All posts by Tena Štivičić

Samoizolacija s Anjom (1)

Treći dan samoizolacije granulo je sunce u Škotskoj. To je u zadnje vrijeme takva rijetkost da ju se moralo obilježiti. Navodno ljudi to još rade, idu u prirodu, na svježi zrak, navodno to nije opasno ponašanje. Zaputili smo se u St. Andrews. Spakirali smo piknik. Nekako na brzinu i nekako skromniji nego obično. Mi smo u preuranjenoj izolaciji, četiri dana prije nego zatvore škole i vrtiće i tjedan dana prije služebnog ‘lockdowna’. Odgledala sam video intervju s Mariom Mihajlović iz Milana i podigla most.

U autu kažemo Anji, nećemo slušati Moanu (soundtrack naših snova i noćnih mora) nego plejlistu koju je tata složio. U neočekivanom nastupu solidarnosti Anja kaže ‘Okej’ i sljedećih sat vremena pjevuši uz Bowiea, disco, Blue Nile, čak i neke davne bisere poput benda Japan. Onda zaspi i spava sat vremena. Svako popodnevno spavanje je mogući bumerang, ali vremena se naočigled mijenjaju.

Razmišljam o tome kako ta samoizolacija možda i neće biti tako strašna. Ja sam ionako stalno u izolaciji. Preko dana. Otkad živim u Škotskoj jedva da imam s kim izaći pa sam u izolaciji i navečer. Što mi i odgovara jer čitam, pišem i u miru razmišljam o tome što ću jesti. Kad imam previše distrakcija onda mi razmišljanje o hrani zahvaća  radno vrijeme i ugrožava proizvodnju. Da ne razmišljam toliko o tome što ću jesti, imala bih već duplo drama iza sebe. A kažu ljudi iz zaraženijih zemalja da se dosta razmišlja o hrani u izolaciji.

Povrh toga mislim, to će možda biti dobro i za obiteljsku dinamiku. Moje suvremeno dijete naviklo je da se planet okreće oko nje. Fantaziram, dok mi sunce miluje obraz, kako ćemo izroniti iz ove krize harmonični i solidarni s Anjom okolnostima oblikovanom, manje nalik na Denisa, a više na Fanny i Alexandera.

Zadovoljna sam s raznim kreativnim rješenjima kako provesti vrijeme kojih sam se dosjetila u ova tri dana i ignoriram činjenicu da će ovo biti maraton a ne sprint na šest metara. Za šest metara sam opremljena kao Mary Poppins.

Pored autoputa natpis upozorava – je li vaše vozilo spremno za zimu? Samo u Škotskoj, pomislim, u drugoj polovici ožujka.

Prođemo kroz mjesta Auchtermuchty i Pittscottie. Umirem od smijeha. Dougiu nije smiješno. To je neki lokal patriotizam kod njega.

Parkiramo blizu plaže i jedemo sendviče.

‘Mama, zašto jedemo u autu?’

‘Zato što je ovo škotski piknik.’

‘Aha’, kaže Anja, potpuno zadovoljna odgovorom. I stvarno, u čitavom nizu parkiranih automobila odvija se škotski piknik. Gospođa u autu pored nas toči vruću kavu u šalice i dodaje mlijeko iz teglice. Zavidna sam. To se nismo sjetili jer kavu obično kupimo putem.

Plaža u St.Andrewsu je senzacionalna. Beskrajna, mirna, sunčana. Ljudi šeću, psi trče. Kao da je sve normalno osim nekog neobičnog nepovjerenja koje kao da pucketa zrakom. Dvije mlade žene prolaze. Anja im priđe i jedna cikne i ubrza korak, kao da joj je prišao bijesni pas. Kakva situacija bez presedana. Anji se to još nikad u životu nije dogodilo i pogleda me u čudu. Dođe mi da kažem, ‘potrči za curama’, kao neki pogrešni oblik šale koja bi sve normalizirala. Ali ne kažem.

‘Mama, can I be bosa with my feet in pijesak? ‘

‘Možeš’, kažem, iako su nam glave u kapama, vratovi u šalovima i noge u čizmama. Ali trudim se prihvatiti neobične škotske načine. Anjina sreća i užitak su toliko intenzivni da i ja skidam čizme i čarape i gazim po pijesku s njom.

U autu, na putu natrag Anja spava preko sat vremena. Svi smo premoreni.

‘Ovo ćemo skupo platiti’, kaže Dougie.

‘Ali danas je toliko bila na zraku i trčala, možda ipak…’

‘Istina’.

Ni on ni ja ne vjerujemo da je istina.

Okrijepljena s dva spavanja, večerom i dugim kupanjem, Anja je spremna za Bitku kod kreveta. Svaku večer ulazim u bitku desetkovanih redova. Nakon skakanja po krevetu i ‘Mama, gledaj ovo’ dvadeset puta i ‘Mama, znaš šta ja mogu?’ petnaest puta, nakon što pročitamo Tiddlera, Beyond the Fence i Yacca The Alpaca i ugasimo svjetlo i ja otvorim Kindle, Anja pita, ‘Mogu dobiti samo jednu uspavanku? Samo jednu, malu uspavanku.’

Ok, može. Zašto ne, pomislim.

‘Samo jednu samo jednom i onda spavanje istog trena’, kažem tonom osobe koja zna što je autoritet.

‘Dobro’, kaže ona kao da se ne može više i jače složiti sa mnom.

Anja traži pjesmu ‘Rarara’. Drugim riječima ‘Che sera, sera’ u izvedbi Doris Day, na koju smo nabasali neki dan slušajući ‘Somewhere over the rainbow’. Pomslila sam, štogod pjevala Doris Day ne može biti neprikladno za trogodišnjakinju. Sad sam rastrzana između strahopoštovanja prema djetetu koje odabire slušati stihove ‘Što će biti, bit će, budućnost ne možemo vidjeti’ i ježenja nad ambicijama lika iz pjesme, hoću li biti lijepa i bogata?

Ipak, slušati ‘Che sera, sera’ je još uvijek savjesnije nego dodati viski u mlijeko što mi je prošlo kroz glavu u zadnjih nekoliko minuta.

Nakon Doris Day pokušam se vratiti Kindleu i Hilary Mantel.

‘Kako se zove tvoja priča?’

‘Zrcalo i svjetlo’.

‘Zašto?’

‘…’

Da je ovo film i da mi je netko smiren i odmoren napisao repliku, rekla bih nešto jednostavno, a magično, o kraljevima i kraljicama, zrcalima i svjetlima, što bi je zadovoljilo.

Ono što želim reći je ‘kad bih uspjela pročitati tri stranice u miru, a da mi ti ne zabijaš pete u bedra i nabrajaš svu djecu iz vrtića imenom i prezimenom možda bih i znala zašto se knjiga zove Zrcalo i svjetlo. Ali ovako, moram priznati, značenje mi izmiče. ‘

Umjesto svega toga, samo je molim da zatvori oči.

Dvadeset minuta kasnije, tiho je i čini mi se da je zrak čist. Čitanje mi ide, iako sam na trećoj knjizi trilogije i još mi nije sasvim jasno tko je Vojvoda od Norfolka.

‘It’s pure insanity. Lunacy. Pure lunacy.’

Anja citira Miu s početka La La Landa. ‘O, majku ti Isusovu.’ Pomislim. Ali ne kažem na glas jer nas je neki dan pitala smije li reći ‘majku ti Isusovu’. Ja sam rekla da, Dougie je rekao ne, pa smo se našli na ‘da, ali ne u vrtiću.’

Onda se Dougie pojavi u sobi. Taman kad sam mislila da je zrak konačno čist. Preorganiziramo se, maknemo jastuke, pa ih vratimo, pa maknemo pa vratimo. I onda je mir neko vrijeme. Nitko nikad nije jače glumio spavanje od mene.

‘Nitko neće sa mnom pričati.’

Ja zastenjem. Dougie kaže ‘Dođi tu k meni’ i Anja mu se privije. Ni minutu kasnije on hrče. Okej, može, pristajem. Ali ne i Anja.

‘Tata, probudi se, ne sviđa mi se tvoja buka’.

On se okrene na stranu, ‘buka’ se ugasi, Anja se privije k meni i konačno uspori disanje. Svi spavaju. Sati je 22.00 trećeg dana samo-izolacije, provedenog vani, na suncu, u prirodi, s puno trčanja!

Pogledam telefon. Stigla mi je poruka na whatsapp, ‘Sjetimo se da je u izolaciji zbog kuge Shakespeare napisao Kralja Leara.’

Svijet u kojem živimo

Prošla su već dva desetljeća 21. stoljeća. Glavna osoba u Škotskoj, u kojoj sada živim, je žena, vrlo sposobna i suvisla političarka Nicola Sturgeon. Ima ih svuda, sad već, političarki na premijerskim i predsjedničkim mjestima. Od Novog Zelanda preko Nepala i Bangladeša, Srbije, srećom više ne i Hrvatske, do Njemačke i Danske. Znamo, poučeni vlastitim primjerom, da žena na čelu države ne znači blagostanje za ženska prava, ravnopravnost, feminizam, pa kao takva naša bivša predsjednica nije bila jedina. Čak ni Hillary Clinton, pripadnica povlaštenog establišmenta, s intersekcionalnim feminizmom nije na ti. Pa ipak, sve te žene na prijestoljima, po kabinetima i samitima, koje biraju i žene i muškarci, trebale bi upućivati barem na to da, kad su već dosegle mogućnost da vladaju čitavim državama, u generalnoj svijesti suvremenog čovjeka ‘žena’ više nije nešto drugorazredno, vlasništvo koje se može tamburati kako se kome prohtije, čiji život nije ni dragocjen, ni zaštićen, ni svet.

Na Netflixu postoji serija snimljena po istinitoj priči, a na osnovi članka nagrađenog Pulitzerom. Zove se Unbelievable i riječ je o slučaju serijskog silovatelja u Americi tijekom nekoliko godina, od 2008. do 2011. Ta odlična serija posebna je po tome, a nadati se da to nije samo scenaristička mašta, što slučaj vode dvije policajke, obje kvalitetno i pažljivo obučene za odnos prema žrtvama, obje posvećene slučaju i istjerivanju pravde na neki specifičan način, žilav i ustrajan, a dosad neviđeno nježan. Prvi put, a priča sa silovanjem u centru smo se nagledali, imam dojam da ako se kultura odnošenja i shvaćanja silovanja mijenja i ako danas slučajeve počinju preuzimati takve policajke, možda se silovateljima malo crnije piše nego dosad.

Dogodio se i taj #Metoo, neuredan, neorganiziran, svakakav. Ali otkad se dogodio, malo je koja radna sredina (mislim pritom na zapadne) danas imuna na novu realnost – da ugrožavati i zlostavljati ženu na radnom mjestu nosi ozbiljne posljedice.

Pokušavam opisati kaleidoskopsku sliku svijeta u kojem živimo, nepravilnu, sastavljenu od razlomljenih raznorodnih komadića, ali punu nekih malih napredaka.

Pa ipak.

Godine 2019. u Velikoj je Britaniji ubijeno 149 žena. Broj 149 varira od godine do godine, ali već se godinama nije znatnije smanjio. To znači oko dvije ubijene žene tjedno. U 147 slučajeva ubojice su muškarci. Od tih 149, 91 je ubio sadašnji ili bivši partner. Sljedećih 12 ubili su sinovi ili posinci, a još 5 zetovi ili bivši zetovi. Samo 6 posto svih ubijenih žena ubile su žrtvama nepoznate osobe. Neki od ubojica muškarci su s već odležanim kaznama za nasilje, seksualno zlostavljanje, čak i ubojstvo iz nehata,a pušteni su iz zatvora nakon što je zaključeno da predstavljaju nizak rizik za okolinu.

Među ubijenim ženama mnoge su u trenutku ubojstva bile usred raskidanja veze ili braka s ubojicom, a mnoge su se već obraćale policiji, obitelji i prijateljima za pomoć, izražavajući strah za vlastiti život. U pedeset šest posto slučajeva zabilježena je pojava koja se naziva ‘overkilling’. Teško je direktno prevesti, a teško je i opisati. Overkilling znači da je ubojica žrtvi nanio znatno više ozljeda nego što je bilo potrebno da bi se žrtvu ubilo, što upućuje na to da čin ubojstva nije nagli trenutak neuračunljivosti, nego da ubojici pruža pozamašnu količinu užitka. Sedamdeset plitkih uboda koje je zadobila jedna od žrtava znak su ubojičinog kontroliranog ponašanja kojemu je namjera produženo mučenje žrtve prije nanošenja fatalne ozljede.

Prema službenim informacijama između 2002. i 2012., 6.1 % osoba osuđenih za ubojstvo bile su žene, što znači da preostalih 93,9 % čine muškarci. Dakle, i žene ubijaju, i žene ubijaju muškarce, i muškarci ponekad plate životom i to su sve istinite, činjenične izjave. No čak i ovakvom odnosu brojeva treba dodati pojašnjenje. Pokazuje se da je u većini slučajeva u kojima je žena ubila muškarca, učinila to nakon što ju je dotični, na ovaj ili onaj način, zlostavljao. Većini muškaraca koji ubiju ženu to nije prvi nasilni istup prema toj ili drugim ženama. Dakle, trendovi postoje, prilično se razlikuju u odnosu na spol, ali još uvijek ne postoji ozbiljna, službena, financijski poduprta inicijativa da ih se stavi u određeni okvir, da ih se sagleda kao nešto sistemsko, a ne kao izolirane incidente i da se tom problemu počne pristupati temeljito i dovoljno rano da žrtva još ima neku šansu da spasi živu glavu. Postoje incijative kao što je Counting Dead Women, formiranje baze podataka svih žena koje su ubili muškarci kako bi se počelo raditi na prepoznavanju obrazaca, ali one su usamljene, volonterske i bez dovoljno sredstava. Kad sam već spomenula silovanje da kažem i to da, trenutno, u Velikoj Britaniji 1.4 posto prijavljenih silovanja završava osudom.

Velika Britanija, usput budi rečeno, potpisala je, ali nije i ratificirala Istambulsku konvenciju.

Princ i robinja

Počela je nova sezona planterano popularne Krune. U prvim epizodama gledamo kako se šezdesetih godina kraljevska obitelj pokušava izboriti s prvim znacima pobune naroda protiv Monarhije. Kad kažem pobune, ne mislim na Molotovljeve koktele, nego na, britanskom duhu bliskije, gunđanje ispod glasa.

I trude se oni popraviti svoj javni imidž, ali ne ide im. Jer prosječan čovjek ne suosjeća s tim koliko je naporno ugošćavati državnike s kojima često nemaš ništa zajedničko imala ti taj dan pms, ili prehladu, ili neka preča posla. Niti da je prodati jahtu i razmatrati preseljenje u malo manju palaču oblik stezanja remena. ‘Svatko svoju mukicu’, kaže moja prijateljica Alisa. No, gledatelji Krune dobivaju priliku da, vještom dramaturgijom i scenarističkim umijećem zavidne kvalitete, zavire u skrivene duše njihovih veličanstava i da shvate kako je njihov život, unutar njihova specifičnog konteksta, ipak zahtjevan. Da svatko, pa i kraljica ili princeza, ima svoje nesreće, neshvaćenost, neostvarenost, sumnju u svoje sposobnosti, strah od odgovornosti i žudnju za slobodom. Svi su oni, ti naši likovi, a onda posredno moramo prihvatiti i stvarne osobe na kojima su temeljeni, zapravo časni i solidni ljudi, a one njihove osobine koje znamo kao diskutabilne posljedica su opet individualnih okolnosti: nedostatka ljubavi, previše trauma u djetinjstvu i brutalnih odgojnih metoda iz prošlosti. Iza uvijek suzdržane i dostojanstvene vanjštine, po kojoj su poznati, slutimo, a ponekad i vidimo, mekšu, suosjećajnu, a ponekad i pokajničku jezgru. Na kraju, svi su nam nekako dragi, čak i oni za koje znamo da su gadni, umišljeni i glupi, postaju nekako simpa kad ih uspijemo shvatiti. Jer svi smo u duši od istoga tkiva ispleteni.

I baš je neopisivo nesretna koincidencija da je dan prije početka nove sezone Krune princ Andrew, kraljičin sin, dao intervju emisiji Newsnight, na BBC-u, u kojem je pokušao, i podbacio, objasniti prijateljstvo s osuđenim kriminalcem Jeffreyem Epsteinom. Dotični se gospodin, prije nekoliko mjeseci, ubio u zatvoru u kojem je čekao na suđenje optužen za seksualno zlostavljanje i podvođenje maloljetnica. To mu, nota bene, nije bio prvi zatvor na istu temu.

Epsteinov društveni serkl, sve puno zadriglih bogataša, uključivao je i ponekog budućeg predsjednika (Trump), i ponekog princa (Andrew), i razne novinske magnate i njihovu djecu i biznismene raznoraznih podrijetala. Tko je sve sudjelovao u seksualnom ringu i znao prirodu dogovora između Epsteina i djevojaka ne znamo točno. Konačno, jesu li prostitutke, jesu li roblje, to je nezgodno pitati usred izdašne zabave, a možda još nezgodnije usred seksa samog. Ono što se zna je to da je djevojaka uvijek bilo, vrlo mladih. Vrlo, vrlo mladih i u velikom broju.

Jedan od tih koji se seksualno okoristio, prema riječima žene koja ga optužuje, i tvrdi da ju je Epstein držao kao seksualnu robinju i podvodio prijateljima, jest princ Andrew. Kruno nesretna. Daleko su slatka vremena kad je PR problem bio treba li zaista grijati sve sobe svih palača. Kraljičin sin je gotovo dva desetljeća prijateljevao s osuđenim seksulanim zlostavljačem. Prijateljevao, odsjedao u njegovim kućama po svijetu, tulumario, spavao s maloljetnom žrtvom, jednom ga je čak pozvao da zajedno uživaju u tradicionalnoj engleskoj zabavi – ‘shooting weekend’. To je ono kad se horde uparađenih aristokrata i njihovih uzvanika stušti s konjima, puškama i čoporima pasa na nekog nesretnog zeca, fazana ili jelena.

Ovako na prvu, priznat ćete, ne zvuči kao Kruna. Zvuči kao hibrid Kuće karata i Breta Eastona Ellisa i još neke, dosad nesnimljene serije. Dosadašnji skandali, kao onaj kad je princ Charles poželio biti tampon u Camilli, ili Dijanina bulimija, ili svi prošli i budući Meghanini prijestupi, zvuče kao obiteljski nedjeljni film. Pa se princ odlučio na odvažan marketinški potez i pristao na jednosatni intervju za BBC. I, uzalud vam trud, pisci Krune, da humanizirate tu grotesknu obiteljsku instituciju. Jer je princ, u sat vremena intervjua koji se, na čuđenje nas gledatelja, odvio u kraljevskoj palači, a ne u policijskoj stanici, pokazao svu kraljevsku nadmenost, privilegiranost i potpunu cijepljenost od realnosti, a nekmoli empatiju prosječnoga ljudskog bića prema drugom prosječnom ljudskom biću.

Pokazao je da je zaista, kao što ga bije glas, glup. Kakvi obično prinčevi u bajkama nisu. Da laže sa zavidnim nedostatkom straha od posljedica i da ne diše zrak standardnoga moralnog univerzuma u kojem je zgražanje nad zlostavljanjem maloljetnica barem paušalna vrijednost. Nikada nije u Epsteinovom društvu prmijetio ni tračak nikakvoga sumnjivog ponašanja. Blago Nacionalnom društvu za zaustavljanje okrutnosti prema djeci čiji je Andrew pokrovitelj. Općenito, blago svima nama koji nemamo izbora nego da s osamdeset dva milijuna funti godišnje financiramo njihovo postojanje.

