Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj
Ili to možda nije svaki čovjek nego samo ja.

Moji najveći idoli nisu ni pisci ni glumci, a ni nogometaši: moji idoli su oni koji vladaju vlastitom autosugestijom i nisu njene žrtve. Kao ja. Moja autosugestija je žilavo biće i dosta neugodan suputnik jer uvijek krene najgorim putem, a ja uvijek moram za njom.

Tako sam nedavno bila na predstavi Roberta Wilsona u Barbicanu. Ne znam koliko uopće daljnji događaji imaju s tim veze, ali naprosto su se dogodili neposredno nakon odgledane predstave pa je zato spominjem. Ako je ona na bilo koji način utjecala na njih to se dogodilo na vrlo podmukli način i mogla bih Wilsona tužiti za hipnozu ili nešto slično. Zato radije mislim da nema nikakve veze i, samim time, sad treba prestati tu vezu spominjati.

Dakle, dođem ja doma te večeri i nađem svoju sustanarku kako očajava zbog Dawsona iz prošle epizode. Tu sam je stala tješiti, a kad to nije upalilo, otišla sam zapaliti cigaretu u vrt i popiti čašu vina. Krenula sam u krevet i putem po stepenicama do moje sobe počele su me napadati misli. Pa sve jače i jače, kad sam legla, kao čete mrava niz tijelo, jednostavne, kratke i užasno jake : kako je život fora. Baš je nekako dobro biti živ, iz dana u dan, sa svim problemima, gore i dolje, crno i bijelo, sve je to nekako baš uzbudljivo i zanimljivo i jedinstveno. Ma, nisam se bila ni napila ni drogirala. Što je još bitnije, nije bio posebno uspješan dan, ni tjedan. Imala sam ja i prije već te misli, netom nakon uspješne premijere kad me svi tapšu i grle i hvale. Pa onda upravo kad se zaljubim pa je sve blesavo, šareno i nacereno. A sad sam bila pred kraj jednog razdoblja, punog, krcatog dojmovima, ponekad teškog, ponekad ludog, zanimljivog i napornog. S pogledom unatrag na godinu u Londonu zaključila sam da je bila napeta, oslobađajuća, smiješna, urnebesna. I oni dani tuge, kiše, osamljenosti, i oni su bili neprocjenjivi. A sve to skupa bilo je neponovljivo i genijalno. Tako sam mislila pred san, blago zabrinuta da ludim.

Ujutro sam se probudila, a te misli o genijalnosti života i dalje su me vrebale u krevetu. Ma, čekaj malo. Sad ovo više nije normalno. Pa nisam ja retardirana pa da se stalno smješkam. Ja sam malo cinična i podozriva i optimizma imam taman dosta, nemam baš za dijeljenje. Po svakoj logici ujutro sam se trebala probuditi racionalna, s davno usvojenim stavom da se život, u nabolju ruku, da trpjeti i stvarno nema nikakve veze s onim što sam kao mala mislila da će biti.

Ali ne! Sunce sja, posteri na zidu plešu i pjevaju, ja kao u nekom mjuziklu iskačem iz kreveta i skakućem do kupaonice – ma, šta mi je ?!

I tu mi padne na pamet – možda je to neki predznak. Možda tako intenzivno osjećam sreću i zadovoljstvo životom jer će se dogoditi nešto grozno i

strašno. I to mi se, naravno, učini logičnim objašnjenjem. Pa sjednem na telefon da oprezno ispipam jesu li mi starci živi i zdravi. Teta, baka, psi – sve okej? Pa napišem desetak mejlova prijateljima da provjerim jesu li oni svi na broju. Pa palim televizor, da se ne čeka možda neka grozna elementarna nepogoda. Ništa. Sve okej. Dobro. Onda mi sine – možda će se meni nešto dogoditi! Pa krenem u grad sve pazeći da me putem ne pokupi neki kamion, da ne padnem u šaht ili žrtvom unakrsne vatre u jugoistočnom Londonu. Pa se popnem na gornji kat autobusa broj 53 i dalje progonjena vlastitom paranojom. I tu mi pogled padne na krišku naranče na podu autobusa. Savršena kao iz reklame za šampon smjestila se kriška na pod između mog sjedala i silaznih stepenica. Otkud sad ta kriška tu? Baš sad, baš ovdje. Baš kad ja trebam sići niz stepenice. I sjedim ja tako sljedećih dvadeset minuta, fiksiram pogledom krišku, pratim joj putanju, gledam kako je prolaznici premeću i šutaju, kako se ona perfidno premješta i klizi i zameće trag, a svejedno je uvijek i dalje tu, između mene i izlaza. Kao da čeka da je smetnem s uma i nagazim na nju silazeći, skotrljam se niz stepenice, rasturim kičmu i konačno shvatim zašto mi se jučer činilo da je život tako savršen.

Ako se sjećate onog Tanhoferovog filma H-8, e tako je izgledao moj put autobusom u centar grada. Kad je konačno stiglo vrijeme silaska, to se sve odvijalo u slow motionu. Kako sam koncentrirano, držeći se s obje ruke za ogradu prekoračila krišku i pažljivo sišla s kata ( jer možda je kriška bila zamka. Možda me na stepenici čeka kora od banane, a ja se opustila ), kako sam oprezno izašla iz busa i s olakšanjem udahnula svježi londonski smog – to se rijetko viđa. To je, na sreću, ipak bio vrhunac fatalističke hipohondrije. Toga se dana ništa strašno nije dogodilo. Meni. Mnogima vjerojatno jest. Kasnije mi je palo na pamet da je to možda bio samo malo odrasliji pogled na život, a ne nekakav kobni flash. Luđačkih stanja euforije nekako s vremenom biva sve manje. Pa da prosječno stanje budnosti ne biva sve ugodnije i zanimljivije, postojanje bi bilo prilično nepodnošljivo.

Treba, doduše, napomenuti da me to panično osluškivanje moguće katastrofe i slutnja užasa strašno iscrpilo pa se, kad sam konačno savladala naranču, uopće više nisam sjećala kako mi se do nedavno činilo da je život bezrazložno genijalan.