Jedan tjedan jednog mjeseca jedne godine u dvadeset prvom stoljeću

Ovaj je tjedan u El Salvadoru oslobođena žena nakon deset godina zatvora. Kaznu je zaradila za pokušaj ubojstva nerođenog djeteta u zemlji u kojoj je, od 1989., na snazi potpuna zabrana pobačaja. Mislite, možda, da se dotična žena iz bilo kojeg razloga (umjesto kontracepcije ili zato što se kurvala kao što vole misliti mnogi prolajferi) odlučila na taj protuzakonit potez. Varate se. Ona je 2011. potražila medicinsku pomoć zbog komplikacije u visokoj trudnoći. Dijete je preživjelo, ali nju su svejedno optužili za pokušaj pobačaja/ubojstva, odvojili je od novorođenčeta, kao i od njenog drugog, starijeg djeteta i bacili je u zatvor na petnaest godina iz kojega je upravo izašla, s kaznom smanjenom za trećinu, nakon godina lobiranja i pritisaka raznih ženskih udruga i agencija.

Prema tom zakonu, koji je naknadno upisan i u Ustav El Salvadora, žene koje traže hitnu medicinsku intervenciju zbog komplikacija u trudnoći podložne su optužbi za pobačaj i/ili ubojstvo. Dosad su optužene sto osamdeset dvije žene, a nedavno je jedna dvadesetosmogodišnjakinja osuđena na trideset godina zatvora nakon što je doživjela spontani pobačaj. Trideset. Godina. Zatvora.

To znači da ni žene s izvanmaterničnom trudnoćom nemaju pravo na medicinsku pomoć i zahvate koji bi im spasili život. To znači da, osim ovih što ih vuku po sudovima, zatvaraju u zatvore i tretiraju kao ubojice, sve žene čim zatrudne kreću na nesiguran put po oštrici noža pitajući se hoće li ih ta blagoslovljena životodavna funkcija učiniti sretnom majkom ili robijašicom/ubojicom.

Jasno je, naravno, kao uvijek i svuda, da u zatvoru tavore mahom siromašne žene iz ruralnih područja kojima je dostupnost medicinske njege tijekom trudnoće ionako ograničena.

Dosad nije zabilježen nijedan slučaj progona recimo supruge ili kćeri nekog od  elsalvadorskih političara. Jamačno zato što poštuju zakone i spontani pobačaji im ne padaju na pamet.

U školi u Texasu ubijeno je devetnaestoro djece. Vatrenim oružjem. Posjedovanje kojega je u Americi nemoguće zabraniti pa čak ni malo otežati. Uglavnom, vatreni zagovornici vatrenog oružja su isti oni koji vatreno zagovaraju zabranu pobačaja. Kako kaže američki komičar George Carlin, ‘If you’re unborn you’re fine. If you’re born you’re fucked.’ Što se ne može prevesti  da zvuči tako jezgrovito pa ću se osloniti na to da će čitatelji shvatiti poantu.

Dakle, točno u isto vrijeme kad sa strepnjom očekujemo hoće li Roe vs. Wade prestati vrijediti, što će popločiti put zabrani pobačaja u oko pola američkih država, u isto vrijeme kad su Texas i Oklahoma već uveli nove stroge restrikcije na pravo na pobačaj, Guardianova kolumnistica Arwa Madhawi skreće pažnju na komentar notornoga teksaškog senatora Teda Cruza koji kaže da ‘smo masakr mogli spriječiti da je škola imala samo jedna vrata’. Previše vrata na previše strana kroz koja se može neometano ulaziti i izlaziti naprosto mame naoružane manijake. Manje vrata, manje opasnosti. Automatske puške nisu problem.

U Devniku Nove TV gostovao je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Odmah da  kažem, ne živim ovdje i nisam upućena u dnevno-političke nijanse. Pa možda griješim što mislim da je na svako pitanje imao suvisao odgovor i da je cijelo vrijeme djelovao civilizirano i pristojno, a da je malo izgubio živce malo tko bi mu zamjerio.

Jer ga je novinarka ‘rešetala’ postigavši začudni, gotovo groteskni efekt. Je li ovaj gradonačelnik nešto teško skrivio? Čemu neprijateljski ton i agresivno prekidanje svakog njegovog odgovora? Kao da je upravo otkrila bespoštednost kao taktiku svjetskih doajena novinarstva pa se nije mogla strpiti da joj na zub dođe netko prema kome bi taktika bila primjerena. Ne sjećam se da sam vidjela da je takvom tretmanu bivao izložen prethodni zagrebački gradonačelnik svih onih godina tijekom kojih je provodio kompleksnu devastaciju grada i odlijevao gradske resurse. Sad ovaj aktualni, nakon samo godinu mandata, u vremenskom razdoblju koje ni Bogu ne bi bilo dovoljno da dovede u red ono što je naslijedio, sabrano i pristojno trpi da mu, usred Dnevnika, netko u lice viče da mu trava  nije pokošena. Pa tko je tu lud? Novinarka ga je također prozvala što Hodu za život nije dopustio vješanje njihovih zastava po gradskim jarbolima, počinivši time krimen pristranosti. Čini se da je Tomaševiću više nego novinarki poznata deviza Christiane Amanpour – objektivnost, ali ne i neutralnost.

Za kraj tjedna, u kojem se, nota fucking bene, penju i slučajevi zaraze majmunskim boginjama (!!) ipak i jedna dobra vijest koja potpuno neočekivano dolazi iz hrvatskog pravosuđa. Povijesnom presudom prvom je istospolnom paru u Hrvatskoj dopušteno da pristupe postupku posvajanja djeteta. Čestitam i želim im sreću.