Danas opet nisam spasila Afriku

Gledam četvrtu reklamu za osiguravajuće društvo unutar jednoga petominutnog televizijskog pp-a. Sa čežnjom se sjećam vremena kad su tv reklame odavale dojam da se svijet sastoji samo od higijenskih uložaka i orbit žvaka. Sve što vam je bilo potrebno za uspješan i sretan život su novi, još malo tanji ulošci, po mogućnosti s gel jezgrom i žvake od kojih se ledi dah.

To je stvar nevine prošlosti. Sada živimo u sezoni osiguranja. Zapadne zemlje i silna Amerika osiguravaju danas i gaće na štapu. Za sve što posjedujete ili kanite posjedovati, pa naravno i za život, postoji moguće osiguranje. Osiguranje za mobitel, za slučaj da ga ispustite na zemlju ili vam padne u wc. Naravno, tijekom nekoliko mjeseci već ste na osigranje potrošili više no što je mobitel u startu stajao pa vam je jedina logična opcija upravo ta da mobitel bacite u zahod. Možete kupiti, naprimjer, i vjenčano osiguranje. U slučaju da se nešto dogodi na dan vjenčanja, poput elementarne nepogode ili ako vas partner/ica ostavi na dan vjenčanja, osiguranje će vam pokriti barem dio gubitka. S tim elementarnim nepogodama je posebno nezgodno. Tu valjda nitko ne čita ono napisano sitnim slovima na ugovoru jer nitko valjda ipak ne očekuje da će mu kuću otpuhati uragan. Pa onda kad kuću otpuše uragan poput Katrine, onda se čudom čude kad im kompanija, kojoj su godinama uredno plaćali osiguranje, dođe na lice mjesta i zaključi da kuća zapravo nije uništena uraganom nego poplavom. Poplavu jest uzrokovao uragan, ali, teoretski, šteta proizlazi od poplave, a protiv poplave se niste osigurali. Pa se sad jebite. I drugi put budite malo temeljitiji.

Deset raznih kompanija nudi vam uvjerljivo najjeftinije osiguranje za auto, a onda novih deset uslugu pretraživanja tržišta i pronalaženja upravo najjeftinijeg osiguranja za vaš auto. Jedna starija glumica, ugodnoga glasa i plave kose, diskretno se odmara u naslonjaču pred kaminom u kojem tinja vatrica i govori vam da se i u smrti možete brinuti za vaše voljene i najbliže, ako uzmete policu osiguranja. Da ne spominjemo da će vas, možda, ovo malo vremena što vam je ostalo malo više i voljeti.

Milijun kompanija vam tijekom pp-a nudi svoje pravne usluge u slučaju da ste se okliznuli, slomili nogu, ozlijedili se na neki način, a nije vam sinulo da biste mogli nekoga tužiti i dobiti osiguranje ili odštetu. Kao osoba koja je opekla jezik na vrućoj kavi pa je tužila McDonalds. Ili osoba koju je ugrizao labud pa je tužila upravu parka.

Ako vam se nešto dogodi, bilo što, postoji kompanija koja će vam naplatiti da od nekoga drugoga, tko vama ni ne pada na pamet, izvučete novac. A nešto će vam se, prije ili kasnije, sigurno dogoditi, nemoguće je da vam se ne dogodi, pa je ipak najbolje preventivno kupiti osiguranje. Osiguranje se toplo, pa onda čvrsto, pa na kraju crvenim slovima preporuča do te mjere da vam se čini kako odbijati ga, tako sistematski, svaki dan nije ništa drugo doli izazivanje sudbine. Kad bi se svijet morao opisati jednom riječju, ta bi morala biti ‘prijeteći’,a ako imate i malo soli u glavi, i portiv toga se morate osigurati.

Dobrotvorci

A ako ste se i uspjeli oduprijeti stalnoj navali osiguravajućih društava, da vas vidim kako ćete se oduprijeti dobrotvornim ustanovama.

One kad počnu!Tužnim glasom, uz tužnu muziku, tužnim kadrovima, pričam tužnu priču. Ako to nije pleonazam, ne znam što je. Sponzorstvo od tri funte mjesečno pomoći će malenom djetetu u Africi da preživi, dapače, da živi pristojno. Bez te tri

funte će umrijeti budući da je samo za vrijeme trajanja ove reklame umrlo nekoliko tisuća djece. Pa onda tako desetak puta dnevno.

‘Pomozite dječjoj bolnici’, dječji glas priča o dječjim bolestima, dajte tri funte mjesečeno za gradnju škole, opet u Africi, za cjepiva da se spase djeca cijelog svijeta, za istražvanja raznih bolesti i pronalaženja lijekova jer možda baš vi ili neko vama blizak oboli, pa tko će onda spavati bez grižnje savjesti.

A da radije to vrijeme i novac što su potrošili na te spotove ulože u neki konkretan politički pritisak, naprimjer na neke od tih afričkih režima ili, recimo, protiv Busha. Da se manje troši na vojno naoružanje, a više na pronalaženje novih lijekova, i to ne onih što održavaju pacijenta u malo boljem, ali i dalje bolesnom stanju, nego onih koji će ih doista i izliječiti.

Ili u neku drugu vrstu političkog aktivizma. Da ne bacaju novac u rupu bez dna. Nakon što su porezni obveznici već platili da se neka mala daleka zemlja razvali, sad još nek daju u dobrotvorne svrhe kako bi se ukopala pumpa u pijesak i kako bi neka mala djeca imala čistu vodu. Da bi mogla narasti velika i ukrcati se u gumeni čamac ili se prihvatiti za mrežu za tune i upustiti u višednevnu plovidbu otvorenim morem kako bi, ako prežive, dobila status izbjeglica negdje na jugu Europe.

Oduprem se svemu tome, ugasim televizor, odem van i onda me, tamo u centru moga kvarta gdje su banke, pošta i dućani, dočekaju misionari. Koji vrebaju s formularima, iskaču pred ljude, prepriječe im put i prisiljavaju na suradnju. Isto ono s televizije, samo uživo. Jasno, još je teže odbiti nekog licem u lice i reći – baš me briga za hendikepiranu djecu, baš me briga za sve nepravde svijeta, ja sam samo krenula po kruh. Znam, znam, kamo sreće da i u Sudanu samo tako mogu krenuti po kruh… Bude ih na cijelom tom potezu, ponekad i desetak, iz raznih organizacija kojima je zapravo opis radnog mjesta da u prolaznicima izazivaju grižnju savjesti i tako ih prisile da daju svoj potpis i broj kreditne kartice za općeljudsko dobro.

Ja dajem za Amnesty International i za sirote pse jer smatram da oni baš nikome ništa nisu skrivili, dajem odjeću u Cancer research (istraživanje raka), prije nekoliko godina smo pokleknuli pred jednom takvom navalom pa sad, negdje Nepalom, luta naša posvojena tigrica. Potpisujem peticije protiv eksperimenata na životinjama, ustvari, potpisujem relativno velik broj peticija, dajem i prosjacima, iako sam ambivalentna prema toj navadi i prilično često pišem o svim tim stvarima. I baš da me stalno zapljuskuju s televizije reklame o nesretnoj djeci kad samo želim odgledati epizodu Svi vole Raymonda i da se, uporno, svaki dan vraćam iz dućana s neugodnim osjećajem da ni danas nisam spasila Afriku – ma, pustite me, ljudi, na miru.