sam vidjela neku ženu da vrišti pored potresnog prizor, a nisam sigurna ni da su muškarci, baš po defaultu, tako hrabri i puni inicijative.
I zato mi ide na živce sve više filmova. I nekadašnjih i današnjih. Još nekako te stare trpim, jer mislim, nisu oni bili krivi što nisu znali i što se žene još nisu bile trgnule. Najteže se i trgnuti iz navodne slobode. Ali me nenormalno nervira što su svi mitovi ostali isti: žene su prevrtljive i nelojalne, rado vrište, pohlepne su i kao svrake ne mogu odoljeti sjajnim stvarčicama, uvijek ih se nečime može podmititi. Žene uvijek donose nevolju, a kao što znamo, gdje muškarac stane tu samo pusta sreća sija. Žene su majke koje trpe, i trpe, i cijeli život samo trpe nesreću, i zato im se divimo.
Obrušila se kritika na novi film Seks i grad kao tuča. Skupili se sve neki pametni i obrazovani ljudi i kritiziraju Seks i grad sa svih mogućih pametnih stajališta. I predvidljiv je, i površan, i nerealan, i plitak, i nema kraja toj listi. Dapače, poneki se kritičar, sa svog Olimpa pameti, čudi kako je moguće da žene koje sjede oko njega u kinu ne primjećuju sve te bolno očite stvari. Pa zato što su žene glupe. Kome to još nije jasno?
Moja pokojna baka zadnjih nekoliko godina života nije zatvarala usta.Daš joj samoglasnik, satima nije prestajala. Slušajući snimku razgovora s njom koju sam napravila prije nekoliko godina, prvi put sam primijetila jednu njezinu opasku. Rekla je da je desetljećima šutjela. Deda je pričao, deda je filozofirao, deda ju je psovao, a ona je samo poginjala glavu i šutjela. Kad je deda umro, a s njim i dobar dio nje, moja baka je progovorila i sljedećih se petnaest godina nije mogla zaustaviti.
Zato, uza sve prigovore koje sam tijekom godina imala na tu, da, plitku i preglamuroznu i nerealnu seriju, konačno volim Seks i grad. Jer to je serija o ženama.
Zbog svih onih filmova i serija o muškarcima, zbog svih silnih sati moga života koje sam provela gledajući zatvorske filmove, vesterne, policijske serije, ratne filmove o ratovima u kojima žene ne postoje, a dečki divljaju kao u pješčaniku. Zbog svih tih beskrajnih sati provedenih gledajući stvarno ozbiljne i bitne situacije koje veličaju muški bonding, muški kod časti, mušku lojalnost, mušku hrabrost, mušku borbu, muško čovječanstvo, a žene se pojave u jednoj sceni u kojoj polugole sapunaju auto dok zatvorenici kopaju rov. Zbog kompletne filmske industrije i svih filmova u kojima se žene povlače iz sobe i ostavljaju muškarce da razgovaraju o bitnim stvarima, zbog svih scena u kojima plaču i preklinju ih da ne odlaze jer je opasno, a oni ih otrgnu od sebe i odu jer je zov pravde jači. Zbog svih scena i svih muškaraca koji čekaju vani u hodniku dok žena rađa i zbog svih scena u kojima se ženu doslovno
skida s kurca jer se mora bježati kroz prozor, zbog svih filmova u kojima žena može biti super heroj jedino ako se radi o parodiji.
Ali jedna serija o ženama, prva takva serija o ženama, ako ne želi biti prezrena, mora zadovoljavati sve kriterije i obraćati se svima i biti u svakom pogledu točna, istinita, realna, socijalno slojevita, kritična, napredna, ali i sve ono drugo što serija mora biti da bi bila uspješna.
Seks i grad je i površan i nerealno glamurozan. I te četiri žene su WASPice, ne odražavaju niti stvarnu demografsku, niti stvarnu financijsku sliku svijeta. Politički se ne opredjeljuje, prilično infantilizira određen broj tema i slavi modu preko svake mjere. Ali glavni likovi su četiri žene koje nisu ni mlade, ni baš lijepe, a ni supruge, barem ne po vokaciji.
U filmu su, usprkos mnogo većem budžetu no što ga je imala serija, usprkos najnaprednijoj šminki i prepametnom osvjetljenju, junakinje žene u četrdesetim godinama. Imaju bore, jedna ima ‘konjsko lice’, jedna ima krive noge i ružne zube, jedna ima debele bokove, a jedna naprosto ima pedeset godina. Nijedna ne izgleda izgladnjelo i zapeglano kao one u ‘Kućanicama’, one su svjetske ikone, a nijedna nema dvadeset i pet savršenih, preplanulih, vitkih, plavokosih, bjelozubih, sisatih, bezopasnih godina. Muškarci su bitni, ali sporedni, i sve one nekako opstaju, čak su često i sretne. To je već totalna subverzija.
Vrag koji ne spava
Znači što – vjernica nisam, a ni drugima to ne želim.
Ma, dobro, nisam više ni nezrela tinejđerka pa imam sasvim solidno poštovanje prema vjeri drugih ljudi i svjesna sam toga koliko me određuje evropsko kršćansko i hrvatsko katoličko nasljeđe. Ali, kako nemam strahopoštovanja na bacanje ni prema jednoj instituciji tako me ni Crkva kao institucija ne dira osobito.
Dapače, uglavnom mi ide na živce. A posebno kad u vremenima kao što je ovo, kad se rasplamsa neodesničarizam po cijelom svijetu, klerikalci ugledaju svoju šansu da nas svojim rigidnim stavovima vrate daleko u prošlost.
Ove godine je četrdesetogodišnjica legalizacije abortusa u Velikoj Britaniji.
I baš su se ove godine popovi sjetili prozboriti koju o zakonu o abortusu i o tome kako bi ga trebalo temeljito revidirati.
Pa je tako glava Rimokatoličke crkve u Škotskoj kardinal Keith O’Brien pozvao na oštru osudu te ‘zle rabote’ usporedivši je s masakrom djece u Dunblaneu, počinjenom prije dvanaest godina.
‘U našoj se zemlji svakodnevno ubiju dva buduća razreda djece’, kaže Ketih.
Pod krinkom tih emocionalno nabijenih govora servira nam on svoje konzervativne stavove, a sve u svjetlu šire akcije ovog doba koja na sve strane pokušava sekularne društvene tokove otkotrljati u rikverc. Jer, ako živimo u sekularnoj državi, onda su valjda vrijednosti i zakoni te države koncipirani tako da se odnose na sve njene građane pa bili oni ma koje vjere, a čak i ako nijednoj ne pripadaju.
Pa se onda pitam – ako tvrdim da sam nevjernica i da je mala šansa da će se to promijeniti, pa ako i živim s jednim istim takvim nevjernikom, mogu li ja onda biti izuzeta od tih prijedloga zakona zasnovanih na moralu jedne skupine kojoj ne pripadam.
Podliježemo li mi ateisti i svi ljudi drugih vjera zakonima koje bi, na osnovi svoje moralne matrice, htjela progurati Katolička crkva? Ako smatraju da da, onda smo od demokracije dalje no što smo ikad bili. Ako smatraju da ne, onda kako to misle provesti? U svakom mulitkulturalnom društvu svaki je čovjek pred zakonom isti bez obzira na njegovu religijsku pripadnost. Mislim, teoretski. Ali, ipak.
No, ne moramo govoriti o Velikoj Britaniji. Možemo i o Hrvatskoj. Ako se zakon predlaže na moralnoj osnovi i ako je on katolički, što se onda događa sa svim onim građanima koji nisu katolici. Mislim, znam ja da se danas svatko upisuje u popis stanovništva kao rimokatolik, zlu ne trebalo, da ne bi netko pogledao u popis u nekom neoportunom trenutku, ali, zaista, ljudi!
Priznajem nadalje da sam ja jedan religiozni ignorant. Jesam. Biblija i uopće povijest kršćanstva danas me veoma zanimaju, ali kako me nisu odgajali u tom duhu kad je bilo vrijeme, sad već te informacije teže ulaze u glavu.
Uvijek su me zbunjivala neka temeljna pitanja. Koja se tiču i abortusa. Tj., ubijanja bližnjega svoga i masakra kao takvog. Jer kad Crkva, koja je amenovala ubijanje od Križarskih ratova do vještica i svih ostalih iole religiozno motiviranih ratova do danas, optuži za sudjelovanje u kriminalu čak i katolike, koji jasno i glasno ne osuđuju abortus, to mi se čini doista nevjerojatnim nedostatkom osjećaja za finese.
Pa se pitam sljedeće: čovjeka je stvorio Bog na svoju sliku i priliku. Zato je svaki život svet. Što je dakle s pripadnicima drugih vjera? Što je, naprimjer, s muslimanima? I to onima, naprimjer, u arapskim zemljama? Je li i njih stvorio Bog na svoju sliku i priliku, samo nakon sunčanja? Ako jest, onda je i njihov život svet i trebalo bi se zapitati kako to da ih tako lako ubijamo i ima li od toga oprosta. Ako nije, onda se ili mora priznati da ih je stvorio njihov Bog, u kojem slučaju su najmanje dvojica, i tu se priča komplicira. Ili su se, paralelno, kao ja naprimjer, razvijali po Darwinu.
Ako se možemo dogovoriti da se ja izjašnjavam kao pripadnik majmunskoga evolucijskog stabla, ako je takav i moj partner, jedini ozbiljni kandidat za oca mog budućeg djeteta, ako vam garantiram da će i to dijete biti nekršteno, možemo li se nekako dogovoriti da svi budući zakoni koji se budu, ma i razmatrali, a i donosili na osnovi katoličkoga moralnog ustrojtva, mene ne gebiraju?
Ili možda katolici, a možda i sam Bog misle da ima neke šanse da to moje dijete bude katolik? E pa nema, odmah vam mogu reći. To će dijete biti jednako tako pogano kao ja i otac mu. Da se razumijemo, ja trenutno nemam nikakav plan abortirati, govorim onako načelno. Jer načela su bitna zato što se sustav vrijednosti koji se odnosi na kompletno stanovništvo ne smije mijenjati jačanjem jednog ili drugog političkog trenda.
Sada je vrijeme da se pozabavimo time koliko poštujemo živote one slijepe filipinske djece koja nam šiju svu ovu jeftinu odjeću koju nosimo dok vrištimo kako poštujemo život svake hrpe stanica i fotošopiramo slike sitnih stopala na ogromne odrasle ubojite ručetine.
Kad bismo bili baš jako napredno društvo, bilo ono britansko ili hrvatsko, bilo bi vrijeme da se debata o abortusu proširi i da se skine s njega ona stigma po kojoj treba imati i te kakvo opravdanje da se po cijenu životne traume počini. I da je legalizacija ovdje tek zato da bi se izbjegle mnogo gore žrtve na crno.
Ali, za prvu ruku, utješno je što je prijedlog u Parlamentu ovih dana odbačen. Samo, ne treba se sad opustiti. Vrag nikad ne spava.
Valovi
U jednom ženskom časopisu u Engleskoj zatječem sliku tv- voditeljice uz neku kratku vijest o tulumu na kojem je bila. I u Engleskoj postoji neka tv-voditeljica zvijezda. To je ovdje rijetkost. Ima ih, jedna mala nekolicina, koji već desetljeće vode neki hit program. Ostali su manje više zaposlenici tv-stanica. Ne mogu zamisliti da bi nekoj od voditeljica večernjih vijesti paparazzi pokušavali uhvatiti suzu zbog nedavnog prekida veze. Međutim, kod nas je u Hrvatskoj to tako jer tranzicija živi u valovima.
Davno je to počelo. S mobitelima. Prvi veliki tranzicijski val. U ono doba kad su još zaista bili luksuz, mobiteli su postali statusni simbol u hipu. Nabavili su ih odmah svi oni koji su si to mogli priuštiti, ali i oni koji to nisu mogli. Nema veze. Uštedi se na nečem drugom, manje bitnom. Možda na posjetu zubaru. Pa tko ima kakav, tko ih koliko brzo mijenja, tko ima po dva i tko ima onaj baš najskuplji. Kao naprimjer Nokiu za šminkerice koja je svojedobno bila besramno, idiotski i uvredljivo skupa. I željena.
Kako se to trzište proširilo brzinom svjetlosti, proširiše se i tvrtke mobilne telefonije i zaposliše odmah jedan solidan dio naroda koji dotad nije bio siguran što mu je poziv. Ali je brzo shvatio da sad pripada novoj tranzicijskoj aristokraciji. Sa službenim mobitelom, naravno, s kojeg je cijela obitelj mogla telefonirati rodbini na Mars. To je bio val s destinacijom budućnost.
Taj se val nekako prelio u val marketinških tvrtki. Niknule doslovno kao gljive poslije kiše. Nisam sigurna jesu li se ovi iz mobitela preselili u marketing ili je, u međuvremenu, stasala nova generacija koja ne zna što bi sa sobom. Ili je možda došlo do spajanja dviju velikih sila. Što je više mobitela, treba više i marketinga. A marketing treba copywritere. Prošetate li zagrebačkim središtem danas, teško ćete naići na osobu koja u svom životu nije nekad obavljala posao copywritera. I ja sam se, priznajem, dala nagovoriti da razmislim o tome. Kao, pisac sam, to će meni dobro ići, lijepo ću zaraditi, a onda mogu pisati svoje na miru. Ono što mi se dogodilo, još jedna nepogrešivo hrvatska navada, da me poslodavac, punih usta ‘profesionalizma’, angažirao za posao, a onda mi se više nikad nijednim sredstvom komunikacije, uključujući mobitele, nije javio. Niti platio, da ne bi bilo zabune.
( U to vrijeme profilirao se i, do dana današnjeg najmutnije zanimanje, tzv. project manager. Ako netko zna definiciju tog zanimanja i koje su kvalifikacije potrebne molim da mi javi.)
Drama
Zatim se, opet nekako preko noći, u visine vinula televizija. Siroče devedesetih naprasno je ojačalo, ali na novom nasilniku ne daju se sakriti svi tragovi godina nemara.Ima li zemlje na svijetu koja ima više tv-voditelja po glavi stanovnika? I jesu li igdje na svijetu voditelji baš takve zvijezde? I kad ih je toliko, i kad su takve zvijezde zar nikome u eri nezavisnoga hrvatskog poduzetništva neće pasti na pamet da oformi neki tečaj, da ih nauči osnovama dikcije i kamo s rukama kako ne bi sve vrijeme djelovali kao da su rukama, preklopljenim na trbuhu, uhvatili muhu i ne daju joj da pobjegne.
Tu se negdje umiješala i još jedna podvrsta besmisla – blogeri. Oni više spadaju u fenomen razgranavanja ‘slave’. Ali ipak su stigli u valu. Znam da je presudno to da osoba posjeduje taj x factor, neku vrst slave i da je odmah zanimljivo sve što ima reći, pa makar osoba bolje pisala sjenilom nego olovkom. Ali ni pismenost nije zgorega. Možda bi u onoj školi za voditelje mogli uvesti i neki večernji tečaj pisanja – gramatika, pravopis, sintaksa. I, za one koji žele znati više – stilistika.
Nezaobilazne
Sapunice. Gdje li je zlatno doba kad smo na televiziji gledali meksičke sapunice i poneku domaću dramsku skicu s elementima nacionalizma? Sapunice su nužno zlo današnjice, ne pada mi više na pamet da pokušavam argumentirati nešto protiv njihova postojanja. Zanimljivo je ipak kako one samo doživljavaju procvate što su zemlje siromašnije i sjebanije. Što ljudi gore žive, to je više sapunica i njihovih aktera koji žive besramno dobro. To je doista zanimljiva jednadžba. I oni takvi glamurozni i u sve većem broju generiraju skoro dovoljno materijala za zadnji veliki tranzicijski val – tabloide.
Mračni predmet želje
Tabloidi nisu čak ni nužno zlo. Oni su samo zlo. Sapunice samo srozavaju ukus i zadovoljavaju apetite na minimumu. Tabloidi ipak idu mnogo dalje. Koliko nezavisno, a koliko u sprezi sa svojim zvijezdama, ne znam, ali oni ipak, potiho, kroje cijelu jednu mrežu morala. Međutim, tu želim iskreno pohvaliti hrvatske tabloide zbog nevinosti. Oni se ipak uglavnom koncentriraju na nekadašnje ljubavnike koji su se možda, a možda i nisu mogli sresti na aerodromu. I tko je napravio kakav modni gaf i treba ga spaliti, i tko kome ne želi vratiti odjeću i tko se negdje očešao o nekog stvarno svjetski poznatog. I kako svjetske zvijezde puše smotuljke nalik jointu.
Tabloidi u Britaniji su mnogo mračniji. To su tabloidi nove generacije – veći, bogatiji, tiražniji, osvetoljubivi. Oni znaju da u njihovim čitateljima postoje mnogo mračnije strasti i mnogo jezovitiji interesi od toga tko je kome iznevjerio bračne ili predbračne zavjete.
Tiražu mnogo više diže sistematska kontrolirana ponuda žrtvene janjadi. Prijestupnika raznih vrsta, od narkomana, bigamista, pedofila, mučitelja na kojima narod može izbacivati frustracije vlastitih potisnutih, zabranjenih poriva. Hajke su biznis, javni linč i tako to. Sve što je duboko skriveno u nama, kazniti na drugome. Uživajmo zato dotle u slikama tv- voditelja na Špici. Nedostajat će nam.
Voze se u double-deckeru, onom tipa kabriolet. Negdje su ga kupili ili unajmili, pofarbali u zeleno i bijelo, napisali na njemu Sačuvajmo naše susjedstvo od dima i sad se tako voze tim našim susjedstvom, plešu, skaču, skandiraju, žive svoju kampanju protiv pušenja i na otvorenim površinama, entuzijazmom žestokim kao da je riječ o nečem toliko temeljnom i općeljudski korisnom da bi im i zatvorenici Guantanama trebali biti zahvalni.
Našla se grupica, dala si truda, napravila bedževe, majice, razglednice, sve u zeleno-bijelim tonovima, daleko od one palete žutih i sivih nikotinskih tonova u kojoj život nije vrijedan življenja i tako lobiraju po kvartu da spasimo naše susjedstvo od dima.
Možda vam se čini smiješan taj njihov potez. Možda malo i otužan. Jer koliko ima stvari za koje bi bilo vrednije voditi kampanje i osvještavati narod.
Međutim, upravo je u tome zamka. Poplava kampanja, navala urgentnosti koja je većinu nas već uzela za taoce.
Urgentnost i svijest o njoj određuju život današnjem zapadnom čovjeku.Točnije, određuju njegovu svijest o stanju svijeta i angažiranost u velikoj akciji njegova spašavanja. Ono što je trebalo utvrditi i što smo sad savladali jest to da je stanje u svijetu takvo da zahtijeva hitno djelovanje i da više nema vremena za čekanje. Inače….. Samo se ne zna što to ‘inače’ znači i što će nam se dogoditi ako ne djelujemo. Ali to je nešto što i ne želimo saznati.
Što je više planova na kojima hitno djelujemo to je manje vremena, a i objektivne distance s koje možemo zaključiti da od svih tih akcija i organizacija nikakva korist, dapače, da im je cilj sasvim suprotne naravi.
