14.12.2020.

25.1.1990., 13 sati i 40 minuta

Za mog tatu se općenito smatra, u obiteljsko-prijateljskim krugovima, da spada u očeve stare škole, koji ne znaju iz kojeg je predmeta razrednica, niti baš s punom sigurnošću koji razred pohađa dijete (ni redni broj ni slovo) i, općenito, dijete počinje ozbiljno doživaljavati oko dobi kad je ona u stanju voditi razgovor o Sakupljačima perja. Srećom moj tata ima blagi karakter pa usprkos generacijskom jazu (imao je četrdeset jednu kad sam se rodila) i rodno ideološkom jazu (smatra da feminizam znači da žena preuzima sve uloge), nikad nisam osjećala potrebu da se protiv njegovog autoriteta osobito bunim.

No, pomnijom analizom sjećanja i angedotalnih dokaza drugih članova obitelji pomaljaju se ipak i neke anomalije u ovom već okoštalom prikazu. Moja se mama vratila na posao u Gradskoj skupštini kad sam imala šest mjeseci. Baka (mamina mama) koja je imala preuzeti čuvanje, još sljedećih nekoliko mjeseci nije otišla u penziju. Taj su period premostili moj tata i moj deda (mamin tata). Prvi me čuvao ujutro između mamina odlaska na posao i dedina kasnojutarnjeg dolaska kad bi ovaj preuzeo do maminog povratka s posla. Dakle, ta dvojica predstavnika čitavog niza starih, balkanskih, neprosvjetljenih škola, brinuli su se o šestomjesečnom djetetu. Da ovo ne bi bila kolumna iz znanstvene fantastike, treba napomenuti da je moja mama svaku večer pripremala teren tako da bi vjerojatno zadatak mogao preuzeti bilo tko iz porodice primata, ali ipak, riječ je o volji, kao i o simboličkom shvaćanju rodnih uloga.

Priprema terena se u godinama zrelog djetinjstva granala u sofisticiranije sfere. Tako smo tata i ja svake godine bivali slani na tjedan dana bondanja bez mamine supervizije. Da steknemo jedno u drugo bolji uvid. Ponekad je to bilo za proljetne praznike ili zimske, obično u hotelu Ambasador u Opatiji.

U hotelu Ambasador uvijek je bilo i druge djece, republički mještovite. I unutar hotela Ambasador sjećam se da smo imali priličnu slobodu. Pa sam se tako te 1990. zatekla negdje u lobiju hotela sama s jednom od djevojčica s kojom sam se igrala kad je procurila prva menstruacija. Pokušavajući rekonstruirati taj dan pretpostavljam da sam tati obećala da se neću micati iz prizemlja i prostora na raspologanju, lobija, bara, ono što bismo danas nazvali ‘lounge’ ili kako piše na jednom putokazu na Brijunima ‘longue’, ali neočekivani dolazak menstruacije uzeo je diktirati kretanje. Znam da sam u sobi imala uloške. Spakirala ih je, jasno, mama, kako to mame znaju, uvijek jednim okom na sljedećem razvojnom skoku. Zaputile smo se moja prijateljica i ja u moju sobu, ali smo je našle zaključanu. Onda smo se zaputile u njezinu, u kojoj također nije bilo njenih roditelja. Budući da još nije bila ‘inicirana’ malo je od nje bilo konkretne koristi. Iako se radilo o svega nekoliko kapi krvi, sa svakom minutom fleka je rasla, makar u mojoj glavi, ako ne u gaćama. Naposljetku sam se takva, sad već okupana u krvi, kako mi se činilo, spustila liftom u lobi. Vrata lifta su se otvorila i našla sam se licem u lice s mojim uzrujanim tatom. ‘Gdje si ti? Tražim te posvuda!’, rekla bih ‘zagrmio je’, makar on baš nije tip koji grmi. Ali valjda ga je triput oblio hladan znoj dok sam ja lutala hotelom. Sjećam se da je zaustio da me krene ribati, ali ja sam uskočila s ‘tata, dobila sam menstruaciju’. I sad se iz mojih sjećanja izblendala curica s kojom sam se igrala. I sjećam se samo tate i sebe. Zagrlio me. Pa smo išli u sobu da se presvučem i stavim uložak. Marke Ona. S kojim se menstruacija, možda se sjećate, ne da lako smetnuti s uma. Zvali smo mamu da joj javimo. Onda smo se opet spustili u lobi. Ja sam zasjela na fotelju u baru koji je gledao na plažu i osjećala sam se kao da imam pozadinu kao patka, toliko je taj prvi uložak bio stran i čudan. I najradije ne bih nikamo išla, da me nitko ne vidi. Ali tata je rekao da su se u stara vremena u afričkim plemenima, cijela sela skupljala na velikim feštama da proslave prvu menstruaciju mlade djevojke. Rekao je da se prva menstruacija mora proslaviti i da je to prvi dan zrelosti. I išli smo u grad, u Opatiju, u kavanu, na kolače.

Kasnije je, kod Spačija, dao ugravirati zlatnu pločicu s mjestom, datumom i satom prve menstruacije.

Taj mali, veliki roditeljski podvig mog tate iz 1990. bio je tada za mnoge očeve stvarno znanstvena fantastika. Za neke bi bio i danas.

Odenedavna živim u Škotskoj. U kojoj ima, i usred ove pandemije i dobrih dana. Kao ovaj kad je Škotska postala prva zemlja na svijetu koja nudi besplatne higijenske proizvode za žene i djevojke koje ih si inače ne mogu priuštiti.

Još je mnogo tabua u vezi s menstruacijom. Sedamdeset posto tinejđerki u Velikoj Britaniji kažu da ih je sram kupovati hijigenske proizvode. No čak deset posto ih si ne može priuštiti. Zbog svih njih ovo je jedna mala, velika, humana i progresivna pobjeda.

7.12.2020. Glasgow

DRUGI TEKSTOVI

25.1.1990., 13 sati i 40 minuta

Stoik

Samoizolacija s Anjom (3) – Gledam te!

Samoizolacija s Anjom (2)

Samoizolacija s Anjom (1)

Svijet u kojem živimo

Princ i robinja

Resting Bitch Face

Makedonci

Jednorog

Trudni smo

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO