20 i 30

Sve se to zapravo dogodi preko noći, takav je barem osjećaj. Otkad postane seksualno aktivna i tijekom svih svojih dvadesetih prosječna mlada žena strahuje od trudnoće kao od crnog vraga. Onda prijeđe tridesetu i odjednom počne strahovati da nikad neće zatrudnjeti. Jer ako dosad nije zatrudnjela, ono, kao slučajno, a,ruku na srce, čak se i najopreznijima i zdravstveno osvještenima, pa i hipohondričnima ponekad zalomi opasna noć, odjednom se u glavi počinje gnijezditi crv sumnje da to nije zato što je imala ludu sreću, nego zato što je neplodna ili spada u neku od podvrsta- ‘slabije plodna’, ‘poluplodna’ ili ‘to će ići malo teže’…

Radi se o dvostruko ironičnom obratu. Sad kad se konačno osjeća gotovo spremnom za dijete (deset godina kasnije nego prosječna žena u povijesti čovječanstva), sad ne može. Jer dok se ona spremala da bude sposobna, financijski koliko toliko likvidna, psihički sazrela, mudra i puna životnog iskustva, što će je sve, vjerojatno, učiniti superiornijim roditeljem nego da je zatrudnjela s onim Krešom iz 4.c ili nekim tipom iz Đure na drugoj godini faksa, dotle je njezino tijelo, a da joj to nije reklo, odbrojilo svoje plodne dane i zatvorilo pipu. Još kad se sjeti svih onih raznih slučajeva iz dijapazona seksualno aktivne mlade žene – histeričnih iščekivanja s testom u jednoj i čašicom urina u drugoj ruci, noćnih odlazaka u dežurnu apoteku po antibebi pilule koje je trebala piti na vrijeme, a ne sad na šake kako bi, kao pod čokom, izazvala menstruaciju (nemojte ovo pokušavati kod kuće ako nemate pri ruci stručnu osobu ili ako ta stručna osoba nije odgovorna za situaciju u kojoj ste se našli, što je istodobno i najbolji i najgori scenarij). Kad se sjeti onoga strahovanja od abortusa, kako će reći mami, zbogom fakultet, zbogom blistava budućnost, itd.. Kad se svega toga sjete žene dok gutaju koktele lijekova za pospješivanje svojih uspavanih hormonalnih procesa, stvarno mogu misliti da je život prilično nepravedan.

Pa da, nepravedan. Jer se od urbane mlade žene danas očekuje da uči, obrazuje se i zaposli. Profesija je bitan dio ‘samoodređenja’. Službeno se ne očekuje da što ranije postane seksualno aktivna, ali je pritisak okoline prilično jak. Što ranije počneš to si više cool. Pet minuta, naravno. Dok ne postaneš kurva.

U dvadesetima se ta mlada žena kojoj je cijeli svijet na raspolaganju i sve ju čeka, genijalan život, uzbuđenja, putovanja, romanse, novac, itd., odjednom nađe na tržištu, u trci u kojoj nema trake za rodilje. Pogotovo u ovom gradu u kojem ja živim, ‘uspjeh’ je postao idejom sreće onako kako je to, pretpostavljam, nekad bila obitelj. Uspjeh ne isključuje obitelj, samo ju odgađa. Jer djeca su kao utezi oko nogu uspjeha, a kad se uspjeh jednom ostvari, uvjeti za djecu bit će mnogo,mnogo bolji.

Ustvari, kapitalizmu treba jedra, mlada i aktivna radna snaga. Zato je osmišljen čitav ovaj životni stil u kojem ljudi rade sada, dok imaju svu snagu ovoga svijeta, rade predano, marljivo, efikasno, brzo, nezaustavljivo, bez predaha, kako bi jednoga dana, u budućnosti, uživali. Ne piju nikad ni čašu vina uz ručak jer je to neozbiljno. Napiju se petkom, k’o guzice, ali onda se dva dana mogu oporavljati. Ako koriste droge, više ne koriste psihodelične koje otvaraju svijest i paralelnu realnost. Sad šmrču kokain koji ih čini budnima, samopouzdanima i efikasnijima. Malo bolji, brži, oni koji mogu još više raditi. I sa svih su strana osigurani. Imaju osiguranje za sve što posjeduju pa i za život.

U srednjim i kasnim tridesetima produktivnost već počinje opadati, novi mladi cupkaju u hodniku i, taman kad pomislite da je to faza u kojoj je okej imati djecu, već ste u fazi u kojoj je čudno što nemate djecu. Oko trideset pete, četrdesete, nemanje djece postaje ekscentričnost, postaje opisni

pridjev. Nemati djecu uopće, nije prihvatljivo. Imati djecu u plodnoj, a dovoljno zreloj dobi nije neprihvatljivo, ali se baš i ne preporuča. Jedino je prihvatljivo da tinejđerke iz radničke klase imaju djecu sa 15 godina. To je zabrinjavajuće, ali prihvatljivo, jer djeca su blagoslov.

Pa tako silne klinke u roza trenirkama, s golim pupkovima, s pljugom u jednoj, a lizaljkom u drugoj ruci, guraju kvartom kolica s vrištećim bebama jer im nitko nije objasnio da kondomi ne služe tome da se pune vodom i bacaju s trećeg kata na prolaznike. Njima život, po svoj prilici, i neće biti genijalan.

Dotle zrele, situirane mlade žene obilaze sve stručnjake ovoga svijeta, gutaju tablete, propuhuju jajnike, jedu ribu, grahorice, cjelovito zrnje, rastežu sluz, mjere temperaturu, čuvaju se zračenja, dima, stresa, kaju se zbog svake cigarete, kave, koktela i bakterije koje su ikad pokupile, ma koliko to u tom trenutku vrijedilo, i život im je na stand byu.

U mojoj tridesetogodišnjoj glavi djeca su uglavnom preslatka i tuđa. Pa iako uopće još ne pokušavam ostati u drugom stanju, ipak već preliminarno razmišljam o svim benefitima nemanja djece, strepim od mogućnosti da ću se udaljiti od prijateljica koje će imati djecu, ponekad malo pokvareno mislim da možda i neka od njih neće imati djecu i da ćemo još, na kraju, završiti kao one žene iz Absolutely Fabulousa. Dvije žive hodajuće sredovječne društvene subverzije. Bit će i tu nekih čari. Sve dok nam se, u 52., ne zalomi trudnoća.