Preplaviti silinom, zbuniti velikim izborom, izložiti nas informacijama o ljudskoj patnji do te mjere da odmah svima bude jasno da je pojedinac nemoćan, ali mu ponuditi pristupnicu, broj sos- telefona, formular ili broj žiro- računa kao instantni oprost od krivnje što smo, zapravo, do grla umočeni u potrošački poredak koji je svijet stvorio takvim kakav jest.
Tako i teatar, kao i cjelokupna umjetnost, sve više zahtijeva urgentnost. Trenutno reagiranje na stanje stvari. Nema vremena za dugo filozofiranje i prenemaganje u samoći. Zahtijevati vrijeme za stvaranje, za samoću i analizu postalo je na tržištu pisaca signal za lijenost. Ako nisi spreman kao iz topa ispaliti tvoju vlastitu kreativno obrađenu verziju krize na burzi, ti si zapravo neka vrsta lijenčine ili zastarjelog oblika života koji se nije adaptirao novim zahtjevima. Zahtijeva se promptno, brzo i efektno.
Iako logika sugerira da je urgentno djelovanje opravdano u slučaju srčanog udara ili poplave, dok bi, kad je riječ o političkoj akciji, umjetničkom djelu ili generalnom životnom svjetonazoru, staloženo, kritičko promišljanje, analiza situacije i temeljito planiranje djelovanja trebalo prevagnuti, to sve trenutno zvuči jako staromodno.
To me sve dovodi do zaključka da ne valja osuđivati one delirične od zanosa djelovanja na gornjem katu double-deckera. Jer, kad je svijet tako urgentan, tko nam može propisati koji je cilj vredniji truda. Što je nekome penicilin za Afriku, drugome je čist zrak Islingtona.
A možda je naprosto riječ o očaju. Kad se tako udruže, skreću pozornost na sebe i kad ih šiba adrenalin od akcije, vjerojatno imaju osjećaj da su se nekako uključili, da samo ne sjede i gledaju kako svijet prolazi, a oni su, zapravo, bespomoćni. Sigurno negdje u dubini duše znaju da Islington bez dima neće bitno promijeniti ničiji život, a ponajmanje život planete, čak i ako se vodimo onom maksimom da treba početi od sebe i svog dvorišta. Kao što ne mogu vjerovati da oni koji uplaćuju tri funte mjesečno za gladno dijete u Namibiji mirno spavaju misleći da su time svijet učinili boljim.
Jer, što da rade? Ja bih se rado uključila u neku akciju razmontiravanja svjetskog poretka i preraspodjele kapitala. Najbolje bi mi odgovaralo petkom popodne, naprimjer, ali nikako da mi stigne neki takav formular ili da naiđem na broj telefona na koji da se javim. Kad pokušam
bojkotirati neke proizvode, poput Starbucksa i McDonaldsa, ubrzo saznam da je i moja nova opcija, zapravo, u vlasništvu neke druge tvrtke koja nekome u svijetu nanosi jednako mnogo zla.
Dakle, sve su te akcije tu zapravo preventivno. Da izbjegnemo opću paniku. Kao što su i standardne zemljopisne karte tu, de facto, iz fore, da se ne bismo morali rvati s neshvatljivim konceptom poput onoga o beskonačnosti svemira, da je svijet zapravo u vlasti kapitala i da nije nemoguće da neku od svježe bankrotiranih zemalja kupi jedan čovjek svojim vlastitim trilijunskim kapitalom i nazove je Jackistan.
Zapravo sam sve sigurnija da je nedjelovanje i nesudjelovanje mnogo subverzivniji oblik društvenog angažmana. Dok se reklame histerično vrte i dok vani pulsira jedna velika otvorena rana i upire oči baš u mene, kao da ja jedina imam oblog, meni se sve više čini da ću joj pomoći ako sjednem, uzmem malo vremena i razmišljam.
Kao da se sjećam da se stare ljude nekad smatralo mudracima. Sad više nisam sigurna je li to bilo u doba kad sam ja bila mala ili u doba kad je svijet bio mali pa sam samo naslijedila kolektivno sjećanje, ali svakako znam da je u mojoj glavi pojam mudraca uvijek vezan uz sliku starog čovjeka. Po mogućnosti s bradom, često sa štapom i lulom i još nekim mudrim rekvizitima.
Mađutim, to u stvarnosti nisam već dugo doživjela. Ne to da bi neki stariji čovjek bio mudar, nego to da se stare ljude tretira s poštovanjem koje mudraci zaslužuju. I ne mislim da godine nužno znače mudrost, ali mi se ipak čini da doživjeti starost i, odjednom, od cijelog svijeta dobiti tretman kao prema malom ili čak zaostalom djetetu mora da je prilično porazan saldo za kraj života. I mislim da bih se na to, kao starica, ili da ću se na to, kao starica, prilično raspizditi.
Moderno društvo nema mjesta za starce, a u svojoj histeričnoj površnosti nema ni vremena za dublje gledanje. Modernom društvu starci ne trebaju. Da bi funkcioniralo, trebaju mu mladi i snažni, a da bi izgledalo prema propisima svojih kanona, trebaju mu opet mladi i lijepi. Za spore, krhke pa i zahtjevne starije ljude koji ne mogu pratiti ritam roush houra u podzemnoj željeznici nema vremena. Niti ima vremena da se u njima propituje mudrost. Jer ni mudrost nije više osobito nužna. Ima tek dovoljno vremena da ih se zapakira u pelene i , eventualno, kontrolira da baš, prečesto, ne rade budale od sebe.
I to je jedna od najgorih diskriminacija našeg vremena. Jer ne vjerujem da itko nestrpljivo križa dane do starosti na kalendaru. A ona neumoljivo dođe i nema načina da je se spriječi, ni odgodi. E pa stvarno je prilično nezavidna situacija da nešto što, bez iznimke i od pamtivijeka, čeka svakog čovjeka, odjednom postaje neka vrsta sramote. Nešto prema čemu ostatak svijeta osjeća nejasnu suosjećajnost, ali i malu iritaciju i podosta nelagode u slučaju kad se stara osoba počne ‘neprimjereno’ ponašati.
A gotovo je nemoguće da ne počne jer lista stvari neprimjerenih staroj osobi je kao rupa bez dna. Svaki je korak moguća greška. Kako se odijevaju, koje si boje dopuštaju, koliki dekolte, je li sve što visi dobro upakirano i zaklonjeno od pogleda. Odjednom im drap preostaje kao jedina otkačena varijanta. Sve je drugo neukusno. Neukusno je kad previše jedu, kad previše popiju, kad se preglasno smiju, kad se guraju tamo gdje im nije mjesto, a gotovo im nigdje nije mjesto. Kad su spori i kad ometaju kretanje mladima, kad ne razumiju tehnologiju, uopće, kad ne razumiju današnji svijet, kad im sobe smrde na starost, kad previše pričaju o sebi, kad previše pričaju o prošlosti, kad se previše razumiju u sadašnjost. Posve je neukusno ako još nisu sasvim odustali od seksa. Od romantike ne moraju odustati. Kad se stari ljudi zaljube, to je još ‘slatko’. Kao kad se zaljube mala djeca. Ali ,ako imaju takta, zadržat će se na držanju za ruke. Seks u tim godinama stvarno je nešto potpuno neprimjereno.
Zapravo je temeljno neukusno to što žele živjeti i što se nisu ‘dostojanstveno’ povukli iz života. Što nisu lijepo otišli u nekakve rezervate ili otplutali u nepoznato na santi leda kako nas ne bi sve podsjećali na činjenicu što nam slijedi. Da je ova suluda utrka s vremenom besmislena i da svaka umjetna sisa na kraju gubi bitku s gravitacijom.
Onda mi ljudi kažu, ali kako starci znaju biti užasni. Baš ono, nepodnošljivi. Nisu svi stari ljudi mudri i blagi. Nisu, naravno. Znaju biti nepodnošljivi, itekako. Ali nepodnošljivost nije ekskluzivno staračka osobina!
Ja u sebi na neki način osjećam staricu kojom ću jednog dana postati. Ako poživim. I ako me ne dokači neka bolest. Osjećam i da ću imati dobru zalihu iskustva i ponešto mudrosti. Već mi je s trideset godina jasno da je za neke stvari prekasno i slutim jezu tog saznanja kad vremena objektivno počinje nestajati i kad se neka, mnoga vrata zauvijek zatvore. I stvarno je perverzna ideja da svoje posljednje vrijeme na svijetu čovjek nema gdje provesti onako kako želi jer se stalno nekome mladjemu mora sklanjati s puta. Ako je baš jako vitalan, lucidan i duhovit, možda ga posere sreća da ga se tretira kao atrakciju. Što je isto prilično iritantno. Zašto bi to bila atrakcija? Razumijem, neke sposobnosti opadaju, mane se pogoršavaju i neke reakcije postaju motivirane starošću. Ali svakave budalaštine u mišljenju i djelovanju godinama budu motivirane mladošću, pa nikom ništa.
Neumorna misija produžavanja mladosti omogućila je današnjim ljudima dosad najduži životni vijek. Ulaganjem u sebe, u zdravlje, u tijelo i duh, doživotnom pretplatom na farmaceutsku industriju, stalnom, skupom brigom za sebe čovjek danas može doživjeti stotu. Do unedogled može skidati sa sebe višak kože i peglati znakove starenja. Samo što da radi sa sto godina duha u sebi?
Sto mislite, kad je pristojna dob da covjek napise svoju autobiografiju? I koje bi kriterije isti covjek trebao zadovoljavati da mu se dopusti da napise svoju autobiografiju. Kad kazem ‘dopusti’, ne mislim na sluzbenog cenzora jer ne zivimo u diktaturi. Ili barem ne u toj mjeri. Mislim na neku vrstu autofiltera ili autocenzure koja bi zauzdavala ego svaki put kad se otme kontroli. To je, naravno, nemoguce jer onaj tko takav cip posjeduje ne objavljuje svoju autobiografiju u nastavcima, po jedan za svakih pet minuta skandaloznog zivota. Zato moramo sutjeti i trpjeti dok nekako ne patentiraju decentnost i dobar ukus.
Cini mi se da trend autobiografija jos nije stigao u Hrvatsku, ali hoce, bez brige. Svi idiotski zapadni trendovi naposljetku stignu u Hrvatsku i tu se tako dobro prime da se pitaju sto su dosad radili bilo gdje drugdje.
Tako vas ceka jedna cijela poplava besmislenih memoara. Pisu ih suse svih uzrasta. Pjevacica Charlotte Churh, nekadasnje cudo od djeteta, objavila je vec drugu autobiografiju u 21. godini zivota. Prvu je objavila sa cetrnaest. David Gest, bivsi muz Lize Minelli, inteligentno se poigrao rijecima nazvavsi svoju biografiju ‘Simply the Gest’. Svaki drugi clan svakog boy benda i svaki drugi clan Big Borthera izdali su po knjigu ili dvije. Stanovita grupa Il Divo napisala je autobiografiju pod imenom ‘Nasa muzika, nas put, nase rijeci’ u kojoj objasnjavaju kako su njih cetvorica, za koje nikad nismo culi, upoznali pregrst drugih ljudi za koje nikad nismo culi i s kakvim su se onda problemima te grupe misterioznih ljudi suocavale i kako su ih rijesile.
Nakon sto ste pogledali filmove, odslusali hitove, odgledali sve varijante reality formata, pratili ples, pjevanje, kuhanje i klizanje sa zvijezdama, sad jos mozete citati i kako je to biti ‘oni’ kad se ugase svjetla pozornice. Naravno, nijednu od tih knjiga nisu napisali oni sami. Unajmili su pisce kojima ce diktirati dogodovstine, a oni ce ih, kako to vec pisci znaju, uobliciti u pitko stivo. Pitko, a potresno. Jer put svakog tv-voditelja i manekenke trnovit je i pun suza.
PO DRUGI PUT MEDJU NAMA
Iako trnovit i pun suza, mnogima to bude najljepse, a onda i najisplativije razdoblje u zivotu. Pa prije ili kasnije dodju na ideju da se ponovno okupe. Tako su comeback najavili nekadasnji ‘legendarni’ New Kids On The Block. Prvi veliki, planetarno popularni boy bend. Jesam, i ja sam im bila sklona. Imala sam dvanaest godina i o tome vise ne zelim pricati. To je, dakle, bilo prije skoro dva desetljeca. Ne zelim ih pljuvati, recu cu samo da ni tada, kad im je neodoljiva mladost bila najjaci as u rukavu, nisu bili bogznasto, onako objektivno. Sto li ce nam ponuditi sada, u svojim cetrdesetima s karijerama kao sto je – prodavac nekretnina? Mozda autobiografiju? Medjutim, fanovi i dalje postoje. Ispod vijesti o njihovom ponovnom okupljanju na jednom Internet portalu, fanovi su poslali svoje poruke.
‘Ne mogu vjerovati!!!’, ‘Ovo je najsretniji dan u mome zivotu’, ‘Cekam ovaj dan vec skoro dvadeset godina’. Postoje dakle neki moji vrsnjaci na ovoj planeti koji dvadeset godina cekaju da se ponovno okupe New Kids On the Block. A u tom slucaju mozda sam ishitreno nazvala sve one memoare besmislenima. Za nekoga tko tako bolno i postojano ceka, autobiografija jednog od clanova NKOTB-a dosla bi sigurno kao ozeblom sunce. Sto je nekome Arthur Miller i njegova biografija, to je nekom drugom David Beckham i njegova. Bar citaju, ako nista drugo. I ta vjestina hoce zakrzljati.
ZENSKA SNAGA
Nedavno su se ponovno okupile i Spice Girls, jos jedna ‘najveca planetarna senzacija’. Podilazi me jeza od planetarnih senzacija jer kao da sve funkcioniraju po najmanjem zajednickom nazivniku. Girl Power bio je njihov motto s kojim su se popele na sam vrh brda uspjeha. Poslije se taj Girl Power sveo na anoreksiju, anonimnost, tuzbe za dokazivanje ocinstva i, u svojoj nauspjesnijoj inkarnaciji, na brak s najpoznatijim svjetkim nogometasem. Posh i Becks, ne zaboravimo, oboje su izdali svoje autobiografije.
Deset godina kasnije, Spajsice su zene u ranim tridesetima, zrelije, ljepse, a poneka od njih i mocnija nego ikad. U moru publiciteta oko ponovnog okupljanja gostovala je u jednoj tv emisiji i Mel B, ona koja je nedavno rodila dijete Eddyju Murphyju koje one nije htio priznati, pa su vezu nastavili na sudu. I pita je voditelj, onako u zajebantskom, provokativnom tonu da objasni sto li je to, taj Girl Power. Na to ce ona, poluhistericna od adrenalina, kako se radi o zenskoj solidarnosti, razumijevanju i zenskom samopouzdanju. ‘To ne znaci’, kaze ona osvijesteno, ‘feminizam i mrznju prema muskarcima i te stvari.’ ‘Aha, da’, na to ce voditelj i krene na drugo pitanje. Znaci feminizam je i ove 2008. mrznja prema muskarcima i od toga se treba sto prije ograditi. Jer ako se slucajno pomisli da mrzimo muskarce, tu nam seksepil prestaje, a jednom kad njega nestane, od ‘girl power’ jasno, ni G ni P.
Malo kasnije se u emisiji postavilo i pitanje o Eddyju Murphyju. Buduci da ga jednoglasno ne volimo zbog ponasanja prema Mel B, voditelj je naveo publiku da isto tako jednoglasno vice pogrde na Eddyjev racun. Zatim je potaknuo i Mel da im se pridruzi. ‘Supcino’, vikala je ona iz petnih zila u kameru, ocu svoga djeteta. Ali to nije mrznja prema muskarcima.
PIAF
Film La Vie en Rose je biografija Edith Piaf. Jedne od najvecih i najtragicnijih. Ima jos i takvih biografija. Film zavrsava njenim zadnjim koncertom u Olympiji na kojem je prvi put izvela No, Je Ne Regrette Rien. Iz tih potresnih nekoliko minuta izvedbe izvire sva tragedija te zene i tog talenta preosjetljivog da podnese zivot. Sva krhkost i zilavost sitnog tijela i ogromnog glasa kao neka strasna paradigma ljudskog duha izbija iz tog koncertnog isjecka.
Steta da se, kad vec postoji taj snimak, to nekako ne iskoristi, da pridonese danasnjem vremenu, da se ne zaboravi. Reklama za tvrtku Specsavers, koja proizvodi naocale, prikazuje upravo taj dokumentarni isjecak, Edith Piaf pjeva svoju strasnu pjesmu, a ispod idu titlovi koji kazu : ‘Ne, ne zalim nista, ni dobro ni zlo. Ipak, ako zalim jednu stvar u svom zivotu , to je sto nisam otisla u Specsavers i dobila dva para naocala za cijenu jednog.’
Pukotina
Ovih je dana zalivena pukotina u podu foajea galerije Tate Modern. U ogromnoj dvorani Turbine Hall kolumbijska je umjetnica Doris Salcedo izbušila ili, kako oni to lijepo kažu, umetnula to svoje neobično djelo, pukotinu dugu 167 metara koja se proteže cijelom dužinom foajea. Počinje od sasvim uskog proreza u betonu da bi, na pojedinim dijelovima, dosegla i do metar dubine i dva tri pedlja širine. Zove se Shibboleth i simbolizira pukotine u društvu, točnije, nasljeđe kolonijalizma i rasizma na kojem su sagrađeni suvremeno zapadno društvo i njegovi klimavi temelji.
Koliko Shibboleth postiže to da se razmatra tema rasizma, to je pitanje za dužu i naporniju raspravu. Sigurno je samo to da ta gotovo interaktivna pukotina poziva da je preskačete i da je doista teško odoljeti porivu da u njene šire dijelove pokušate ugurati stopalo. Ja sam pokušala i to mi je pružilo neočekivano zadovoljstvo. I nisam si učinila ništa nažao, jer sam odrasla i oprezna i sasvim dovoljno inteligentna da se nosim s pukotinom u podu.
Nismo svi, međutim. Iako je pukotina poznata, najavljivana, komentirana i jasno označena upozorenjima i natpisima, petnaest se ljudi uspjelo ozlijediti u tih šest mjeseci, a jedna gospođa već u prva dva sata od otvorenja.
E sad, kako je to moguće? Je li to zato što su glupi, slijepi, rastreseni ili je to zato što živimo u društvu koje nas sa svih strana bombardira upozorenjima, mjerama sigurnosti i uputama i polako nas, ali sigurno, infantilizira i omamljuje sve dok više nećemo biti u stanju prijeći cestu bez glasa koji nam iz semafora odobrava kretanje. Više ne možeš ni korak napraviti,a da netko ne urla upozorenja.
Čitam raspravu o tome tko je odgovoran za ozljede i koga bi se moglo tužiti na povratku s aerodroma baš nakon što cijeli dan brojim te nove znakove nepovjerenja prema mojoj osnovnoj ljudskoj inteligenciji. Možda me put do Berlina i natrag u jednom danu učinio malo uberspannt, a i inače mi pada tolerancija. Ne može mozak više podnijeti tu količinu uputa koje dnevno mora proći, pogotovo ako krene na put.