Neka mi netko samo još jednom prevrne očima kad kažem da trogodišnjoj kćeri ne čitam priče o princezama i da ju pokušavam sačuvati od toksične ideje da je udaja za princa paradigma životnog uspjeha.

 

Resting Bitch Face

Leđima sam okrenuta pisti u tzv. ‘loungeu’ British Airwaysa na Terminalu 5 u Londonu. Jedem tri vrste ponuđene tjestenine jer je put (u Japan) već počeo, a na putu se ne računa (pogotovo na drugi kontinent). Gospođi preko puta, koja sjedi s pogledom na pistu, teško je utvrditi godine. Vrlo je feš, jede samo proteine i nikad ne spušta pogled dovoljno nisko da okrzne moju tjesteninu. U njenom svijetu tjestenina ne postoji. U lice je ubrizgala toliko botoxa da djeluje trajno preneraženo. Svaki put kad je pogledam stresem se i jedva odolim potrebi da ustanem i pogledam na pistu, ruši li se upravo možda neki avion, što li ju je tako šokiralo?

Shvaćam pritisak da se izgleda mlađe, ljepše, zategnutije, samo kad bi se to moglo postići neprimjetno, a ne da sve žene počnu nalikovati jedna drugoj kao da su kćeri nekog jako potentnog bića iz porodice pataka.

Govorim to s prezirom osobe s maminim dobrim genima koji su tek nedavno zagazili u bespoštednu bitku s gravitacijom.

No, zatekoh se nedavno sama u Japanu te sam morala pribjeći nečemu što inače izbjegavam –  selfijima. Ako im ne posvetiš nesrazmjernu količinu vremena i ne primijeniš filtere, selfiji otkrivaju surovu istinu o tebi – bez ikakve sam sumnje razvila ‘resting bitch face’. Pretpostavljam da termin ne uživa prijevod na hrvatski, iako je fenomen poznat. Dovoljno mi je prisjetiti se svakog mog intervjua u kojem pričam o političkom i doslovnom smaku svijeta, ali, za popratnu sliku, fotograf me inspirira s ‘Ajmo jedan osmijeh, tako lijepo lice, a tako mrko’.

Resting bitch face (RBF) je izraz lica koje, u opuštenom stanju, odaje dojam ljutnje, nepristupačnosti ili prezira. Iz imenice u izrazu, ‘kučka’, vidimo da se termin odnosi samo na ženska lica. Jer, naime, samo je za žensko lice neprihvatljivo da ne djeluje pristupačno.

Napraviti selfi s kojega ne probija RBF sad mi već stvarno teško uspijeva. To je zbog kombinacije čimbenika. Prvo, više mi se ne da neprekidno zavoditi neodređeni prostor ispred sebe, drugo je količina samopouzdanja koja mi odobrava takav stav, a treće i ključno je gravitacija.

RBF ima svaka žena koja ne pazi na to da se stalno smiješi svijetu. Kad izrazi lica ne bi bili podložni mizoginoj intepretaciji, RBF bi se još zvao i NIL (normalan izraz lica). Ali RBF, zbog spomenute kombinacije čimbenika, nenamjerno ima gotovo svaka žena u određenim godinama.

Prvo zato što prosječna žena dospije u određene godine kad su iritacija, nepristupačnost i prezir, skupimo ih sve u ekonomičniju riječ – nadrkanost, temeljno dnevno stanje. To je obično zaposlena žena, majka i domaćica. Ako je samohrana majka ima piće od mene svaki put kad suzbije RBF. Ako ima partnera on vjerojatno misli da je moderan i uključen, ali ona svejedno bešumno, dnevno, obavlja dvjesto trideset radnji više, a koje obično nitko ne primjećuje. A više nije ni popularno žaliti se na partnera jer, ako nije našla suvremenog i uključenog, sama je kriva. Takva žena shvaća da održavanje mašine svakog dana zahtijeva po koju minutu više i da je vremenski i financijski isplativije postalo skrivati, a ne održavati, što je istodobno i razlog zašto je, u prosjeku, vjernija nego što bi možda željela biti. Takvoj je ženi veliki neprijatelj mišićni tonus. Jer kako cijelo biće kao ukleta ptica selica, koja se nikad neće vratiti, gravitira jugu, tako i lice, u normalnom stanju, počinje smjerati nizbrdo. Pa ako ne ulaže priličan mišićni napor da se neprekidno smiješi, kao da su joj kognitivne sposobnosti malo načete, takva će žena izgledati kao ‘kučka’.

No, ne brinite ‘kučke’, rješenje postoji. Estetski kirurzi prijavljuju da je u zadnje vrijeme jedan od najčešćih zahtjeva postao popraviti RBF, tj, injekcijama filera i botoxa u donji dio lica i oko linije čeljusti smekšati nadrkan izraz u nešto što bismo mogli nazvati ‘ugodnim’.

Doktorica Doft, njujorška estetska kirurginja, kaže da ljudi gravitiraju ženama koje djeluju sretno. Pa ako već niste stalno sretne, možete si taj ‘look’ ubrizgati u lice. Tretman stoji između 500 i 5000 dolara, ovisno o adresi ordinacije, a u hrvatskim kunskim prilikama možda je i znatno prihvatljiviji. Jer, dakle, ako budete djelovale sretno, ljudi će vam se ljubaznije obraćati i željet će biti u vašoj blizini, što će vas, možda, uzročno posljedično, usrećiti.

Ali zaboravljamo jednu važnu dimenziju problema. Ženama se velik dio njihova života, a cijelu mladost, s neshvatljivom drskošću obraća svaka budala. Količina nepozvane pažnje je nemjerljiva. Zašto onda proklinjati dar majke prirode? Ako nas kao zaštitno polje može poštediti glupih nasrtaja, ne bismo li RBF zapravo trebale slaviti?

 

 

Makedonci

Stigne poruka u kojoj piše – vaš madrac je spreman za isporuku. Ako vam odgovara, dostavit ćemo ga tog i tog dana, u toliko i toliko sati, vaši dostavljači zovu se tako i tako. Pročitam imena i mislim, ovi su ili naši ili Bugari.

U dogovoreno vrijeme stiže famozni madrac. Pitam dvije tamnokose mrge, na engleskom, odakle ste vi. Šef operacije veli: ‘On je Bugarin, a ja sam iz Makedonije’. Ja kažem na hrvatskom: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tu nastane opće veselje. Odmah se počnemo sporazumijevati na hrvatsko-srpsko-bugarsko-makedonskom. Bude tu nekoliko radnji, premjestiti stari madrac, novi otpakirati, namjestiti na krevet itd. Tijekom kojih lijepo ćaskamo. Dopremili su madrac iz Engleske u moj novi stan u Glasgowu. Obojica žive u Sloughu, u predgrađu Londona, ali kažu da često isporučuju u Glasgow. I što je lijepo ovdje, zeleno, mirno, lijepe ulice, lijepe zgrade, itd. I tako malo ćaskamo o cijenama nekretnina, o tome kako London propada, o gužvi, o buci, o tome kako se djeci koja danas odrastaju u Londonu predviđa kraći životni vijek zbog nivoa zagađenosti i tako dalje. Ja potpisujem čitav niz papira kao da su mi isporučili bubreg, a ne madrac i dok, onako ovlaš, čitam sve na što moram staviti potpis, veli Makedonac: ‘A i ljepše je ovdje. Sve je čisto. Nema crnci, nema Pakistanci, nema Arapi.’ E jebešga. Tako nam je dobro krenulo.

Kažem, ima ovdje i crnaca i Pakistanaca i Arapa. Ja znam mnoge. Šta im fali?’ Zemljak ima neki mali biznis u predgrađu Londona, kaže, triput su mi crnci provalili i pokrali me. Pitam ga, a u Makedoniji se ne krade? Zbunila sam ga. Ne razumije o čemu pričam. Onda kaže, a imam i žensku djecu, i na to treba misliti. Pomislim, ali ne kažem, a u Makedoniji se ne siluje? Žive li ženska djeca u Makedoniji u raju sigurnosti i blagostanja, okružena samo pažljivim Makedoncima punim poštovanja? Poželim mu reći, Zemo, da te nisu prvo pokrali tvoji, ne bi ti sad živio u Sloughu, razvozio madrace po Britaniji i vrebao noću crnce s pajserom. Ali ne kažem mu ništa.

Jer sam do grla u nebranom grožđu. Jer baratam s ekonomsko-sociološkim analizama koje objašnjavaju zašto se određene skupine ljudi povijesno i strukturalno pronađu u situaciji u kojoj su se našli rečeni crnci. Jer baratam objašnjenjima medijsko-povijesnih stereotipa koje perpetuiraju dubinski rasistička društva, a zbog kojih bi Makedonac, kojem su crnci triput nanijeli štetu, mislio da sam skrenula.

Kažem neke blijede, neuvjerljive i ne osobito konfliktne stvari. Iako svi osjećamo da se temperatura u prostoriji promijenila. Onda poslije razmišljam o tome što je to što me spriječilo da se ustobočim protiv stavova koji su, barem na službenom teritoriju mojeg doma, nedopustivi. U njegovom lakonskom rasizmu bilo je nečeg gotovo ganutljivog. On se nije ni pjenio, ni dizao glas, nije bilo gnjeva ni bijesa u njegovim riječima, bilo je dapače nečeg obično izjavnog, u toj jednostavnoj izjavnosti bilo je i implicitnog ponosa, skoro bi se moglo reći dostojanstva uslijed njegove ‘bjeline’. Jer ga ‘bjelina’, misli on, pozicionira malo više na društvenoj ljestvici od ovih drugih, nabrojenih. U životu prosječnog imigranta, fizičkog radnika s osrednjim engleskim, poniženja su na svakom koraku. Ne biti na dnu ljestvice nešto znači. I da povedem s njim taj razgovor morala bih na kraju krajeva reći, hej, čovječe, ni ona najbolja Europa nije više popularna, a ti si sa krive strane Europe. Ovo je zemlja Brexita, ružnih, iskeženih ksenofobičnih zuba. Tvoja makedonska djeca u većoj su opasnosti od zajapurenih bijelih lica ultra desnice nego od siromašnih crnaca. Prava tvoje ženske djece danas najglasnije brani gradonačelnik grada u predgrađu kojega živiš, jedan Sadiq Khan, sin Pakistanaca, koji se deklarira, bez zadrške, kao feminist i javno proziva američkog predsjednika i njegovu sumanutu politiku kljaštrenja ženskih reproduktivnih prava. Jedan Sadiq Khan koji redovito posjećuje džamiju u rodnoj londonskoj općini, odgaja kćeri u muslimanskoj vjeri i živi uz policijsku pratnju zbog brojnih prijetnji smrću koje mu redovito stižu.

Nije fer da, ne pitavši, pretpostavljam čovjekove stavove o Trumpu, o abortusu, o azilantima i imigrantima, možda bi me iznenadio. Ali stalno se ponavlja ista tendencija – svaki val imigranta priželjkuje da se vrata zatvore netom nakon što su ušli. Svaki val imigranata neobično je sklon zaboraviti vlastito iskustvo kad je vrijeme da se pokaže solidarnost ili tek empatija prema novim došljacima. A vrijeme je zrelo za parafrazu starog slogana – imigranti svih zemalja, ujedinite se.

Jednorog

Na izlazu iz Safari parka u Škotskoj (da, stvarno, safari park u Škotskoj) dućan s igračkama. Sretno, roditelji. Srećom su danas takvi dućani barem prepuni edukativnih igračaka. Svaka životinja koju smo vidjeli ima svoju inkarnaciju u igri, zagonetki, magnetu ili plišanoj igrački. Pa me snježnobijeli plišani jednorog ponešto iznenadio. ‘Otkud jednorog’, pitam prodavača. ‘Molim? Pa … djevojčice jako vole jednoroge’, veli on. ‘E pa to je diskutabilno. Vole li djevojčice jednoroge pa ih zato zatrpavamo njima ili zatrpavamo djevojčice jednorozima pa ni ne znaju da postoji opcija da ih ne vole?’ Gleda me prodavač, nije siguran kako da se postavi. ‘No, to je druga tema. Hoću reći’ – pa se zagledam u mapu safari parka – ‘čini se da smo ga promašili negdje putem.’ Prodavač se zbuni, najradije bi počeo rečenicu s ‘nemojte me zajebavati’, ali kaže samo ‘…Pa… jednorozi ne postoje.’ ‘Tako je, jednorozi ne postoje’, kažem ja kao da pričam s Anjom i vidim kako isparava mogućnost da me pamti kao simpatičnu mušteriju. ‘Koncept vašeg dućana jest da prodaje igračke i igre zasnovane na iskustvu koje smo upravo proživjeli: susretu s raznim životinjskim vrstama. Evo nam tu žirafa, lav, majmun, evo imate i merkate, i pingvine, i tigra i morsku medvjedicu… Dakle, složit ćete se da je prodavati plišane jednoroge u vašem dućanu konceptualna, ako ne i epistemološka greška.’ ‘Nije moj dućan’, promrlja prodavač. ‘Ako hoćete razgovarati s menadžerom…’ Na to se umiješaše Anja i njezin tata. ‘Okej, Sheldone’, kaže mi Anjin tata, ‘hajmo lijepo kupiti ovaj magnet sa žirafom i ovu navodno neophodnu plišanu kornjaču i pustiti dečka da radi svoj posao. Super, to bi bilo sve, hvala najljepša.’

I u pravu je. Nije dečko kriv. Samo sam ja nabrijana na tihu najezdu jednoroga, bića kojeg sam bila blaženo pošteđena u eri prije Anje. I možda malo neispavana.

Jer koji dan ranije, u dućanu koji prodaje kvadratne kilometre odjeće za djecu, pitam prodavačicu ima li nešto s dinosaurima ili tigrovima. Ima, oboje, na odjelu za dečke. A neku haljinu ili tajice s printom dinosaura ili tigrova? To nema. Ali, ako želim životinjski uzorak, tu su ovi leptiri na šljokice ili jednorozi. Evo ima i ovih s mekanom grivom.

‘Vidim da jednoroge imate na svim odjevnim predmetima za curice.’ Prodavačica kimne ponosno, kao da je sama timarila mekane grive. ‘Kad su curice lude za jednorozima.’ U srednjovjekovnoj mitologiji, iz koje potječe veza između jednoroga i djevojaka, vjerovalo se da jedino djevica može uloviti to magično biće, simbol čistoće i gracioznosti. Bit će valjda da djevica u svakom trogodišnjem ženskom biću naprosto vapi da se ostvari, pa su zbog toga tako lude za njima. Ili djevojčice, naprosto, pokleknu kad ih toliko uranjamo u jednorožnu ikonografiju. Ne zna ova prodavačica da sam ja osjetljiva na temu odgovornosti prema formiranju tuđeg ukusa, pa me neoprezno pita ‘Imate nešto protiv jednoroga?’

Ja? Vidite, s obzirom na svu impliciranu nevinost, malo me smeta taj kurac od šljokica što im raste iz čela, čini mi se da mi je kći premala za tako nametljive falusne simbole, ali ja sam, možda, konzervativna – htjedoh reći. ‘Vidite, moja kći voli dinosaure jer je s vrtićem išla u muzej vidjeti diplodokov kostur, totalno je otkinula i sad ga svaki vikend moramo ići vidjeti. I voli tigrove jer voli Knjigu o džungli. Ali umjesto tigrova i dinosaura počela je dobivati na dar jednoroge, i leptire i vile od šljokica. Jer kad prosječna osoba uđe u dućan kupiti dar izabrat će ono što se nudi, za curice, i dodatno će ju usmjeriti vaše mišljenje da su curice lude za čime god, jednorozima u ovom slučaju. A ja mislim, vidite, ako na svijetu postoje tako senzacionalna bića poput nosoroga i hobotnice i npr. kameleona (!), čemu uopće jednorozi. Razumijete? A ako su dinosauri samo za dečke, možda su samo dečke trebali povesti u muzej, a curice ostaviti u vrtiću da se igraju čajanke. Ili da vježbaju čistoću i gracioznost. Leži li zapravo u tome korijen roza boje za djevojčice, a tamnoplave za dečke? Jer se na svijetloroza vide sve mrlje pa bolje da onda odmah prestanu raditi pizdarije, da sjede mirno i da rade nešto čisto, poput goblena. Ne slažete se da tako rano i naoko bezazleno kondicioniranje djevojčicama sužava horizonte? Možda je jednorog samo priprema terena u najranijoj razvojnoj fazi za očekivanje princa, još jednog bića koje ne postoji. Ne slažete se? ‘

Ali, uzalud vam trud, svirači. Anja je taj dan došla iz vrtića i izjavila, ‘I want to be a princess’. Anjin tata je krivo čuo, ‘I want beer and pretzels’. Oboje smo zaključili da bi nam bilo draže da je rekla da hoće pivo i perece nego da hoće biti princeza.

Trudni smo

‘Trudni smo’, kaže u Londonu moja prijateljica. Postalo je to zadnjih godina prilično popularno na engleskom govornom području u određenim, osviještenim krugovima. Znam da je dvosjekli mač buniti se protiv ove navade jer je ona odraz progresivnih svjetonazora. Posljedica je odnosa koji su toliko solidarni i ravnopravni da žena odobri lingvističku intervenciju u biološko određenje, a muškarac se osjeća ponosnim na poziciju koja u svojoj ideji kompromitira tradicionalnu muževnost.

‘Trudni smo’ je izraz kojemu je svrha dopustiti muškarcu da se osjeća ravnopravnim dijelom iskustva koje i njega potresa, od kojeg strepi, koje ga veseli, koje će mu stubokom promijeniti život, a ne da se mora osjećati kao statist koji nosi vrećice iz dućana i vozi auto u bolnicu. Jer su današnji urbani, zapadni muškarci zaista preuzeli uloge zbog kojih bi ih društvo, još donedavno, ismijalo. (Istraživanja pokazuju da su muževi pedesetih godina obavljali više kućanskih poslova nego što su priznavali u anketama jer bi im priznanje ugrozilo status. Danas, s druge strane, prijavljuju da obavljaju više nego što to zaista i rade jer se percepcija promijenila, iako ne i sklonost pospremanju. Dakle, sve je to relativno, a mnogo toga i nominalno. )

Moja je prijateljica na pola puta trudnoće nakon tri spontana pobačaja. Njezin je partner i prema suvremenim standardima natprosječno pažljiv, nježan i uključen. Ali koliko god je i njega porazio surovi niz nesreće, ipak njegovo tijelo nije podnijelo niz spontanih pobačaja, a njegova se psiha nije borila sa svim složenim implikacijama tih događaja.

Odvažim se, vrlo oprezno – jer trudne žene, za razliku od njihovih ‘trudnih’ partnera, pate od nepredvidivih hormona – dovesti u pitanje sintagmu. Moja mi prijateljica vrati lopticu, da je moj partner bio iznimno posvećen tijekom moje trudnoće te se čudi da ja sama nisam pristalica izraza. Neosporno je da je bio posvećen. I imao je biti posvećen budući da moja trudnoća nije počela orgazmom (po čemu sam slična Bogorodici) već sa šezdeset četiri injekcije. I bio je pažljiv, prisutan, strpljiv, nježan i držao je sve svoje eventualne strahove i strepnje pod kontrolom.

