Grad s previše pisaca

Što da se radi kad u jednom gradu bude previše pisaca? Pomalo nestvarno zvuči to pitanje. Kao da pripada nekom apsurdističkom piscu – ‘Grad s previše pisaca’. To se, međutim, trenutno događa u Londonu. Ima London previše svih i previše svega, ali nekako za konobare, pa i za medicinske sestre i dadilje uvijek ima mjesta. A previše pisaca – što se s time radi?

Doduše, London si je sam kriv jer je sam stvorio tu klimu koja kao poštuje, traži, voli, divi se, želi pisce. Isto tako poziva, njeguje i stvara. To su napravili na početku devedesetih, našli, njegovali, promovirali i katapultirali nekolicinu novih pisaca. Prvo su izazvali neviđene skandale, ali rizik se isplatio. Danas su ti pisci najpoznatiji na cijelom svijetu; jedna od njih se ubila čim je postala svemirski poznata; svome matičnom kazalištu donijeli su nenormalnu slavu, a i dosta love. Osim što je biti poznati pisac ovdje oduvijek bila prestižna pozicija, od devedestih je biti ‘mladi poznati pisac’ postala kategorija gotovo jednako poželjna kao biti pop-zvijezda. A pogoditi u sridu s novim mladim piscem, to je priličan rizik.

No, devedesete su bile drugačije godine, a, među ostalim, konzumerizam nije još tako premoćno preuzeo vlast nad svime, pa se još ponetko tu i tamo usudio i riskirati.

Danas se profit, bez imalo srama, progurao na prvo mjesto pa je rizik sve rjeđa pojava. Istodobno, stalno nešto riskirati prilično je stresan posao, pa si jadne glave institucija misle, dobro, jest da zarađujemo masno i kreiramo svjetski trend, ali valjda i mi imamo pravo odahnuti i uživati u plodovima vlastita rada, gnijezditi se na lovorikama nekadašnjih rizika, ne moramo valjda stalno hodati po žici.

To je, u neku ruku, razumljivo. Problem je jedino u tome što oni i dalje deklarativno ‘stoje na stajalištu’ da ih zanima opasno, provokativno, novo, svježe, beskompromisno, itd. i sl..

Pa se, u to ime, na ulici množi mnoštvo novih mladih pisaca. Plaćaju skupe karte da gledaju predstave nakon kojih se osjećaju prevarenima, ali i dalje pišu ko ludi. I traže svoj prostor i svoje šanse. I što sad? Ne možeš ih izbaciti iz zemlje, jer u većini su ipak domaći. Ne možeš ih likvidirati, ne možeš s njima u zatvor jer se praviš da si demokratičan.

Pa su zato ovi gore, jer ipak spavaju s jednim okom otvorenim, kako bi preduhitrili revoluciju, smislili koncept zvan ‘razvoj’.

Razvoj je nova mantra. Razvoj je limb u koji mladi pisci, ako su dovoljno dobri, a pogotovo ako su fenomenalni, mogu upasti i provesti tamo najbolje godine života, kao kuglica u fliperu, od jednog programa do drugog, od jednog dramaturga do drugog, sve pišući nove i nove i nove draftove drame koja je već u startu bila bolja od većine drama koje gledamo na sceni. Programi za razvoj institucijama se neviđeno isplate. Kao prvo, za to im treba vrlo malo novca od

države – da plate kojeg dramaturga, papir i tintu, putne troškove piscima koji žive malo dalje. Za cijenu jedne scenografije desetak se pisaca može držati na uzdi oko godinu dana.

U toku programa, institucija osmisli ‘prilike’. To su, na primjer, susreti s nekim poznatim osobama u smislu inspiracije. Poznatim osobama uglavnom nije teško doći razgovarati s pačićima, jer poznate osobe najradije pričaju o sebi. Od takvih prilika mala korist, osim ako je poznata osoba promiskuitetna i ako odmah na početku susreta otvoreno prizna da je jedna od najvećih prednosti spisateljske slave ta da ti je seks dostupan svuda i u svakom trenutku.

Programi tu i tamo omoguće piscima da prezentiraju svoje ideje na drugim mjestima. To ili rezultira odugovlačenjem, pa odbijanjem ili poluči uspjeh u kojem slučaju pisac bude pozvan u neki drugi program u kojem će moći opet dovijeka razvijati ponuđenu ideju.

U međuvremenu, gorčina koja je lagano kipjela u piscima i prijetila da ugrozi institucije sad je raspodijeljena, pa time i neutralizirana. Jer sad pisci više nisu složni protiv institucije, nego su sad jedni protiv drugih. Ovi u mašini, ti su Izabrani. Oni su neobično privilegirani jer nisu više mrlja u gomili, nego ponetko i prepoznaje njihovo ime. Pa je jasno da ne mogu više protiv institucije koja ih je izabrala.

Oni ostali sad više ne mrze instituciju jer je očito da ona ipak ulaže u pisce, već su kivni na izabrane i osjećaju se odbačenima i poraženima.

Dok se u podrumu odvija ova predstava, prolaze godine, mladi pisci sazrijevaju i nikako da prerežu tu granu jer su stalno samo na jedan korak od one jedne velike šanse koju svi čekaju. Tako postaju žrtve sistema kao igrači lota koji ne mogu odustati, jer što ako baš ovaj tjedan izvuku njihovu kombinaciju brojeva.

A ostali, rogobore izvana, ali su, u stvari, potkupljivi. Čim se ukaže prilika, čim im neki od programa za razvoj namigne, oni će časkom zgužvati manifest i utrčati u klopku jer tu će im ipak netko odozgo reći da je to što pišu genijalno i da ima nekakav odjek. Netko je ipak pročitao i netko je reagirao. A to je udica koju će svaki pisac progutati.