Bilo da je to zbog straha od tužbi, ako nam se slučajno dogodi da izađemo na krivi izlaz i padnemo u provaliju, bilo da je zbog količine turista i nas pripadnika multikulturalnog društva koji ne znamo jasno čitati natpise ili je to zbog opće sumnje u temeljnu ljudsku sposobnost za opstanak, od prosječnog se putnika više uopće ne očekuje da uz pomoć strelica shvati kamo putuje. Također ga se, kao dio trenda sve manjeg direktnog kontakta, više ne ohrabruje da pita osoblje. Sad viču upute preko razglasa gotovo bez predaha. Iako, npr., piše da vlak za terminal 1 staje na prvoj stanici za izlaze 1 do 19, a na drugoj stanici za izlaze 20 do 26, iako to piše i u vlaku, iako je nacrtana i shema, ipak glas ponavlja istu stvar na četiri jezika, stalno ispočetka, tijekom cijelog trajanja vožnje. To je sve zbog naše sigurnosti. Naravno. Toliko smo osigurani sa svih strana da nam više uopće ne trebaju ni mozak ni slobodna volja. Samo se treba prepustiti glasu s razglasa. Ne pačati se s drugim ljudima, nikoga ništa ne pitati, ništa ne dovoditi u sumnju i sve će biti u redu. Kao dobra i poslušna mala djeca, hipnotizirana masa koju, umjesto mamine ruke, vodi nevidljivi glas.
Fantomska istraživanja
Ništa ne volim pročitati više od podatka koji je otkriven najnovijim istraživanjima.
‘Istraživanja su pokazala’ jedna je od najmutnijih i najčešćih novinskih fraza. Istraživanja svaki dan pokazuju nešto novo i, vrlo često, u direktnoj su suprotnosti s
istraživanjima prethodnog dana, mjeseca i godine. Svakoj se budalaštini lako može dodati malo legitimiteta ako joj samo prethodi to da su ‘istraživanja pokazala’. Pa se tako časkom život pretvori u međusobno poništavanje suprotnih efekata i konstantno očajničko preslagivanje navika. Zato bi bilo obzirno od novina i istraživača da nam lijepo daju na uvid neke dodatne informacije. Gdje je istraživanje provedeno, koliko ljudi je istraživalo i kakve su im kvalifikacije. Na kolikom su uzorku radili i jesu li uzorci bili ljudi, štakori ili lakmus papir. Koliko dugo su istraživali i jesu li rezultati trajni. I neka prestanu korisiti neobične postotke kako bi zvučali vjerodostojnije. 60% žena koje su primijetile razliku već nakon dva tjedna upotrebe određene kreme zvuči kao neka ovlaš brojka. 64% zvuči kao ozbiljna znanstveno potkovana brojka, dakle, taj trik neka također prestanu korisititi.
Jer, naime, prema novim istraživanjima, voda je štetna.
To što ste se godinama trudili da naviknete tijelo na dvije litre vode dnevno, to je bilo uzalud. Zabuna se pripisuje jednom starom izvještaju još iz daleke 1945. u kojem se, doduše, tvrdi da je tolika količina vode korisna, ali i to da se ona većim dijelom dnevno dobiva iz hrane.
Sve ono što smo smatrali da je dobro za pročišćavanje organizma, za održavanje linije, za čistiji ten, sve je to bilo krivo. Jedno drugo istraživanje je pokazalo da, ako se budite prije 7 i 20 ujutro, povećavate razinu stresa. A, ako spavate više od devet sati dnevno, šanse da ćete razviti Parkinsonovu bolest povećavaju vam se dvostruko. Prekjučer su objavili kako vitaminski dodaci ne da ne čine ono što im piše na naljepnici, nego su također, pogađate, štetni. Cigarete će vas ubiti, droga će vas ubiti, smog, ozonske rupe, kemikalije. Jedite organsko, jedite prirodno, izbjegavajte slatko, slano, masno, crveno meso, škrob, sunce, zračenje od mobitela, televizora, kompjutera. Ako često putujete povećava se mogućnost da vas otmu terorističke skupine ili da pokupite neku gadnu egzotičnu bolest kao što se dogodilo mužu moje prijateljice koji je s Balija u rani donio neki virus koji mu je, naknadno, nagrizao sve mišićno meso u tijelu i ozibljno ugrozio život.
Dakle, slušajte upute , posvetite život razumijevanju uputa i provest ćete ga mirno, nikome na putu i bezopasno, do duge, lijepe, bogate i zdrave starosti. Nakon koje ćete umrijeti, ali taj rezultat od 100% djeluje posve nategnuto. Još čekamo da objave nešto uvjerljivije.
Welcome home
Povratak u London nakon dužeg izbivanja ponekad teško pada. Kao povratak u mašinu. Pa onda male stvari ponekad mnogo znače. Kao ona dva Kurda što drže dućan iza ugla,a koji mi uvijek kad se pojavim nakon dugo vremena, s velikim osmijehom kažu: Welcome home, miss.
To je posebno ohrabrujuće jer se opire onoj neizgovorenoj kapitalističkoj maksimi da se ljubaznost plaća. Pa iako znamo da je ključni moto svakodnevnoga života ušteda, isto tako znamo da ćemo tek kad budemo bogati i kad više nećemo morati štedjeti konačno biti gospoda. Do tada, šuti, štedi i trpi. Kao, naprimjer, kad odlučite putovati Ryanairom u Pulu. Već u startu karta nije baš tako jeftina kao što ste očekivali, jer je Pula odjednom postala popularna destinacija. S pravom. U Puli i okolici čovjek može doživjeti najljepše trenutke u životu pa u tom smislu nije ni puno dati 200 funti za kartu.Ali, kako je vaš mozak dugotrajnim ispiranjem već usvojio činjenicu da se radi o jeftinoj avio kompaniji,mogli bi vam oni napIatiti i više i vi se ne biste bunili. Međutim, tek kreću dodatne ucjene i prevare.D odatni troškovi (ono što niste pročitali kad ste kupovali kartu). Biti putnikom više ne podrazumijeva nositi sa sobom kofer. Ako želite čekirati kofer, to sad morate platiti. Ili, ako je kofer veličine ručne prtljage možete ga ponijeti sa sobom u avion. Ali, naravno, ne možete. Jer u koferu, po svoj prilici, imate škarice, žilete i tekućinu koju ne smijete unijeti u avion. Sportska oprema, video- oprema, sve vrste dodatne opreme naplaćuju se posebno. Rečeni kofer smije težiti do petnaest kilograma. Svaki kilogram viška plaća se petnaest eura. Neka mi se javi jedna osoba koja je u stanju spakirati se za godišnnji odmor u manje od petnaest kila. A onda nek mi se javi pet osoba koje, kad kupuju kartu, pročitaju ono što piše najsitnijim slovima. Kao rezultat stotinjak ljudi kleči na podu pred šalterom panično prepakiravajući kofere dok minute neumoljivo otkucavaju. Strepnja i panika šire se kao magnetsko polje među još nečekiranim putnicima, tek im malo pažnju odvlači voajerski pogled na sastav nečije intime, dok proskribirani putnik, onaj sa devetnaest kila, na sjajnim aerodromskim pločicama vodi sa svojom partnericom suludi matematički dijalog, odvaguje u rukama peraje i boce kozmetike, pokušava u ručnu torbicu ugurati par tenisica i ozbiljno razmišlja o tome jesu li ove japanke ipak za baciti, tu na licu mjesta. Nitko se ne usudi buniti jer su svi čuli što je bilo s onim bezobraznikom maloprije,a koji je rekao da je to nedopustivo što rade i kako mogu tako ponižavati ljude i da on neće platiti, na što mu je gospodična za pultom rekla da se smiri jer će mu, u protivnom, uskratiti mogućnost letenja (?!). Tu smo odmah na tankom ledu, jer svi znamo da se povisivanje tona i napinjanje vratnih žila uči u kampu za terorističku obuku, tako da se svi odmah moramo ograditi od poludjelog čovjeka i lijepo dalje, u tišini, preslagivati svoje rasute kofere.
U avionu obično sjedim pored prolaza. Prednost je ta što ne moram preskakivati preko nepoznatih ljudi ako želim ustati ili ići na wc. Mana je ta što su mi koljena konstatno plavičasta od kolica koja me,tijekom leta, obavezno nekoliko puta udare. Ipak, lakše podnesem udarce u koljena nego udarce u inteligenciju. Kao kad se s razglasa javi mazni glas koji, kao da prodaje seksualne usluge, zavodljivo objavljuje: možete se osvježiti s našeg bara na kolicima. Kušajte svježe pripremljene gurmanske sendviče, gustu bogatu vruću čokoladu ili se osvježite uz izbor vrhunskih vina. U tom trenutku postaje doista neizdrživo šutjeti i ne povikati:’ Prestanite lagati. Evo, molim vas, je l možete barem ne lagati? Ne nudite izbor vrhunskih vina. Nudite prilično loša vina. Dakle, čemu besramna laž? Vruća čokolada i kava imaju okus tople smeđe vode, a sendviči bi bili gurmanski tek nekom odbjeglom robijašu koji ovim avionom putuje u slobodu. ‘
Nakon svega, poniženje zapečati nagradna igra. Kupite srećku da dobijete milijun eura i više nikad ne morate putovati Ryanairom. Nego biznis klasom neke fine kompanije u kojoj će vam se stjuardese, čak i ako ste nadrkani i bezobrazni, obraćati tonom kao da ste baš vi ta bogata kremasta čokolada koju bi rado posrkale.
Svakidašnje jadikovke
To je bila ta jedna nakon povratka u London poslije duljeg izbivanja. Ima još stvari koje me naglašeno nerviraju kad se vratim. Onaj susjed koji nam se nijednom u pet godina nije obratio. Jednom je prigodom uhvaćen u govoru kad je mojoj prijateljici iz Amerike usred noći pomogao otvoriti vrata i rekao: ‘Nadam se da ste imali bolju večer nego ja.’
Kad obučem japanke i kratke hlače i uđem u podzemnu dok bliješti vruće sunce, a kad izađem, tri stanice dalje, oblije me hladna kiša. I to što japanke zapravo uopće više ne mogu nositi jer se smog sa stopala skida jedino razrjeđivačem. Kiša kao takva. Makar je obično volim. Makar me nekoliko puta zaštitila što joj nikad neću zaboraviti.
Koliko ima olimpijskih sportova i postoji li aktivnost na svijetu koja ne bi mogla postati olimpijskom disciplinom? Zasšo komentatori imaju osjećaj da ćemo svi ugasiti televizore ako tri sekunde budu šutjeli? Način na koji sportaši govore, a novinari pitaju o stvarima koje se same po sebi podrazumijevaju ( poput: ‘na startu se nastojim koncentrirati’) kao da otkrivaju tajnu formulu. Olimpijada generalno, kao prijeteća poruka nove super sile i kao prilika da se svi licemjeri svijeta preseravaju o ljudskim pravima. Negativni izvještaji o gradonačelniku koji pružaju lažnu nadu da mu se klima stolica i to što nemam pravo glasa. Dvadeset i treći ubijeni tinejdžer ove godine.
Ukratko, sve me malo nervira. Stvarne sugrađane ovih dana vidim samo u onim preplanulim ljudima koji su bili negdje, doma, gdje im je sunce probudilo zaboravljene pigmente. Mogla bih ih od šuba izdvojiti. Te ljude koji se probijaju kišnim prepunim ulicama, a glave ima labavo lelujaju nad ramenima pune nekih maslina, obala, kaktusa. Nekog pijeska koji će uskoro otresti sa sebe. Na neki način. Kupujem mango u Marks and Spenceru, to me uvijek oraspoloži, izlazim na kišu, nosim svoj pijesak sa sobom i mislim na ljeto.
Naše more
‘Ja znam da svi tvrde da je njihvo more najljepše’, rekla sam nekoliko puta mom Strancu, ‘ali naše more je objektivno najljepše.’ Međutim, ne idemo često na naše more. Stranac nema tu naviku. Britanci su drugačiji. Uopće nemaju naviku godišnjih odmora na moru. Valjda zato što je njihovo more, objektivno, među najružnijima. Tj., da ne griješim dušu, ima u Velikoj Britaniji, a posebno u Škotskoj, prizora od kojih zastaje dah, ali za potrebe ove teme govorimo o morima za kupanje. Tu nisu jaki. Znači, kad idu na odmor, ne idu nužno na more. Idu na ‘putovanja’. Isto tako vole uzeti i godinu ‘off’ da putuju svijetom. Ta navada mi nikad nije sasvim sjela. Objašnjenja o upoznavanju drugih kultura i širenju vidika bila bi uvjerljiva samo kad ne bi živjeli u zemlji u kojoj već desetljećima pokazuju sistematsku nezainteresiranost za sve druge kulture koje im žive u istoj ulici. Ali to sad i nije tema.
Dakle, odmor je putovanje. Da se vidi nešto novo, po mogućnosti da je toplo i da je pomalo egzotično. Doduše, Stranac u tom smislu nije zahtjevan jer njemu je odmor i ležanje na sofi uz 700 kanala kablovske. Kad zahvati sofu, kao plijesan, mene uhvati tiha depresija jer nam život prolazi, a mi mu puštamo. Ponekad to okrenem na nacionalno pitanje, kao kakvi ste vi Britanci, ali, ruku na srce, ipak je svjetski prvak u ležanju pred televizorom moj vlastiti otac, a taj je najnašiji najšijenac u nas.
Uglavnom, ja sam za to da se ide na more kad god se pruži prilika. Naše more, ne mora biti ništa egzotično. Ali ako koncept ljetovanja kod nas niste usisali s majčinim mlijekom poslije je malo teže steći tu naviku, a ponekad ga je teško i dobro argumentirati.
Strancu npr., nije jasno zašto bi se svakog ljeta išlo u jedno te isto selo. Zašto su u tom selu nektarine pet puta skuplje nego na kopnu, zašto nema dobrih restorana, i zašto je u onom jednom dobrom skuplje nego u najboljem restoranu u centru Londona. I zašto moramo svaki dan na ručak i na večeru s ljudima koje sretnemo, koji su se eto baš obreli tu u selu, a u Zagrebu se nikad ne viđamo.
Tako da mi ponekad odemo na neka druga mora. Indijsko, koje je zanimljivo i genijalno, iako je samo more valovita močvara. Maldivsko, o kojem sam već pisala pa da se ne ponavljam. Ili grčko, koje je kao naše, samo je dalje.
Grčka
Manje više kao Hrvatska. More isto. Vegetacija kao na Braču. Arhitektura kao na Visu. Cijene prenapuhane. Uz cestu na Peloponezu peku se janjci na ražnju. Nije znao moj mili Stranac da ga čeka ista stvar. Jedino je hrana u malim, jeftinim tavernama malo bolja, to se mora priznati. I tako počne odmor.
U gradiću na otoku bez prometa. Ni motora, ni bicikala. Samo magarci. Bidni magarci. Nakon posjeta Grčkoj razvila sam veliku simpatiju i suosjećanje za magarce. Zaboravi čovjek odakle potječe ‘magareći život’. U Grčkoj sam promatrala magarce dugo i fascinirano, kao da će im taj moj suosjećajni pogled nekako olakšati magareću muku. Jer njih petnaestak stoji parkirano na rivi cijeli dan. Stoje tamo na zvizdanu, ni daška vjetra, ni krošnje, ni tende, ni suncobran neki da im stave. . Jednom tjedno zapadne ih rijetka sreća da stignu materijali npr., za gradnju neke kuće, pa onda na magarce natovare drvene daske i pločice i ajd u brdo. Tko bi se čudio da ponekad stanu i ne daju se natjerati u pokret. Taj sitni revolt, sitna satisfakcija. Većinu vremena oni su ipak najtužnije životinje. S potpuno rezigniranim, bezvoljnim izrazom na licu.
Čekaju da ih zajaši neki nesretni turist koji će se onda ozaren klatiti u sedlu kroz uske uličice, jedan krug po centru, pa natrag na rivu. Ili da se naprosto fotografiraju s njima. Čula sam jednog Amerikanca čija se žena usplahireno zaletila k magarcima s
fotoaparatom kako, brišući kipuće sunce sa ćele, nervozno podvikuje: Je l možemo napraviti bar jednu fotku bez jebenog magarca?
Kruh i putar
I stil života sličan kao kod nas. Tj. bar za nas, turiste. Naravno, ne i za lokalno stanovništvo. Ili magarce. Nakon doručka na plažu. Na plaži cijeli dan. Onda natrag doma. Tuširanje. Oblačenje, pa ovisno o generaciji. Ili kompletan make up, štikle, minice, nakit, pa gore dolje po rivi, pazeći da se na kaldrmi ne strga gležanj. Onda oko ponoći, duboko u grotlo nekog kafića s glasnom muzikom. Ili za nas, malo starije, nula šminke, široka haljina da pirka na vjetru, japanke ili bose noge i večera. I tako iz dana u dan.
Za doručkom, kao sav normalan svijet, pravim sendviče za plažu. Moj Stranac se zgraža. Pokušavam mu objasniti da na plaži čovjek ogladni, a nema ništa slađe od malo odstajalog kruha i putra. On kaže, to je krađa. A i malo je jadno. Ja kažem, nije. Mi za doručak jedemo samo voće. Svi drugi jednu ogromne količine najrazličitije hrane. Ovo je samo odgoda doručka. On kaže, odgoda doručka zove se ručak. A ručat ćemo u restoranu na plaži. Neće ovdje biti restorana na plaži, kažem ja. Kako ne bi bilo, ne vjeruje mi on. Ja šutim i mudro mažem putar na kruh.
Kasnije, dok jedem svoj ukusni kruh i putar i pijem kavu koju sam također prelila iz šalice u bočicu, kao što se radi kad se ide na plažu, Stranac jede sendvič sumnjivog porijekla kupljen na klimavom štandu, jedinom ugostiteljskom objektu na plaži.
Plaža je stjenovito šljunčana. Kao naše plaže. Meni dobro. More je mirno i bistro i ima se otkud skočiti na glavu. To je sve što ja tražim od plaže. Stranac voli pijesak, voli da se može ući lagano, a ne da ti trebaju gumene šlape. Gumene šlape jesu praktične, ali ugled se poslije ne da pokrpati. On voli kilometre pijeska, ležaljke i suncobrane, ronjenje, surfanje, kajakarenje, restorane, barove. Ovo ležanje na ručniku na komadu kamena, ulaženje u more po kamenju ko po žeravici, pa opet ležanje… malo mu je dosadno. Ja se čudim. Pa nego što da je dosadno. Al’ šutiš i trpiš. Na odmoru smo. Uživamo. I tako iz dana u dan. Okrećemo se kao suncokreti za suncem cijele dane i navečer se mažemo sinopenom. I, kao što to obično biva, polako se opuštamo i počinjemo cijeniti dosadu. Zadnji dan Stranac zaključuje da mu je sad taman dosta i da se veseli povratku. Ja zaključujem da bih ovdje mogla imati kuću i dolaziti stalno.
Nekoliko dana kasnije, u Londonu, mislim da bih ipak možda radije prvo imala kuću u Londonu. A Stranac govori, gledajući nježno moju ogrlicu iz Grčke, kako nam je bilo divno, kad li ćemo opet natrag…
Gledam četvrtu reklamu za osiguravajuće društvo unutar jednoga petominutnog televizijskog pp-a. Sa čežnjom se sjećam vremena kad su tv reklame odavale dojam da se svijet sastoji samo od higijenskih uložaka i orbit žvaka. Sve što vam je bilo potrebno za uspješan i sretan život su novi, još malo tanji ulošci, po mogućnosti s gel jezgrom i žvake od kojih se ledi dah.