Uvečer mi je često masirao noge koje su patile od iznimno glupoga nemirnog sindroma. Onda bi zaspao dok sam se ja od spomenutog sindroma trzala do kasno u noć. To je bilo na ljetovanju u Francuskoj na kojem je vozio bicikl do vrha Mount Venteuxa, a s kojeg sam se ja vraćala u invalidskim kolicima jer mi je trudnoća kompromitirala sakroilijakalni zglob, a zbog čega i danas povremeno provedem po tjedan dana prikovana za krevet. Vozio me u bolnicu u jednom kasnom stadiju i teško mu je bilo gledati kako me bodu sto puta da ustanove što mi je, pa onda još nekoliko puta injekcijama steroida koje peku kao da su injekcije solne kiseline. Krunu trudnoće proveo je, baš kao očevi iz pedesetih, u čekaonici, a ja pod općom u opracijskoj dvorani. Ne zato što bi on to tako htio, nego zato što je to tako. Zato što nismo trudni.

A to je samo digest verzija, samo jedne ne osobito teške trudnoće. U kojoj nije bilo ni mučnina, ni oteklina, ni žgaravice, ni krvarenja, ni čireva, ni debljanja, ni prinudnog ležanja, ni čitavog dijapazona normalnih bolova i poremećaja koji prate mnoge trudnoće. I to je samo iskustvo do trenutka rođenja, a iskustvo roditeljstva se i nakon tog trenutka drastično razlikuje. Za početak, a na sreću, još se, koliko znam, nije ustalio izraz ‘dojimo’.

A kad govorimo o fizičkim senzacijama, ostavljamo po strani čitavu jednu povijest segregacije, diskriminacije i eksploatacije na osnovi upravo toga jedinstvenog biološkog određenja.

No, navodno se ovaj izraz u nekim krugovima ustalio toliko da izbjegavati ga signalizira distanciranje od partnerice i njene trudnoće. Ne znam, možda će me jednog dana citirati kao reakcionarku.

Ipak, kao što je mnoga supruga u povijesti čovječanstva koja je život posvetila ulozi bračne podrške vjerojatno izgovorila rečenicu ‘Očekujemo vijesti iz Švedske’, ali nijedna nije nikad izjavila ‘dobili smo Nobela’, držati se dobre, stare sintagme ‘Očekujemo dijete’ još je uvijek u svakom smislu točnije.

 

Božićna priča

Anja se poslije doručka popela na kauč, ugodno smjestila s knjigom na krilu i rekla – ‘Mama čitati ovu, ovu’.

Uzmem u ruke slikovnicu na kojoj piše Božićna priča. I avaj, svjetli zvijezda nad Betlehemom. ‘Anja, mala si još za tu priču. Tu priču moramo pričati s čitavim nizom fusnota, nemamo sad za to vremena. Hajmo radije čitati tvoju omiljenu priču Kako živi Antuntun’. Priču o čovjeku koji NIJE pod utjecajem dogmi te misli svojom glavom pa i po cijenu osamljeništva. Govoreći to napravim kardinalnu grešku, pokušam podmuklim pokretom kojim obično skrivam mobitel kad krišom čitam poruke, skloniti slikovnicu. Anja snimi poznati manevar i fiksira se još više na knjigu kao na najzabranjenije voće. ‘Ovu, ovu, ovu, ovu, ovu, ovu, ovu, ovu, ovu’.

‘Okej, ovu’. Nedosljednost kao kamen temeljac roditeljstva. Mogla bih udžbenik napisati.

‘Dakle, Anja, ova bijela golubica sa svojom bebom golubicom ispričat će nam priču o Isusovom rođenju. Ovo selo na slici zove se Nazaret.’ ‘Nazaze’. U Nazaretu žive Marija i Josip. Ovo ti je Marija. ‘Maija kuha’. ‘Točno. Mariju upoznajemo u kuhinji, gdje mamu vidiš samo kad nam je tata na putu. Neke su se stvari, iako ne sve, promijenile od Marijinog vremena. Ova osoba pored Marije tvrdi da je anđeo Gabrijel. Marija, budući prostodušna žena, ne traži od Gabrijela nikakav oblik identifikacije. Ako se ikad nađeš u sličnoj situaciji, da ti se odjednom na vratima stvori nepoznata osoba, pogotovo ako je u bijeloj halji, moraš tražiti dokumente. Gabriel veli Mariji da će roditi dijete i da će to dijete biti Sin Božji. Ako vjerujemo biblijskoj priči, Marija začne bezgrešno. Marija baš ima peh.

Marija to sve povjeri Josipu. Na ovoj slici Josip zdušno prihvaća Marijinu priču. Zbog narativne ekonomije za dvogodišnjake u ovoj slikovnici nema poglavlja u kojem Gabrijel posjeti Josipa u snu kako bi ga opomenuo da ne ostavlja trudnu Mariju, dakle, Josip nije baš tako dobrodušan kao što se ovdje tvrdi.

Veli Josip, moramo u moj rodni grad Bethlehem. Posjedne Mariju na magarca…’ ‘I-aaa.’ ‘Točno, magarac kaže i-aa i krene u Betlehem. Evo nas u Betlehemu u kojem su svi hoteli puni. Pitaš se da nije neka konferencija u Betlehemu? Nije, nego su se svi Betlehemčani morali vratiti zbog popisa stanovništva. Evo, kaže ovaj bradonja, nema mjesta’. ‘Istej.’ ‘Nije hipster. Nekad su muškarci nosili bradu jer je brijanje bila komplicirana rabota. Bradonja se smilovao trudnoj Mariji i ponudio im da prenoće u štali. Štale, u principu, nisu tako blistave kao na ovoj slici, u štalama kravice i kozice kakaju i nitko im ne čisti guzu kao mama tebi.

E a ovo su ti, Anja, Sveta Tri Kralja. Iz ove knjige također nećemo saznati što oni rade zajedno na ovom prozoru s kojega gledaju ovu blještavu betlehemsku zvijezdu na noćnom nebu.’ ‘Zezda’. ‘Ta im zvijezda najavi Isusovo rođenje i pokaže put ka Betlehemu. U principu, zvijezde na nebu mogu otkriti gdje se na svijetu nalazimo, a manje su pouzdan način predviđanja tko će se roditi. Međutim, nema nikakvih znanstvenih dokaza da se takva zvijezda uopće ikad pojavila na nebu. Ako te netko u životu suoči s argumentom da nema dokaza ni da se zvijezda nije pojavila, uputi ih, molim te, na nebeski čajnik. Nebeski čajnik je smislio jedan pametni filozof.’

‘Tata’. ‘Ne. Tata filozofira. To je drugo. Ovaj čovjek se zove Bertrand Russell. I on kaže da teret tvrdnje filozofskog dokaza uvijek leži na osobi koja tvrdnju iznosi, a ne na onoj koja tvrdnju niječe. Dakle, ako ti kažeš da oko Sunca kruži nebeski čajnik bilo bi apsurdno očekivati da ti svi vjeruju samo zato što ne mogu dokazati da ne kruži. Je l’ to jasno?’ ‘Jesi’.

‘Vratimo se bebi Isusu koji se evo rodio na ovoj slici. Oko njega pastiri, kraljevi, kravice, koze, golubice, Josip i Marija. Simboličko značenje štalice je da se Isus rodio u skromnim uvjetima kakav će mu biti i cijeli život, a po čemu će se razlikovati od svih vođa i kraljeva u povijesti, osim možda Gandija.

A to kako je Mariji bilo rađati u štalici, okruženoj govancima od kravice i kozice, o tome nema slikovnica. Mama bi prilično pop…ludila da su je noć prije poroda stavili u štalicu. Naravno, mama nije kalibar trpnje kao Marija makar se, otkad ima tebe, dosta natrpila, a i za jednu bezbožnicu često zazivala Isusovog tatu. A, na kraju krajeva, ne bi bilo netočno reći da u intimi svoje sekularne duše, i u one dane kad stvari dobro idu, mama ponekad misli da si ti skoro pa jedno malo božansko biće. ‘

 

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Desi se to s bilo kojom temom-lavinom, jave se disidentski glasovi. Disidentski glasovi su, sami po sebi, dobrodošla i uvijek potrebna pojava, ali da bi opravdali vlastitu svrsishodnost bilo bi dobro da se potkuju informacijama i da, kako treba, istraže temu o kojoj blagoglagolje. Poneki se javljaju samo zato da bi se pravili pametni, poneki jer zaista vjeruju da su pametni, tj., pametniji od lavine. Poneki da pokažu kako su odvažni, a malo i kontroverzni. Pa se tako sad malo, malo, netko zapita, na večeri, na društvenoj mreži ili u dnevnim novinama, čemu tolika frka oko historijskih seksualnih nepodopština poznatih i slavnih. Jer ‘zna se što podrazumijevaju raskalašeni tulumi, zna se što znači poziv u hotelsku sobu’, malne, iako ne sasvim eksplicitno, ‘što su se igrali vatrom ako se ne žele opeći’. Time pokazuju ne samo zavidnu neupućenost u temu, nego i zavidno pomanjkanje solidarnosti prema ljudima koji u javnosti progovore o traumatičnim iskustvima.

Neočekivano je, možda, da su ti glasovi mahom ženski. Da se razumijemo, nije da nema muškaraca koji u toplini ognjišta svojih umova gaje slične stavove, ali čini se da ipak, barem instinktivno, osjećaju da se nešto događa i da je bolje da se malo strpe s istrčavanjem. Jer, nešto se događa.

Iako sad mnogi govore da nisu znali, ali da ih zapravo ne čudi, sva je prilika da su znali. Ja sam znala, i za Weinsteina i za Spaceya, godinama. Zadnjih godinu dana znala sam i za Louie CK-a što me doslovno navelo da očajno zavapim, ‘Ne, ne, ne! Ne on!’ Pa ako sam znala ja, onda stvarno ne znam kako bi to promaklo holivudskim menadžerima i ljudima poput, npr., Emme Thompson koja kaže da nije znala. Znali smo. Ali debeli monolit odnosa moći stajao je tako čvrsto da nikome nije padalo na pamet čak ni to da se ne radi o jednom jedinom bloku već da su u pitanju tektonske ploče, a da se one mogu i pomaknuti. I evo ga. Pomaknule su se i nisu stale. Tlo ispod naših nogu se polako preslaguje. Tiha revolucija upravo traje.

Dakle, za one koji toga nisu svjesni, hajde da prođemo neke osnove.

Slučajevi seksualnog zlostavljanja na raspojasanim tulumima u ovoj su priči neusporedivo rjeđi od slučajeva koji su se dogodili na drugim mjestima. Mjesta su često hoteli. Hotel u tim slučajevima nije mjesto do kojega se došeta nakon večernjeg flerta pa se poljubac na cesti pretoči u poziv u hotelsku sobu. Hotel je najčešće mjesto poslovnih susreta koji se u filmskoj industriji redovito odvijaju u hotelskim apartmanima. Često su prisutni i drugi ljudi, asistenti, agenti, producenti juniori, koji se u nekom trenutku izgube, a buduća se žrtva nađe sama u sobi s čovjekom koji joj se čini najmoćnijim na planeti. Da ne bi bilo zabune, neke od žena navele su silovanje kao čin u pitanju pa taman da su se prije toga žvalili na cesti, silovanje je silovanje. Svaki zdrav i u sebe siguran muškarac koji je o tome u stanju nedefenzivno pričati, reći će da sporazumni odnos nije ništa misteriozno i da se apsolutno zna kad je žena za, a kad žena nije za.

Treba zatim uzeti u obzir da seksualni predatori rjeđe napadaju sredovječne, samosvjesne, ostvarene žene s karijerama, što je svakako šteta jer bi bilanca bila drugačija. Emmu Thompson, naprimjer, Harvey Weinstein nije zamolio da mu izmasira dlakava leđa iako se, navodno, jednom derao na nju preko telefona. Seksualni predatori imaju posebno razvijena ticala za nesigurne, mlade i na razne načine ranjive osobe.

Iz relativno zaštićene zagrebačke perspektive teško je pojmiti što to znači kad se za pregršt istih šansi bori, recimo odokativno, osamsto tisuća mladih, lijepih, talentiranih žena. Dakle Zagreb s okolicom vam je direktna konkurencija. Teško je pojmiti koliko taj život može biti težak, pun neprekidnih odbijanja, razočaranja i poniženja. O kakvom je izboru uopće riječ kad se nađeš potpuno sama pred čovjekom koji u jednoj ruci drži k****, a u drugoj tvoju čitavu budućnost. I kakve su moguće posljedice po tu budućnost ako kažeš ne. Pogotovo je tužna pomisao na to da je niz, možda genijalnih glumačkih i inih, karijera sasječeno u korijenu jer su žrtve, nakon rane traume, odlučile da takav svijet ipak nije na njih.

Pojavi se tu i tamo i mišljenje da seksualna usluga kao stepenica u karijeri ne pada svakome jednako teško. Nego je sada valjda trend retrospektivno dizati frku, pogotovo ako se time dobiva na publicitetu. Moguće je da u nepresušnom broju slučajeva ima glumica i glumaca kojima je seksualna usluga lakše pala nego drugima. Iako, usuditi se arbitrarno tako nešto pretpostavljati o drugima, koji su u očito slabijoj poziciji od optuženoga, klasična je malograđanska, provincijalna svinjarija.

Zamislite sebe na početku karijere, na bilo kojem području. Prije razočaranja, prije cinizma, prije pragmatizma, prije kompromisa. Kad je cijeli život pred vama, kad sve djeluje moguće, kad energije, volje i optimizma ima u neiscrpnoj količni. Pobrka li se ikad u taj pejsaž figura oznojenoga sredovječnog muškarca koji pred vama masturbira u biljku? Treba li itko ikada doživjeti tu sliku?

Kad smo već kod masturbatora da opletem časkom i po donedavnom idolu. Louie CK, priča se već neko vrijeme, a evo sada i javno, prisiljava žene, mahom mlađe kolegice komičarke na početku karijere, da ga gledaju kako masturbira. Louie CK nije tip muškarca kojeg su od malih nogu proganjale emblematske američke navijačice. O tome kako je odnos s njim nešto što žene, u najboljem slučaju, otrpe, ispleo je mnogo neodoljivih minuta svog stand-up materijala. Ali on je i istinski jedinstveno duhovit, pronicljiv, odvažan, a onda i bogat, poznat i uspješan te mnogima idol. Takvom čovjeku nije nemoguće dobiti ženu u krevet. I moja malenkost je, jednom davno, pala na jednog i debljeg i ćelavijeg od ovoga, a koji mi je bio idol. Nitko tu nikome nije zavrtao ruku. Mislim, ono, čuda čini kombinacija tih epiteta i mladenačke gluposti. Što navodi na zaključak da je stjerati ženu u kut i prisiliti je da gleda čin masturbiranja specifični oblik mizoginije. O tome Alexandra Kathekakis, direktorica Centra za zdravi seks (Center for Healthy Sex) u Los Angelesu, kaže: ‘Radi se o obliku osvete nad ženama. Veliku količinu bijesa koji nose u sebi ne znaju drugačije izraziti nego u seksualiziranom obliku, pri čemu ih uzbuđuje strah i poniženje koje čitaju u očima žene pred kojom to rade. U kliničkom smislu osjećaju se duboko nedoraslima’. Ako shvatimo da je riječ o ozbiljnom psiho-seksualnom poremećaju koji muškarci poput navedene dvojice imaju priliku upražnjavati zbog kombinacije vlastite moći, kulture šutnje i gledanja kroz prste, valjda postaje još jasnije da žrtve nisu te u koje treba upirati prstom.

Na kraju, je li zaista slika svijeta u masovnoj svijesti tako tabloidna da možemo pristati na premisu da je seksualno uznemiravanje fenomen koji potresa Hollywood zbog njegove famozne moralne izopačenosti, a drugi su ga profesionalni sektori pošteđeni?

Slučaj mogućega budućeg senatora Roya Moorea, kojega trenutno od optužbi za seksualno uznemiravanje maloljetnica brani onaj osvjedočeni zaštitnik ljudskih prava Donald Trump, vjerojatno je tek početak priča koje nam stižu s područja političkog života. A neke od razloga zašto su tako rijetke naći ćete na stranici Vox (https://www.vox.com/policy-and-politics/2017/11/20/16679104/congress-sexual-harssment-process-explained?subid=18066962&CMP=patriarchy), u članku koji objašnjava kako je kompliciran, dug i za porezne obveznike skup proces prijavljivanja zlostavljača na Capitol Hillu, sjedištu Američke vlade.

Na samom kraju još samo to – pretpostavljam da je i glumicama, i glumcima, i djelatnicima političkih službi, i novinarkama, svima onima koji žive u prostoru kakve takve ekonomske sigurnosti i raspolažu platformom na koju će plasirati svoj glas, neusporedivo lakše progovoriti o nasilju nego radnicama na minimalcu, migranticama bez minimalca i svim onim ženama glas kojih nikome nije atraktivan. Ne mislite valjda da se između njih i izlaznih vrata nikada ne ustoboči neki mini Weinstein. Nadajmo se da će polje djelovanja tihe revolucije obuhvatiti i njih i da će glasovi koji se pitaju ‘Čemu tolika frka?’ biti toliko rijetki da ih lavina naprosto pomete na putu.

Kad će drugo?

Živjeti u Londonu za mene je dugo značilo živjeti u relativnoj slobodi; živjeti u gradu u kojem su svjetonazori progresivni, u kojem ljudi nisu uniformirani, u kojem svatko može biti ono što hoće, u kojem raste razno voće. I makar sam davno shvatila da ni ovdje, ni igdje drugdje, ne caruje drugarstvo, ipak me taj dojam o centru svijeta – gdje za svaku različitost ima mjesta – još ponekad pomalo drži. Kad sam se približila tridesetoj u Londonu me nitko nikad nije pitao, kao što bi me u Zagrebu pitao već susjed u haustoru na dolasku s aerodroma – Još se nisi udala? U Londonu me nitko nije pitao, kao što bi me to rutinski pitali u Zagrebu – pa kad buš mami napravila unuče? Nesvjesni mogućnosti da netko tko u poznim godinama nema dijete možda neće, ali možda i ne može.

Možda ima nešto u prirodnoj životnoj progresiji prema srednjoj dobi, skućivanju s partnerom i osnivanju obitelji što počne oko tebe zatvarati konvencije kao pomične zidove. Pa i u Londonu. Pa i jednu za koju nisam ni znala da postoji – hoćete li imati drugo dijete?

Pitanje se počelo pojavljivati čim sam se dovoljno oporavila od trudnoće, poroda, muka s dojenjem, čim sam počela djelovati dovoljno prisebno i uredno da to pitanje ne bi zvučalo kao provokacija. A onda su, nedavno, počele stizati na whatsapp slike ultrazvuka prijateljica koje imaju djecu iste dobi kao i ja. Te sam morala skrenuti pažnju na trend, ostavivši po strani dojam da je unutrašnjost maternice prilično intiman prostor koji bih pokazivala samo najužem krugu najbližih osoba i to tek nakon što bih pitala žele li vidjeti. Ali ja nisam ni na facebooku, ni na twitteru, dakle prihvaćam da možda pričam gluposti.

