Kad će drugo?
Živjeti u Londonu za mene je dugo značilo živjeti u relativnoj slobodi; živjeti u gradu u kojem su svjetonazori progresivni, u kojem ljudi nisu uniformirani, u kojem svatko može biti ono što hoće, u kojem raste razno voće. I makar sam davno shvatila da ni ovdje, ni igdje drugdje, ne caruje drugarstvo, ipak me taj dojam o centru svijeta – gdje za svaku različitost ima mjesta – još ponekad pomalo drži. Kad sam se približila tridesetoj u Londonu me nitko nikad nije pitao, kao što bi me u Zagrebu pitao već susjed u haustoru na dolasku s aerodroma – Još se nisi udala? U Londonu me nitko nije pitao, kao što bi me to rutinski pitali u Zagrebu – pa kad buš mami napravila unuče? Nesvjesni mogućnosti da netko tko u poznim godinama nema dijete možda neće, ali možda i ne može.
Možda ima nešto u prirodnoj životnoj progresiji prema srednjoj dobi, skućivanju s partnerom i osnivanju obitelji što počne oko tebe zatvarati konvencije kao pomične zidove. Pa i u Londonu. Pa i jednu za koju nisam ni znala da postoji – hoćete li imati drugo dijete?
Pitanje se počelo pojavljivati čim sam se dovoljno oporavila od trudnoće, poroda, muka s dojenjem, čim sam počela djelovati dovoljno prisebno i uredno da to pitanje ne bi zvučalo kao provokacija. A onda su, nedavno, počele stizati na whatsapp slike ultrazvuka prijateljica koje imaju djecu iste dobi kao i ja. Te sam morala skrenuti pažnju na trend, ostavivši po strani dojam da je unutrašnjost maternice prilično intiman prostor koji bih pokazivala samo najužem krugu najbližih osoba i to tek nakon što bih pitala žele li vidjeti. Ali ja nisam ni na facebooku, ni na twitteru, dakle prihvaćam da možda pričam gluposti.
Dvoje djece je, čini se, norma i prkositi joj nosi sa sobom stigmu, na jedan način goru od odluke da se djece uopće nema. Jer, ako nemaš djecu to je odluka koja se odražava na tvoj život. Ako nemaš drugo dijete, onda si prvo osudila na to da odraste kao sociopat koji će takav, nepovratno sjeban, jednoga dana sam morati podnositi breme ostarjelih roditelja. Eventualno je prihvatiljivo da nemaš dvoje ako ti ne uspijeva. Ajde, nemaš, ali barem si očajna što ih nemaš. Ali donijeti odluku da ih nećeš imati, to je rubno. Malo si razmažena, očito. Suviše ti je stalo do sebe, do svog vremena, do svog tijela, do svog mentalnog ekvilibrija – sve pojave dobrano načete već i prvim djetetom.
Nekoliko mojih prijatelja u slično je vrijeme kao i ja donijelo na svijet predstavnike nove generacije. Prije toga historijskog trenutka ponekad smo, u kasnonoćnim razgovorima u londonskim klubovima, uz drugu, treću bocu vina, dakle u situcijama koje pamtim tek u tragovima, raspravljali o tome je li uopće moralno donositi novu djecu u ovaj prenapučeni svijet. Je li sebično donositi ih u svijet u kojem ima toliko napuštene djece? I je li uopće brižno donositi ih na svijet koji, da skratim muke deskripcije, ide u kurac? Međutim, hormonalna potreba da se u vlastitoj utrobi skuha novo biće može biti jača od svih intelektualnih postavki. Nitko, primjećujem, ne aktivira te diskusije kad je riječ o drugom. Sve te, bez sumnje, relevantne dileme, isparavaju pred pritiskom znastveno raskrinkanih mitova o neprilagođenosti te razmaženosti jedinaca.
Moj prijatelj, otac trogodišnjakinje još je uvijek u stanju šoka i premora od njenog rođenja. Ne zaboravimo, stariji se roditelji do smrti ne otrijezne od tog šoka i tog premora. Kaže mi da on i njegova premorena žena rade na drugom djetetu. Kaže, obožavam ju, predivna je, ali ruku na srce, ponekad je pravo malo govno (kći, ne žena). Jer ju obožavaju, jer kao prosječno obrazovani, zapadni roditelji čitaju knjige o roditeljstvu i posvećuju djetetu vrijeme i pažnju bez presedana u povijesti, jer ima sve što želi i živi u okruženju u kojem bi ‘auto, bicikl, romobil, medo, zeko, kolica i tablet’ upućivali na prilično oskudnu dječju sobu. Shvaćam. Činjenica je da smo danas svjesni koliko presudan može biti svaki formativan trenutak i da djeca nikad dosad nisu odrastala pod okriljem tolike strepnje za njihovu dobrobit i da to, samo po sebi, nosi moguće odgojne zamke. Ali pitam se zašto uvođenje drugog djeteta djeluje kao rješenje problema? Zar se ne boje da će naprosto odgojiti dva mala govna?
Na kraju, fer je spomenuti da ovo govori jedna jedinica pa to možda ponešto kompromitira moju objektivnost. Ali što je uopće objektivnost, pogotovo kad je roditeljstvo u pitanju?