To je stvar nevine prošlosti. Sada živimo u sezoni osiguranja. Zapadne zemlje i silna Amerika osiguravaju danas i gaće na štapu. Za sve što posjedujete ili kanite posjedovati, pa naravno i za život, postoji moguće osiguranje. Osiguranje za mobitel, za slučaj da ga ispustite na zemlju ili vam padne u wc. Naravno, tijekom nekoliko mjeseci već ste na osigranje potrošili više no što je mobitel u startu stajao pa vam je jedina logična opcija upravo ta da mobitel bacite u zahod. Možete kupiti, naprimjer, i vjenčano osiguranje. U slučaju da se nešto dogodi na dan vjenčanja, poput elementarne nepogode ili ako vas partner/ica ostavi na dan vjenčanja, osiguranje će vam pokriti barem dio gubitka. S tim elementarnim nepogodama je posebno nezgodno. Tu valjda nitko ne čita ono napisano sitnim slovima na ugovoru jer nitko valjda ipak ne očekuje da će mu kuću otpuhati uragan. Pa onda kad kuću otpuše uragan poput Katrine, onda se čudom čude kad im kompanija, kojoj su godinama uredno plaćali osiguranje, dođe na lice mjesta i zaključi da kuća zapravo nije uništena uraganom nego poplavom. Poplavu jest uzrokovao uragan, ali, teoretski, šteta proizlazi od poplave, a protiv poplave se niste osigurali. Pa se sad jebite. I drugi put budite malo temeljitiji.
Deset raznih kompanija nudi vam uvjerljivo najjeftinije osiguranje za auto, a onda novih deset uslugu pretraživanja tržišta i pronalaženja upravo najjeftinijeg osiguranja za vaš auto. Jedna starija glumica, ugodnoga glasa i plave kose, diskretno se odmara u naslonjaču pred kaminom u kojem tinja vatrica i govori vam da se i u smrti možete brinuti za vaše voljene i najbliže, ako uzmete policu osiguranja. Da ne spominjemo da će vas, možda, ovo malo vremena što vam je ostalo malo više i voljeti.
Milijun kompanija vam tijekom pp-a nudi svoje pravne usluge u slučaju da ste se okliznuli, slomili nogu, ozlijedili se na neki način, a nije vam sinulo da biste mogli nekoga tužiti i dobiti osiguranje ili odštetu. Kao osoba koja je opekla jezik na vrućoj kavi pa je tužila McDonalds. Ili osoba koju je ugrizao labud pa je tužila upravu parka.
Ako vam se nešto dogodi, bilo što, postoji kompanija koja će vam naplatiti da od nekoga drugoga, tko vama ni ne pada na pamet, izvučete novac. A nešto će vam se, prije ili kasnije, sigurno dogoditi, nemoguće je da vam se ne dogodi, pa je ipak najbolje preventivno kupiti osiguranje. Osiguranje se toplo, pa onda čvrsto, pa na kraju crvenim slovima preporuča do te mjere da vam se čini kako odbijati ga, tako sistematski, svaki dan nije ništa drugo doli izazivanje sudbine. Kad bi se svijet morao opisati jednom riječju, ta bi morala biti ‘prijeteći’,a ako imate i malo soli u glavi, i portiv toga se morate osigurati.
Dobrotvorci
A ako ste se i uspjeli oduprijeti stalnoj navali osiguravajućih društava, da vas vidim kako ćete se oduprijeti dobrotvornim ustanovama.
One kad počnu!Tužnim glasom, uz tužnu muziku, tužnim kadrovima, pričam tužnu priču. Ako to nije pleonazam, ne znam što je. Sponzorstvo od tri funte mjesečno pomoći će malenom djetetu u Africi da preživi, dapače, da živi pristojno. Bez te tri
funte će umrijeti budući da je samo za vrijeme trajanja ove reklame umrlo nekoliko tisuća djece. Pa onda tako desetak puta dnevno.
‘Pomozite dječjoj bolnici’, dječji glas priča o dječjim bolestima, dajte tri funte mjesečeno za gradnju škole, opet u Africi, za cjepiva da se spase djeca cijelog svijeta, za istražvanja raznih bolesti i pronalaženja lijekova jer možda baš vi ili neko vama blizak oboli, pa tko će onda spavati bez grižnje savjesti.
A da radije to vrijeme i novac što su potrošili na te spotove ulože u neki konkretan politički pritisak, naprimjer na neke od tih afričkih režima ili, recimo, protiv Busha. Da se manje troši na vojno naoružanje, a više na pronalaženje novih lijekova, i to ne onih što održavaju pacijenta u malo boljem, ali i dalje bolesnom stanju, nego onih koji će ih doista i izliječiti.
Ili u neku drugu vrstu političkog aktivizma. Da ne bacaju novac u rupu bez dna. Nakon što su porezni obveznici već platili da se neka mala daleka zemlja razvali, sad još nek daju u dobrotvorne svrhe kako bi se ukopala pumpa u pijesak i kako bi neka mala djeca imala čistu vodu. Da bi mogla narasti velika i ukrcati se u gumeni čamac ili se prihvatiti za mrežu za tune i upustiti u višednevnu plovidbu otvorenim morem kako bi, ako prežive, dobila status izbjeglica negdje na jugu Europe.
Oduprem se svemu tome, ugasim televizor, odem van i onda me, tamo u centru moga kvarta gdje su banke, pošta i dućani, dočekaju misionari. Koji vrebaju s formularima, iskaču pred ljude, prepriječe im put i prisiljavaju na suradnju. Isto ono s televizije, samo uživo. Jasno, još je teže odbiti nekog licem u lice i reći – baš me briga za hendikepiranu djecu, baš me briga za sve nepravde svijeta, ja sam samo krenula po kruh. Znam, znam, kamo sreće da i u Sudanu samo tako mogu krenuti po kruh… Bude ih na cijelom tom potezu, ponekad i desetak, iz raznih organizacija kojima je zapravo opis radnog mjesta da u prolaznicima izazivaju grižnju savjesti i tako ih prisile da daju svoj potpis i broj kreditne kartice za općeljudsko dobro.
Ja dajem za Amnesty International i za sirote pse jer smatram da oni baš nikome ništa nisu skrivili, dajem odjeću u Cancer research (istraživanje raka), prije nekoliko godina smo pokleknuli pred jednom takvom navalom pa sad, negdje Nepalom, luta naša posvojena tigrica. Potpisujem peticije protiv eksperimenata na životinjama, ustvari, potpisujem relativno velik broj peticija, dajem i prosjacima, iako sam ambivalentna prema toj navadi i prilično često pišem o svim tim stvarima. I baš da me stalno zapljuskuju s televizije reklame o nesretnoj djeci kad samo želim odgledati epizodu Svi vole Raymonda i da se, uporno, svaki dan vraćam iz dućana s neugodnim osjećajem da ni danas nisam spasila Afriku – ma, pustite me, ljudi, na miru.
Sve se to zapravo dogodi preko noći, takav je barem osjećaj. Otkad postane seksualno aktivna i tijekom svih svojih dvadesetih prosječna mlada žena strahuje od trudnoće kao od crnog vraga. Onda prijeđe tridesetu i odjednom počne strahovati da nikad neće zatrudnjeti. Jer ako dosad nije zatrudnjela, ono, kao slučajno, a,ruku na srce, čak se i najopreznijima i zdravstveno osvještenima, pa i hipohondričnima ponekad zalomi opasna noć, odjednom se u glavi počinje gnijezditi crv sumnje da to nije zato što je imala ludu sreću, nego zato što je neplodna ili spada u neku od podvrsta- ‘slabije plodna’, ‘poluplodna’ ili ‘to će ići malo teže’…
Radi se o dvostruko ironičnom obratu. Sad kad se konačno osjeća gotovo spremnom za dijete (deset godina kasnije nego prosječna žena u povijesti čovječanstva), sad ne može. Jer dok se ona spremala da bude sposobna, financijski koliko toliko likvidna, psihički sazrela, mudra i puna životnog iskustva, što će je sve, vjerojatno, učiniti superiornijim roditeljem nego da je zatrudnjela s onim Krešom iz 4.c ili nekim tipom iz Đure na drugoj godini faksa, dotle je njezino tijelo, a da joj to nije reklo, odbrojilo svoje plodne dane i zatvorilo pipu. Još kad se sjeti svih onih raznih slučajeva iz dijapazona seksualno aktivne mlade žene – histeričnih iščekivanja s testom u jednoj i čašicom urina u drugoj ruci, noćnih odlazaka u dežurnu apoteku po antibebi pilule koje je trebala piti na vrijeme, a ne sad na šake kako bi, kao pod čokom, izazvala menstruaciju (nemojte ovo pokušavati kod kuće ako nemate pri ruci stručnu osobu ili ako ta stručna osoba nije odgovorna za situaciju u kojoj ste se našli, što je istodobno i najbolji i najgori scenarij). Kad se sjeti onoga strahovanja od abortusa, kako će reći mami, zbogom fakultet, zbogom blistava budućnost, itd.. Kad se svega toga sjete žene dok gutaju koktele lijekova za pospješivanje svojih uspavanih hormonalnih procesa, stvarno mogu misliti da je život prilično nepravedan.
Pa da, nepravedan. Jer se od urbane mlade žene danas očekuje da uči, obrazuje se i zaposli. Profesija je bitan dio ‘samoodređenja’. Službeno se ne očekuje da što ranije postane seksualno aktivna, ali je pritisak okoline prilično jak. Što ranije počneš to si više cool. Pet minuta, naravno. Dok ne postaneš kurva.
U dvadesetima se ta mlada žena kojoj je cijeli svijet na raspolaganju i sve ju čeka, genijalan život, uzbuđenja, putovanja, romanse, novac, itd., odjednom nađe na tržištu, u trci u kojoj nema trake za rodilje. Pogotovo u ovom gradu u kojem ja živim, ‘uspjeh’ je postao idejom sreće onako kako je to, pretpostavljam, nekad bila obitelj. Uspjeh ne isključuje obitelj, samo ju odgađa. Jer djeca su kao utezi oko nogu uspjeha, a kad se uspjeh jednom ostvari, uvjeti za djecu bit će mnogo,mnogo bolji.
Ustvari, kapitalizmu treba jedra, mlada i aktivna radna snaga. Zato je osmišljen čitav ovaj životni stil u kojem ljudi rade sada, dok imaju svu snagu ovoga svijeta, rade predano, marljivo, efikasno, brzo, nezaustavljivo, bez predaha, kako bi jednoga dana, u budućnosti, uživali. Ne piju nikad ni čašu vina uz ručak jer je to neozbiljno. Napiju se petkom, k’o guzice, ali onda se dva dana mogu oporavljati. Ako koriste droge, više ne koriste psihodelične koje otvaraju svijest i paralelnu realnost. Sad šmrču kokain koji ih čini budnima, samopouzdanima i efikasnijima. Malo bolji, brži, oni koji mogu još više raditi. I sa svih su strana osigurani. Imaju osiguranje za sve što posjeduju pa i za život.
U srednjim i kasnim tridesetima produktivnost već počinje opadati, novi mladi cupkaju u hodniku i, taman kad pomislite da je to faza u kojoj je okej imati djecu, već ste u fazi u kojoj je čudno što nemate djecu. Oko trideset pete, četrdesete, nemanje djece postaje ekscentričnost, postaje opisni
pridjev. Nemati djecu uopće, nije prihvatljivo. Imati djecu u plodnoj, a dovoljno zreloj dobi nije neprihvatljivo, ali se baš i ne preporuča. Jedino je prihvatljivo da tinejđerke iz radničke klase imaju djecu sa 15 godina. To je zabrinjavajuće, ali prihvatljivo, jer djeca su blagoslov.
Pa tako silne klinke u roza trenirkama, s golim pupkovima, s pljugom u jednoj, a lizaljkom u drugoj ruci, guraju kvartom kolica s vrištećim bebama jer im nitko nije objasnio da kondomi ne služe tome da se pune vodom i bacaju s trećeg kata na prolaznike. Njima život, po svoj prilici, i neće biti genijalan.
Dotle zrele, situirane mlade žene obilaze sve stručnjake ovoga svijeta, gutaju tablete, propuhuju jajnike, jedu ribu, grahorice, cjelovito zrnje, rastežu sluz, mjere temperaturu, čuvaju se zračenja, dima, stresa, kaju se zbog svake cigarete, kave, koktela i bakterije koje su ikad pokupile, ma koliko to u tom trenutku vrijedilo, i život im je na stand byu.
U mojoj tridesetogodišnjoj glavi djeca su uglavnom preslatka i tuđa. Pa iako uopće još ne pokušavam ostati u drugom stanju, ipak već preliminarno razmišljam o svim benefitima nemanja djece, strepim od mogućnosti da ću se udaljiti od prijateljica koje će imati djecu, ponekad malo pokvareno mislim da možda i neka od njih neće imati djecu i da ćemo još, na kraju, završiti kao one žene iz Absolutely Fabulousa. Dvije žive hodajuće sredovječne društvene subverzije. Bit će i tu nekih čari. Sve dok nam se, u 52., ne zalomi trudnoća.
Sad me stalno pitaju zašto se knjiga mojih kolumni zove Odbrojavanje. I začude se kad čuju zašto. Što se to odbrojava. Dani. Vrijeme. Do kraja svijeta, vjerovali ili ne. Zvuči vam to kao da sam neka sektašica? Nisam, stvarno. Ne vjerujem u sudnji dan i nećete me zateći kako dijelim letke na ulici, a ni na vrata vam s njima neću dolaziti, uopće nema nikakvih letaka. Ja to tako privatno mislim. Samozatajno. Sve ovo o čemu tu pišem nekako je, čini mi se, dio fenomenologije tog procesa koji živimo. Zato nikad prije nisam ni pričala o tome u ove četiri godine koliko se igram na ovoj stranici, a nisam zapravo ni kanila. Ali sad me zateklo to s naslovom knjige, pa moram.
Ima već deset godina od moje prve drame u kojoj sam nešto spominjala apokalipsu. Tada se o klimatskim poremećajima govorilo stidljivo, a ne mogu se sjetiti je li mi pojam ‘održivog razvoja’ uopće bio poznat. Pa ipak, vrijeme je već onda bilo poludjelo, godišnja doba su se poremetila, ovo naše malo urušeno društvo glavinjalo je kao pijano i ja sam nešto pisala o tome kako apokalipsa dolazi. Tada je to bilo dosta duhovito, ali već me i tada iskreno čudilo što me ljudi gledaju kao luđakinju kad shvate da se ja to zapravo ne šalim.
Ne znam sad treba li razjašnjavati, možda za one koji prvi put čitaju ovu kolumnu, ne znam datum kad će se dogoditi, ne gradim bunker u zemlji i ne očekujem četiri jahača na horizontu. Nego sam naprosto mislila da se troši ova civilizacija i da joj istječe rok.
A od tada se sve pogoršalo.
Profit je apsolutni Bog 21.stoljeća. I tu Boga nema, da tako kažem.
Novcem koji nemamo kupujemo stvari koje ne trebamo, a da bismo mi živjeli u jeftinom izobilju čitavi kontinenti robuju plaćama od nekoliko centi za beskonačan radni dan. I dok tako izrabljujemo daleke zemlje, njihove izbjeglice zapljuskuju europske obale svojim malenim čamcima i ‘prijete da unište naš način života’. Pa ih onda, kad možemo, šaljemo natrag u zemlje gdje će ih za jaja objesiti njihovi diktatori koje toleriramo jer smo s njima u dilu oko dijamanata, fosilnih goriva i još sto čuda pomoću kojih, naprimjer, rade naši mobiteli. Oni koje mijenjamo svakih nekoliko mjeseci jer nam stvarno, stvarno trebaju novi. Ili nafte. Koju ćemo mi s bogate hemisfere prvom prilikom otpustiti u ozon i uskoro otopiti polarne kape i svi ćemo se utopiti. Pa ćemo, držeći se grčevito za neku granu, vapiti zašto nismo barem sačuvali one čamce kad smo crne poslali natrag avionom.
I bit će tu neke lijepe ljudske solidarnosti, mislim, djelomične. Ovi iz velikih svjetskih korporacija, Internacionalnog monetarnog fonda, Svjetske banke i ostali koji su sve zakuhali ionako će lebdjeti iznad atmosfere na putu za Mars. Ono malo vozilo koje tamo traži uvjete za život, ne mislite valjda da ih traži zbog nas.
To je malo pojednostavljeno, ali nije daleko od istine. Ako ćemo o ekonomsko-klimatskoj apokalipsi. Ima tu malo i moralne, a estetsku još nisam ni načela.
Ali držimo se zasad klimatske, jer ta je ipak najprisutnija i za nju ima najviše dokaza.
Ja vjerujem Al Goreu. Skeptik u sve treba sumnjati, a ja kao skeptik prvo odmah sumnjam u teorije zavjere pa tako i u onu da su se svi znanstvenici svijeta urotili da nas napune panikom kako planeta propada, a da bi sabotirala svjetsku industriju laka za kosu. Dobro, stradali bi i naftaši. I sad se tu pojavljuje nekoliko suludih scenarija te ideje.
Kao prvo, uza sve dokaze i sve prognoze o tome da će ova planeta zapravo implodirati i to u jako skoroj budućnosti (dakle ja sam se malo zeznula u onim svojim ranim predviđanjima jer, da citiram samu sebe, rekla sam ‘Nećemo mi to doživjeti’) kažu Alovi znanstvenici da hoćemo. Ima da nas nema u roku jako brzo. To se zna, rekla bi moja teta, sasvim pouzdano. Usprkos tome, jedini način da se uništavače planete ohrabri da učine i koju dobru za nju je pakleni Goreov plan po kojem održivi razvoj samo što nije postao jako profitabilan i po kojem će se ulaganje u dobru energiju vrlo brzo isplatiti više nego ulaganje u lošu. Dakle, tzv. ‘spin’. Ima li perverznije ideje od te da ćemo spasiti planetu jedino ako njezine destruktore, iz hrama svevišnjeg profita, uvjerimo da će više zaraditi spašavajući je nego ovim dosadašnjim potkopavanjem?
A iz toga slijedi jedna druga, zasad još u povojima, ali prilično alarmantna ideja.
Zamislite ovaj svijet u kojem se zarada vrti oko njegova očuvanja.
Doviđenja svim lijepim porocima, zbogom užitku.
Hedonisti bi gorjeli na lomačama pored svakog autoputa. Ustvari, vjerojatno bi ih do smrti šibala energija vjetra ili pržila solarna.
Seks bi nam iskorijenili, razmnožavali bismo se sterilnim umjetnim putem. Pušenje cigareta – zatvor, droge – doživotna robija, a kurca – smrtna kazna.
New age bi se razmahao po parlamentima, svi bismo morali nositi halje, zbogom divni umjetni materijali koje ne treba peglati.
Doba zdravlja i čistoće, što neminovno povlači i pitanje morala, a tu smo onda odmah na teritoriju već nekog terora, bilo bi doba u kojem bi planeta možda fizički opstala, ali svatko normalan bi se morao ubiti.
Kako god okreneš nagrabusili smo. Možda nam još slijedi opstanak, ali za preporod šanse su male.
