Curko i dečkica

John Lewis je ime robne kuće na koju se britanska dobrostojeća srednja klasa oslanja kao što se nekad Jugoslavija oslanjala na Vegetu. Ako nema u Johnu Lewisu, ne treba ti. No, kako voli sebe doživljavati kao brand koji ide ukorak s vremenom, John Lewis je nedavno objavio da će, od sada, oznake na odjeći za djecu biti ‘rodno neutralne’, tj., na svoj će odjeći pisati Boys&Girls i obratno. Zbog tog se malog koraka Britanija na dan objave našla zatečenom, histeričnom i podijeljenom, skoro više nego na nemili dan zadnjeg referenduma.

Na društvenim mrežama zapjenjeni roditelji i poneki društveni komentator prijete bojkotom, proklinju pomahnitalu političku korektnost zbog koje se prave ustupci manjini (što je, da se zaključiti, negativno) i podvlače velikim tiskanim slovima da su DEČKI DEČKI, a CURICE CURICE. Iako se javilo i mnogo zagovornika, razina narodne razjarenosti mnoge je začudila, pogotovo u ovo vrijeme kad se svako jutro pitamo je li preko noći neki otok nestao s mape, je li nova bomba eksplodirala iza ugla ili je jedan od ona dva groteskna negativca ispalio nuklearnu raketu.

Stoji li u podlozi žestoke uvrijeđenosti bojazan da bi uskraćivanje kodificiranja rodnih uloga od najranije dobi moglo dovesti do neželjenih posljedica u obliku, ne daj bože, homoseksualnosti ili transrodnosti? Nema dovoljno megafona na svijetu kojima bi se u kolektivnu svijest utuvila neosporiva činjenica da ni rod, ni seksualna orijentacija nisu navike koje se mijenjaju izlaganjem utjecajima, a izbijaju iz glave pokorom. A i kad smo već tako sigurni da postoje samo TA DVA RODA, čemu panika?

A za sve one, rekla bih normalne ljude, makar je to zapaljiv termin u ovom kontekstu, koji se mogu otarasiti tih rudimentarnih strahova o spolu i rodu, pitanje koje se nameće je zašto je bitno da se od rođenja vidi, i to iz aviona, tko je koji rod? Postoji li u roditeljstvu neki inherentni ponos na rod djeteta koje smo donijeli na svijet? Zašto bismo ih još u dobi kad jedva da su svjesni svojih pet prstiju usmjeravali u određenu vrstu ponašanja primjerenu organu koji imaju između nogu? Naravno da nas nitko ne priječi da kupujemo za curice na odjelu za dečke i obrnuto( doduše, dok se nitko ne pita što curica radi u mornarskoj majici, dečke u suknjicama od tila rijetko viđamo), ali stvari su kompleksnije od puke podjele na hlače i suknje. Dizajn rodno određene odjeće upisuje u dječju podsvijest poruke o rodnim očekivanjima koje, u najmanju ruku, ograničavaju njihovu maštu i koče potencijal, a u najgoru (posebno za curice) ukalupljuju u stereotipe. Posljedice se kasnije odražavaju u ambicijama, samopouzdanju, profesionalnoj probitačnosti itd., a o čemu postoji već pun pimpekić studija.

Prijateljica mi je nedavno rekla da je bolje da se što prije pomirim s tim da se curice naprosto prirodno, kao suncokreti, okreću za roza bojom. Zanimljivo. Pogotovo uzmemo li u obzir da je tek četrdesetih godina dvadesetog stoljeća roza postala ženskom, a plava muškom bojom. Do tada se roza, kao konkretnija, smatrala primjerenijom za muške bebe, a plava, kao nježnija i delikatnija, za ženske. I nije zabilježeno da bi curice mahnito otimale dečkima njihove roza odjevne predmete. Bit će ipak da je stvar u marketingu, a ne u urođenom refleksu.

Podjela se nastavlja krojevima – haljine za bebe su preslatke, ali desetomjesečno dijete koje otkriva svijet svim svojima ekstremitetima, puzi i pravi svoje prve nesigurne korake, to će neusporedivo slobodnije činiti u hlačama nego u haljinama (što je, ono, feminizam za početnike otprije dvjesto godina).

Odjeća za djecu masovno je ukrašena rodno adekvatnim dizajnom i porukama. Pa tako jedna britanska marka cipela reklamira cipele za djevojčice pod nazivom ‘Dolly Babe’ (neprevodivo), a za dječake pod nazivom ‘Lider’. Gap ima liniju za djevočice pod nazivom ‘Društveni leptirić’, a za dječake ‘Mali učenjak’. Jedna treća marka reklamira odjeću za dječake na kojoj piše ‘Budući znanstvenik’, a za djevojčice ‘Slatkica’. Da ne spominjem more proizvoda za djevojčice koje im kao paradigmu komplimenta utuvljuje u glavu ideju princeze. Danas više ni prave princeze ne skrivaju da im je život u banani. Ovako na brzinu ne mogu se sjetiti nijedne princeze dvadesetog stoljeća koja nije tragično najebala (sestre Romanov, Grace Kelly, Diana) pa mi bude draže kad mojoj kćeri u prolazu dobace ‘Zdravo, momčino!’ (što nam se događa) nego li ‘Hej, princezo’ (što nam se isto događa, makar rjeđe). Baš da ću te feminstičke bitke morati vojevati svakodnevno od njenog rođenja, nisam očekivala, ali me u cijeloj priči najviše veseli vidjeti da su agresivni konzervativci i tradicionalisti, zapravo, tako duboko nesigurni u svoj vrijednosni sustav da ih natpis na marki odjeće može sasvim izbaciti iz kolosijeka. Možda ipak ima nade.