Dvoje djece je, čini se, norma i prkositi joj nosi sa sobom stigmu, na jedan način goru od odluke da se djece uopće nema. Jer, ako nemaš djecu to je odluka koja se odražava na tvoj život. Ako nemaš drugo dijete, onda si prvo osudila na to da odraste kao sociopat koji će takav, nepovratno sjeban, jednoga dana sam morati podnositi breme ostarjelih roditelja. Eventualno je prihvatiljivo da nemaš dvoje ako ti ne uspijeva. Ajde, nemaš, ali barem si očajna što ih nemaš. Ali donijeti odluku da ih nećeš imati, to je rubno. Malo si razmažena, očito. Suviše ti je stalo do sebe, do svog vremena, do svog tijela, do svog mentalnog ekvilibrija – sve pojave dobrano načete već i prvim djetetom.

Nekoliko mojih prijatelja u slično je vrijeme kao i ja donijelo na svijet predstavnike nove generacije. Prije toga historijskog trenutka ponekad smo, u kasnonoćnim razgovorima u londonskim klubovima, uz drugu, treću bocu vina, dakle u situcijama koje pamtim tek u tragovima, raspravljali o tome je li uopće moralno donositi novu djecu u ovaj prenapučeni svijet. Je li sebično donositi ih u svijet u kojem ima toliko napuštene djece? I je li uopće brižno donositi ih na svijet koji, da skratim muke deskripcije, ide u kurac? Međutim, hormonalna potreba da se u vlastitoj utrobi skuha novo biće može biti jača od svih intelektualnih postavki. Nitko, primjećujem, ne aktivira te diskusije kad je riječ o drugom. Sve te, bez sumnje, relevantne dileme, isparavaju pred pritiskom znastveno raskrinkanih mitova o neprilagođenosti te razmaženosti jedinaca.

Moj prijatelj, otac trogodišnjakinje još je uvijek u stanju šoka i premora od njenog rođenja. Ne zaboravimo, stariji se roditelji do smrti ne otrijezne od tog šoka i tog premora. Kaže mi da on i njegova premorena žena rade na drugom djetetu. Kaže, obožavam ju, predivna je, ali ruku na srce, ponekad je pravo malo govno (kći, ne žena). Jer ju obožavaju, jer kao prosječno obrazovani, zapadni roditelji čitaju knjige o roditeljstvu i posvećuju djetetu vrijeme i pažnju bez presedana u povijesti, jer ima sve što želi i živi u okruženju u kojem bi ‘auto, bicikl, romobil, medo, zeko, kolica i tablet’ upućivali na prilično oskudnu dječju sobu. Shvaćam. Činjenica je da smo danas svjesni koliko presudan može biti svaki formativan trenutak i da djeca nikad dosad nisu odrastala pod okriljem tolike strepnje za njihovu dobrobit i da to, samo po sebi, nosi moguće odgojne zamke. Ali pitam se zašto uvođenje drugog djeteta djeluje kao rješenje problema? Zar se ne boje da će naprosto odgojiti dva mala govna?

Na kraju, fer je spomenuti da ovo govori jedna jedinica pa to možda ponešto kompromitira moju objektivnost. Ali što je uopće objektivnost, pogotovo kad je roditeljstvo u pitanju?

Savitin zakon

U zoni sumraka u kojoj živimo proteklih godina dogodila se po svijetu masa izbora i referenduma sa šokantnim posljedicama. U Bijeloj kući sjedi onaj čovjek već dovoljno dugo da se više ne lecnemo kad se uz njegovo ime veže riječ predsjednik.

Iako se Škotska na referendumu nije uspjela otcijepiti od Velike Britanije, potonja je, kao prava srednjovjekovna utvrda, podigla most koji nas je vezao s Europom. Taj je potez pustio s lanca stavove bijele većine za koje se već neko vrijeme smatralo da, barem u javnosti, nisu dobro došli, ako već tinjaju oko domaćeg ognjišta.

U maloj je Hrvatskoj relativno mali broj glasača odlučio da je obitelj zajednica muškarca i žene. Dvije trećine od trideset osam posto građana objasnilo je pripadnicima seksualnih manjina da do daljnjega njihove burme neće osljepljivati osjetljivo hrvatsko oko.

Taj se topli, tradicionalni sentiment primio pa kao periskop vreba ranjive manjine. Teško je reći ima li manje manjine od transrodnih osoba, ali trudit ćemo se da nas ne terorizira svojim suludim uplitanjem u zamjenice i mućenjem lingivističkih voda. Rod, spol, kurac, palac, kako je krenulo s tom stranoplaćeničkom rodnom ideologijom, uskoro se neće znati tko u Hrvatskoj uopće ima kurac kojim bi se moglo po koprivama mlatiti.

U međuvremenu, tvrdokorno tradicionalna katolička Irska iz koje svako malo izađe neki film, predstava ili izvještaj o grozomornom tretmanu posrnulih žena i nezbrinute djece, a sve pod okriljem crkve, uspjela je reći ‘da’ na dva povijesna referenduma, i to s izlaznošću većom od šezdeset posto. Godine 2015. ‘da’ istospolnom braku. Godine 2018. ‘da’ ukidanju 8. amandmana kojim je od 1983. zabranjen pobačaj u svim okolnostima osim kad je ugrožen ženin život.

Dok se u zoni sumraka šire pipci konzervativnih incijativa koje bi ženama uskratile prava da raspolažu svojim tijelom, dok u zemljama poput Hrvatske jedni hodaju za život, a drugi prema egzodusnim autobusima, ‘kući na glasanje’ slili su se Irci iz cijeloga svijeta. Kampanja ‘Home to Vote’ mobilizirala je irsku dijasporu u akciji bez presedana.

Tko nije mogao doći na glasanje zbog obaveza, ali je mogao platiti kartu, nudio je pokriti troškove puta drugima koji vremenski mogu, a financijski ne mogu. Iz Engleske su organizirani brodovi pod parolom ‘Get the Boat to Vote’. Twitter je gorio od ponuda za prijevoz do biračkih mjesta svim prijevoznim sredstvima. Hashtag Home to Vote prepun je poruka i fotografija iz kojih frcaju nada, ponos, prkos, uvjerenje da je moguće ostvariti promjenu na bolje, a koja je donedavno djelovala nemoguće. Bezbrojne fotografije s raznih aerodroma svijeta. Redovi Irkinja svih generacija s koferima kako se ukrcavaju u avione.

Dvije starije žene objavljuju svoju fotografiju s demonstracija 1983. kad je amandman uveden. Danas te dvije najbolje prijateljice izlaze na glasanje. Mladi tata s dvogodišnjom kćeri poručuje pred glasačkim mjestom, ‘Glasam za ukidanje Osmog kako bi moja kći živjela u slobodi i s pravom na izbor. ‘

‘Ponosni smo na naše sugrađane koji pristižu iz cijelog svijeta i stojimo solidarno sa svima koji danas glasaju da se ukine arhaični, okrutni Osmi.’

‘Ako netko treba prijevoz s aerodroma do birališta, imam jedno mjesto u autu’.

‘Upravo sam upoznala tipa koji je doletio iz Buenos Airesa da da svoj glas. Legenda’

Pored fotografije kanile u veni jedan Irac piše, ‘Ne dolazim iz Britanije, Europe ili odnekud izdaleka, ali iskrast ću se iz bolničkog kreveta da glasam za ukidanje Osmog.’

Grupa starijih muškaraca stoji s transparentom na kojem piše ‘Djedovi kažu Da!’

Svakih nekoliko minuta novi podsjetnik: ‘Ako još niste glasali, glasajte. Ljudi stižu iz cijeloga svijeta, nema isprike da se ne dignete s kauča.’

I onda breaking news – izlazne ankete predviđaju premoćnu pobjedu Kampanje Da. Dvije trećine glasača izjasnilo se za ukidanje 8. amandmana.

Slavlje, suze, zagrljaji. ‘Danas ostavljamo staru Irsku za sobom’.

‘Danas počinje budućnost.’

Godine 2012. pisala sam o ženi koja se zvala Savita Halappanavar i koja je te godine tjedan dana umirala u jednoj irskoj bolnici jer su liječnici odbili ukloniti plod koji je, usprkos očitom sponatnom pobačaju, još disao.

Danas, nakon pobjede na referendumu, sudionici Kampanje Da predlažu da se zakon koji će regulirati pravo na pobačaj nazove po njoj – Savitin zakon. Savita, kažu, neće biti zaboravljena.

Pitanje za sve nas koji živimo na drugim meridijanima, pa i u zemljama u kojima se svašta nije smjelo – farbati jaja i pjevati Vilu Velebita, ali se od 78. naovamo nije moralo pobacivati vješalicom – jest: je li potrebno doživjeti kulminaciju višedesetljetne represije u jednom tako tragičnom slučaju kako bismo se trgnuli.

 

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Očekujem susjedu s četvrog kata u posjet. Jedna fina, sabrana žena, Kanađanka, logopedica (pedinja?), s dvije curice. Šalje mi poruku ‘Vrijedi li još uvijek dogovor za danas, usprkos vremenu?’ To usprkos vremenu odnosi se na ‘zvijer s istoka’, kako mediji, poslovnično skloni katastrofičnom vokabularu kad je prognoza vremena u pitanju, nazivaju trenutnu snježnu padalinu. Činjenica je da vani vije već nekoliko sati i to onaj snijeg koji se zadržava. Ali moja susjeda i ja živimo u istoj zgradi, dakle snijeg bi nas mogao omesti jedino da preko krova idemo jedna drugoj u posjet. Povrh toga, žena je Kanađanka i to iz skoro pa polarnog kruga. Što samo svjedoči o tome koliko nas je suvremeni život u Londonu usisao u svoje bizarne mentalne kolosijeke. Padne snijeg, svi se razmontiraju od panike i histerije. Doduše, kad prvi snijeg padne na zadnji dan veljače, kad bi nas trebala prva lasta posjetiti, možda i jest neobično. Ali prije nekoliko godina snijeg je snježnu službu zatekao nespremnu na početku siječnja. Ralice postoje, ali kako nisu očekivali nanos, nisu ih nauljili. Škripave i nesposobne stajale su u bunkeru dok su građani proživljavali snježni prometni pakao. Kako padne snijeg, nitko u ovom gradu ne stiže na posao, na portalima ‘live’ prenose stanje na terenu s podnaslovom ‘Što znamo zasad’, istim koji se koristi za praćenje događaja neposredno nakon terorističkog napada. Tisuću škola u Engleskoj danas je zatvoreno, Škotska je zatvorena kao takva, a najveći kolaps, kao i uvijek, doživljava podzemna željeznica, napose uslijed logičkog paradoksa.

Ja se, s druge strane, veselim kao malo dijete. Možda zato što me snijeg podsjeća na djetinjstvo kad je padao predvidljivo i redovito. Kad sam svake godine vukla svoje sanjke vulgaris, podmazane starim komadom svijeće na mali i veliki brijeg podno Petlje i razbijala prve male prepreke od strahova, što sportskih što društveno-hijerarhijskih. Sama, bez nadzora starijih. Još jedna danas nezamisliva pojava.

Snijeg pada u velikim krpama, nečujno i romantično, a moja petnaestomjesečna kći bulji kroz prozor kao omađijana. Danas ćemo, odlučujem, ona i ja stvoriti neke, barem subliminalne uspomene. Mama i Anja u snježnoj pustolovini u parku. ‘Znaš kako se radi snjegović?’ pita otac moje kćeri. ‘Ekskjuz mi?’ ‘Nije to samo skupiti snijeg na hrpu pa onda gore zabosti mrkvu. Treba napraviti grudu pa ju rolati dok se ne poveća. Pa onda još jednu.’ ‘A da ne treba onda i treću?’ E, ti ćeš mi pričati kako se radi snjegović, pa ja sam iz Gorskog kotara, čovječe. Gdje si ti bio dok je meni Nikica u Delnicama radio snjegovića, bio je ko Pavarotti u prirodnoj veličini. Nego, ovaj moj je Škot pa se kao smatra nekakavim autoritetom za zimu. U stanju je bosonog, u natikačama iznijeti smeće po ovakvom vremenu pa uz to još vani i zapaliti cigaretu. To bi kod nas bio znak odsutnosti mentalnog ekvilibrija, a kod njih je naprosto znak temeljnog škotstva. Ali neka druga značajna zimska znanja dosad nisam detektirala.

Kad je popodne stao snijeg i kad sam zaista naumila napraviti snjegovića ustanovila sam da nam fali čitavo čudo opreme. Nemam ni nepromočive rukavice, a najrobusnije čizme koje imam nisu dizajnirane za okršaj sa zvijeri s istoka. Moje dijete nema skafander. Pošaljem poruku na četvrti kat, ali ni gore, usprkos nedavnom letu u Kanadu, nemaju skafander. Ipak, izlazimo na snijeg neadekvatno odjevene. Anja se nekoliko časaka ljuljala na svojim klimavim nogama, ali kako još nije postala multi taskašica, pa ne zna istodobno i stajati i upijati nove klimatske doživljaje, ljosnula je na guzu, postalo joj je u hipu hladno, mokro i čudno, pogledala me s dubokim nerazumijevanjem i briznula u suze.

Možda bi joj prvo sanjkanje bilo zabavnije. Samo gdje da nađem sanjke? ‘Imaš sanjke?’, pitam četvrti kat. ‘Sanjke?! Hahaha. Tko danas ima sanjke u Londonu?’ I što sad, da kupujem sanjke za jedno sanjkanje? Možda bih sanjke mogla negdje iznajmiti. Guglam. Ima! Divno! Čekaj. Sranje! Mogu se iznajmiti, ali samo u Centru za sanjkanje i skijanje, natkrivenoj snježnoj padini od 160 metara niz koju se za desetak funti možemo spuštati cijelih pola sata. Nakon toga možemo i ručati u restoranu uređenom na alpsku temu, sa sve brodskim podom, vrućom čokoladom i pogledom na fejk padinu. Sanjke se ne mogu iznijeti u nekontrolirane uvjete izvan Centra. Načelno je, reklo bi se, okej da postoji padina za spuštanje u gradu u kojem obično nema snijega, ali stvarno – da na fejk padini traje uživanje u zimskim radostima, dok vani vlada kaos jer je pao snijeg, nešto tu ne štima. Gubimo godišnja doba, ali i osnovnu sposbnost da se u njima snalazimo. Anja i ja odustajemo od snježne avanture i vraćamo se njezinim knjigama. Znamo što kažu kravica i ovca, ali još ih nismo vidjele, osim na tanjuru. Srećom u Londonu svakih nekoliko dana pored nas šmugne lisica Mica medenog lica.

Mizoginija ubija. Doslovno

Alek Minassian je, 23.travnja 2018., kombijem usmrtio desetero ljudi u terorističkom napadu u Torontu, u Kanadi. U zadnjih nekoliko godina takvi su napadi postali uobičajena metoda u zemljama izvan Sjedinjenih Američkih Država u kojima je lakše nabaviti automatsku pušku nego kombi. No svojom oproštajnom porukom, objavljenom na Facebooku, Alek Minassian izjasnio se kao ‘incel’, poklonio se ‘vrhunskom gospodinu’ Eliottu Rodgeru i svečano objavio da je pobuna incela počela. O terminologiji koju je upotrijebio u toj poruci donedavno nismo znali mnogo jer je pripadala pljesnivim zapećcima interneta, tamo gdje mizoginija uspijeva kao tvrdokorna gljivična infekcija. No, donedavno, nije bilo mrtvih.

Pa pojasnimo o čemu se radi. Incel je kratica za ‘involuntary celibacy’, u prijevodu prisilni celibat. Samozvani inceli su seksualno frustrirani, usamljeni muškarci koji se skupljaju na forumima kako bi međusobno lamentirali o nepravednom društvu u kojem im je seks, kao i romantični odnos, uskraćen zbog niza razloga kojima nisu sami krivi, a prednjači genetska lutrija u kojoj su izvukli kratku slamku. Ta je forumska komunikacija s vremenom poprimila odličja ideologije, razvila ne samo svoj jezik i objašnjenja zašto je u društvu došlo do te notorne nepravde, nego i neke, doduše ne sasvim koherentne, manifeste kojima bi se nepravda apostrofirala.

Stacey je svaka žena koja im uskraćuje seks jer je na seksualnom tržištu u stanju pucati više. Svaki seksualno aktivan muškarac koji može spavati s nekom Stacey zove se Chad. Chadova prednost pred incelima je puke genetske prirode,a koja ga je obdarila karakteristikama koje je incelima uskratila, a koje ga čine atraktivnim ženama. U incel- zajednici nema govora o radu na sebi. Podrška ne ide u smjeru preispitivanja ponašanja, svjetonazora pa i dubljih psiho-seksualnih pitanja i rješavanja mogućih problema, napose da bi poštovanje prema ženama bilo prvi i najsigurniji put do uspostave odnosa. Podrška postoji u obliku podgrijavanja gnjeva zbog nepromjenjive situacije i međusobne validacije bijesa i prezira prema ženama koje ih, namjerno ili nenamjerno, ignoriraju. Veliki krivac za njihov ponižavajući status u društvu je seksualna revolucija. Dopustiti ženama seksualnu slobodu i pravo na izbor partnera ključna je stepenica u srozavanju toga statusa.

Incel- zajednica bubri od toksične mizoginije, kao što možete zamisliti. Ali i od paradoksa i gluposti. Iako priznaju da nemaju nikakvog iskustva sa ženama, istodobno znaju točno kako žene misle i što to vodi njihovo ponašanje. U isti ih mah i preziru i za njima sline. U nekim zakucima predlažu rješenja problema, priznajući, nakon napada u Torontu, da problem postoji, ali on nije u incelima, koji su samo simptom upropaštenog društva. Žene su, zbog feminizma i šminke, razvedene od realnosti. Prvo im treba zabraniti šminku, taj lažni oslonac kojim privlače višu klasu muškaraca. Trebale bi nositi iskaznice s ocjenom kojem rangu pripadaju. Sa svakim muškarcem s kojim spavaju rang bi im padao čineći ih time dostupnijim incelima. Žene koje spavaju s više od devet muškaraca, kao i samohrane majke, država bi trebala prisliti na seks s incelima. Zvuči li vam to kao parodija Sluškinjine priče? Možda, ali nedavni događaji ukazuju na to da ovaj fenomen nikako ne treba podcijeniti.

U radikalnijim krugovima incel- zajednica cvjetaju fantazije o osveti i odmazdi nad svijetom koji ih je zakinuo za ono što ima pripada, počivajući na opasnom osnovnom mizoginom uvjerenju da muškarci imaju neprikosnoveno pravo na žensku pažnju, ljubav i seks. U tim istim krugovima Alek Minassian nije prvi heroj. I on se sam referira na Elliota Rodgera koji je, 2014., ubio šestero ljudi i ostavio podugačko štivo u kojem objašnjava svoju mržnju prema ženama ovog svijeta koje su ga zakinule i uvrijedile. Njega incel- zajednica rutinski naziva svecem.

Ni Minassian, ni Rodger nisu prvi masovni ubojice koje je motivirala mržnja prema ženama. Sjetimo se samo Jacka Trbosjeka koji je ovako komično preveden mogao biti samo u duboko mizoginoj kulturi. Mišljenja se trenutno drastično razlikuju o tome je li samo minimalni postotak incela sklon pretočiti nasilne fantazije u stvarnost ili u svakoj zajednici koja počiva na iskonskoj mizoginiji postoji mogućnost realizacije nasilja. No ono što je sigurno jest to da internet pruža mogućnost frustiranim ljudima da nađu zajednicu sebi sličnih, da se prozovu potlačenim društvenim slojem nad kojim je izvršena napravda i da, pod okriljem anonimnosti, jedni u drugima potiču pa i najekstremnije oblike traženja zadovoljštine.