Ovih je dana Ujedinjeno Kraljevstvo zabrinuto nad sudbinom jednoga svog kraljevskog potomka i njegove vojne karijere. Princ Harry ide u Irak.
Nije Harry tolika zvijezda kao stariji brat William. Normalno da nije. Nije baš zgodan kao William koji je vrlo nalik svojoj pokojnoj mami. Harry joj nije nalik. Na sreću nije nalik ni tati Charlesu. Ali, nažalost, jako je nalik jednom maminom prijatelju, gospodinu Hewittu.
Ne sumnjam u to da je danas teško biti princ i nositi se već sa samom idejom tog besmisla. Doduše, oni to vjerojatno ne vide tako. Ali sigurno nije lako živjeti u toj uštirkanoj obitelji i podnositi paparace koji, nakon što su pomogli da im se dokrajči mama, sad istom strašću napadaju prinčeve. Više Williama, doduše, koji je fotogeničniji, ide maminim stopama po bolnicama i dobrotvornim ustanovama i u ozbiljnoj je vezi s jednom također relativno fotogeničnom mladom ženom.
Harry se dosad nije po mnogočemu izdvajao. Najviše ga pamtimo po ‘onom’ maskenbalu prije nekoliko godina. Već je tada pokazao sklonost uniformi, ali, nažalost, fašističkoj. Znamo svi da kraljevska palača nije pupak mudrosti, ali ponekad se čovjek stvarno zapita kako su preživjeli do dana današnjega. Kad se Harry spremio za izlazak i krenuo pozdravljati te večeri: Doviđenja, kraljice bako djede prinče, doviđenja tata prinče, brate prinče, doviđenja savjetnici, pomoćnici, batleri, sobarice i ini, kako to da nikome nije palo na pamet da ga pita: ‘Harry, sine, kamo si krenuo s tom svastikom na rukavu?’
Nego su se to poslije danima pitale sve novine na svijetu.
Pa kad si tako poznat po gafu, kad si princ, ali tek treći po redu za tron, kad si manje fotogeničan i sličniji maminom prijatelju nego tati, moraš rano donijeti neke ozbiljne odluke.
Tako je Harry odlučio biti drugačiji i profesionalno se posvetiti vojsci. Kraljevska si je obitelj oduvijek bila dobra s vojskom, ali, ruku na srce, već je neko vrijeme ta veza onako, malo paušalna – tu i tamo neko ceremonijalno salutiranje i sukanje sablji i to je to. Zadnji je, za ozbiljno, princ Andrew letio helikopterom iznad Falklandskog otočja ’82..
Kako je Harry završio obuku kao drugi poručnik, zapovjednik jedinice od dvanaest vojnika koja ima služiti u nekakvom lakom terenskom vozilu (ispričavam se zbog nemušte terminologije, ta mi nije jača strana), sad kad ta njegova jedinica treba krenuti put Iraka, sad su se svi postavili na stražnje noge oko pitanja treba li Harry ići s njima ili ne treba.
Budući da kraljevi, a onda i njihovi nasljednici predsjednici, već dugo ne obavljaju svoju tradicionalnu ulogu da predvode vojsku na bojnom polju, tako ni Harry ne bi baš morao ići i, možda, poginuti. Treći po redu za prijestolje. Kraljičin unuk. Naposljetku, nijedan član vlade nije poslao svog sina ni unuka. S druge strane, prinčevo prisustvo na frontu moglo bi dodatno ugroziti druge vojnike. Bio bi ekstra zanimljiva meta, a i osiguravanje njegove sigurnosti
moglo bi skrenuti pažnju drugih vojnika s primarnih dužnosti, tj. ubijanja neprijatelja. S treće strane, Harry je navalio da ide. On ne može ostati kod kuće dok njegovi ljudi idu u borbu. On osjeća odgovornost i lojalnost prema drugovima i želi ih predvoditi na bojnom polju. On je spreman.
Jedni tvrde, vojnici su profesionalci, neće ih to dekoncentrirati. Drugi tvrde, vojnici su klinci, ugrozit će ih. Treći tvrde, Harryjevim odlaskom u rat kraljevska će se obitelj svrstati uz bok mnogim britanskim obiteljima koje strepe za sudbinu svojih sinova u Iraku. Kraljica će biti ista kao i svaka druga baka koja se nada sretnom ishodu. To je dobro za moral zemlje i monarhije.
Da. Ako izuzmemo činjenicu da baš u ovoj konkretnoj situaciji moralu ni zemlje ni monarhije više nema spasa.
Ako čovjek živi u nekoj američkoj zabiti cijeli život, s orlom iznad peći i zastavom na trijemu, ako ništa ne čita i ništa ne uči, ako je izložen samo lokalnim američkim vijestima, siromašan i zatočen u tom siromaštvu, ako cijeli život skuplja bijes koji ne zna ni artikulirati, onda još možda mogu shvatiti da taj čovjek ode u Irak i jedva čeka da se baci u borbu i ubija muslimane koji prijete da mu ugroze njegov američki san.
Ali, ako je čovjek europski princ, ako mu je majka posvetila život miru i uklanjanju ratnih posljedica, ako čita novine, gleda televiziju, putuje tu i tamo i sreće neke ljude koji razmišljaju, ako živi u multikulturnom Londonu i ako je prestolonasljednik jedne monarhije čiji su podanici svih vjera, onda bi, možda, logičniji izbor bio da sa svoje 23 godine prozbori koju protiv rata, a ne da nestrpljivo cupka u mjestu i brusi sablju.
Kao što bi bilo ohrabrujuće da barem nekome od navedenih: bake, djeda, tate, brata, suradnika, pomoćnika, savjetnika padne na pamet da kaže: ‘Sine Harry ne idi u rat. Već se ova naša vlada kojoj mi samo ceremonijalno odobravamo mandat jedva pere od te sramote. Ostat će ljaga i na ovoj zemlji i na ovoj dinastiji – slagali smo narodu da opravdamo što se idemo zaratiti, nije nam mjesto tamo, nemamo tamo što raditi.Ubijamo na tuđem tlu. Svijet je gore mjesto otkad smo navalili na tu zemlju. Jebeš naftu, sine Harry, grijat ćemo se na struju. Ne idi u rat. Pamtit će te po boljem jednog dana.’
Al’ od sto glasa, glasa čuti nije.
Gospođica Mrgud, tako joj tepa njezin odabranik, nije bila na odmoru dvije godine. Ne na pravom. Kao ni njezin odbranik gospodin Stranac. Upoznajmo ljepote Hrvatske prošle godine, pokazalo se kao prenaporno iskustvo da bi ga se obilježilo terminom odmor.
Izbor je ove godine pao na Maldive, jer, tamo ničeg nema. Nema se što raditi. Divno. Samo pijesak, sunce, more, oni i hrpa knjiga. Apsolutno ne dolazi u obzir nikakvo mjesto na kojem ima piramida, muzeja, hramova ili bilo čega što bi moglo fizički i psihički iscrpljivati.
Kao i većina posjetitelja na otok su dobauljali polunesvjesni, ošamućeni vrućinom, nespavanjem, bolovima u vratu, križima i ušima, želucu i crijevima. Prošetali su otokom i shvatili da ga se prođe za petnaest minuta. Kako slatko.
Cijeli je otok zapravo taj jedan hotel pa čovjeku ne treba ni torbica, ni novčanik, samo ide okolo i potpisuje na sobu. Kako praktično.
Blizu njihova divnog bungalova, s pogledom za zalaznu stranu sunca, je otočki Spa. Kako fantastično. To je raj na zemlji i tu se nema što dodati!
Navečer, kad su već bili sasvim ludi od umora, pali su jet lagu u šake i, što god da su pokušali, neće san na oči. Ni uz pomoć pola tablete za spavanje. Tako neispavanu, gospođicu Mrgud je odmah sutradan iznervirala vrućina. Sunce sjedne na glavu kao betonska kapa, bijeli pijesak prži tabane. Jest da se u moru čovjek može malo rashladiti, ali more se sastoji od kilometara plićaka do koljena, nakon kojega počinje otvoreno more divljih struja u kojem se ne preporuča plivanje. A, osim toga, treba po zvizdanu pregaziti sve te kilometre plićaka. Parovi krenu, pa šetaju. Pogotovo Japanci. Kao sijamski blizanci, mora da su tek koji mjesec u vezi. Drže se za ruke i šetaju kroz plićak. Nijedan par nema ambiciju doći do dubine za plivanje. ‘Ovo je kao neki test izdržljivosti u limbu. Sve je oko nas prekrasno i savršeno, a mi ipak u beskonačnost vučemo noge kroz plićak i nikako da dođemo do cilja’, mrmlja gospođica Mrgud marširajući kroz vodu kao da ima kamo stići. ‘Pozitivna kao i uvijek’, kaže Stranac koji zaostaje u pjeni njenih koraka.
Treći dan je konačno uhvati napad panike. Opet ne može zaspati. Već satima osluškuje tišinu. Već oko 10 svi se parovi povuku u svoje bungalove kao da
vlada policijski sat. Otok je sasvim tih i mračan i njoj se konačno vrati ona podmukla misao – za 15 minuta prijeđe se cijeli otok. ‘Zatočena sam na maloj kapljici pijeska usred Indijskog oceana koju je već jednom potopio veliki val, a, uostalom, i ako izuzmemo val, opet je to tek mala kapljica pijeska…’ Jedan streloviti zoom-out dogodi se u njenoj glavi, kamera se izdigne i otputuje u svemir, a mali otok Anantara ostaje malešan i neznatan i njena mala malenkost se totalno izgubi. To se zove strah od dekontekstualizacije, a od njega pate neurotične i senzibilne osobe. Pogotovo kad naprave onu istu grešku koju gospođica uvijek napravi na tuđem kontinentu, da se u ruke lokalnoj maserki koja njezino potreseno i zgrčeno tijelo izmasira svojim vudu dodirom, otvori sve čakre i sve potisnuto izvuče na površinu. Gospođica Mrgud, kao i većina zaposlenih zapadnoeuropskih žena, nosi sa sobom svoje čakre ugodno zgrčene, one plitko dišu i nije im dobro, ali barem su pod kontrolom. I kad ih se ovako pusti na slobodu na maloj kapljici pijeska u oceanu, gdje nema ničega poznatog ni sigurnog, nema druge nego da počnu vitlati organizmom kao neki poludjeli evangelički svećenik.
Onda treba prijeći na cijelu tabletu za spavanje i pola za smirenje. Od toga sljedeći dan dočeka ošamućena, nekontrolirano potpisuje broj sobe na male papiriće po otoku i u rano popodne zaspi na suncu.
Ponestaje joj ideja. Bila je na ronjenju, na kojem joj je i stražnjica izgorjela, to joj se stvarno još nikad u životu nije dogodilo, čita već četvrtu knjigu, sunčala se, kupala, bila na masaži, družila se sa Strancem, dvaput, i tek je pet popodne! Pa dobro, jel’ nisu mogli barem neki hram sagraditi ovdje, nešto da se ima vidjet!!
Nema druge nego da krene čeprkati po socijalnom kontekstu. Postavlja osoblju milijun pitanja, saznaje kolike su im plaće, kolika satnica, kakvi uvjeti, smještaj, prava, doprinosi… ne sviđa joj se ništa od toga što saznaje, a još, usput, uspijeva alijenirati većinu osoblja. Sad joj se sklanjaju s puta da ne bi dobili otkaz viđeni kako odgovaraju na njena pitanja.
I što joj preostaje? Cijele dane sama sa sobom i svojim mislima. Na ovakvom mjestu ne može se pobjeći od sebe, od svojih trideset godina i razmišljanja o životu, poslu, odlukama, o prijateljima, roditeljima, bivšim ljubavima, sadašnjoj ljubavi, o djeci, o budućnosti, o svijetu, o planeti. Pa kakav je to odmor?!
Onda ipak jedne noći slatko zaspi i probudi se odmorena. Sretna. Padala je kiša, boje su se razbistrile u čudesnim potezima. Te večeri u sumrak, na pučini pred
njihovim bungalovom, pojavilo se jato dupina. Ogromno. Njih pedesetak. Gledajući kako se igraju, skupe joj se suze u očima i ona pomisli da je ovo najljepši prizor koji je ikad vidjela. I gospođica Mrgud shvati da se opustila. Dan je možda sedmi ili osmi, nema se što raditi, a ništa se ni ne mora raditi. I sve te svoje preaktivne misli ona nekako prigrli, kad su već njene.
Pa nije ona stvarno Mrgud, to je samo jedna sigurnosna zona.
Ima onih nekoliko zlatnih savjeta koje većina žena usvoji negdje putem i kojima ne istječe rok trajanja iako bi se nad time stvarno trebalo zamisliti. Mene to, npr., nisu naučili roditelji, a i ja znam (a čitam i u jednom članku Savjeti za uspješan ‘dejting’) da na prvom dejtu i, općenito, na početku veze žena ni pod koju cijenu ne smije odati da bi s dotičnim muškarcem željela nešto ozbiljno. Razgovor o braku je, to svi dobro znamo, alarmantnija tema od spolnih bolesti. Od tisućljetne uloge da budemo samo i jedino žene i majke, skočile smo odjednom u vakum u kojem je čak i daleka želja za brakom i majčinstvom nasigurniji način da se otjera muškarca.
Kaže savjetodavac ili savjetodavačica, nisam više sigurna, u jednom časopisu: ne spominjati odmah brak i želju za vezivanjem. To je na prvom mjestu jer se valjda pretpostavlja da je svakoj ženi jedina stvarna namjera kad se sprema na prvi dejt da se uda. Sjajilo na usta, samostojeće čarape i udri brigu na veselje, danas ću si uloviti muža. E, pa, život će vas razočarati. Možda se vama takav scenarij čini razumnim, ali ako, silazeći niz stube, već pjevušite svoje ime i njegovo prezime, budite lukavi i pjevušite u sebi.
Savjet broj dva – ne pokazujte odmah pretjeranu emocionalnu ovisnost, nemojte biti tzv. ‘needy’. To nije seksi, a i zna se da je emocionalna ovisnost samo jedan korak do tamnice zvane brak.
S druge strane, tanka je linija kojom kročite. Iz mog iskustva, u onih nekoliko slučajeva kad sam željela zabavu bez obaveze, muškarac bi se u hipu pretvorio u ‘stalkera’ s psihopatskim sklonostima. Poslije ti svi kažu da je to normalno, što si očekivala? Potpuna emocionalna neovisnost i sklonost neobaveznosti, to je kao neki uvrnuti afrodizijak.
I tako dok ovi, uglavnom uvredljivi, savjeti i dalje caruju stranicama ženskih časopisa, sve se češće javljaju članci i ‘studije’ (fantomskim studijama sam posebno sklona, ali o tome drugom prigodom) o ženama i muškarcima u tridesetim i četrdesetim godinama, samcima, bez obitelji i djece, o umjetnoj oplodnji u petom desetljeću i raznim drugim anomalijama suvremenog društva koje se strelovito šire. Već ih je previše da bi bile anomalije, ali ih se i dalje gleda malo iskosa.
Žene ganjaju karijeru, istina. Ako žele ikakvu karijeru, u doba dok su najplodnije i najzrelije za rađanje, neće si to moći priuštiti. Ali nije to zgorega utvrditi na saslušanju za posao: ‘Kanite li uskoro imati djecu?’ ‘Ne’, odgovara žena odlučno kao da je pitaju kani li uskoro napraviti neki nezgodan, nezahvalan i protuzakonit eksces.
Tako žene, kročeći put kroz prašumu karijere, dotjeraju do kasnih tridesetih pa, kad ih primi neutaživa želja za djecom, ne mogu više tako lako naći partnera. Istodobno, u drugom kadru, ni muškarci ne mogu naći partnerice. Sad već u
četrdestima tumaraju i dalje svojom Nedođijom, ali oni se barem mogu praviti da je to cool i da su baš tako htjeli.
Pa, i jesu u neku ruku. Odgojeni da bježe od žena koje će ih, pošto-poto, potčkaljiti u brak, preko silnih aferica sa ženama koje se prave da im ozbiljna veza nije ni nakraj pameti, više ni ne znaju kako stvarna žena izgleda. I jednih i drugih prepuni su barovi i pubovi poslije posla, s aktovkama naslonjenima na zid, pune zrak hormonima, približavaju se neumitno još jednoj jednonoćnoj vezi koja će završiti nelagodom, ako uopće doživi jutro. Jer, nakon dvadesetak godina šifriranog dejtinga, teško da je itko još netaknut i nesjeban.
Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv veza za jednu noć. Dapače, čak bih bila i za jednu ozbiljnu kampanju u kojoj bi žene kao lude samo redale takve veze da se konačno zaista skine stigma sa žena koje se ‘lako daju’.
Ali, ako je tih Samih toliko koliko govore studije, a mislim da ne lažu kao u slučaju kreme od kojih je 79,5 % žena primijetilo razliku u prva dva tjedna, naprosto zato jer ih samo u mojoj bližoj okolini mogu nabrojati pregršt, negdje nešto opasno ne štima.
Između prvih dejtova pripremljenih spomenutim savjetima i ovih srednjih godina samoće i izgubljenosti zjapi veliki prostor nesporazuma i miskomunikacije za koje je netko odgovoran. Roditelji, društvo, mediji, opet oni misteriozni Oni, netko nas uči krive korake u ovom krivom vremenu s krivim posljedicama i krivim izgledima za budućnost.
I sad je pitanje, gdje je prvo krivo skretanje?
Odakle treba početi s preodgajanjem? Koga prvo treba preodgojiti? Žene – da se ne boje biti same, da ne misle o sebi kao o polovici, pogotovo u kulturama poput naše u kojima riječ za singl ženu ne postoji, jer valjda ta pojava za ženu nije predviđena. Kad se ne bi bojale biti bez partnera vjerojatno bi emanirale manje te strepnje da će ostati same i automatski bi muškarcu bile zanimljivije. Muškarce – da je u nekim godinama možda još i cool biti playboy, ali nitko nikad Petra Pana ne zamišlja sa sjedinama, da ženidba nije nikakva kapitulacija, da ne znači gubitak slobode ni identiteta i, ono najbitnije, da je, na kraju krajeva, najseksepilniji muškarac onaj koji je prvržen svojoj odabranici.
U noći sa 27. na 38. godinu ganjanje uzbuđenja prestalo je biti uzbudljivo. I što sad? Nije još sve izgubljeno, ali, ako uspijemo proizvesti i neku djecu, možda je došlo vrijeme da izglasamo nove savjete.
Većinu života provodim za kompjuterom. Rukopis mi je zakržljao, više ni razglednicu ne znam čitko napisati.
Žalim se stalno da provodim previše sati pred ekranom i da ću jednog dana sigurno osjećati posljedice – ponekad mi se čak dogodi onaj kompjuterski ‘high’, glava mi zuji od suviše valova. A ipak, kad mi pukne veza, preplavi me u hipu anksioznost – što ću sad ako ne mogu poslati mejl i, još gore, primiti ga od nekoga od ona dva milijuna ljudi s kojima sam u redovitom kontaktu?
