Društvo malih beba

Pukotina

Ovih je dana zalivena pukotina u podu foajea galerije Tate Modern. U ogromnoj dvorani Turbine Hall kolumbijska je umjetnica Doris Salcedo izbušila ili, kako oni to lijepo kažu, umetnula to svoje neobično djelo, pukotinu dugu 167 metara koja se proteže cijelom dužinom foajea. Počinje od sasvim uskog proreza u betonu da bi, na pojedinim dijelovima, dosegla i do metar dubine i dva tri pedlja širine. Zove se Shibboleth i simbolizira pukotine u društvu, točnije, nasljeđe kolonijalizma i rasizma na kojem su sagrađeni suvremeno zapadno društvo i njegovi klimavi temelji.

Koliko Shibboleth postiže to da se razmatra tema rasizma, to je pitanje za dužu i naporniju raspravu. Sigurno je samo to da ta gotovo interaktivna pukotina poziva da je preskačete i da je doista teško odoljeti porivu da u njene šire dijelove pokušate ugurati stopalo. Ja sam pokušala i to mi je pružilo neočekivano zadovoljstvo. I nisam si učinila ništa nažao, jer sam odrasla i oprezna i sasvim dovoljno inteligentna da se nosim s pukotinom u podu.

Nismo svi, međutim. Iako je pukotina poznata, najavljivana, komentirana i jasno označena upozorenjima i natpisima, petnaest se ljudi uspjelo ozlijediti u tih šest mjeseci, a jedna gospođa već u prva dva sata od otvorenja.

E sad, kako je to moguće? Je li to zato što su glupi, slijepi, rastreseni ili je to zato što živimo u društvu koje nas sa svih strana bombardira upozorenjima, mjerama sigurnosti i uputama i polako nas, ali sigurno, infantilizira i omamljuje sve dok više nećemo biti u stanju prijeći cestu bez glasa koji nam iz semafora odobrava kretanje. Više ne možeš ni korak napraviti,a da netko ne urla upozorenja.

Čitam raspravu o tome tko je odgovoran za ozljede i koga bi se moglo tužiti na povratku s aerodroma baš nakon što cijeli dan brojim te nove znakove nepovjerenja prema mojoj osnovnoj ljudskoj inteligenciji. Možda me put do Berlina i natrag u jednom danu učinio malo uberspannt, a i inače mi pada tolerancija. Ne može mozak više podnijeti tu količinu uputa koje dnevno mora proći, pogotovo ako krene na put.

Bilo da je to zbog straha od tužbi, ako nam se slučajno dogodi da izađemo na krivi izlaz i padnemo u provaliju, bilo da je zbog količine turista i nas pripadnika multikulturalnog društva koji ne znamo jasno čitati natpise ili je to zbog opće sumnje u temeljnu ljudsku sposobnost za opstanak, od prosječnog se putnika više uopće ne očekuje da uz pomoć strelica shvati kamo putuje. Također ga se, kao dio trenda sve manjeg direktnog kontakta, više ne ohrabruje da pita osoblje. Sad viču upute preko razglasa gotovo bez predaha. Iako, npr., piše da vlak za terminal 1 staje na prvoj stanici za izlaze 1 do 19, a na drugoj stanici za izlaze 20 do 26, iako to piše i u vlaku, iako je nacrtana i shema, ipak glas ponavlja istu stvar na četiri jezika, stalno ispočetka, tijekom cijelog trajanja vožnje. To je sve zbog naše sigurnosti. Naravno. Toliko smo osigurani sa svih strana da nam više uopće ne trebaju ni mozak ni slobodna volja. Samo se treba prepustiti glasu s razglasa. Ne pačati se s drugim ljudima, nikoga ništa ne pitati, ništa ne dovoditi u sumnju i sve će biti u redu. Kao dobra i poslušna mala djeca, hipnotizirana masa koju, umjesto mamine ruke, vodi nevidljivi glas.

Fantomska istraživanja

Ništa ne volim pročitati više od podatka koji je otkriven najnovijim istraživanjima.

‘Istraživanja su pokazala’ jedna je od najmutnijih i najčešćih novinskih fraza. Istraživanja svaki dan pokazuju nešto novo i, vrlo često, u direktnoj su suprotnosti s

istraživanjima prethodnog dana, mjeseca i godine. Svakoj se budalaštini lako može dodati malo legitimiteta ako joj samo prethodi to da su ‘istraživanja pokazala’. Pa se tako časkom život pretvori u međusobno poništavanje suprotnih efekata i konstantno očajničko preslagivanje navika. Zato bi bilo obzirno od novina i istraživača da nam lijepo daju na uvid neke dodatne informacije. Gdje je istraživanje provedeno, koliko ljudi je istraživalo i kakve su im kvalifikacije. Na kolikom su uzorku radili i jesu li uzorci bili ljudi, štakori ili lakmus papir. Koliko dugo su istraživali i jesu li rezultati trajni. I neka prestanu korisiti neobične postotke kako bi zvučali vjerodostojnije. 60% žena koje su primijetile razliku već nakon dva tjedna upotrebe određene kreme zvuči kao neka ovlaš brojka. 64% zvuči kao ozbiljna znanstveno potkovana brojka, dakle, taj trik neka također prestanu korisititi.

Jer, naime, prema novim istraživanjima, voda je štetna.

To što ste se godinama trudili da naviknete tijelo na dvije litre vode dnevno, to je bilo uzalud. Zabuna se pripisuje jednom starom izvještaju još iz daleke 1945. u kojem se, doduše, tvrdi da je tolika količina vode korisna, ali i to da se ona većim dijelom dnevno dobiva iz hrane.

Sve ono što smo smatrali da je dobro za pročišćavanje organizma, za održavanje linije, za čistiji ten, sve je to bilo krivo. Jedno drugo istraživanje je pokazalo da, ako se budite prije 7 i 20 ujutro, povećavate razinu stresa. A, ako spavate više od devet sati dnevno, šanse da ćete razviti Parkinsonovu bolest povećavaju vam se dvostruko. Prekjučer su objavili kako vitaminski dodaci ne da ne čine ono što im piše na naljepnici, nego su također, pogađate, štetni. Cigarete će vas ubiti, droga će vas ubiti, smog, ozonske rupe, kemikalije. Jedite organsko, jedite prirodno, izbjegavajte slatko, slano, masno, crveno meso, škrob, sunce, zračenje od mobitela, televizora, kompjutera. Ako često putujete povećava se mogućnost da vas otmu terorističke skupine ili da pokupite neku gadnu egzotičnu bolest kao što se dogodilo mužu moje prijateljice koji je s Balija u rani donio neki virus koji mu je, naknadno, nagrizao sve mišićno meso u tijelu i ozibljno ugrozio život.

Dakle, slušajte upute , posvetite život razumijevanju uputa i provest ćete ga mirno, nikome na putu i bezopasno, do duge, lijepe, bogate i zdrave starosti. Nakon koje ćete umrijeti, ali taj rezultat od 100% djeluje posve nategnuto. Još čekamo da objave nešto uvjerljivije.