Bajka domestica

Kad danas ponovno obratim pozornost na bajke koje sam kao mala gutala, užasnem se pri pomisli kakvi su mi se sve subliminalni simboli upisivali u svijest. I to najviše oni koji se tiču ženskih pitanja, odnosa i identiteta. Istražujući priče i mitove s naših prostora za dramu koju trenutno pišem, iskopala sam iz dubine ormara zbirku koju sam dobila kao djevojčica-Bajke naroda Jugoslavije. U tri toma sabrane su priče od Vardara do Triglava. Dopustite mi da vam prepričam jednu od njih, uz potrebna kraćenja i bez geografskog cjepidlačenja, da se, drage čitateljice, podsjetimo na naše kolektivno naslijeđe.

Zlatna djeca

Bio jedan car i zapovijedio da u cijelom Stambolu čitav mjesec ne smije gorjeti nijedna svijeća. Ali, bijahu tamo i tri siromašne sestre kojima dan nije bio dovoljno dug da završe poslove te su morale presti noću, uz svjetlost svijeće. Car se razljuti i zapovijedi da ih dovedu na dvor. One se silno prepadoše za živu glavu pa najstarija obeća caru da će skuhati puru u jednom kotlu s kojom će moći nahraniti čitavu vojsku. Obeća, ali ne uspije. Srednja sestra obeća isplesti šator pod koji će stati čitava vojska. Ni ona ne uspije. A najmlađa se sestra nije uplašila. Ona mirno obeća caru da će mu roditi dvoje zlatne djece, ako se njome oženi. Tako i bi. Car je već imao osam žena, ova mu bijaše deveta, ali s njom je živio u najvećoj slozi. ‘Ona je uvijek popuštala, a i ne može se dvoje nikad posvaditi, ako jedno neće’. Car sa svojih osam žena djece nije imao, a kad nova žena osjeti da će uskoro roditi zlatnu

djecu ostale se usraše od straha za svoju sudbinu. Jer, ako ova mlada žena doista rodi zlatnu djecu, onda njima ostalima nema više na dvoru ostanka.

Dogovore se one, a sve pod vodstvom najstarije koja se zvala Badža, i uvjere mladu ženu da se kod gospode rađa zatvorenih očiju. Rodi ona, i rodi zlatnu djecu, ali žene umjesto djece podmetnuše štenad. Kad to sazna car pozove svoje savjetnike da ih pita što da radi sa ženom i štenadi. Svi savjetnici rekoše isto: Daj je svezati konjima za repove pa nek je rastrgaju i pogaze. Samo patrijarh reče: Možda ipak nije rodila štenad. Daj je do pojasa zakopati u konjsku balegu na raskršću. Svaki dan nek joj daju samo četvrtinu hrane i nek svatko tko bude onamo prolazio pljune na nju.

Tako i bi. A zlatnu je djecu Badža poslala niz rijeku u kovčegu. Našao ih mlinar i sa svojom ženom mlinaricom odgojio ih kao svoje.. (Onda su ih u jednom trenutku otele vile, ali za taj dio nemamo vremena, a, uostalom, ni tamo djeca nisu dugo ostala.) Sve ih je nešto vuklo po svijetu natrag prema Stambolu, a da ni sami nisu znali što i zašto. Kad, napokon, dođoše do Stambola oni, kako su imali zlatne ruke, podignu sebi palaču preko noći. Ali po tome ih Badža odmah prepozna. Tako ona smisli niz opasnih, nesavladivih zadataka za mladića, a oni ih sve izvrši. I ona shvati da je doista riječ o zlatnoj djeci kad im tako sve polazi za rukom. Pa čak i kad mladića pošalje u planine da zavede djevojku silnih moći, koja je sve prosce dosad u kamen pretvorila, i u tome ovaj uspije i djevojka se u njega zaljubi. Tu Badža popizdi i vidje da je vrag odnio šalu. Ispriča ona sve to caru, nahvali mladića kao da mu je vlastita majka i pozove ga na večeru u carev dvor. No ona djevojka silnih moći, mladićeva buduća nevjesta, upozori mladića da kod cara ništa ne jede, a i da bude dobar prema ženi koju će sresti zakopanu u balegu ( već 18 godina).

Kad su poslužili večeru mladić uzme jedan komadić mesa, baci ga psu, ovaj ga proguta i padne mrtav. Car se preplaši i naredi da dovedu ženu koja je spremala večeru. Kad dovedoše Badžu car je prisili da i ona pojede komadić mesa, našto zla Badža pade mrtva.

Mladić zatim pozove cara na večeru u svoju palaču. Putem kući naiđe mladić na ženu zakopanu u balegu kojoj svatko tko prođe mora pljunuti u lice ( već 18 godina ). Odmah on prepozna svoju majku, otkopa je iz balege, obriše joj lice i povede je u svoju palaču.

Sutradan dođe car na večeru. Dade komadić mesa psiću, a ovaj proguta i stane veselo mahati repom. ‘A tko je kod tebe spremio jelo, upita car. Ona žena, reče mladić, koju si 18 godina držao u hrpi balege, ona je rodila mene i moju sestru. Zar smo mi nalik na pse?’

Uto uđu sestra i nevjesta i dovedu majku, lijepu, čistu, svečano odjevenu. Car ih sve pogleda, presretan, jer kako li su samo sjajili u ljepoti, čistoći i dobroti srca. I najednom se majci, tako čaščenoj i poštovanoj od svojih, preobrazilo lice i ona postade opet onako lijepa i mlada kao prije 18 godina. Ali uto ona padne i prestade disati. Njeno srce moglo je podnijeti veću mjeru tuge i nevolje nego radosti.

Je li car u sebi tugovao, to ne znamo, ali već sutradan on nađe lijepa prosca svojoj kćeri, organizira svadbu za oboje svoje djece i pozove čitav grad. Na zabavi poslije svadbe izvedoše sedam pastuha. Za njihove repove svezaše onih ostalih sedam carevih žena, sukrivaca Badžinih, te su ih pastusi vukli, svima na veselje, dok nisu izdahnule.

A zlatna djeca živjela su sa svojim supružnicima i pod carevim okriljem još dugo, dugo i sretno.