Dogodi se ponekad – kad moram ulupati nekoliko minuta između dvije scene, guglam ja i Tenu Štivičić. To nije lako priznati, makar me mnogi uvjeravaju da to svi rade, da to rade i ljudi o kojima ništa i ne piše, a oni opet ispočetka pokušaju, da vide, možda se nešto promijenilo. A danas, ako ćemo pravo, bilo bi pravo postignuće da o vama nešto ne piše.
Sebe stvarno rijetko guglam. Treba se čuvati te zamke, istraživati svoj nasumično filtrirani virtualni život kad još ni u ovom realnom nisam u sve sigurna. Taman kad pomislim da se poznajem, pukne neko brvno i sve se opet poremeti. A u virtualnom životu drugi ipak uzimaju tu slobodu da te poznaju svakako bolje nego što ti sama sebe poznaš.
Guglala sam sigurno već sve ljude koje znam. Pa i one koje ne znam, a voljela bih upoznati. Sve imajući na umu nepovjerenje prema virtualnoj stvarnosti. Iako, naravno, kad naiđem na ljude kojima nisam sklona, sklona sam zanemariti nepovjerenje u tim situacijama. Ali sam toga i svjesna.
Kopam ponekad i prčkam po raznim forumima. Ne uključujem se, ta mi je anonimnost nekako prljava. Ja se povedem davno usađenim povjerenjem u ljude pa mi tako treba vremena da se sjetim da ljudi vole lagati. Tako mi ni taj prostor u kojem je laž dio identiteta nikad nije bacio dovoljno zanimljiv mamac.
Ali zato čitam. Tuđe priče, tuđe svađe, tuđa sranja. Svega ima, naravno, znamo svi da je internet dekmokratičan medij iako je malo demokratičniji za posjetitelja 1287 nego za nekoga s imenom prezimenom i titulom. I najčešće se isključim s osjećajem da tu ima smeća još malo više nego drugdje i, još gore, s osjećajem da su ljudi zlobni, vulgarni i krvoločni.
Toliko energije treba za probijanje kroz smeće. I ponekad me, u toj mojoj opsesiji internetom, žestoko frustira ta ucjena – da bih se njime koristila moram pristati na smeće. Koje mi šalju u inbox, koje mi bljeska sa svake stranice, koje mi inficira prostor. A onda, ustvari, shvatim da je to smeće nešto podnošljivije, iako dio istog paketa, od smeća koje u eter isipavaju Anonimni. Jasno, ima nekog dobra u anonimnosti, na neki način se lakše diše, pogotovo kad živiš u vremenu u kojem imaš osjećaj da te na svakom koraku snima neka kamera. Ali, istodobno, anonimnost je nepravedna prednost jednih pred drugima i najefikasniji način da se ljudima ukine odgovornost mišljenja.
A virtualna stvarnost ipak nije paralelna stvarnost, ona je dio stvarne stvarnosti i na nju utječe.
I stvarno se pitam, to se već dugo i neutješno pitam – tko su ti ljudi koji drugima prave spačke na internetu. Puste neku laž u nekom chat-roomu, na nekom blogu, kao da su prdnuli i zadovoljno gledaju kako se ona širi prostorom i zagađuje tuđe živote. Napišu neku priču o nekome, tako ona postoji na tom ekranu. Ali, naravno, prelije se ona i u onu drugu stvarnost. I onda tako ti prozvani, s imenom i prezimenom zdvajaju u svome stvarnom životu nad optužbama, opravdavaju se pred ljudima, partnericama, roditeljima i suočavaju, naravno, s logičnim pitanjem – zašto bi to netko rekao ako nije istina. Zato jer mogu. Sve što se ne usudite reći licem u lice kao XY, jer onda morate snositi posljedice, sve to možete ispljunuti tamo, jer neku Barbie ili X-mana nitko neće pozvati na odogovornost.
I stvarno se već godinama pitam tko su ljudi koji sjede kod kuće za kompjuterom, ovako kao što ja sad sjedim i pišu komentare poput: ‘Trebalo ih je sve poklati kad je bilo vrijeme. (Srbe op.a.) ili ‘Jebo bi ju’ (mene, op.a.) Tko ste vi, ljudi?
Svi slabići ovoga svijeta imaju sav prostor koji žele na internetu. I kad tako plutaju na tim virtualnim valovima, omeđene ekranima, riječi kao da su dobile ispričnicu. Kao, tamo su negdje. Nisu tu. A tu su.
Svaka izgovorena riječ ima težinu.
U ovom vremenu kad se sa smećem teško boriti, kad je zanimljivo jedino to tko je s kim spavao, kad je vijest u novinama fotografija na kojoj se nekoj poznatoj manekenki vide gaće dok izlazi iz auta, sve te pizdarije koje budale doma, zaogrnute tom svojom hrabrom anonimnošću izlijevaju u eter pridonose ovom potpunom porazu kriterija. Niti jedna veličina ne zaslužuje poštovanje ako postoji i najmanji tračak mogućnosti da krije neki prišt koji bi lijepo izgledao na fotografiji.
Svaka tema, svaki razgovor, svaki članak, nečije godine rada, nečija razmišljanja o životu, umjetnosti, kazalištu, filozofiji, neke riječi koje mogu barem na trenutak navesti na razmišljanje i ponuditi nešto, samo nešto smislenije od trača, sve je to u hipu podložno srozavanju i poništavanju, jer se budale ispod članka najvulgarnijim rječnikom na pet strana mogu prepucavati je li osoba u pitanju Srbin ili Židov ili homoseksualac i šta bi se s njom i na koje načine trebalo napraviti.
Možda sam ja, kao netko čiji je život u riječima koje pišem, na njih posebno osjetljiva. Ali iza svojih stavova i mišljenja trebalo bi biti u stanju stajati s punim imenom i prezimenom. U protivnom je svaka diskusija besmislena.
I, na kraju krajeva, nekako ipak treba sa sobom i sa svojim postupcima živjeti. Sa svakom izrečenom riječju, sa svime što napraviš treba, nekako, na kraju, mirno spavati. Ili možda ne treba. Možda se umjesto spavanja može visiti na internetu.
Film koji spremamo u Londonu bavi se imigrantima. Srećom, trudom i spletom okolnosti moja redateljica i ja nešto smo malo bolje integrirane nego baš ti dotični imigranti kojima se bavimo u filmu. Ta integriranost omogućila nam je i suradnju s raznim britanskim umjetnicima. Ti su naši britanski suradnici, opet spletom okolnosti, a nadamo se malo i kao posljedica naših dosadašnjih karijera i talenata, sasvim pristojno renomirani. Prema statistikama, nezavisni se film u prosjeku snima sedam godina. Bez tih raznih britanskih suradnika, ni tih sedam godina nesreće ne bi išlo. Jer da smo kompletno imigrantski tim, a snimamo film o imigrantima, jedinoj pravoj demografskoj sili Londona, naišli bismo na sličan prijem kao kad se žene bave filmom u Hrvatskoj: šarmantno, ali ne shvaća nas se ozbiljno kad se dodjeljuju sredstva. U britanskoj klimi nadamo se da će naša istočnoeuropska duša (rekla bih hrvatska, ali to je u tim parametrima preusko ) polučiti uspjeh na kreativnom planu, a onda će nam, u fazi potrage za sredstvima, naši silni respektabilni britanski suradnici dodati malo financijskog kredibiliteta.
Pa u tom smislu, ponekad treba i stisnuti zube i prešutjeti neke primjedbe.
‘Ona je prezgodna’ kaže jedan od naših suradnika za hrvatsku glumicu koju predlažemo za glavni lik. U opisu lika stoji ‘zgodna, atraktivna, želi biti plesačica’, ali to ne mijenja njegovo mišljenje. Za lik zgodne, atraktivne hrvatske plesačice predlaže rumunjsku glumicu koja je poznata britanskoj publici po ulozi moldavske žrtve seks trafficinga. Dakle, zgodna i fit zagrebačka plesačica i traumirana, silovana, na sve načine oštećena cura iz sela u Moldaviji. Ista osoba? Nadalje, u mom scenariju doista postoji i jedna žrtva seks traffica. S vrlo specifičnom pričom. Za nju suradnik predlaže istu glumicu. Može igrati ili jednu ili drugu. Znači, činjenica da se radi o dva suprotna pola u spektru svih ženskih dimenzija, psihe, okoline, porijekla, seksualnosti i napose fizionomije zanemarivo je u usporedbi s Istočnom Europom kao nenadjebivim zajedničkim nazivnikom.
Sasvim mirnim tonom uspijevamo objasniti da lik zahtijeva zgodnu i atraktivnu glumicu kakvih je naša domovina Istočna Europa (to je tamo gdje se govori istočnoeuropski jezik) puna, suradnik nastavlja: ‘Morat ćete joj obojiti kosu.’
Kunem se, nisam rekla ni riječ, samo sam digla obrve, ali moja britanska producentica već zna da tu prijeti opasnost nepromišljenih izjava što mi s istoka Europe znamo ponekad napraviti i usositi i nju i njenu respektabilnu kompaniju te ‘alijenirati’ druge korisne britanske suradnike.
Suradnik će dalje: ‘Pa, crvenokosa je. Kad vidim crvenokosu, pomislim – Irkinja. Nikad ne bih povjerovao da se radi o Istočnoeuropljanki. To naprosto nije uvjerljivo. Morat ćete joj obojiti kosu.’
‘U šta?’ pitam ja i dalje vrtoglavo podignutih obrva, ali bez sarkazma, istinski zainteresirana. ‘U tvoju boju’, slegne suradnik ramenima i pokaže na mene.
Dok pokušavam utvrditi je li ovo bila namjerna uvreda ili uopće nije bilo mišljeno kao uvreda, što je vjerojatno još gore, razmišljam o tome što bi na to rekao moj zapadno-londonski frizer koji mi je spomenutu boju naplatio kao polovnu vespu. Pitam suradnika misli li on zaista da je to tipična istočnoeuropska boja? Producentica mi noktom buši rupu u leđima, a redateljica koja je u Londonu godinama duže nego ja, pa je već razvila mehanizme ignoriranja takvih primjedbi, počinje pričati o tome kako je riđa zapravo vrlo česta boja u našim krajevima. Ako ću iskreno, nisam ni ja baš više tempirana bomba, naučila sam već progutati stvari u svrhu višega moralnog cilja, samo još nisam naučila kontrolirati te obrve. I tako, uključim se i ja, s jednim humoresknim traktatom o kani i bojenju kose u doba socijalizma. I sve to skupa završi smijehom i razumijevanjem.
I dok se tragovi te neispucane frustracije još uvijek povlače po meni i dok vodim sa sobom duge razgovore u kojima ‘im svima kažem što ih ide’, sazivam malo međunarodno društvance na večer vina i kiča uz Eurosong.
Među ostalim, prepričavam i sporni događaj, doduše opet u anegdotalnom tonu lišenom gnjeva. I baš izaberem pravu večer. Bilo je urnebesnih pojava na toj manifestaciji, patosa sve u 16, dramatičnih kostima i glasovnih vratolomija. Ali zar se baš to jedno iritantno pravilo moralo provesti bez izuzetka – zar su baš sve žene istočne Europe morale nastupati gole? Nisu baš sve primijenile taj inovativni pristup da se postepeno skidaju tijekom nastupa, što ne bih sad analizirala. To su napravile tek dvije – naša i Ukrajinka, čini mi se. Ali zato su sve pokazale mesa koliko god se moglo, a da ih baš ne diskvalificiraju. Ali dobro, bar smo i Britancima i cijeloj Europi i Izraelu pokazali da smo zgodni. To bar više neću morati uludo dokazivati.
Čitam neki dan u novinama – pregledom povrća i voća iz presjeka britanskih dućana i supermarketa otkriveno je da sadrže zabrinjavajuće količine pesticida. Britanski institut za nešto što ima veze sa zdravljem i prehranom apelira na ljude da ne prestanu jesti voće i povrće jer je, u stvari, ta opasnost od pesticida zanemariva u usporedbi s benefitom koji dobivamo iz voća i povrća. Sad ih je opet uhvatila panika, taman kad su im kampanje dobro krenule, jer, manje više, kompletna nacija pati od nekog poremećaja prehrane. Koji nisu pretili, anoreksični su.
U Velikoj Britaniji čips je nacionalno jelo broj jedan, a prženje favorit svakog kućanstva. Ono malo povrća koje ide uz nedjeljnu pečenku kuhano je do stupnja raspadanja. Ono malo hranjivih tvari preživjelih u kokoši, tovljenoj malom djecom i hormonima slona, završi udavljeno u umaku iz vrećice sastavljenom uglavnom od stabilizatora i boje. Popnemo li se malo sjevernije, u zemlju Škotsku, tamo nailazimo na ‘slastičarski fenomen’ – Mars čokoladica pržena u fritezi. Ne, to nije izmišljotina ni pretjerivanje, to je standardna užina.
I sad, tko bi se čudio tome što je pola nacije pretilo, a više od pola nema dva zdrava zuba u glavi. Jedno je istraživanje nedavno pokazalo da je pretilo i više od 50 posto kućnih ljubimaca i štakora.
S tako alarmantnim podacima ministarstvo zdravstva i ine institucije prisiljeni su stalno smišljati nekakve kampanje i akcije, djelomično da najveća nacija na svijetu ne bi izumrla, ali većim dijelom da bi sami sebe spasili od bankrota. Jer svakom je peniju bolja svrha u Iraku u bajpasima.
Nedavno su po cijelom gradu polijepili plakate sa slikom djeteta koje je nagnulo bocu ulja i guta ga halapljivo. To će reći, vrećica čipsa svaki dan isto je kao da se godišnje popije boca čistog ulja. I to ne maslinovoga.
Pa onda, kako dnevno treba jesti pet porcija voća i povrća, svaki supermarket ima poneku akciju tipa – kupiš obilježene proizvode, dobiješ ih pet, a platio si četiri, itd.. Na sve strane niču akcije osvješćivanja, iako se, ruku na srce, nitko ne bavi onim sasvim osnovnim pitanjima. Zašto samohrana majka iz radničke klase kupi svojoj djeci kantu gigantskih genetski modificiranih pilećih krilaca za tri funte, a ne potroši istu lovu na mjericu borovnica? Zato što je glupa?
Popnemo li se malo više na društvenoj ljestvici, nailazimo na drugu stranu (debele) medalje: već dobro poznati tjelesni fašizam. Čovjek s viškom kilograma, zapušten i nezdravog izgleda, kao da je nekako karakterno podbacio. U poslovno-komercijalnom svijetu briga o izgledu smatra se obavezom. Ako nešto prodaješ, moraš prvo biti u stanju prodati sebe. U zdravom tijelu zdrav duh. Ni u umjetnosti više boemski izgled nije ‘cool’. Dapače, umjetnici se ovdje više druže na sastancima anonimnih alkoholičara nego u zadimljenim birtijama. Pušenje je još uvijek neprijatelj broj jedan. Sa čipsom još možeš ljudima zagaditi zrak i masnim rukama poslije kopati po zubima i čačkati zalijepljene ostatke, ali cigareta je ipak ozbiljan prijestup.
Pušači, pijanci, hipiji, boemi, debeli, to je sve totalno ‘out’ u uspješnom svijetu. Današnji uspješan čovjek/žena je kao neki iščašeni Spartanac. Uščuvan, zdrav, zategnut: melem za oči. Nema veze što se uščuvava u šest ujutro u prepunoj teretani ili joggira kao nenormalan u pauzi za ručak budući da sve svoje radno vrijeme ipak i dalje obavlja mozgom.
I sad se ti tome odupri! Pa se onda, naravno, kao pravi konformist, prikloniš.
I što se desi? Taman kad misliš da si na pravom putu.
Prvo ti ukinu mlijeko. Mlijeko nije zdravo iz gro razloga od kojih je kravlje ludilo samo jedan. Ima ih još mnogo više, mutnijih. Puno je hormona, pomaže debljanju i pretjeranom rastu, povećava rizik od raka maternice do najmutnijega – izaziva alergiju. Ja na mlijeko nisam alergična niti dobivam akne, ali sam, recimo, zbog puke raznovrsnosti uvrstila i tu famoznu soju na jelovnik. I nakon nekoliko godina stoičkog uvjeravanja da je soja doista ukusna, a čovjek se navikne i na sapunice, pa kako ne bi na soju, prvo su me prošlog ljeta šokirali bombastični naslovi o kancerogenosti soje. Vot?!
Da, neke su bebe nadrapale od sojinog mlijeka, a i neke su rijetke egzotične papige pocrkale nakon specijalno osmišljene hrane od sojinog zrna od koje su trebale zasjati u svim duginim bojama. Sad je došlo na red voće i povrće. Banane ne jedemo već stoljećima jer se zna da svaka banana odmah ide u dupe. Tj. na dupe. Tj. deblja. Špinat su mi zabranili zbog kamena u bubregu, nakon čega sam ostavila i body building. Iako je preplanulost in, sunce čini neopisivo zlo koži. Smog se taloži u plućima kao soc u džezvi. I sad još pesticidi posvuda.
Pa onda pomišljam na mjesece teške muke odvikavanja od cigarete i osjećam se kao potpuni idiot. Ali, sad sam tek u problemu. Kao da ja ne bih radije jela krafne za doručak, a ne zobenu kašu sa sojinim mlijekom i grožđicama da bude fino slatko. Kao da ja ne bih radije jela čips pred televizorom umjesto badema i lješnjaka. Kao da ja ne bih najradije pušila od trenutka kad otvorim oči ujutro pa dok ne klonem iza ponoći. Ali, kad se tako godinama treniraš, radiš na liniji, zdravlju, disciplini, sprečavaš nastanak kolesterola, malignih stanica i bora, onda kad ovako otkriješ da je sve to prevara i kapitalističko-teroristička konspiracija i sve ti prisjedne, onda jednostavno nema natrag. Jer me sad svaka mast, osim maslinovog ulja, čini tromom i bezvoljnom, pšenicu ne mogu probaviti ni nacrtanu, od procesuiranog šećera padam u duboku depresiju čim popusti učinak, a od cigareta imam mamurluke da mi se sljedeći dan slika lomi pred očima od trovanja. I, gdje sam sad?
Ljudi moji, je li to moguće?
Već nekoliko godina nisam gledala Izbor, nisam ga ni primijetila, nisam na njega ni pomislila, ali da jesam, sigurno bih se upitala jesu li ga konačno ukinuli.
Iz današnje perspektive pomalo me čudi kako to jedan takav događaj, koji je u svojoj osnovi uvredljiv na toliko raznih načina, u ovom ipak poodmaklom vremenu političke korektnosti, još uvijek postoji tako institucionalizirano? Da se još uvijek utuče toliki novac i da se cijeli svijet uključuje u nešto što u najgorim trenucima nalikuje prodaji robova, a u najboljima onim bolnim ponorima X-factora.
Na stranu sad to kako pati ženskost i ljudskost tijekom jedne takve večeri i koliko je u stvari opsceno cijelo to nakaradno prenemaganje. To je već davno izgubljena bitka. Ali koliko se tu kiča i apsurda pajtonovskog tipa skupi, to je ipak vrijedno bilježenja.
Moram odmah priznati da nisam pratila cijelo natjecanje, a jos sam malo šaltala i druge programe, pa je ovaj moj dojam možda posljedica površnog gledanja. Ali s druge strane to je bio jedini način. Jer s vremena na vrijeme, naprosto čovjek mora promijeniti kanal da se uvjeri da je normalni svijet sa svojim mrtvima od amiškog sela do Darfura, još uvijek tu. Pa se onda vratiš na izbor.