David Futrelle, novinar koji prati pokret incel, nakon napada u Torontu izjavio je. ‘Mizoginija ubija. Doslovno. Moramo ju zaustaviti.’

Margaret Atwood, iz čijeg je uma još u davna vremena izašla Sluškinjina priča, skovala je poznati citat, ‘Muškarci se boje da će ih žene ismijati. Žene se boje da će ih muškarci ubiti’. Dvije rečenice koje kristalno jasno objedinjuju kompleksnu narav odnosa između žena i muškaraca u našem se vremenu potvrđuju ubojito istinitima.

Curko i dečkica

John Lewis je ime robne kuće na koju se britanska dobrostojeća srednja klasa oslanja kao što se nekad Jugoslavija oslanjala na Vegetu. Ako nema u Johnu Lewisu, ne treba ti. No, kako voli sebe doživljavati kao brand koji ide ukorak s vremenom, John Lewis je nedavno objavio da će, od sada, oznake na odjeći za djecu biti ‘rodno neutralne’, tj., na svoj će odjeći pisati Boys&Girls i obratno. Zbog tog se malog koraka Britanija na dan objave našla zatečenom, histeričnom i podijeljenom, skoro više nego na nemili dan zadnjeg referenduma.

Na društvenim mrežama zapjenjeni roditelji i poneki društveni komentator prijete bojkotom, proklinju pomahnitalu političku korektnost zbog koje se prave ustupci manjini (što je, da se zaključiti, negativno) i podvlače velikim tiskanim slovima da su DEČKI DEČKI, a CURICE CURICE. Iako se javilo i mnogo zagovornika, razina narodne razjarenosti mnoge je začudila, pogotovo u ovo vrijeme kad se svako jutro pitamo je li preko noći neki otok nestao s mape, je li nova bomba eksplodirala iza ugla ili je jedan od ona dva groteskna negativca ispalio nuklearnu raketu.

Stoji li u podlozi žestoke uvrijeđenosti bojazan da bi uskraćivanje kodificiranja rodnih uloga od najranije dobi moglo dovesti do neželjenih posljedica u obliku, ne daj bože, homoseksualnosti ili transrodnosti? Nema dovoljno megafona na svijetu kojima bi se u kolektivnu svijest utuvila neosporiva činjenica da ni rod, ni seksualna orijentacija nisu navike koje se mijenjaju izlaganjem utjecajima, a izbijaju iz glave pokorom. A i kad smo već tako sigurni da postoje samo TA DVA RODA, čemu panika?

A za sve one, rekla bih normalne ljude, makar je to zapaljiv termin u ovom kontekstu, koji se mogu otarasiti tih rudimentarnih strahova o spolu i rodu, pitanje koje se nameće je zašto je bitno da se od rođenja vidi, i to iz aviona, tko je koji rod? Postoji li u roditeljstvu neki inherentni ponos na rod djeteta koje smo donijeli na svijet? Zašto bismo ih još u dobi kad jedva da su svjesni svojih pet prstiju usmjeravali u određenu vrstu ponašanja primjerenu organu koji imaju između nogu? Naravno da nas nitko ne priječi da kupujemo za curice na odjelu za dečke i obrnuto( doduše, dok se nitko ne pita što curica radi u mornarskoj majici, dečke u suknjicama od tila rijetko viđamo), ali stvari su kompleksnije od puke podjele na hlače i suknje. Dizajn rodno određene odjeće upisuje u dječju podsvijest poruke o rodnim očekivanjima koje, u najmanju ruku, ograničavaju njihovu maštu i koče potencijal, a u najgoru (posebno za curice) ukalupljuju u stereotipe. Posljedice se kasnije odražavaju u ambicijama, samopouzdanju, profesionalnoj probitačnosti itd., a o čemu postoji već pun pimpekić studija.

Prijateljica mi je nedavno rekla da je bolje da se što prije pomirim s tim da se curice naprosto prirodno, kao suncokreti, okreću za roza bojom. Zanimljivo. Pogotovo uzmemo li u obzir da je tek četrdesetih godina dvadesetog stoljeća roza postala ženskom, a plava muškom bojom. Do tada se roza, kao konkretnija, smatrala primjerenijom za muške bebe, a plava, kao nježnija i delikatnija, za ženske. I nije zabilježeno da bi curice mahnito otimale dečkima njihove roza odjevne predmete. Bit će ipak da je stvar u marketingu, a ne u urođenom refleksu.

Podjela se nastavlja krojevima – haljine za bebe su preslatke, ali desetomjesečno dijete koje otkriva svijet svim svojima ekstremitetima, puzi i pravi svoje prve nesigurne korake, to će neusporedivo slobodnije činiti u hlačama nego u haljinama (što je, ono, feminizam za početnike otprije dvjesto godina).

Odjeća za djecu masovno je ukrašena rodno adekvatnim dizajnom i porukama. Pa tako jedna britanska marka cipela reklamira cipele za djevojčice pod nazivom ‘Dolly Babe’ (neprevodivo), a za dječake pod nazivom ‘Lider’. Gap ima liniju za djevočice pod nazivom ‘Društveni leptirić’, a za dječake ‘Mali učenjak’. Jedna treća marka reklamira odjeću za dječake na kojoj piše ‘Budući znanstvenik’, a za djevojčice ‘Slatkica’. Da ne spominjem more proizvoda za djevojčice koje im kao paradigmu komplimenta utuvljuje u glavu ideju princeze. Danas više ni prave princeze ne skrivaju da im je život u banani. Ovako na brzinu ne mogu se sjetiti nijedne princeze dvadesetog stoljeća koja nije tragično najebala (sestre Romanov, Grace Kelly, Diana) pa mi bude draže kad mojoj kćeri u prolazu dobace ‘Zdravo, momčino!’ (što nam se događa) nego li ‘Hej, princezo’ (što nam se isto događa, makar rjeđe). Baš da ću te feminstičke bitke morati vojevati svakodnevno od njenog rođenja, nisam očekivala, ali me u cijeloj priči najviše veseli vidjeti da su agresivni konzervativci i tradicionalisti, zapravo, tako duboko nesigurni u svoj vrijednosni sustav da ih natpis na marki odjeće može sasvim izbaciti iz kolosijeka. Možda ipak ima nade.

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Danas ima knjiga i izvora u nenormalnom izobilju. Količina informacija o trudnoći je istodobno fantastična i zastrašujuća. No, bez obzira na pristup, praktičan, duhovit, znanstven ili spiritualan, sve se knjige slažu u tome da je naše tijelo čudo prirode. To koliko je to sofisticiran mehanizam koji tako savršeno zna što mu je činiti i kako li se on samo svjetlosnom brzinom prilagođava od trenutka kad se mikroskopska grudica ukopa u zid maternice, tome nema ništa ravno na ovoj planeti. A tek kad krene porod, stotine usklađenih hormonalnih, bioloških i mehaničkih radnji. Čak i beba, ta mala tabula raza, koja još neko vrijeme neće znati ne unakaziti se vlastitim noktima ni obrisati vlastitu stražnjicu, ta beba zna neke stvari o tome kako da pomogne porodu i zna, naprimjer, kad i kako prestati disati vodu, a početi disati zrak, i sve je to do suza ganutljivo u svom prirodnom savršenstvu. Savršeni dizajn.

E pa, da vam kažem, zagazivši u treći trimestar, ne slažem se. Nalazim da je priroda u mnogočemu podbacila.

Ma da, sve je bilo predivno gotovo puna dva trimestra. Blaženstvo. Što mi bi da nisam zatrudnila prije deset godina, čim sam budućeg tatu bebe Štivičić-Henshall dobila u krevet? Ili još ranije, svaki put kad sam pila onu morning after tabletu. Blistava koža, gušća kosa, dotad nepoznata centriranost. Usprkos trenucima strepnje, opći osjećaj mira i svedenosti na sebe i malo biće koje raste. Partner, obitelj i prijatelji, svi nježni, pažljivi, razdragani, čak i relativni stranci nekako sentimentalnije raspoloženi. Divota.

Ali kad počne treći trimestar, kao ona treća godina, odmah nakon isteka garancije, pokazuje se da je dizajn pun mana, za što nema opravdanja uzevši u obzir dvjesto tisuća godina homo sapiensa.

Savršen dizajn je japanska wc-školjka sa zagrijanim sjedalom koja vam prvo opere pa osuši pozadinu, a onda sebe samu i jedan moj crni kaput od Stelle McCartney. Ovo što ja trenutno proživljavam, to je puno tehničkih grešaka.

Prvo se upalio mišić u križima i gotovo paralizirao trudnicu te je s odmora morala putovati u invalidskim kolicima. To je, navodno, normalno, jer se zdjelica preslaguje kako bi napravila više mjesta za, sad već komad bebe.

Za leđa je dobro plivanje. Od plivanja se djelomično začepe uši zbog u trudnoći natečenih eustahijevih tuba. Doktor onda prepiše kapljice od kojih se uši dibidus začepe. To ima i svojih prednosti. Ne čuju se radovi u stanu do u kojem se, u ritmu novog vala poljskog popa, ruše i buše zidovi. Hormoni imaju sto svojstava, ali dugi fitilj nije među njima. Doktoru trudnica prijvljuje bolove slične cistitisu, ali nalazi pokazuju da nema infekcije, dakle, to je također normalno- zbog pritiska bebe na uretru. Zbog gluhoće nije uputno voziti, a od previše hodanja tek oporavljeni mišić ponovno se pali i prisiljava trudnicu na mirovanje, na terapiju smiješnim lijekom paracetamolom koji je, kažu, siguran u trudnoći, ali za koji će, vjerojatno za desetak godina, otkriti da uzrokuje dijabetes ili fundamentalizam.

Trudnice se danas cijepe protiv hripavca. Nakon cijepljenja desna ruka onemoćalo visi pored tijela, a puls skače na sto trideset pet nakon nekoliko minuta laganog hoda. ‘To je relativno normalno. Trudnice su jako osjetljive na agresivnost cjepiva’. Pa šta nas onda agresivno cijepite?! ‘Najbolje da mirujete nekoliko dana (još nekoliko dana) dok ne prođe vrijeme reakcije, ako puls i dalje bude skakao onda se treba zabrinuti.’

Puls se smirio, ali je trudnica od mirovanja popizdila i ipak krenula preslagivati neke kutije po stanu u bebinu čast, te se mišić treći put upalio. Trudnica se sad kreće jedva, pomalo savijena i malo nalijevo, slika i prilika svojeg artritičnog gospodina oca koji se, doduše, historijski, mnogo bolje nosi s prisilnim mirovanjem.

Kad je krenula raditi vježbe koje joj je pokazao neuromuskularni stručnjak Bruno Miranda, a koje podrazumijevaju previjanje u trbuhu zbog istezanja leđa, mala podstanarka se odmah pobunila. A kad se danas buni nije to više ‘treptaj leptira’, ima ona sad snage munuti u jajnik da se trudnici oči prevrnu u glavi. Pa mamicu ti tvoju… No činjenica da se trudnica na to odmah osjeti krivom što je na sekundu zgužvala gospođicu, slutnja je čitavog života pred nama, od sada obilježenog osluškivanjem njezinih želja i dobrobiti.

Sve to prate još i pritisak u zdjelici, probadanja u predjelu pubisa, žgaravica, koža koja strašno svrbi, pogotovo od klora u bazenu, bradavice koje svrbe i ne daju se, zbog svoje abnormalne osjetljivosti, počešati, neprestana, neprestana potreba za piškenjem, po danu i po noći i, kao poseban bonus, sindrom nemirnih nogu koji se inače može liječiti divnom teškom kemijom iz porodice benzodiazepina, a u trudnoći se liječi psovanjem.

Zašto čudo prirode, esencijalno za ljudski bitak, ne bi moglo biti malo bolje osmišljeno. Zar u sve te stotine tisuća godina nismo mogli malo bolje evoluirati, malo proširiti, ne suziti bokove, preseliti mjehur, trenutno zvan bebin trampolin, napraviti malo više prostora, završiti razvoj bebe malo ranije, nemam pojma, neki, ono, evolucijski fine tuning.

Kaže gospodin Štivičić-Henshall, plaho, dok kuha večeru, ali ni ti nisi više ‘proljetna piletina’. Uzoholio se malo. Ali barem mu je iskonski neugodno što se teret čuda prirode tako svalio samo na jedan spol i što naše dijete siše željezo samo iz moje krvi, pa nam je svom snagom na usluzi. Kako li preživljava svaka ona trudnica čiji partner provodi trudnoću na sofi, umoran od života, to mi tek nije jasno. A i ne zamjeram mu točnu opasku. I nije drugo stanje za četvrto desetljeće. I to za njegov sam kraj. Ali sudeći po listama boljki navedenih u knjigama o trudnoći moja je lista mačji kašalj, a one su, slutim, sastavljene na osnovi iskustava trudnica svih dobi. Nema trudnoće bez pizdarije.

Zapravo, s obzirom na to da je jedini oterećujući položaj na sve četiri, krivicu svaljujem još dalje, u prošlost, na Homo erectusa koji to dizanje na dvije očito nije dobro promislio, nakon čega je, gotovo dva milijuna godina, hladio jaja. Pucaše njemu još nedosanjani prsluk. Nije možda znao mnogo s onim svojim inferiornim mozgom, ali je znao da će se s trudnoćom nositi gospođa Erecta.

 

Život – u funtama

Znate one čemerne futurističke projekcije kojima su već desetljećima prošarane znanstveno-fantastična literatura i filmografija – društva u kojima u čuvanim oazama, u neopisivom blagostanju žive bogati, a na periferiji tih oaza, u bijedi, prljavštini i nasilju životari masa. Estetika je dramatično drukčija, jedan je svijet u bojama, pun zelenila, čist, visokoestetiziran i totalno digitalan. Drugi je prljav, poderan, smrdljiv, podzeman, zahrđao. Za jedne ima svega pa i onoga za što niste ni znali da postoji. Za druge nema ni osnova, poput struje i vode. Jedan je svijet opsjednut sigurnošću, nadzorom, zaštitom, u drugom svijetu ljudski život vrijedi otprilike onoliko koliko iz euro-američke perspektive vrijedi život utopljenika u Sredozemnom moru. Radnja je većim dijelom smještena u ovaj prvi svijet, u kojem ima mnogo negativaca i mnogo toga što će naši junaci prozivati, ali, u principu, gledatelj je stavljen u poziciju da se poistovjećuje s tim lijepim svijetom. Da ga poporavlja, jasno, da ga čini boljim, poštenijim, da raskrinkava njegove koruptivne mehanizme. Gledatelj nije stavljen u poziciju da se identificira s getoiziranom masom koja će u tom getu ostati zauvijek. Zato valjda danas prosječan čovjek na zapadu misli da prosječan ljudski život nema konkretnu cijenu u aktualnoj valuti. Misli i da bi se ljudi, opće – imenički, pobunili prije nego bi se baš takav scenarij realizirao.

London je protkan socijalnim stambenim blokovima i neboderima sagrađenima nakon Drugoga svjetskog rata, u kojima žive ljudi različitog porijekla i, uglavnom, slaboga imovinskog stanja. Žive tu desetljećima stvorivši čvrste zajednice. Svaki novi val imigranata dodaje jedan sloj raznovrsnosti. Za današnje tržište ti su blokovi neatraktivni, zapušteni i estetski zaostali i ne uklapaju se u novu, blistavu sliku oaze. Te mahom potpadaju pod planove ‘regeneracije’. Regeneraciju predvode pripadnici kategorija biznisa i kapitala pod nazivima poput ‘real estate developers’ kojima na dušu ide jedan dobar postotak preobražavanja društva u ono koje služi isključivo bogatima, a jedva trpi siromašne. Uz amen gradskih vlasti koje, doduše, pred krupnim kapitalom imaju malo moći, već dugo vremena polako provode socijalno čišćenje, iako je izvitopereni vokabular koji koriste pun eufemizama, ushita i lažne posvećenosti dobrobiti lokalnih zajednica.

Regeneracija podrazumijeva navodno privremeno preseljenje stanara, uglavnom radničke i podklase, da bi, koju godinu kasnije, u novopodignutim modernim zgradama veći dio stanova bio na prodaju, dok se tek manji dio bivših stanara vrati. Gdje su ostali? Koga briga. Profit je neizmjeran. U tim novim blokovima stanove kupuju bogatiji stanari koji mogu više platiti sve, od kvadratog metra pa do etički uzgojene kave u obližnjem kafeu ili organskog čipsa od humusa u lokalnom supermarketu. Budući da cijene najma proporcionalno rastu, stara mjesta, kafići, pubovi, dućani, obrti u kojima je pulsirao život zajednice, jedan po jedan zatvaraju vrata, a na njihovim se mjestima otvaraju novi koji će biti adekvatniji za nove stanare. Sva takva mjesta u Londonu izgledaju jednako, sva imaju jednu te istu ulickanu, praznu, kvaziupotrebljenu estetiku. Naravno, ti su obnovljeni kvartovi mnogo manje napučeni nego prije, jer jedan dio nekretnina koje su na prodaju prelazi u ruke stranih vlasnika, investitora, pa čitavi luksuzni neboderi zjape prazni i mračni.

To se tako malo pomalo događa i sve je zapravo jasno kad čovjek zastane, zbroji i razmisli. Samo čovjek to rijetko čini, a i kad čini prosječna ga ljudska naivnost i empatija navedu na zaključak da je na tapeti kvaliteta ljudskog života, ali ne i život sam. Dobro, znamo, tzv. nadležnima za naše živote nije bitno kako će živjeti sirotinja, imigranti, izbjeglice, ‘bijelo smeće’, nezaposleni, beskućnici, itd. Ali, ono, neće ih baš poubijati zbog neke određene cifre profita.

Prije nekoliko tjedana buknuo je požar u londonskom neboderu Grenfell Tower u najbogatijoj londonskoj općini Kensington na čelu koje su, predvidljivo, zastupnici konzervativne stranke. Grenfell Tower sagrađen je sedamdesetih godina i u njemu je živjelo oko sto dvadeset obitelji, uglavnom u kategoriji socijalnog stanovanja. Renoviranje zapuštenog nebodera počelo je prije nekoliko, a završeno prošle godine. Za vrijeme obnove stanari su se žalili općini, njihov je dojam bio da se radovi izvode nekvalitetno i da se na materijalima štedi. Pritužbe su bile zanemarene. Nakon tragičnog požara u kojem je izgorjelo osamdeset stanara testovi su pokazali da je tvrtka zadužena za obnovu za izolacijsku oplatu koristila jeftiniji materijal koji sadrži aluminij, a ne nešto skuplji cink. Prema neslužbenim informacijama zapaljivi aluminij koji je, umjesto da štiti od požara, pridonio njegovu munjevitom širenju, uštedio je općini oko tristo tisuća funti troška s projekta koji je stajao oko osam i pol milijuna. (Za usporedbu, potpredsjenik općine, zadužen za projekt, živi u kući vrijednoj milijun i dvjesto tisuća, što je među skromnijim ciframa u tom kvartu). Prije nekoliko dana na vidjelo je isplivala činjenica da je općina, u isto vrijeme, svojim najbogatijim stanovnicima poslala svakom po sto funti. Ponosno je izjavila da se pametnim poslovanjem našla u velikom budžetskom plusu pa, budući da ovi plaćaju jako visoke poreze na stanovanje, u znak fer pleja i poznate engleske đentlmenštine, oni su milijunašima vratili po sto funti. Milijunašima glasačima, ne treba smetnuti s uma.

