Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti
Evo me u Los Angelesu. Tu sam po bračnoj dužnosti. Dokument koji se zove bračni ugovor trenutno smo zametnuli pa ga ne mogu provjeriti s odvjetnikom, ali drugi potpisnik me uvjerava da među sitnim slovima piše da bračni drugovi prate jedni druge na duljim putovanjima koji se poduzimaju u svrhu boljitka bračne zajednice. Pitate se, možda, tko bi se bunio mijenjati Veliku Britaniju u veljači koja postaje nalik modernoj Atlantidi za Kaliforniju u kojoj pirka vjetrić i sija sunce. Istina, ima to velikih prednosti. Ali moj je spisateljski nerv kao hrast pustio korijen u temelje ulice Shepherdess Walk u Londonu i svaka mi promjena sredine muti krhki ekvilibrij misli. Ali, bračni bodovi koji se skupljaju metodom žrtvovanja nikad nisu naodmet.
U Los Angelesu moja prirodna namćorasta dispozicija nekako više strši nego u sivom Londonu gdje su svi pomalo namćorasti. Ovdje su svi srdačni, razdragani, nasmiješeni, svi te pitaju kako ti ide dan, podrazumijevajući da je jedini odgovor: ‘Awsome’. A meni je prirodni odgovor na to pitanja ‘Pa, ono…’ na što nitko nema spremno protupitanje. Mislim, kako i ne bi bili nasmiješeni kad su svi tako predivni i preplanuli, vitki, gipki i trendi. Izbijeljeni zubi vide se samo metodom osmijeha. Mislim, kad dođe do toga da se ja pored tri muškarca u liftu počnem osjećati zapušteno, zaraslo i dežmekasto, onda je vrag uistinu odnio šalu. Međutim, zbunjuje kako je moguće održavati tu razinu dobre volje u gradu u kojem konkurencija neminovno izaziva znatnu frustraciju u tisućama njegovih stanovnika koji se još nisu probili, a možda nikad ni neće, ili, ako jesu, već očajavaju da je to vjerojatno privremeno i garancije za trajni uspjeh nema.
Čim sam došla odmah sam se našla s prijateljicom scenaristicom i nekoliko njenih prijatelja scenarista od kojih je jedan profesionalni, a ostali su scenaristi na čekanju. Što ne znači da ne pišu, već znači da povrh svojih normalnih poslova od deset do šest, neumorno pišu svaku večer, svako jutro i svaki vikend, scenarije s kojima obilaze agente, menadžere i tv-mreže tražeći svoju priliku. Na osnovi velikog uzorka moji novi znanci tvrde da se, otprilike, nakon tri i pol godine ukazuju prve ozbiljne prilike. Dakle, pisci ovdje imaju svojevrsne algoritamske metode kojima obračunavaju utrošeni trud i prohujalo vrijeme, uključujući primjere uspjeha po glavi stanovnika, kako bi u rezultatu dobili neophodnu razinu entuzijazma i ustrajnosti. Jer je put do uspjeha maraton. Krivim jet lag, koji je ovaj put bio osobito surov, za moju ponešto nihilističku analizu spomenute računice nakon koje mi se nitko iz te skupine zaista vrlo simpatičnih scenarista više nije javio. Prošla je i nedjelja kad su rekli da će me zvati na roštilj i nešto mi govori da prestanem čekati poziv. No, baš me briga. Ova će kolumna sasvim sigurno biti objavljena. Ja sam realizirana.
Taman kad sam pomislila da sam u ruskom taksistu pronašla srodnu dušu, on me zaskočio sa suprotnim ekstremom. Obično se s taksistima dobro slažem. Od njih se svašta sazna, a često nas u gradovima svijeta veže neka imigrantska žica pa se prepoznamo. Tako mi je isprva bilo toplo oko srca kad smo razmijenili zemlje porijekla i malo ih međusobno komplimentirali. Pa me onda on pitao pratim li Olimpijadu u Sočiju. Ponovno krivim jet lag, potpunu bioritmičku rastrojenost što nisam odogovorila nešto diplomatskije od toga da bojkotiram Olimpijadu zbog Putinove politike prema gejevima i Pussy Riot. Jer me Rus momentalno
zasuo bujicom pogrda, sve okrećući se prema zadnjem sjedištu i prijeteći rukama, pa sam u jednom trenutku morala reći da se ruke drže na deset do dva, pogotovo kad smo uzrujani. Urlao je na mene da bi ‘sve njih’ trebalo pobiti i zatvoriti, makar taj poredak nema logike, što sam neoprezno istakla. Ne toliko gejeve, i oni su ljudi, smatra, ali Pussy Riot koje se usuđuju skrnaviti crkvu koja je stoljećima, a nekmoli u komunizmu, spašavala sirotu, izgladnjelu, izmučenu Rusiju. Tražeći pogledom neki poznati toponim u slučaju da moram iskočiti iz auta, pokušala sam, sad već dosta plaho, ponuditi tezu o pretilosti u crkvenim redovima, ali mi se onda Rus prodrao u lice da šutim i da nemam pojma što je život jer smo mi u Jugoslaviji živjeli ko bogovi i to što se sad pola Jugoslavije potuca po svijetu, da smo si sami krivi. Srećom se ukazala moja ulica, rekla sam, tu smo, prva lijevo, on je ušao u zavoj, s dimom iza kotača i zakočio pred mojom zgradom. Odlijepila sam se od sjedala, ostavivši pod leđima mokru mrlju, platila (jer je ipak svoj primarni posao obavio), istrčala, zabarikadirala se u stan i zapomagala da su londonski taksisti prava gospoda.
Nekoliko dana kasnije, opuštenija, raspoloženija od sunca i planinarenja, gledam televiziju i pronicljivim okom autsajdera opažam koliko su brojne reklame za antidepresive. E, pa sad je situacija malo jasnija. Osim reklama za antidepresive, postoje i reklame za lijekove koje treba uzimati ako primarni antidepresiv ne ispunjava očekivanja. Da ne bih sad reklamirala farmaceutsku kompaniju, u prijevodu bi se taj lijek zvao Omogućitozin. Ako vas vaš bazni antidepresiv nije u stanju oraspoložiti, pitajte liječnika da vam prepiše Omogućitozin koji će vam dati svakakve nove, je li, mogućnosti. Dosta dugo traje nabrajanje bolesti i stanja uz koja se lijek ne smije uzimati, te nuspojava među kojima je i nekoliko oblika smrti, da se čovjek ili žena mora zapitati zašto je Phillip Seymour Hofmann prekršio zakon, a ovi se reklamiraju na televiziji, ali to je jedna druga, zanimljiva tema, o kojoj možda u sljedećem broju.
Zasad da zaključim, živa sam i zdrava, sa zdravom dozom skepse i pozdravljam iz Los Angelesa sve Europljane namrgođena srca i nadrkane volje.