U jednom trenutku pomisliš da ne može gore od finala. Od usiljenih osmijeha otpalih kandidatkinja, od parade nespretnih tijela u kupaćim kostimima i visokim petama, od užasnih večernjih haljina do članova žirija toliko egzaltiranih kao da se napajaju strujom ispod stola.
Već kod izbora zadnjih šest, uzbuđenje toliko raste, da se sve tresu na pozornici što je stvarno teško gledati. Jer normalno da su cure pod stresom i uzbuđene u svojoj maloj izbornoj čahuri. Od zadnjih šest, izaberu Čehinju. Ajde, ipak je pozitivno to da je obla i putena. Stranac je baš ušao u sobu pa sam mu skrenula pažnju na taj pomak u kanonu ljepote. On je bacio pogled, stisnuo gumb na daljinskom i promijenio format slike, sa super-wide na 16:9 i ukinuo joj putenost jednim potezoom. Hm, da. Dobro. Takvu mršavu čeka je sad velika jednogodišnja odgovornost.
Suci se bruse na predstojeću večer, cure mašu, onako kako su naučile u školi za misice, iz zgloba, svi plešu uz ekskluzivni nastup benda koji se zove Zapadni život.
I ide odjavna špica, puna suza i konfeta.
Ali – to još nije sve. Za sretne dobitnike pred malim ekranima, spremili su još bonus materijal – jedan od ranijih eliminacijskih krugova, Talent show.
Talent Show. Da mi je biti idejni otac.
Svaka kandidatkinja izabere što će nam predstavljati. Pjesmu ili recitaciju ili već nešto. A to ‘razno’ je stvarno širok pojam. Da nije bilo Irkinje koja je solidno otpjevala jednu irsku narodnu, o snijegu i labudovima, televizor bi se sam od sebe ugasio. što bi bila šteta. A šteta je i što je Irska trenutno totalno ‘out’ pa se ta nije dalje plasirala. Liberijska predstavnica odlučila se za poeziju. Koju je sama sastavila. ‘Sanjam dan kad će svijet živjeti u miru’ počela je od lako pamtljivog naslova. ‘Sanjam dan kad će svijet živjeti u miru’, ponovila je, ‘i kad će prestati ratovi, ubijanja i glad’… Poslije još sanja o svijetu bez terorista, bez HIV-a i rasne netrpeljivosti. Onda još i bez globalnog zatopljavanja i tsunamija i dalje bih izmišljala, pa neću. Ali do kraja nije bilo jasno gdje točno prestaje naslov, a počinje pjesma. Na nju se nadovezala portugalka sa suvremenim plesom na temu – Podijeli srce ( s drugima ). Zatim se pojavila predstavnica susjedne Srbije koja je predstavila sebe i svoju zemlju plešući – flamenko (?)
Onda su se počeli redati tradicionalisti koji koriste ovu priliku da pokažu folklor svojih čudnih zemalja. Na natjecanju Miss Svijeta, da se ne bi suviše zbunjivalo ljude, te se zemlje zovu ‘Afrike’. Afrike su došle u šarenim krpicama i izvijale se uz pratnju različitih udaraljki i to je sve bilo fascinanto i daleko od nas.
I naposljetku, tu sam već šaltala i druge programe, a pogotovo intervju s Lizom Minelli koja je operirala sa sebe svu svoju fizionomiju, ali to je za neku drugu priliku.
Dakle naposljetku, pojavila se i naša nada. … Kunem se, sama sam gledala, nije me nikakav lokal patritozam naveo na podršku, zaista je, uz Irkinju bila najbolja. Odlučila se za mađioničarske trikove. Izbor normalno primjereniji događaju od recitiranja poezije. Bolje bi doduše izgledala u fraku nego u trikou, ali opet, nije ovo izbor za dobri ukus svijeta. I ćiribu ćiriba, kako li je ona samo okretno pretvorila hrvatsku zastavu u štap, a onda iz svega proizvela buket cvijeća, ja sam gledala otvorenih usta. Stvarno. Nije bilo ono kao usišeš plamen s upaljača i te spike. Naša misica je Mandrak mađioničar u malom. Ne znam točno u kojoj rundi je ispala, ali ako joj nisu dali bodove za talent u ovoj, to je samo zato što su Rumunjskoj i Bugarskoj morali dati neke bodove da ih se sad malo okuraži. Kao, dobro došli.
Onda je runda koja se održavala u prelijepom Wroclawu zavrsila i tu mi je konačno sinulo zašto jedna od voditeljica non stop priča na poljskom. Već sam se ranije pitala to pitanje, ali onda me Liza zbunila, a i Mirta je nazvala i svi končići su mi se pobrkali. Pa da. Miss se više ne bira u prelijepom Sun Cityju nego u prelijepom Wroclavu. Ali to je ipak malo nezgodno, ne? Dosad su se Missice odmah istu večer mogle baciti na obnašanje svoje Missionarske dužnosti. Iz hotela par koraka, treći šator lijevo, odma imaš za tjerat muhe iz očiju male djece s velikim trbusima.
A šta će sada u prelijepom Wroclawu. Makar, s obzirom na to da je Čehinja, valjda kuži društvenu mapu tog dijela svijeta pa zna gdje treba zasukati rukave. A možda će iskoristiti godinu da pokuša porazgovarati s jedinim čovjekom koji je toga vrijedan, starim Nelsonom.
Što da se radi kad u jednom gradu bude previše pisaca? Pomalo nestvarno zvuči to pitanje. Kao da pripada nekom apsurdističkom piscu – ‘Grad s previše pisaca’. To se, međutim, trenutno događa u Londonu. Ima London previše svih i previše svega, ali nekako za konobare, pa i za medicinske sestre i dadilje uvijek ima mjesta. A previše pisaca – što se s time radi?
Doduše, London si je sam kriv jer je sam stvorio tu klimu koja kao poštuje, traži, voli, divi se, želi pisce. Isto tako poziva, njeguje i stvara. To su napravili na početku devedesetih, našli, njegovali, promovirali i katapultirali nekolicinu novih pisaca. Prvo su izazvali neviđene skandale, ali rizik se isplatio. Danas su ti pisci najpoznatiji na cijelom svijetu; jedna od njih se ubila čim je postala svemirski poznata; svome matičnom kazalištu donijeli su nenormalnu slavu, a i dosta love. Osim što je biti poznati pisac ovdje oduvijek bila prestižna pozicija, od devedestih je biti ‘mladi poznati pisac’ postala kategorija gotovo jednako poželjna kao biti pop-zvijezda. A pogoditi u sridu s novim mladim piscem, to je priličan rizik.
No, devedesete su bile drugačije godine, a, među ostalim, konzumerizam nije još tako premoćno preuzeo vlast nad svime, pa se još ponetko tu i tamo usudio i riskirati.
Danas se profit, bez imalo srama, progurao na prvo mjesto pa je rizik sve rjeđa pojava. Istodobno, stalno nešto riskirati prilično je stresan posao, pa si jadne glave institucija misle, dobro, jest da zarađujemo masno i kreiramo svjetski trend, ali valjda i mi imamo pravo odahnuti i uživati u plodovima vlastita rada, gnijezditi se na lovorikama nekadašnjih rizika, ne moramo valjda stalno hodati po žici.
To je, u neku ruku, razumljivo. Problem je jedino u tome što oni i dalje deklarativno ‘stoje na stajalištu’ da ih zanima opasno, provokativno, novo, svježe, beskompromisno, itd. i sl..
Pa se, u to ime, na ulici množi mnoštvo novih mladih pisaca. Plaćaju skupe karte da gledaju predstave nakon kojih se osjećaju prevarenima, ali i dalje pišu ko ludi. I traže svoj prostor i svoje šanse. I što sad? Ne možeš ih izbaciti iz zemlje, jer u većini su ipak domaći. Ne možeš ih likvidirati, ne možeš s njima u zatvor jer se praviš da si demokratičan.
Pa su zato ovi gore, jer ipak spavaju s jednim okom otvorenim, kako bi preduhitrili revoluciju, smislili koncept zvan ‘razvoj’.
Razvoj je nova mantra. Razvoj je limb u koji mladi pisci, ako su dovoljno dobri, a pogotovo ako su fenomenalni, mogu upasti i provesti tamo najbolje godine života, kao kuglica u fliperu, od jednog programa do drugog, od jednog dramaturga do drugog, sve pišući nove i nove i nove draftove drame koja je već u startu bila bolja od većine drama koje gledamo na sceni. Programi za razvoj institucijama se neviđeno isplate. Kao prvo, za to im treba vrlo malo novca od
države – da plate kojeg dramaturga, papir i tintu, putne troškove piscima koji žive malo dalje. Za cijenu jedne scenografije desetak se pisaca može držati na uzdi oko godinu dana.
U toku programa, institucija osmisli ‘prilike’. To su, na primjer, susreti s nekim poznatim osobama u smislu inspiracije. Poznatim osobama uglavnom nije teško doći razgovarati s pačićima, jer poznate osobe najradije pričaju o sebi. Od takvih prilika mala korist, osim ako je poznata osoba promiskuitetna i ako odmah na početku susreta otvoreno prizna da je jedna od najvećih prednosti spisateljske slave ta da ti je seks dostupan svuda i u svakom trenutku.
Programi tu i tamo omoguće piscima da prezentiraju svoje ideje na drugim mjestima. To ili rezultira odugovlačenjem, pa odbijanjem ili poluči uspjeh u kojem slučaju pisac bude pozvan u neki drugi program u kojem će moći opet dovijeka razvijati ponuđenu ideju.
U međuvremenu, gorčina koja je lagano kipjela u piscima i prijetila da ugrozi institucije sad je raspodijeljena, pa time i neutralizirana. Jer sad pisci više nisu složni protiv institucije, nego su sad jedni protiv drugih. Ovi u mašini, ti su Izabrani. Oni su neobično privilegirani jer nisu više mrlja u gomili, nego ponetko i prepoznaje njihovo ime. Pa je jasno da ne mogu više protiv institucije koja ih je izabrala.
Oni ostali sad više ne mrze instituciju jer je očito da ona ipak ulaže u pisce, već su kivni na izabrane i osjećaju se odbačenima i poraženima.
Dok se u podrumu odvija ova predstava, prolaze godine, mladi pisci sazrijevaju i nikako da prerežu tu granu jer su stalno samo na jedan korak od one jedne velike šanse koju svi čekaju. Tako postaju žrtve sistema kao igrači lota koji ne mogu odustati, jer što ako baš ovaj tjedan izvuku njihovu kombinaciju brojeva.
A ostali, rogobore izvana, ali su, u stvari, potkupljivi. Čim se ukaže prilika, čim im neki od programa za razvoj namigne, oni će časkom zgužvati manifest i utrčati u klopku jer tu će im ipak netko odozgo reći da je to što pišu genijalno i da ima nekakav odjek. Netko je ipak pročitao i netko je reagirao. A to je udica koju će svaki pisac progutati.
Kako život zna biti prilično bizaran, pozvao me prošle nedjelje na ručak katolički župnik iz Thuna. Pharrer Peter. Čitao u novinama o mom boravku u Švicarskoj pa se javio i pozvao me na nedjeljni ručak u župni dvor. To je u meni izazvalo salve uzbuđenja jer ja u životu nisam bila u župnom dvoru Također nikad nisam upoznala nikakvog župnika. Pretpostavljam da sam, tu i tamo, očešala kojeg u tramvaju ili tak negdje ( ne znam voze li se oni javnim prijevozom ), ali nisam ih prepoznala u civilu. Češće sam bila na cijepljenju nego u crkvi, a tkogod me dobro poznaje zna da sam i većinu cijepljenja izbjegla glumeći tešku bolest ili nesvjesticu.
Kako od uzbuđenja nisam mogla spavati dan prije posjete pateru Peteru, sklapala sam noću moguće scenarije. Mislila sam, možda naletim na nekog od onih svećenika o kojima se knjige pišu, jednog od onih genija, pametnih i posebnih i beskrajno otvorenih nazora, što bi bilo stvarno fora. Ili naletim na nekog zatucanog i rigidnog u kojem slučaju ću se morati posvađati u obranu svojih uvjerenja, što je isto fora.
Osvanula nedjelja, ja sam oprala kosu, pristojno se obukla i krenula. Na ručak u 12.45. Taj 12.45. me otpočetka kopkao. Tko normalan ručava u 12.45? Osim što je to svima, osim pijetlovima, prerano, kakvo je to analno vrijeme za zakazivanje ručka na tri četvrt sata? Međutim kako sam sklona lakoj psihologiji, odmah sam si objasnila da to moja podsvijest sabotira događaj iz čistog straha.
Župni dvor naslonjen na crkvu, jednu od onih ogromnih, modernih, krv se ledi u žilama ili je to samo moja neznabožačka krv koja strepi da će se već na vratima odati.
Vrata mi otvara sitna žena kratke prosijede kose i poniznog držanja. Beata. Pater malo kasni, oduljilo se sa župljanima, a ja da uđem i raskomotim se. Odbijam aperitiv da me ne bi opalio po uzbuđenoj glavi pa da patera dočekam i nekrštena i nacvrcana. ‘Sok, hvala.’ Tu mi je Beata u čas iscijedila dvije naranče i sjela kratko sa mnom porazgovarati. ‘Prekrasna je Hrvatska. Bili smo mi i u Hrvatskoj i u Hercegovini, u Međugorju smo upoznali neke divne Hrvate.’ Ja sam već počela smišljati svoj prikladniji profil, a onda pomislim – kak to ‘Mi’. Jesam ja udaljena od crkve, ali neke stvari ipak znam. A i stol je svečano postavljen za troje… No, uto stiže pater Peter.
Prima me srdačno postariji sijedi gospodin, zahvaljuje što sam došla i sjedamo za ručak. I sad, tu život prestaje biti kao film jer Peter nije nijedan od mojih scenarija.
On je čovjek miran i pristojan, tolerantan i civiliziran, dobro informiran, kao većina ljudi na koje sam naišla u Švicarskoj. I kao većina koje ovdje znam, posjeduje sposobnost komparativnog razmišljanja, pa tako i o mojoj zemlji
koju je upoznao samo kroz vizuru hercegovačkih župnih dvora. Stoga je prepirka izostala. Pitanje moje hereze nikad se nije postavilo, iako sam ja dva tri puta mislila da mi dolazi šlagvort, ali bi pater na njega uvijek zalijepio novu rečenicu i otvorio novu temu. I tako mi čavrljamo, opće neke teme, a ja polako shvaćam da mi koncentraciija sve više bježi s općeg patera na Beatu.
Beata je, dok je on jutros tješio janjad, pripremila takvu gozbu da ti pamet stane. Otvorila je vino, kušala ga s profi izrazom na licu, pa se odlučila za drugu bocu. Kad bi sjela za stol u razgovoru je sudjelovala nenametljivo, ali mudro. Negdje tamo kad smo očešali Ustav iz ’74. tiho je nestala iz sobe. Vratila se s nekom supernabrijanom digitalnom kamerom i okinula nekoliko fotki za kolekciju. Onda je opet šmugnula, pa se uskoro vratila s gotovim fotkama! Sama je žena downloudirala fotke i isprintala ih na pravom fotopapiru. Pater je sa smiješkom priznao da on jedva vlada kompjuterom, a ona sve kuži i surfa po Netu ko luda. Tako su i našli gomilu informacija o meni. Onda je iznijela tortu, kolače i kavu. Kad je moja strana povijesti postala prekomplicirana za moje slabašno baratanje njemačkim, Beata se pridružila na tečnom engleskom. Onda mi je spakirala tortu i bombonijeru, pronašla paterovu jaknu koju je on pri ulasku zametnuo. U dvorištu je ta sedamdesetogodišnjakinja čučnula ko da su joj križa od plastelina i, jednim potezom, otvorila teška škripava vrata od garaže sve pod budnim okom i smiješkom odobravanja patera Petera. ( tu sam se sjetila onoga iz –ekne: ‘aj ti Ljeposava digni kredenac, a ja ću te bodrit.) Ja sam, sad već iskreno fascinirana, prokomentirala: Beata, pa vi ste super žena.’ Na što je Beata odgovorila osmijehom koji je bio čista, gola definicija skrušenosti. A pater se smješkao sa strane kao da je on zaslužan za gomilu njezinih talenata upregnutih u njegov komfor. I tu se u meni probudio uspavani bunt, srećom je posjet već bio pri samom kraju. Ta krajnja poniznost žene koja, u stvari, vodi igru i tiha zahvalnost što joj je dopušteno da život posveti služenju župniku, ta pozicija u kojoj ni visoke godine, ni spol, ni sve sposobnosti ne zavređuju ni da se podijeli napor podizanja vrata garaže, da se ne bi valjda ni na trenutak pobrkalo tko je božji poslanik, a tko je, jadan, čitav nastao iz jednog rebra, to mi se utisnulo kao najjača i neugodna impresija jedne neobično ugodne nedjelje.
Jedino me tješi, a to je isto otužna heretična utjeha, da je ovo Švicarska i da joj pater za te usluge dobro plaća. Ili će joj, možda, sve to skupa platiti Bog.
Prilično je porazno kad čovjek mora sebi priznati da mu ponekad neki debilni holivudski filmovi poput Mona Lisa Smilea, npr., otvore oči.
No, ajmo otpočetka.
Maša je došla u Švicarsku sa 23 godine. Došla je iz jednog ruskog mjesta koje se još premišlja između sela i maloga grada. Dok je u prvom većem gradu koji je na karti samo nokat udaljen, ali kao što znamo Rusija je dosta velika, studirala ruski i njemački, u njenom selu su babe već zabrinuto kimale glavom što je u 23. još singl. U Švicarsku je došla na neku studentsku razmjenu. Tu je, u kući u kojoj su je smjestili, upoznala Nicholasa, tada 30-ogodišnjeg studenta sociologije koji će joj ubrzo postati mužem i tako, u velikom stilu, začepiti usta ruskim babama. ( Ipak, ne budi lijen, danas u 25., a trbuha i dalje ravnog kao daska za peglanje, Maša je opet na meti tračeva ).
No, vratimo se na Mašin dolazak. Bez suviše saznanja o tome kamo dolazi, Maša je sletjela u zemlju u kojoj su stranci takvog porijekla dobrodošli kao ledeno doba. Susret s Nicholasom dogodio se već na aerodromu i, sad, tu se već pomaljaju stanoviti obrasci u kojima bi se dali iščitati razni sociološki motivi : istok, zapad, komunizam, tranizicija, opet zapad, predrasuda, moć, novac, siromaštvo, stereotip, zapad…
Nicholas nije baš Apolon. To što je vječni student ne znači zapravo da nije u stanju završiti faks, to znači da mu standard života omogućava da studira faks za faksom, u međuvremenu povremeno radeći tu i tamo. Nicholas živi s roditeljima, u velikoj kući u malom gradu i dobro mu je. I ode on na aerodrom po Ruskinju. E sad, ja ne znam što je njemu prolazilo kroz glavu dok ju je čekao, kao što ne znam ni što je prolazilo njoj, a budući da ne pišem roman nemam pravo iznositi ovdje scenarije koje zamišljam jer nisu autentični, a i kaj ja znam kak ide to s tužbama za klevete, itd.