Stanari nebodera Grenfell odonda su više puta upućivali pisma općini i upozoravali da postoji velika opasnost od požara. Ali ništa od odgovora niti od akcije.

Sad kad usred te najljepše, blistave, napirlitane četvrti štrči pougljenjeli neboder kao sagorena šibica, kad gledamo općinsku vlast, te ružne bijele muškarce sa po dva prezimena s povlakom i tu ukočenu privilegiranu vladu koja nije u stanju izgovoriti jednu neposrednu rečenicu kojom bi preuzela odgovornost za šokantnu razinu nemara i oholosti, postaje jasno da život ima konkretnu cijenu. Ne fiksnu, prilično fluktuirajuću, ali cijena se trenutno u Londonu, dok traje istraga i dok su brojke od osamdeset mrtvih i tristo tisuća funti uštede još neslužbene, kreće oko tri tisuće sedamsto pedeset funti.

 

Strani plaćenici

Na američki Majčin dan stiže u inbox poziv na Hod za život, e da bi se slavilo pravo na život od začeća do prirodne smrti, te hodalo s optimizmom i povjerenjem u budućnost Hrvatske.

U toj se Hrvatskoj na televiziji isti američki Majčin dan obilježava prilozima u kojima žena, upravo rodivši treće dijete, s osmijehom na licu govori iz bolničkog kreveta da će sada neko vrijeme biti kaos, ali, da skratim (op.a.), sve se može kad se hoće. Sljedeća, sudska tumačiteljica, s četvero djece, također s osmijehom, govori da je dosta teško i da, osim vođenja vlastite firme, mora svaki dan kuhati i ispunjavati mnogo obiteljskih obaveza. No shit. Ali ništa nije neprivlačnije od žene koja jadikuje. Žena koja jadikuje upada u procijep između dva mita. Nije snažna žena kojoj se divimo, kojoj smo nekad na 8.marta poklanjali cvjetove od plutanih čepova, kojoj je nekad muž s uredske proslave nosio stručak mimoza i onako pripit ostavljao žuti trag po zidu stubišta, a danas joj, u skladu s vremenom, poklanjamo bon za neki tretman koji će joj pomoći da izgleda mlađe. To nije ni ona slabašna, gracilna, krhka ženica koja pada u nesvijest kad čuje psovku i dobiva tuberkulozu od previše svježeg zraka. Žena koja se žali dobrodošla je samo u vicevima o punicama. Žene valjda internaliziraju tu mantru da se sve može kad se hoće pa završe i u Hodu za život. Ili dobiju sto kuna da odhodaju od (odgovarajućeg) Trga Franje Tuđmana do Trga (nevino stradale) Republike. Ili su jednostavno totalno neinformirane i neobrazovane.

Možda vam, ako ste profil osobe koja čita ovu kolumnu, nekoliko tisuća hodača djeluje kao šaka seljaka i ne zabrinjavaju vas jer ima li išta beskorisnije u današnjoj Hrvatskoj od optimističnog hodanja?

Možda ste tip osobe koja bi kao protuargument kampanji protiv prava na izbor pod krinkom dobrohotnog slavlja života ponudila podatak da je nasilju izložena svaka treća žena u Hrvatskoj, ali nasilnika često ne prijavljuje jer je ekonomski ugrožena. Od 2001.do 2015. u Hrvatskoj su muževi ili partneri ubili 165 žena. Broj žena žrtava nasilja od 2013. do 2015. porasao je za nenormalnih 184 posto. Istambulska konvencija još nije ratificirana, a ovi što bi uskratili pravo na pobačaj, dovode u pitanje i konvenciju kao zapadnu spletku da nam se podvali rodna ideologija.

Možda biste iz tog protuargumenta izveli niz logičkih koraka – da bi domoljubno bilo prvo apostrofirati problem životnog standarda, prvenstveno radničkih obitelji, problem obiteljskog nasilja i egzistencijalnih mogućnosti samohranih majki, čime bi se slavio život i nakon rođenja, kao što bi domoljubno bilo našim kćerima obraniti pravo na izbor koje znači da imaju pravo nikad ne izabrati pobačaj. Ali Hodači imaju koncentraciju za soundbite ‘biram život, a ne smrt’. Za sve kompliciranije od toga oni nisu osposobljeni. Oni samo spontano i optimistično hodaju slaveći svoju autentičnu povijesnu vrednotu poštovanja svakog, doduše ne i muslimanskog života (vidi Dario Kordić).

Ali niti su to protuargumenti, niti su Hodači bezopasni. Oni su tek jedan pipak jednog kraka globalne neokonzervativne hobotnice koja kroji radikalno drugačiju budućnost od onoga što sad živimo. S platformama, think-tankovima i lobijima po Americi, Europi i u Europskom parlamentu ona neumorno ruje. Pa nikakvo čudo da se obilježava američki Majčin dan i nikakvo čudo da je pobačaj na tapeti. Na meti je takozvana rodna ideologija i u tim novim križarskim pohodima neće stradati samo žene (posebno siromašne) i od opasnih ilegalnih pobačaja i od kaznenog progona, nego će se okomiti (ili u slučaju Hrvatske jače okomiti) na prava LGBTQ zajednice, na seksualnu edukaciju, na kontracepciju, a da ne govorim o pravima na istospolni brak. To što to tako djeluje da se glas naroda organski konsolidirao i zapjevao, to je samo prodavanje magle nedopustivo neobrazovanoj svjetini koja bi, valjda, uz zvuke Thompsona, i s litice skočila.

Samohrane majke u ekstenziji takve politike izgubit će još više potpore jer samohrana majka nije ideja kojoj bi logistički trebalo pomoći da opstane. Nasilje u obitelji rješava se obrnutim postupkom. U viziji svijeta temeljenoj na ‘prirodnom poretku’ u kojoj ne samo da obitelj čine isključivo žena i muškarac nego postoji i ‘prirodna’ hijerarhija – žena zna gdje joj je mjesto. Ona zna kad treba šutjeti, podržavati i pustiti muškarcu da je štiti od psovki, sunca i napora glasovanja. Dakle, svojevoljno proizvodi okolnosti u kojima ne postoje razlozi da ju se mlati.

Iz mog idealističkog rakursa u kojem volim i žene i muškarce i djecu, ne mogu zamisliti da bi muškarci željeli povratak u takvu budućnost. No neke bi se vjerojatno dalo nagovoriti. Ali što se žena tiče, nema nikakve sumnje da kad hodaju za život, hodaju u vlastiti ponor u kojem će završiti i one i njihove kćeri, rođene i nerođene. Ali će s njima, ako se ne prestanemo zgražati u tišini, povući i nas.

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

‘Anja, dođi da startamo što je ranije moguće s pedagogijom koja se oslanja na velika djela literature i kinematografije’, rekoh Anji u praznično vrijeme ove zime koja je iza nas, vrijeme kad je sva prilika da ćemo na televiziji u popodnevnim satima naletjeti na neki klasik.

Zameo ih vjetar, idealan za maratonsko dojenje. Sjećam se svojeg uzbuđenja kad sam ga prvi put gledala, fascinacije bojama, haljinama, poviješću, neustrašivom, prgavom, prelijepom, upornom, odvažnom Scarlett O’Harom i seksi Rhettom Butlerom koji je iz mog sedmogodišnjeg srca istisnuo Dona Johnsona. Pa smo se namjestile i spremile na uživanje. Ali tek što je film počeo Anja me pogledala svojim petotjednim očima kao da me pita, ‘A mama, tko su ovi ljudi?’ ‘Ti ljudi, što ovako spokojno kopaju usred romantičnog pejsaža i pastoralne muzike, to su, dušo, robovi.’ ‘Nije mi jasno, tko su robovi?’ ‘Pa, sudeći po ovom filmu, to su ljudi druge rase koji vrlo zadovoljno služe svojim plemenitim, blagim, čestitim bijelim vlasnicima. Čak i kad, nakon rata, osvoje slobodu, oni im ostanu vjerni i lojalni.’ ‘Zar svi?’ ‘Ne svi. Ima ih i koji vrebaju pored puta i napadaju bjelkinje.’ ‘Pa što ćemo s njima, mama?’ ‘Pa vidiš, Rhett Butler, Ashley Wilkes, Frank Kennedy i razni muškarci naći će se na sastanku da riješe stvar.’ ‘A kakav je to sastanak u to vrijeme mogao biti?’ ‘Pa, to ti je bio sastanak Ku Klux klana.’ ‘Nije mi jasno.’ ‘Dobro, pusti sad to. Čitat ćemo Korijene za koju godinu. Koncentrirajmo se na Scarlett, našu feminističku ikonu.’ Na ženu koja, pateći za muškarcem koji ju neće, otima muškarce drugim ženama. Čak i sestri, jer žene su takve. Anja sisa, popustila joj koncentracija. Dok se ja pitam kako mi je to sve promaklo u prethodnim gledanjima. Doduše, da Scarlett tako pati za lignjom Ashleyem pored momčine Rhetta, to me već kao malu žuljalo. Ali se dosad nisam udubljivala u scenu koja neopreznom oku može djelovati samo kao još jedno u nizu mimoilaženja između Rhetta i Scarlett. Kada, dakle, Rhett prvi put dođe blizu da osvoji Scarlett? Kad ju, vrativši se kući pijan, usprkos njenom opiranju i batrganju, fizički savlada i odnese u spavaću sobu. Scarlett se sutradan budi sva ozarena i nasmijana, pošto je, je li, dobila svoje. Rijetka je žena koja nije imala čast da je nekad u životu obljubi muškarac koji je prije toga cijelu večer trusio viskije. I rijetka bi posvjedočila da je to događaj koji ju tako resetira da se probudi sva zaljubljena u partnera i život uopće, kao naša Scarlett. Ali tko zna. Možda Rhettu ne smeta alkohol. Možda Rhett i s temperaturom 40 vrhunski… opći. I tu bi, nakon tog, rekle bi cjepidlake, bračnog silovanja, ljubav pošteno planula da se naš Rhett sutradan nije pokunjio, obranio sarkazmom, na što je Scarlett popizdila jer zajedljivost nije ni upola tako seksi kao fizička snaga. ‘Mama, šta pričaš, ja sam premala za zadnjih jedno deset redova.’

‘Dobro, hajde Anja, da gledamo nešto adekvatnije za bebe tvoje dobi.’ Na Family Channel Moje pjesme moji snovi. Taj nam je poznat iz dugih večeri ispunjenih kolikama u kojima pali samo hodanje s polučučnjevima i pjevušenje Raindrops on roses and whiskers on kittens.

I to je dugi film s mnogo tema, a među njima je i borba dvije žene oko muškarca. Dobro predstavlja skromna wannabe opatica, bez kučeta i mačeta, ali neopisivo bogata duhom. Od silnog razdraganog trčanja po austrijskim livadama totalno je nesvjesna nacističkog oblaka koji se nadvija nad svijetom. Zlo je, osim u nacistima, sadržano u barunici Shroeder koja nije opatica, štoviše dosta otvoreno nosi svoju seksualnost, financijski je neovisna i samostalna žena i nije oduševljena idejom da naslijedi sedmoro tuđe djece.

Šesnaestogodišnjakinja Liesl pjeva dečku od sedamnaest da joj treba netko stariji i pametniji da joj kaže što da radi. To je, bit će, ta dragocjena životna lekcija da muškarcima treba manipulirati. Rečeni se gospodičić malo kasnije u filmu između cure i Hitlera odluči za potonjeg. Toliko o njegovoj mudrosti i zrelosti.

Katolički samostan u ovoj bajci nije mjesto surove represije životnosti i seksualnosti, on mu dođe kao neki life coaching retreat u kojem blagonaklona glavna časna poput malo umjerenije Žuži Jelinek daje našoj Mariji ljubavna usmjerenja. Na pola filma morala sam Anji prekriti oči i uši i promijeniti kanal.

Na TCM Miran čovjek. ‘Taj film ti, Anja, obožavaju i deda i tata’, rekoh, upravo u trenutku kad John Wayne iz ljubavi šuta i vuče za kosu Maureen O’Haru pet milja, DESET KILOMETARA. ‘Mama, nije mi jasno zašto se Maureen O’Hara smješka tako ponosno kao ja kad se ritam u kadici? Zar ona ne zna hodati bez pomoći njegove noge u njenu guzicu?’ ‘Zato, ljubavi, jer se on tu konačno pokazuje kao muško, što je ona i htjela’. ‘Htjela je da ju tako šutira i gura? Nije mi jasno.’ ‘Pitaj dedu da ti objasni.’

‘Mama, a da gledamo novu sezonu serije Transparent? Hoće li Maura Pfefferman poduzeti operaciju promjene spola ili neće? Tamo mi je sve jasno.’

Žabe

Na jednoj nedavnoj kazališnoj premijeri zatetklo nas se čitav niz bivših učenika jendog razreda jedne zagrebačke osnovne škole. Ustvari, radilo se o mojoj premijeri. Neki su tu bili zbog mene i preko mene, a neki zbog događaja samog. A u jeku drugih zbivanja na kulturnoj sceni, moja draga prijateljica iz najranijeg djetinjstva podsjetila me na davni trenutak koji sam sasvim smetnula s uma. ‘Sjećaš se ti’, veli ona o jednom našem kolegi iz razreda, ‘kad je on ono u sedmom razredu uletio na sat povijesti kod Čuture dignuo ruku i viknuo ”Za dom spremni!” Radilo se otprilike o godini osamdesetdevetoj ili devedesetoj, kad se povijest preko noći promijenila. Da se razumijemo, nije ga Čutura podučio tom pozdravu, to je, pretpostavljam, donio od kuće. Ali ga Čutura nije ni ukorio. Sve je to bilo onako malo anegdotalno. Dovoljno da se zapamti, ali ne dovoljno da se sankcionira. Taj naš kolega danas je odvjetnik i kreće se u krugovima protiv čijih je nekih pripadnika moja malenkost nedavno potpisivala peticije. Što je, naravno, možda slučajnost.

Sjećam se da sam se nešto giftala u to vrijeme oko revizionizma, vjerojatno ponukana frustriranim diskusijama mojih roditelja, ali imala sam trinaest godina. Nisam još savladala ni prethodnu službenu povijest. I rat se spremao. I bilo je i opasno vrijeme. I tako, je l’, nitko tu nije bogznakako reagirao.

U srednjoj školi smo tri godine slušali svjetsku, a četvrtu godinu hrvatsku povijest. Jer smo bili eksperimentalni dvojezični razred. Jedan, u to kaotično vrijeme, donekle propali eksperiment. Imali smo mladu profesoricu povijesti koju smo obožavali. Nju su u četvrtom srednje maknuli i doveli jednu stariju za koju se pričalo da je bivša časna, da nam tumači hrvatsku povijest. Valjda je za hrvatsku povijest trebala dodatna kvalifikacija, možda samostanskog tipa. Sad se grizem što sam u četvrtom srednje više živjela noću, u post-balkanskim podzemnim grotlima s izbjeglim Bosancima, nego danju na satovima povijesti (zapravo se ne grizem), ali lete mi kroz sjećanje natuknice o iranskom, zaratustrijanskom porijeklu Hrvata, pa i kako je čak i, tada aktualni, papa Wojtyla, preko Bijele Hrvatske svojevrsni pripadnik naše nacije.

U to vrijeme još nije bilo obaveznog vjeronauka, nego se predmet zvao etika. Seksualni odgoj nismo imali, to ni tada, kao ni sada, nije bilo bitno, ali nam je jednom jedna gospođa (opet ne znam točno iz koje je institucije došla jer sam valjda bila mamurna na satu), održala predavanje o reprodukciji. Nakon par prvih slajdova s dijagramskim prikazom presjeka ženskih i muških organa, te kako jedan ulazi u drugi, veći dio predavanja se fokusirao na slajdove sitnih, savršeno razvijenih minijaturnih fetusa koji mašu u kameru i mrtvih beba, bačenih u koš za smeće nakon abortusa. Nekolicina nas se tu opet nešto giftala, dok smo za vrijeme odmora pušile u wc-u, ali nitko nije bogznašto poduzeo.

U to vrijeme u Hrvatskoj je porušeno mnogo spomenika i uništeno mnogo knjiga. U to vrijeme mnogi su velikani izgubili svoje toponimsko značenje i smjenjeni s uličnih tabli. Republika je izgubila svoj trg, iako je ostalo nejasno što je uvredljivo u ideji republike. Među ostalima, i žrtve fašizma jedno su vrijeme izgubile pravo na svoj trg.

Negdje oko milenija dobila sam prvi poziv na crkveno vjenčanje dvoje ateista. Koji su prvo postali agnostici, onda katolici po obiteljskoj liniji, a onda se to više nije ni pitalo i pomalo dovelo do toga da je sad odvažno priznati ateizam u društvu. Pa su došla i krštenja. Za zlu ne trebalo. Pa su onda djeca krenula na vjeronauk. Ne zato što roditelji tako žele, nego zato što znaju da djeca ne vole biti drugačija. Pa je bolja indoktrinacija nego izolacija.

To su moja sjećanja, samo neka od mojih sjećanja. Samo neka sjećanja samo jedne osobe.

Nedavni je prosvjed svakako bio više od pitanja kurikuluma. Bio je i građanska pobuna protiv čitavog spleta postupaka desne, knozervativne vlasti. Došao je masovniji nego ikad, veličanstven i pun dobre, plemenite energije i prkosne građanske snage. Došao je i nakon nekoliko mjeseci pritiska kulturnjaka sa svojom inicijativom koja apostrofira to isto građansko nezadovoljstvo. Doduše, došao je u ovo nesretno vrijeme, kad pada vlada u slow motionu, i boli ju pozadina za obrazovanje. Ali teško je ne zapitati se, zar to sve nije predvidivo? Zar nije logičan rezultat, kao i sporni ministar kulture sam, četvrt stoljeća kulturne politike koja stvara čistu nacionalnu kulturnu platformu, četvrt stoljeća opće politike koja je u stanju proizvesti ovakvu grotesknu vladu. I uza sve razumijevanje ljudske prilike, fenomena vode i grla, ako se čak i poistovjetimo s onim žabama što ih se polako, neprimjetno kuha, da ni ne znaju što ih je snašlo dok se ne nađu na tanjuru, jesu li sve to dovoljni izgovori da odogovornost ne leži na nama?

 

Kokoši

Pitala me nedavno jedna zanimljiva, pametna slovenska novinarka mislim li da je nedostatak informiranosti i obrazovanja, nepoznavanje povijesti ženske emancipacije i njenog udjela u današnjoj slobodi razlog tome što mnoge današnje žene odbacuju ideju i/ili etiketu feminizma. Svesrdno sam se složila s njom, što iz objektivnog uvjerenja, što iz duboke želje da pronađem uzrok toj poraznoj pojavi. Da, rekla sam. Da nije bilo feminizma, nas dvije bismo bole goblene u nekom zapećku, a ne bismo razgovarale o kazalištu, društvu i politici. Feminizam nije bio borba za to da žene budu same sebi automehaničari, nego da ne dobiju šaku u glavu kad odluče izraziti mišljenje. Među ostalim, mnogo-mnogo-mnogobrojnim idejama od kojih se feminizam sastojao i još se uvijek sastoji, za one koji ne znaju, da nije dao svoje kao, recimo, dadaizam.

To o goblenu izašlo je u naslovu i tijekom nekoliko sati od objave intervjua skupilo se oko dvjesto pedeset komentara. Ne mogu reći da sam ih sve iščitala, još na slovenskom, ali mogu reći da obično kad je u naslovu nešto neutralno, npr., o kazalištu, u prosjeku dobijem tri do pet komentara, od kojih bi me jedan redovito ‘jeb’o’, jedan mi i dalje priziva tatu koji mi je sve napisao i još se nađe poneka draga osoba koja uputi čestitku.

Koliko sam uspjela ustanoviti fragmentarnim pregledom komentara na slovenskom, ne vidim da bi me netko ‘fukao’, a sad jesu li to Slovenci fini ili sam ja ipak malo prestarila, teško je reći. Također nema dokaza da su drugi dijelovi prilično opsežnog i, po mom skromnom sudu, krajnje zanimljivog intervjua, ponukali ljude da komentiraju. Naposljetku, to vam je sigurno jasno, nisam dobila dvjesto pedeset čestitki. U Velikoj Britaniji notorna je činjenica da žene koje pišu o feminizmu redovito primaju prijetnje, pogotovo ako se neoprezno bave feminizmom na twitteru. Njih, nesretnice, nitko ne bi ni jebao ni fukao, njih bi uglavnom grupno silovali prije nego im odrube glave naprimjer. Pa onda ne znam što se čudim. A opet se čudim.

Čudim se nedavno jednoj znanici, odvjetnici, majci, supruzi, koja mi kaže, ja mrzim feministkinje. Mrzim ih. Ja joj kažem, ja sam feminstkinja, mrziš i mene? Ona mi kaže, ne, ti nisi. Ne zna objasniti ni što je, a što nije feminstkinja, ali valjda, ako bi me netko ‘jeb’o’, nisam.

Čudim se, prije nekoliko dana, tv-voditeljici koja je ugostila urednicu ovog lista kako bi predstavila jedan vrlo ozbiljan pokušaj uvođenja mentorstva među ženama u biznisu u ovu nesretnu hrvatsku zabit. I pita, u jednom trenutku kratkog priloga, voditeljica emisije, onako kao da pita nešto malo bezobrazno, malo rubno: vi za sebe volite reći da ste feministkinja? Tonom, malo konspirativnim, a i s malo nelagode, kao da se zadire u intimu u kojoj tko zna što ćemo pronaći. Za koga ste glasali, upotrebljavate lisice u seksualnoj igri, čuli smo da ste feministkinja?

Malo kasnije voditeljica ju, opet u tako jednom žovijalnom tonu, pita kako zamišlja to mentorstvo među ženama kad se žene, čim se tri nađu na okupu, odmah počupaju (možda parafraziram malo, ali vrlo malo). Meni je od čuđenja pala vilica. Šalu ranovečernje televizije na stranu, je li moguće da se to, tako pod normalno, na prvom programu, perpetuiraju prastari mizogini klišei o ženama kao histeričnim kokošima koje, eto, ne mogu, a da jedna drugoj ne čupaju kose.

Voditeljica se, možda, u nekim drugim okolnostima izjašnjava kao feministkinja. Ja to ne znam. Ili možda kaže nešto poput, ja jesam za ravnopravnost, ali to ne znači da mrzim muškarce, kao što vole reći mnoge žene kad ih se stjera u kut, dokazujući time kako nas je sve naše školstvo i obrazovanje osakatilo i zakinulo za, ma i najosnovnije poznavanje vlastite povijesti.

Jer kad je prva žena na BBC-u pročitala vijesti 1960.godine, gledatelji su se masovno pobunili, da je to neozbiljno. Žena da čita vijesti. Dajte, molim vas. Te su sljedećih petnaest godina vijesti čitali, manje frivolni, muškarci. Tek je 1975. Angela Rippon opet poljulala monopol. I njoj je, i svakoj sljedećoj voditeljici, pa i ako ne otvaramo sad temu o tome da su mahom lijepe, mlade i mršave, put utro feminizam.

Žene su kokoši, to je i dalje mainstream činjenica. A feminizam, ta plemenita borba da se u svijetu uspostavi ravnopravnost kojom bi ljudska bića oba spola uživala iste mogućnosti i isto dostojanstvo, to je kontroverzna stvar i ne priznaje se olako u javosti.

Žene drage, muškarci mili, stvarno smo svi svuda podbacili.

Operacija Obiteljska ekstaza

Te se stvari događaju malo pomalo. Mozaik se slaže dovoljno postepeno, dovoljno neprimjetno da nam se čini da su događaji dovoljno nebitni, a da bismo na njih reagirali punom paljbom. Onda jednog dana, kao u nekom apokaliptičnom psihološkom trileru, pred bolnicama osvanu grupacije osoba staklenih pogleda združene u molitvi za svaki začeti život. Oni, navodno, propagiraju ljubav. Pružaju podršku zdvojnim ženama. Nisu oni tu da im prepriječe put i posrame ih. Tu su da im se nađu, da im pomognu donijeti pravu odluku. A prava odluka je ona koja se podudara sa stihovima jedne nedavno sastavljene glazbene numere koja se zove Želim živjeti i koja nam se, također zbog svojeg neupečatljivog standarda, možda ne čini velikim udarcem za teško izvojevane ženske slobode, ali jest. Ipak jest, kamenčić u mozaiku.

Ne znam je li gore da urbane Zagrepčanke srednjih godina, s kakvim takvim karijerama, sa životom dokazivo provedenim u kakvom takvom glavnom gradu kakve takve Europe, ne znaju razliku između crkvene dogme i znanstvenog shvaćanja početka života i ne znaju koliko je strašne štete ista crkvena dogma nanijela nebrojenim, doslovno nebrojenim ženama tijekom ove civilizacije ili je gore da to znaju, ali ih nije briga, jer im se pružila prilika da kapitaliziraju ikonografiju davnog Band Aida, snimaju sebe kako u studiju snimaju stihove ‘Ja sam tvoja nerođena beba, poklon sam ti ravno s neba’, sa sve sunčanim naočalama na licu i uporno sklapajući ruke u oblik srca (možda za gluhonijeme koji gledaju ili možda za nas koji ne shvaćamo spot kao iskaz ičeg ljubavnog).

Mozaik o kojem govorim ima montipajtonovski karakter. Osnovni format montipajtonovskog skeča jest da se u prvom planu događa jedna radnja koja potpuno ignorira činjenicu da se u drugom planu događa jedna druga, suluda radnja, naprimjer, komadanje tijela, brutalna tuča, da tamo u pozadini lete ekstremiteti, cigle i cjepanice, što ovu prvu radnju čini redikuloznom. Tako u drugom planu u Hrvatskoj ljudi umiru od gladi, najglasniji patrioti nas uporno pljačkaju i rasprodaju, glave gradova i zemlje rutinirano posjećuju zatvore, 44 posto naroda prošle godine nije pročitalo niti jednu knjigu, a javni diskurs je takav da se mnoge žene srame biti povezane s riječju feminizam, ali se mnogi članovi Parlamenta ne srame biti povezani s riječju ustaša.

Jedan mali kamen u mozaiku je slučaj intervjua koja sam prije nekoliko godina dala jednoj pametnoj novinarki, i samoj spisateljici, u novinama koje smatram donekle ozbiljnima. Pričale smo o imigraciji, politici, kazalištu i feminizmu i tek se usput dotakle poneke lake teme. Obje smo bile zadovoljne. Intervju je izašao s naslovom ‘Suprug se nada da ću početi kuhati kao moja mama’. To je tako, kažu mi, s tim urednicima koji stavljaju naslove. I ja se nisam tada pobunila. A gospodin Dougie Štivičić ostao je, iz principa, zakinut za neko fino nasljeđe koje mu se do tada smiješilo.

Danas sam posjetila portal vodećega hrvatskog celebrity magazina i pred očima mi se izlistao sljedeći popis naslova intervjua, redom sa ženama s ozbiljnim karijerama i postignućima, glumicama, ravnateljicama kazališta, dobitnicama zlatnih medalja : ‘Osim što sam majka i na poslu voditeljica, kod kuće sam domaćica, spremačica i kuharica’, ‘Blizanci su već pripremili igračke za malog brata’, ‘Nakon rođenja djeteta ne zaboravljam na brak’, ‘Ivanovo rođenje promijenilo je cijelu obitelj’, ‘Majčinstvo mi je prioritet’. Za njima ponešto kaska Maja Šuput koja ‘samo želi biti nečija maza’. Da ne bih manipulirala sliku, i intervjui s muškarcima često nose naslove poput: ‘Žao mi je što ranije nisam postao otac’, ‘Svojoj kćeri ću uvijek biti podrška’ i moj favorit ‘Nemoguće je opisati ljubav koju osjećam prema kćeri’.

Ovaj fenomen može vam se možda učiniti kao korak ka ravnopravnosti, jer obično su žene te koje se pita o majčinstvu i kako usklađuju posao i karijeru. Ali sumjam da je vodeći celebrity portal mjesto gdje se krče nove staze feminizma. Riječ je prije o tome da je obitelj temeljna i sveta vrijednost novog, čistog, bogobojaznog hrvatskog društva i, bez obzira na urušavanje svih životnih okolnosti, ta riječima neopisiva ljubav prema djeci bez sumnje će iznjedriti sretnu hrvatsku budućnost.

Mediji, a pogotovo oni za široke narodne mase, čine čitavu hrpu kamenčića u mozaiku. U tom ozračju žene, naravno, i dalje mogu imati karijere, jer da sad sve naprasno odluče dati otkaz, ekonomija bi preko noći doživjela kolaps, ali moraju se iz petnih žila truditi da pokažu onaj temeljni materinski identitet, onaj neki osnovni femininum, ekstenziju fertilnog seksepila čim uđu u godine kad više nije adekvatno da taj seksepil guraju u prvi plan (osim nekih čije će nas golo dupe obasjavati sa stranica i dugo nakon menopauze, ali da ne ulazim sad u tu temu). Kao Snjeguljica, one mogu biti princeze, ali kad vide kuhaču, ruka sama krene. Kad vide partviš, probude se u njima sve njihove radišne majke i bake.

I tako se svi histerično smiješe u prvom planu, fotošopiranom, seksi, ali i obiteljski cjelovitom. Sve do onog trenutka kad nekoj od tih žena dođe da bi javno nešto zaustila, a iz drugog plana joj u glavu doleti cjepanica.

 

Starim

Neki sam dan bila na svom prvom modernom tretmanu lica. Nekoliko sam puta u prošlosti bila na klasičnim tretmanima koji će, čini mi se, uskoro završiti u ropotarnici povijesti. Oni koji počinju parenjem lica, uključuju prste gospođe kozmetičarke koji cijede prištiće u kontroliranim uvjetima, što je higijenskije nego moje male operacije pred ogledalom, ali, koliko je higijenskije toliko više i boli. Naposljetku završe masažom zbog koje im se, zapravo, izlažem. Spadam u one sretnice koje nemaju problematičnu kožu pa molim osobe koje ju imaju da mi ove stavove ne uzmu za zlo. Uopće, kad bih se podvrgavala tretmanima činila sam to jer je to kao nešto što bi jedna odrasla žena s prilično rigoroznom tjelesnom i mentalnom higijenom povremeno morala raditi. U svojih 38 godina bila sam na četiri klasična tretmana, a jednom sam prigodom, da bih se riješila (bezuspješno) nekoliko upornih hormonskih akni na vilici, pristala na tretman nekom kiselinom (koji me koštao nekoliko stotina funti), a rezultat je bio ljuštenje kože kakvo sam zaista mogla postići i jednim dobrim podnevnim izlaganjem suncu pod slojem maslinova ulja.

Sve je to bilo prije trideset osme godine. To je bilo u godinama kad se nikad ne bi dogodilo da uhvatim svoj odraz u nekom usputnom ogledalu u izlogu, nakon dugog dana i sloja smoga i umora na licu, i užasnem se. To je bilo u godinama kad me malo dulji noćni izlazak, s alkoholom i cigaretama, nije sljedeće jutro zaskočio pod očima. To je bilo u godinama kad se umor prijavljivao zijevanjem, a ne sunovraćanjem kože ka jugu.

Te sam tako, potaknuta jednim poklon-bonom koji sam dobila za postignuća koja ne uključuju stanje kože, otišla na taj hi-tech sci-fi tretman nekim divnim, preugodnim valjčićima koji se drmusaju i vibriraju, a onda i nekim radio- valovima koji se isto drmusaju i griju i sve je to bilo tako divno i ugodno da sam zaspala, a možda se i onesvijestila, i sanjala kako diktiram broj računa na koji mi upisuju trajni nalog dok ja naprosto ostajem tu gdje će me zauvijek masirati valjčići koji koži daju elan dok pijuckam drenažni čaj, što zvuči alarmatno, ali je zapravo totalno biljno i benigno.

Kad sam došla doma moja mama je rekla, ‘Pa ja ne vidim nikakvu razliku’.

Pa da. Zato što je nema. To je taj catch. Jer se razlika ne vidi nakon jednog tretmana. A kad deset tretmana provučete kroz nekoliko mjeseci, nemoguće je znati kako bi, nakon tih nekoliko mjeseci, koža izgledala da je netretirana, neodgovorno i okrutno izložena elementima i protoku vremena. Naša nesretna koža je uvijek u toj sivoj zoni neizvjesnosti. U krajnjoj liniji, idemo li na tretmane zbog objektivne razlike ili kako bismo mislili da radimo nešto za sebe jer je naprosto suludo ne raditi ništa kad je toliko stvari na raspolaganju? Jer je toliko stvari na raspolaganju. Jer su tu i valjčići, i radiovalovi, i kiseline, i snopovi žutih laserskih zraka, i fileri, i botoks i svi se oni redovito reklamiraju u časopisima koji se istodobno bave pitanjima ženskog samopouzdanja.

Živeći u Londonu barem ne poznajem lica s reklama. Kad se na letu iz Zagreba u London opskrbim ženskim časopisima, zaskoče me sve neka lica koja poznajem. Glumice, pjevačice, voditeljice. Ne samo da ih poznajem nego znam i da su mlađe od mene. Umotane u ručnike u bijelom interijeru smiješe se u kameru dok pored njih stoje jednako nasmiješeni terapeuti/liječnici s injekcijama u rukama. To su doista bizarni prizori. Ja se u životu nisam nasmiješila kad mi je injekcija u vidokrugu. Ali, možda je vjera u rezultat razlog smiješenju. Znači, ako to tako rade sve te žene, i mlađe od mene, imam li dovoljno hrabrosti da budem jedina koja će se na istim događanjima kao i one pojavljivati kože neizložene tretmanima? Dok se one podvrgavaju iglama, strujnim udarima i kiselinama iz dijapazona neinvazivnih metoda, ja dopuštam gravitaciji da kao free range kokoška trčakara mojim licem. Hoće li me jednog dana ljudi iz budućnosti zaokruživati na fotografijama? ‘Desetih godina 21. stoljeća bila je jedna spisateljica koja nije vjerovarala u svrsishodnost tretmana ljepote. Samo po sebi je vidljivo da je to ona, treća s lijeva u drugom redu.’

Mislim, naravno, nije nemoguće da su i moje znanice dobile bonove. Možda besplatno dobiju valjčiće da privuku druge mušterije. Možda bih i ja mogla preformulirati ove prinicipe i dogovoriti neku takvu nagodbu?

A možda bih trebala odmah sada početi vježbati suočavanje sa svojim tridesetosmogodišnjim odrazom koji će biti samo sve stariji jer se nadam da sam tek na pola puta. Možda to vrijeme koje prolazi i vidi se na licu i nije sramota. Možda je to što se vidi na mom licu iskustvo, samouvjerenost, znanje, vještina, pa čak i mudrost. Prve bore koje se pojave budu obično one oko usta. Kojima smijeh ne ide u prilog. I inače primjećujem da se u životu smijem manje nego prije. Prije sam se non-stop smijala, ali to sam si sa stajališta dermo-elastičnosti mogla priuštiti. Tužno je, ali i dobro da se manje smijem jer sam svakom borom manje korak dalje od botoksa za koji mi jedan ženski časopis ( koji se sasvim lažno predstavlja kao ‘knjiga’) tvrdi da je baš to ono što mi treba. Ne znam hoću li se u životu uspjeti oduprijeti ovim porukama koje me zasipavaju sa svih strana. Ali probat ću, barem, zadržati neki ironijski odmak i zdravorazumsku skepsu prema iglama koje ubrizgavaju bakteriju koja paralizu prodaje pod mladost.

Šta je smiješno, koji *****?

U prošlom sam broju pisala o junakinjama poput onih iz filma Snježno kraljevstvo s kojima danas odrastaju curice i dobivaju neke pozitivne feminističke poruke koje meni nisu bile na raspolaganju. Ne znam u kojoj dobi je danas djeci dopušteno gledati filmove poput Mad Maxa, meni, u prinicipu, nitko nikad ništa nije branio gledati, ali svakako bi mi, u vrijeme ulaska u pubertet, bolje došla Imperator Furiosa nego ona kojoj je trebao pokojni Swayze da joj kaže: ‘Nobody puts Baby in a corner.’

Ukratko, za one koji ne poznaju film, koji je gotovo čitav velika jurnjava s mnogo, mnogo pucnjave, tuče i nasilja nakon propasti civilizacije u ne tako dalekoj budućnosti, ono malo ljudi koji su preživjeli apokalipsu živi utamničeno u pustinji, žedni i gladni, pod čizmom brutalnog vladara Immortan Joea. Jednoruka ratnica Imperator Furiosa odlučuje osloboditi iz zarobljeništva pet mladih robinja, predodređenih da vladaru rađaju potomke. U toj odvažnoj akciji skompa se s otpadnikom Maxom Rokatanskim i njihov savez, na kraju, rezultira mnogo većim pothvatom – oslobađanjem Citadele od tiranina i spašavanjem cijelog naroda.

Kad je film izašao neki su muškarci dobili mladunčad i pojedine grupacije koje se bore za muška prava pozvale su na bojkot filma. Postoji jedan divan mužjački sajt, neću navesti kako se zove da mu ne dižem čitanost, koji tvrdi da je riječ o feminističkoj propagandi perfidno umotanoj u jurnjavu, potjere i nasilje kako bi se nasanjkalo muškarce da misle da je riječ o filmu za njih. Na tom sajtu postoji i nekoliko članaka posvećenih Putinu, kao još jedinom bijelom muškarcu na sjevernoj hemisferi koji nije predao bitku i kojeg feminizam i druge koruptivne sile nisu pokorile. Cijeli je sajt protkan neumoljivim spleenom, oplakivanjem vremena na zalasku, vremena kad je muško bilo muško. Daleko od toga da priželjkujem svijet u kojem bi se muškarci osjećali potlačenije nego što se većina žena na svijetu osjeća jer se još nisu prenule iz ružnog sna apsorbirane mizoginije, ali me ipak veseli da je jednoruka Furiosa uspjela tako poljuljati neka muška samopuzdanja.

Ali i ovaj je visokobudžetni holivudski film daleko od feminističkog statementa. Pati on i dalje od kojekakvih zamki. Robinje koje Furiosa spašava, Vladareve izabranice, redom su kost i koža i jedva minimalno prekrivene nekakvim bijelim krpicama. I tako cijeli film. Pa, ne znam. U jednom duboko patrijarhalnom društvu u kojem se žene drže kao rasplodne robinje, sumnjam da bi Vladar dopuštao da tako paradiraju jedva pokrivenih bradavica, ako već ne bi imao koga da mu kaže da čačkalice obično nisu najplodnije među kandidatkinjama. One su tu jer se lijepe, mršave i gole mlade žene prodaju.