Anyway, pojavi se Maša( sad ja to vidim u slow motionu makar su male šanse da je tako i bilo) visoka i vitka, fragilna reklo bi se, s dugom ravnom kosom, s visokim jagodicama i lijepim ustima, s prozirno plavim očima i, kunem se, super velikim cicama. Znači, ono kad frajeri u bircu u sigurnosti krigle i društva značajno nekoga kategoriziraju ‘Ruskinja’, e onda imaju takvu sliku u glavi. Prototip lijepe Ruskinje koja se snagom neviđene volje čupa iz svojeg zaseoka negdje na sjeveroistoku Rusije i traži bolji život na zapadu – to je Maša. Nisu prošle dvije scene u filmu, Nicholas i Maša su već u braku. Tu se sad pojavljujem ja, zamislite me kao Juliu Roberts u Mona Lisa Smileu.
Maša voli pričati sa mnom. Moje šale i komentare ona uvijek poprati stidljivim kikotom, kao da, riječ po riječ, sudjeluje u nečemu slatko skandaloznom. Ona voli plesati, ali ljudi ovdje baš ne plešu. A i Nicholas nije od plesa. ‘Pa, idemo u disko jednu večer!’ nagovaram ja. Ali, Maša nije sigurna, ne bi išla bez
Nicholasa. Govori besprijekoran njemački, ali jedva natuca engleski. Rado bi u Švicarskoj studirala. Jer, obrazovanje je važno, a i za stranca ( kao što rekoh dobrodošlog kao žulj na peti) strašno je bitno imati lokalnu diplomu. I rado bi radila nešto ozbiljno, prijevode, tko zna. ‘Pa hajde!’ opet ja. ‘Daj, možeš, probaj, moraš…’ Ali ona nije sigurna, jer, vjerojatno će uskoro imati dijete. I, dok Nicholas završava dvanaesti faks, Maša daje instrukcije, kuha pekmeze i boršč, održava liniju i druži se sa svekrom i svekrvom. Kad prođe ulicom maloga grada mnogi se za njom okreću. Puna je neke tihe i žilave odlučnosti koja je tamo odakle je došla vjerojatno jednaka buntovništvu. Doduše, i tu kamo je došla, čini se da nije mnogo drugačije.
Pa zar si prevalila tisuće kilometara i nekoliko evolucijskih koraka da bi bila domaćica u Švicarskoj? očajavam ja za sebe, makar znam da je to u neku, meni strašnu ruku, veliki pomak.
I tu se vraćam opet na prosječan holivudski film i citat koji me razbudio. ‘Kad mislimo da pomažemo ljudima da nađu svoj put, često im zapravo pomažemo da nađu naš put.’ U Maši vidim tolike neistražene talente i mislim da je ne znam kakvo dobročinstvo ukazati joj na njih i natjerati je da istražuje svoje potencijale. Iako mislim da radim dobro, zapravo je tjeram da gleda svijet mojim očima. A ona je sa svojim očima i svojim svijetom sasvim zadovoljna. Vjerojatno zadovoljnija nego ja sa svojim.
Ona ne vidi nijedan od svih tih teoretskih pojmova u svojoj priči s Nicholasom. Ona ga voli, sretna je s njim, osjeća se sigurno, zaštićeno i izvjesno. Vjerojatno se tako osjeća prvi put u životu. A Nicholas, kojeg sam bezočno iskorsitila kao simbol, i Nicholas, u stvari, voli nju. I zasad žive sretno. Ugodno su i simpatično društvo. I sad se pitam bi li Maša bila sretnija da vidi što ja vidim i je li to što pokušavam napraviti prosvjetljenje. Otvoriti joj oči da bi mogla vidjeti ‘big picture’ i, po svoj prilici, biti nesretna.
Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj
Ili to možda nije svaki čovjek nego samo ja.
Moji najveći idoli nisu ni pisci ni glumci, a ni nogometaši: moji idoli su oni koji vladaju vlastitom autosugestijom i nisu njene žrtve. Kao ja. Moja autosugestija je žilavo biće i dosta neugodan suputnik jer uvijek krene najgorim putem, a ja uvijek moram za njom.
Tako sam nedavno bila na predstavi Roberta Wilsona u Barbicanu. Ne znam koliko uopće daljnji događaji imaju s tim veze, ali naprosto su se dogodili neposredno nakon odgledane predstave pa je zato spominjem. Ako je ona na bilo koji način utjecala na njih to se dogodilo na vrlo podmukli način i mogla bih Wilsona tužiti za hipnozu ili nešto slično. Zato radije mislim da nema nikakve veze i, samim time, sad treba prestati tu vezu spominjati.
Dakle, dođem ja doma te večeri i nađem svoju sustanarku kako očajava zbog Dawsona iz prošle epizode. Tu sam je stala tješiti, a kad to nije upalilo, otišla sam zapaliti cigaretu u vrt i popiti čašu vina. Krenula sam u krevet i putem po stepenicama do moje sobe počele su me napadati misli. Pa sve jače i jače, kad sam legla, kao čete mrava niz tijelo, jednostavne, kratke i užasno jake : kako je život fora. Baš je nekako dobro biti živ, iz dana u dan, sa svim problemima, gore i dolje, crno i bijelo, sve je to nekako baš uzbudljivo i zanimljivo i jedinstveno. Ma, nisam se bila ni napila ni drogirala. Što je još bitnije, nije bio posebno uspješan dan, ni tjedan. Imala sam ja i prije već te misli, netom nakon uspješne premijere kad me svi tapšu i grle i hvale. Pa onda upravo kad se zaljubim pa je sve blesavo, šareno i nacereno. A sad sam bila pred kraj jednog razdoblja, punog, krcatog dojmovima, ponekad teškog, ponekad ludog, zanimljivog i napornog. S pogledom unatrag na godinu u Londonu zaključila sam da je bila napeta, oslobađajuća, smiješna, urnebesna. I oni dani tuge, kiše, osamljenosti, i oni su bili neprocjenjivi. A sve to skupa bilo je neponovljivo i genijalno. Tako sam mislila pred san, blago zabrinuta da ludim.
Ujutro sam se probudila, a te misli o genijalnosti života i dalje su me vrebale u krevetu. Ma, čekaj malo. Sad ovo više nije normalno. Pa nisam ja retardirana pa da se stalno smješkam. Ja sam malo cinična i podozriva i optimizma imam taman dosta, nemam baš za dijeljenje. Po svakoj logici ujutro sam se trebala probuditi racionalna, s davno usvojenim stavom da se život, u nabolju ruku, da trpjeti i stvarno nema nikakve veze s onim što sam kao mala mislila da će biti.
Ali ne! Sunce sja, posteri na zidu plešu i pjevaju, ja kao u nekom mjuziklu iskačem iz kreveta i skakućem do kupaonice – ma, šta mi je ?!
I tu mi padne na pamet – možda je to neki predznak. Možda tako intenzivno osjećam sreću i zadovoljstvo životom jer će se dogoditi nešto grozno i
strašno. I to mi se, naravno, učini logičnim objašnjenjem. Pa sjednem na telefon da oprezno ispipam jesu li mi starci živi i zdravi. Teta, baka, psi – sve okej? Pa napišem desetak mejlova prijateljima da provjerim jesu li oni svi na broju. Pa palim televizor, da se ne čeka možda neka grozna elementarna nepogoda. Ništa. Sve okej. Dobro. Onda mi sine – možda će se meni nešto dogoditi! Pa krenem u grad sve pazeći da me putem ne pokupi neki kamion, da ne padnem u šaht ili žrtvom unakrsne vatre u jugoistočnom Londonu. Pa se popnem na gornji kat autobusa broj 53 i dalje progonjena vlastitom paranojom. I tu mi pogled padne na krišku naranče na podu autobusa. Savršena kao iz reklame za šampon smjestila se kriška na pod između mog sjedala i silaznih stepenica. Otkud sad ta kriška tu? Baš sad, baš ovdje. Baš kad ja trebam sići niz stepenice. I sjedim ja tako sljedećih dvadeset minuta, fiksiram pogledom krišku, pratim joj putanju, gledam kako je prolaznici premeću i šutaju, kako se ona perfidno premješta i klizi i zameće trag, a svejedno je uvijek i dalje tu, između mene i izlaza. Kao da čeka da je smetnem s uma i nagazim na nju silazeći, skotrljam se niz stepenice, rasturim kičmu i konačno shvatim zašto mi se jučer činilo da je život tako savršen.
Ako se sjećate onog Tanhoferovog filma H-8, e tako je izgledao moj put autobusom u centar grada. Kad je konačno stiglo vrijeme silaska, to se sve odvijalo u slow motionu. Kako sam koncentrirano, držeći se s obje ruke za ogradu prekoračila krišku i pažljivo sišla s kata ( jer možda je kriška bila zamka. Možda me na stepenici čeka kora od banane, a ja se opustila ), kako sam oprezno izašla iz busa i s olakšanjem udahnula svježi londonski smog – to se rijetko viđa. To je, na sreću, ipak bio vrhunac fatalističke hipohondrije. Toga se dana ništa strašno nije dogodilo. Meni. Mnogima vjerojatno jest. Kasnije mi je palo na pamet da je to možda bio samo malo odrasliji pogled na život, a ne nekakav kobni flash. Luđačkih stanja euforije nekako s vremenom biva sve manje. Pa da prosječno stanje budnosti ne biva sve ugodnije i zanimljivije, postojanje bi bilo prilično nepodnošljivo.
Treba, doduše, napomenuti da me to panično osluškivanje moguće katastrofe i slutnja užasa strašno iscrpilo pa se, kad sam konačno savladala naranču, uopće više nisam sjećala kako mi se do nedavno činilo da je život bezrazložno genijalan.
Kao što sam obećala, isprovocirana jednom prozivanjem u novinama, iako vučem tu tempiranu bombu za sobom valjda cijeli život, pozabavit ću se tom diskvalifikacijom na ćemu će mi sigurno sva djeca poznatih biti zahvalna. Sve što ste željeli reći o tome kako je to biti dijete poznatih, a nikad se niste usudili izgovoriti. Jer, osim što nije uvijek ugodno i privilegirano, još vam je prešutno oduzeta mogućnost da se požalite, jer to bi doista bilo obijesno, neuviđavno i jednostavno razmaženo.
Pa onda kao dijete poznatih trpite da vas vrijeđaju djeca nepoznatih još u osnovnoj školi jer su doma čula da vi sve imate, i to nezasluženo. Vaši se gafovi pamte iako ništa ne odudaraju od gafova onog do vas u klupi, ali taj naprosto nije zanimljiv. To je već u najranijem djetinjstvu. A proporcionalno godinama, zloba raste, to i nije neka novost.
Nikad mi nije bilo jasno što to točno podrazumijeva biti Nečija kći, što se time o osobi doznaje. Postoji nekakav tajni pakt između svih ostalih, neka vreća spoznaja u koju nikad nisam zavirila jer ne znam tu prokletu lozinku, iako sam ju toliko puta vidjela. Obično taj ritual prepoznavanja ide ovako: On/ona je sin/kći tog i tog/te i te – značajno podizanje obrve – Ahaaaa, odgovara druga strana s nekim pokroviteljskim smiješko i obje strane klimanjem glave zaključuju da je sad sve puno jasnije. (??) Šifre razmijenjene, poruka zaprimljena. Samo nama ostaje da se pitamo. Ne znam kako druga djeca poznatih (mi smo, naime, toliko inhibirani u tom pitanju da međusobno nikad ne dotičemo ovu temu, možda bi nas se čak moglo izmanipulirati da povedemo hajku protiv nekog djeteta neke zvijezde, pojavi li se za to potreba), no ja se nikad nisam osjećala krivom što sam kći svojih roditelja jer to s mojim izborom nema veze. Kad me već dopalo, ipak, da budem nečija kći, pa k tome još i poznate osobe, nekako sam uvijek bila prilično ponosna što sam kći baš te određene osobe. Međutim, uz taj ponos ide i stanovita odgovornost. Pa sad možeš ti biti enfant terrible, huligan, junkey, ljenčina, hoh_tapler ili već nešto čime ćeš signalizirati da ne prihvaća_ igru. To je jedan od legitimnih putova koje pakt prihvaća. Ili možeš zasukati rukave pa krenuti opravdavati očekivanja. Ali, sad tek zabava počinje. ‘I ona ide u pisce.’ (obrva, kimanje… ) Zašto je duga obiteljska tradicija liječnika nešto što odzvanja dignitetom i pouzdanošću, ali baviti se umjetnošću, kao i jedno, ne daj bože, oba roditelja, izaziva skepsu i podozrivost. Zato što se talent ne
nasljeđuje ? Ili možda baš obrnuto. Možda upravo zbog straha koji progoni onu prvu pretpostavku da je djeci poznatih sve dano na tanjuru. Jer ako se i talent nasljeđuje, onda im je tek sve dano i to je prokleto nepošteno i tomu se mora stati na kraj. Naravno da se nikad ne uzima u obzir činjenica da je taj nejasni talent prijeko potreban, ali samo djelomičan. Ostalo je, kao i svaki posao koji se radi profesionalno i dobro, težak rad. Niti ga mogu obaviti poznati roditelji, niti je pukim prijenosom njihova DNK posao gotov.
Katkad stvarno mislim – blažena anonimnost u kojoj ti nitko poteze ne proučava mikroskopm i sumnja u čestitost svakog tvog pothvata. U kojoj ti nitko ne banalizira tvoje pothvate pretpostavkom da ih nisi samostalno osvojila. No, najčešće ipak mislim da je lijepo biti dijete ovih roditelja, sa svim svojim lošim i dobrim stranama, koje se redaju, bez obzira na prezime, jednako žilavo.
S kojim se god prezimenom rodiš, čekaju te raznorazna sranja. Usponi i padovi, manje prvih, više drugih. Zato je veće pitanje što od genskog materijala naslijediš i čije si dijete po tom ključu. Rodiš li se s teretom senzibiliteta, crno ti se piše. Rodiš li se s naslijeđenom debelom kožom, nešto lakše. Zato bi moj prijedlog bio da, moramo li baš njegovati kuluturu predrasuda i površnosti, počnemo s prozivanjem onih s emocionalnim imunitetom. Em što ih ima malo, pa se količina animoziteta u globalu smanjuje, em što im to uopće neće smetati.
Popuši mi ga malo, to rade svi fotomodeli
Gledanje snuff filmova, stvarnih snimki ubojstava, silovanja i raznovrsnih perverzija rezervirano je za ekstra dekadentne i njihovo ekstra uzbuđenje i najćešće je iza granice koju obični građani neće prijeći. No gledati nešto što je tomu vrlo slično samo je pravno nedokazivo, genijalan je alibi zbog kojeg jedan piratski CD-rom, popularno zvan Kozjak CD ide k’o alva.
Ako ga želite vidjeti, potrebna su vam tri koraka da ga nabavite jer je dostupan na svakom koraku, npr. u jednom drugom razredu jedne zagrebačke gimnazije posjeduju ga svi učenici i međusobno razgovaraju u citatima iz tog, kako oni to vide, pornića za pravo. Kozjak CD, iako po štreberskoj definiciji ne pripada u klasični snuff (nema fizičke prisile) bahata je i samodopadna snimka nečega što pravno nije silovanje, ali je u svakom drugom smislu nasilje.
Sudionici ovog dokumentarnog filma dva su muškarca i jedna djevojka. Muškarci djevojku dovode na snimanje najavljeno kao ‘vruće erotsko’ (treba li napomenuti da je za svaku diskusiju kredibilitet već izgubila) i to u neki bizaran prostor na brdu, u neku ruševinu u kojoj je moguće zamisliti sve od ratne zone do improviziranog tuluma, ali su vrlo male šanse da će se neko iole profesionalno snimanje, ma i biljaka u rastu, ovdje odvijati. Treba odmah podcrtati riječ ‘profesionalno’, tu kobnu rijeć koja će igrati ključnu ulogu u ovoj nasilnoj epoizodi, i šire, riječ koju manipulatori svih vrsta izgovaraju kao hipnotičku formulu, a siroti izmanipulirani kao nekakvu mantru.
Već nakon nekoliko minuta, u kojima sisata sirotica šeta kamenjarom u donjem rublju, počinje skidanje. A nakon toga i prvi prijedlozi. ‘Ma ajde, popuši mi ga malo, nije to ništa, to rade svi fotomodeli, to je normalno’. Tko je ta cura, kakav je njezin moralni ustroj i po čijim kriterijima (rečenični sklopovi svjedoče o tome da se ne radi o budućoj nobelovki), to ovdje uopće nije bitno. Bitno je da je, kad se u kadru pojave isukani organi dvojice snimatelja, koji će tijekom snimke na gro načina penetrirati jadnicu, jasno da ona to ne želi. I jasno je da ona u toj situaciji nije riba u vodi, a najjasnije i najkobnije je da ona to tako očajnički želi biti. I to je razlog zašto me neočekivano uznemirila ta tema, zašto o njoj pišem, istodobno je gurajući od sebe, jer prepoznajem u njoj nešto užasno često i prisutno. Ne dogodi se svima ‘kozjak’, štoviše svi samo mi uvjereni da se nama nikad ne bi moglo dogoditi nešto kao ‘toj glupači koja je mogla naprosto otići’. Međutim, svuda se oko nas događaju razna mala i velika nasilja temeljena na istoj matrici. Nasilja koja kao takva ne prepoznajemo. Manipulacije našim slabostima i našim sramom koje prođemo valjda svi u djetinjstvu, mnogi u pubertetu, a neki, ne izgrade li putem stameno samopouzdanje – cijeli život. Oni trenuci kad nešto iznutra govori da situacija definitvno ne štima, ali fatalni strah da se
u očima drugih, pogotovo manipulatora, ne ispadne mala/malen, nezrela/nezreo, napokon neprofesionalna/neprofesinalan ne da da situaciju prekinemo, a lutkare pošaljemo u tri materine. Seks je, zbog te svoje mitske dimenzije, zbog toga što uvijek postoji nešto što možda još niste znali, a nemate koga pitati, idealan poligon za tu vrstu navođenja, ali ona postoji na sve strane, i u mnogim drugim, naoko benignijim kontekstima. Gledam te male drame svuda oko sebe, među ljudima koji se gnušaju nečeg tako barbarskog poput silovanja, sjećam ih se iz škole, s prvih poslovnih sastanaka, s raspojasanih tuluma, odasvuda gdje postoji, a uvijek i svuda postoji, nejednak odnos samopouzdanja i gdje postoji želja, prokleta želja da se bude prihvaćen. U krugu mojih prijatelja i poznanika, iz naše povlaštene intelektualizirane perspektive iz koje promatramo pojmove erotike, seksualne slobode ili tabua, prisilnog ili privolnog seksa, epizoda poput kozjačkog iživljavanja djeluje nezamislivo daleko. No, meni je bilo potrebno vidjeti upravo taj ekstreman slučaj da osvijestim kako je takvo iživljavanje, uvjetno rečeno superiornih nad inferiornima, jačih nad slabijima /u ovom i u mnogim primjerima koji mi sad padaju na pamet ‡ nad ženama/ zapravo svakodnevna pojava. Samo je silovanje malo tiše. Rijetki, kao Kozjaci postaju time heroji srednjoškolaca, iako im, nabrajam primjere u glavi, popularnosti nikad ne fali.