Furiosa i Mad max nisu ljubavni par. Oni su tek buddies. I to oni koji se tek nakon sita i rešeta počnu uvažavati. I svaka čast pripovjedaču što ih nije spojio, ja ne znam bih li odolila, pogotovo kad je Tom Hardy u pitanju. No, naravno, imamo i sljedeći nastavak.

U ovom oni zajedničkim snagama oslobode Citadelu od tiranina, napoje žedni narod dragocjenom vodom, ali taman kad Furiosa krene preuzeti uzde, okrene se i vidi kako Max odlazi. Kao što je slučaj sa svakim poželjnim mušakrcem.

Ode on jer se za točak bršljan ne hvata, što kaže Balašević, makar je taj sindrom mnogo ranije ovjekovječila Jasna Zlokić u pjesmi Skitnica.

Ode on, a Furiosa ostaje da se brine o kući i djeci, tj. Citadeli i kraljevstvu. I gledaju se onim teškim pogledom punim razumijevanja koji kao da hoće reći ‘Sorry but jebi ga’. Odlazi on jer je vuk samotnjak. Ja, što sam starija, sve više mislim da su ti što moraju slijediti zov divljine i vole nestajati, zapravo, ubitačno dosadni, a oni koji ne govore puno, zapravo skrivaju da nemaju što reći, što bi se sve otkrilo za doručkom prvog dana kad bi odlučili ostati, ali, kako da to dokažem kad neumoljivo odlaze. Kao stari Max. No, vidjet ćemo što će biti dalje. Furiosa ipak ne zdvaja nad njegovim odlaskom, ne pokušava ga nagovoriti da ne ide jer je Furiosi i samoj bliska daleka cesta, ako me razumijete.

Na kraju krajeva pitanje je je li feministička heroina ona žena koja ravnopravnost manifestira gotovo se pretvarajući u muško. Je li ravnopravnost izjednačiti prostor igre usvajanjem muških atributa i metoda i je li jedni način da žena preuzme vlast klasični puč proveden u djelo uz mnogo buke, nasilja, tučnjave, pucnjave i krvoprolića? I moraju li se muškarci zaista plašiti zalaza muškosti zato što dolaze žene koje ih mogu u svoj tradicionalnoj muškosti zamijeniti, da parafraziram Gloriu Steinham koja je rekla da se pretvaramo u muškarce za kakve smo se htjele udati.

Tako je to u blockbusteru od 150 milijuna dolara. Nije baš sve tako jednostavno kao što smatraju borci za muška prava.

Ipak, s obzirom na to da su žene trenirane da se osmjehuju otkad zavladaju mišićima lica, da stalno poziraju i zavode, što kameru, što svakog promatrača, sama činjenica da se Charlize Teron kao Furiosa u cijelom filmu nijednom nije nasmijala, i to ne zato jer je tužna, za mene je samo po sebi jedan ne tako mali feministički trijumf.

Pepeljugino maslo

Gledala sam novog Mad Maxa ili Pobješnjelog Maxa kako se to zove kod nas odonda kad ga je tumačio dobri stari Mel prije nego je i sam pobjesnio. Pa me heroina tog filma, Imperator Furiosa, jedna vrlo opasna ženska, koja se u cijelom filmu ne nasmješi, navela da se sjetim junakinja s kojima sam ja odrastala, zbog kojih sam obožavala roza boju i željela biti princeza i zbog kojih još uvijek, u danima posebne slabosti, očekujem da će doći netko da me otme (što je još kompliciranija verzija nego ‘spasi’) iz poznatog života. Za Mad Maxa kažu neki da je feminističko remek djelo. O tom potom. Tj, u sljedećem broju. Ali ipak. Izgleda da se u našem vremenu nad čijim neokonzervativnim vrijednostima stalno očajavam, ipak pojavljuju neke nove junakinje koje imaju jaja, kakva one iz mog djetinjstva nisu imale.

Jer ja se od Pepeljuge and co. još i danas opopravljam. Od iritantne postavke da se strpljenje, poniznost i dobrota nagradjuju ne samo ljubavlju, već i prihvaćanjem u najvišu društvenu elitu. I da je ta društvena elita sveti gral. Šuti, meti i tiho pjevuši i spasit će te princ. Princ, doduše, koji nakon što ste cijelu noć plesali i zaljubljivali se, nije u stanju prepoznati svoju ljubav po licu, nego po stopalu ?!

Snjeguljica nas uči da su ljepota i mladost dvije toliko važne valute da će starija žena mlađu doslovno ubiti zbog njih. Iako to više nije slučaj, iako više ne ovisimo o tome da nas muškarac odabere i doista nismo jedna drugoj ta notorna povijesna konkurencija, a nismo bile ni u osamdesetima kad sam ja gledala bajke, tog se atavizma ionako teško riješiti pa zar nam treba da nam crtići upisuju tu poruku u podsvijest kad smo premale da se obranimo?

Povrh toga, Snjeguljica se, čim vidi neurednu kućicu, instinktivno prima metle. A onda i kuhače. Jedna princeza! Koju je na pranje podova prisilila rečena zla, starija žena. Jer je to dobroj ženi valjda upisano u genetski kod. Osim toga, koji se to luđaci late spremanja i kuhanja u tuđoj kući, bez dozvole?? Ja sam stvarno uredna i bez reda ne mogu sjesti da napišem popis za dućan, ali nemojmo pretjerivati.

Mala sirena mi je i kao maloj išla na kurac jer sam već kao djevojčica znala da nema te nagrade na svijetu (pa ni u obliku Dona Johnsona koji mi je tad igrao) zbog koje bih se odrekla dara govora.

Na Trnoružicu, koja je dobar dio priče toliko pasivna da je doslovno mrtva, neću ni trošiti riječi.

Iz cijelog dijapazona jezivih scenarija, jedino mi danas Crvenkapica pomalo ima smisla. Od svih bljedunjavih, beskrvnih, dosadnih rojalističkih ljepotana, čini mi se da bi se jedino s vukom dala provesti koja zabavna noć.

I sad gledam neke filmove koje gledaju današnje djevojčice i mislim, pa možda će se one ipak izvući ispod jarma takvog naoko nevinog simbolizma.

Znam da majke malih djevojčica nemaju više strpljenja za Snježno kraljevstvo i da se ježe na početne taktove pjesem ‘Let it go’. Ali za sve vas koje ne spadate u tu demografsku skupinu pa ste ga propustile jer je ‘crtić’, preporučam vam svesrdno da ga pogledate. Jer se radi o Disneyu, velikom magu mizoginije, koji je ovim filmom, možda donekle i nesvjesno, zagrabio velikim koracima u napredak.

Ima tu i dalje tih diznijevskih prinicipa koji za treći val feminizma nisu ni čuli, pošto još s prvim muku muče. Junakinje su bijele, bogate, kraljevne i nenormalno mršave. Ali glavna princeza posjeduje nadnaravne moći i drugačija je od norme. Te se moći, kao i mnoga ženska svojstva, smatraju opasnima i tijekom filma ona ih nauči okrenuti u svoju korist. No prava protagonistica filma je njena sestra Anna. Snježno kraljevstvo je zapravo priča o nezavisnom i neustrašivom duhu jedne mlade žene koja ide po svoju, u društvu omraženu sestru, (omraženu zbog gore spomenutih opasnih moći) i o žrtvi koju je u stanju podnijeti sestrinska ljubav. Princ je u ovoj priči podlac. Romansa je u filmu sporedna priča, a kako se princ otkrije kao zlikovac, tako romantičnog junaka pronalazimo u redovima ‘običnog čoveka’, u Kristoffu, skupljaču leda koji Anni pomaže u njenoj avanturi. U jednom joj, za bajku krajnje subverzivnom trenutku, Kristoff skrene pažnju na sumanutost ideje ljubavi na prvi pogled. ‘Udat ćeš se za njega, a tek si ga večeras upoznala??’

Znam da su curice danas lude za Elsom (koja zapravo nije protagonistica) i znam da luduju za Elsinom haljinom, perikom i ostalim parafernalijama koje futraju Diznijev džep. Isto tako ne bi bilo solidarno prema mojim prijateljicama, majkama malih curica da zagovaram njihovu neposlušnost, ali kad čujem neko djetence kako pjevuši ‘Let it go, let it go, the perfect girl is gone’ kao što sam ja kao mala nabadala na klaviru temu iz Snjeguljice, ‘Someday my prince will come’, smrznuto mi srce zapleše.

Zong, 2015.

1781. oko sto pedeset afričkih robova ubijeno je na brodu Zong koji je putovao od Gane do Južne Amerike. Gotovo pred kraj puta, zbog nekih nautičkih pogrešaka, brod je propustio stati u Tobagu i obnoviti zalihe vode. Kapetan je navodno bio bolestan, a njegove dužnosti mlađi odgovorni provodili su aljkavo te se brod našao u nebranom grožđu: kopna nigdje na vidiku, a vode za još samo nekoliko dana. Prema tadašnjim zakonima ako bi dobavljači na putu naišli na okolnosti koje bi zahtijevale da se riješe  tereta u svrhu opstanka posade, osiguravatelj je bio dužan isplatiti odštetu. Nekoliko stotina robova na brodu (iako ih je bilo dvostruko više nego što su mjere sigurnosti dopuštale) spadalo je u kategoriju ‘osiguranog tereta’. Kad je ponestalo vode, posada je počela robove bacati u more. Po istom protokolu kao i tijekom spašavanja – prvo žene i djecu, zatim muškarce.

Kasnije su isplivale teorije da vode baš i nije ponestalo, nego su uvjeti na brodu doveli znatan dio robova u tako bijedno, neuhranjeno, zaraženo stanje da ih nitko ne bi kupio te se ideja da ih se pobije i potražuje osiguranje nametnula profitabilnijom.

Čemu sad ta priča o strašnoj, ali dokinutoj ropstvom obilježenoj prošlosti? Prije nekoliko dana se oko osamsto ljudi utopilo u mediteranskom moru, nadomak Europi. Bili su iz više zemalja, jedne te iste eksploatirane Afrike, a barci se ni ime ne zna.

Jesu li ti nesretnici što su se utopili u karipskim vodama htjeli na brod za Ameriku? Nisu. Jesi li htjeli da ih Britanci, Francuzi, Belgijanci, Portugalci, Talijani, Španjolci i Nijemci dođu kolonizirati? Pa, bogami, nisu. Da im zatiru identitete, da ih preziru i da ih se gade, da ih uposle isključivo kao roblje i služinčad, da im otmu vrijednosti, iskopaju prirodna bogatstva i, na kraju,da odu, nastavljajući podupirati sve najgore lokalne režime koji proizađu iz traumiranih, frustriranih, osiromašenih vremena i onda se vraćati da ih jadne spašavaju od njih samih okupacijama raznih vrsta. Na sve je odgovor i dalje – nisu.

I sad, oprostite mi na simplifikaciji kompleksne političko-ekonomske prošlosti. Sada ti nesretnici ponovno završavaju u vodama nadomak granici sa zapadom.

Sad su se u čamac popeli svojom voljom (taj termin koristim prilično slobodno ) i sad se očajnički, kao jedinog životnog spasa, pokušavaju dočepati obale koja ih s gnušanjem odbija.

Na tom putu opet netko zarađuje. Sad su to trafikanti. Oko soma i pol eura po čovjeku. Sad to ne plaćaju bogati robovlasnici. Sad plaćaju Afrikanci. Plaćaju i Palestinci i Arapi. Mnogi od tih što nisu ‘mi’, a mi im ‘pomaženo’. Po svjedočenjima koja je prije nekoliko dana objavio Independent, oni s nešto svjetlijom kožom u hijerahiji te nakaradne plovidbe prolaze malo bolje. Oni borave na gornjoj razini u utrobi broda, nešto bližoj svjetlu i zraku. Zaključani na najdubljoj razini, bez zraka, bez danjeg svjetla, bez vode, bez wc-a, udišući otrovne pare naši su Afrikanci, opet, uvijek najniži na ljestvici. Ako se pobune, pokušaju izaći na zrak, traže bolji tretman, završavaju u moru. Bace ih trafikanti. Jer hoće mir na barci.

I opet ih je, jasno, previše na svakom brodu. Toliko da se prevrnuća događaju često. Stotine koji se usred noći nađu u moru kad se barka prevrne više nisu pod ingerencijom trafikanata. Oni postaju humanitarna katastrofa o kojoj se, htjela ne htjela, mora brinuti Europa. Spasilačke operacije nemaju dovoljno sredstava za svladavanje situacija kojima se gabariti eksponencijalno povećavaju, a od vlada raznih europskih zemalja ne dobivaju dostatnu pomoć. Postoji sumnja, naime, da podupiranje spasilačkih operacija služi kao zeleno svjetlo većem broju nesretnika da se odvaže na pogibeljni put. Iako nadležne organizacije upozoravaju da je ta informacija netočna i opasna.

Dok se u Briselu odvija hitno sazvani samit na kojem treba uspostaviti nove mjere za saniranje katastrofe, svuda po Europi, a posebno u predizbornoj Britaniji, novinama vitla ta stalno i stalno aktualna debata. Što s došljacima? Kamo s njima, s kojim sredstvima? U desnim ih novinama nazivaju štetočinama, spominju se i naoružani brodovi koje bi trebalo poslati da nas obrane od najezde.

Pet tisuća nova je dogovorena brojka na samitu. Toliko će preplovjelih izbjeglica Europa primiti i apsorbirati, a druge će novim hitnim postupcima pokušati vratiti. Pet tisuća kap je u moru. Malo je metafora na prvu loptu, ali kap u moru koje Europu dijeli od kontinenta u čijoj nestabilnosti trajno, a zadnjih desetak godina intenzivno, sudjeluje. I uporno odbija prihvatiti odgovornost za posljedice.

Nestala (cura)

Prije nekoliko godina moja kolegica i prijateljica Ivana Sajko i ja bile smo na zajedničkom međunarodnom predstavljanju našeg rada. Obje smo već bile prešle tridesetu. Moderator događaja, naš čovjek, uporno nas je cijelu večer predstavljao kao ‘cure’. Cure pišu, cure se bave, cure govore. O globalizaciji, imigraciji, terorizmu, mizoginiji. Priznajem, ovdje i sada, da nisam reagirala na licu mjestu. Nas smo dvije to samo umorno prokomentirale. Nije on imao zle namjere, on je samo dio diskursa u kojem je to normalno. Poslije me je žuljalo to što nismo reagirale. A nismo jer znamo kako to ide – automatska defenzivnost osobu koja se buni optužuje za preosjetljivost, u mom slučaju političku korektnost, jer me iskvario truli zapad i u tili smo čas u situaciji da umjesto da se brani šovinist, branim se ja i dokazujem da nisam luda. A ja bih samo voljela doživjeti da neki moderator ili moderatorica, predstavljajući npr. Ivana Vidića, govore o hrvatskoj stvarnosti o kojoj taj dečko piše.

Alergija na infantilizaciju žena sprečava me izgovoriti riječi poput ‘girlie mag’ (to se ne može ni prevesti – časopisčić za curke), a kamoli uzeti ga u ruke, a o svemu tome razmišljam u povodu diskusije koja je ovih dana u punom jeku na temu filma Nestala. Na engleskom se film i knjiga autorice Gillian Flynn zovu Gone girl – Nestala cura. Je li put od cure do samo pridjeva u hrvatskom prijevodu napredak ili gubitak teško mi je ustvrditi, ali bi u oba jezika bilo nezamislivo da se film o psihopatu ubojici zove Gone Boy ili Nestali dečko. Uglavnom, o toj su se curi raspalile diskusije ovih dana u Britaniji u novinama i na blogovima i mnogo se pametnih ljudi našlo da kaže mnogo inteligentnih i pažnje vrijednih opservacija. Šteta je, doduše, trošiti riječi na tako loše napravljen film, ali, tu smo. Tvorci filma optuženi su za mizoginiju te širenje i perpetuiranje štetnih stereotipa o ženama i ženskom ponašanju. Uvjerena sam da je dio problema naprosto u lošoj provedbi. To što je netko loš scenarist ne čini ga automatski mizoginom osobom, ali aljkava dramaturgija i neuvjerljiva karakterizacija lako mogu pridonijeti krivoj interpretaciji.

Ipak, u čemu je problem? Protagonistica filma je psihopatkinja ubojica, dakle, reklo bi se da je stereotip koji film podržava, onaj najgori, o tome da su žene u stvari lude kučke. Kao takva luda i poremećena, ona lažira dnevnik u kojem muža optužuje za nasilje kako bi mu podmetnula ubojstvo. Kasnije će svoju drugu žrtvu optužiti za silovanje, nanijevši samoj sebi ozljede grlićem staklene boce. Jedna kolumnistica skreće pažnju na to da je falsificiranje optužbi za nasilje u obitelji i silovanje toliko rijetko da je opasno poigravati se s takvim idejama jer to podriva kredibilitet žrtvi koje ionako često prolaze bezosjećajni tretman i suočavaju se sa sumnjama. Na jednom blogu autoricu optužuju da je u protagonistici Amy Dunne kristalizirala sve najgore šovinističke predrasude o ženskom ponašanju. Sama autorica, pak, smatra da je film feministički i da radi za žensku stvar, osvajajući područje psihopatske ubojitosti koje nije tipično na raspolaganju ženskim likovima.

Ja sam na projekciju filma očito sletila s nekog utopijskog oblaka. Mene nije žuljala štetnost Amy Dunne u borbi za našu stvar, a ja sam, po pitanju mizoginije u društvu, kao princeza na zrnu graška.

Iako ne volim ovaj film, opet mi je draže gledati ženu psihopatkinju, nego film u kojem je neka žena ritualno masakrirana pa sad tražimo njenog ubojicu. Tih ritualno silovanih, mučenih i ubijenih žena u filmovima i serijama ima toliko da sam zahvalna ludoj Amy Dunne što je malo stala na vagu. I tu se slažem s autoricom, makar se s lošim autorima nevoljko slažem.

Ali svijet u kojem su sve žene cure, dok ne postanu babe, nije svijet u kojem jedan tako neočekivan ženski lik prolazi bez podizanja prašine.

Norman Bates, koliko znam, nije naštetio percepciji muškaraca u društvu, iako je njegov odnos s majkom ekstremna verzija problema s kojim se mnoga supruga napatila. Pa, nikom ništa. Ni Hannibal Lecter, ni John Doe, ni Colonel Kurtz, ni John Ryder, ni Jack Torrance, ni Freddy Kruger, ni Alex iz Paklene naranče nikad nisu izazvali udruženi medijski strah da njihovo psihopatsko ponašanje oživljava najgore streotipe o muškarcima. Jer dok su silni različiti psihopati tek mali postotak najraznovrsnijih muških likova koji u filmu, književnosti i na televiziji predstavljaju ljudski rod u svom svojem punom sjaju – to i dalje, i dalje nije slučaj sa ženskim likovima.

Nije Amy Dunne kriva što je sama po sebi takva, abnormalna. Krivo je društvo u kojem gore spomenuta vaga tako trajno preteže na jednu stranu da jedna Amy Dunne postaje proto-žena, da je ona kao centralna figura jednoga holivudskog blockbustera takav kuriozitet da ne može biti individualni slučaj već mora na sebe preuzeti teret predstavljanja kategorije. Pa nas sve prokazuje kao spletkarice koje kuju tajne osvete nad muževima. Zavjesa je strgnuta. Tajna je konačno otkrivena.