Kako je princ išao u rat

Ovih je dana Ujedinjeno Kraljevstvo zabrinuto nad sudbinom jednoga svog kraljevskog potomka i njegove vojne karijere. Princ Harry ide u Irak.

Nije Harry tolika zvijezda kao stariji brat William. Normalno da nije. Nije baš zgodan kao William koji je vrlo nalik svojoj pokojnoj mami. Harry joj nije nalik. Na sreću nije nalik ni tati Charlesu. Ali, nažalost, jako je nalik jednom maminom prijatelju, gospodinu Hewittu.

Ne sumnjam u to da je danas teško biti princ i nositi se već sa samom idejom tog besmisla. Doduše, oni to vjerojatno ne vide tako. Ali sigurno nije lako živjeti u toj uštirkanoj obitelji i podnositi paparace koji, nakon što su pomogli da im se dokrajči mama, sad istom strašću napadaju prinčeve. Više Williama, doduše, koji je fotogeničniji, ide maminim stopama po bolnicama i dobrotvornim ustanovama i u ozbiljnoj je vezi s jednom također relativno fotogeničnom mladom ženom.

Harry se dosad nije po mnogočemu izdvajao. Najviše ga pamtimo po ‘onom’ maskenbalu prije nekoliko godina. Već je tada pokazao sklonost uniformi, ali, nažalost, fašističkoj. Znamo svi da kraljevska palača nije pupak mudrosti, ali ponekad se čovjek stvarno zapita kako su preživjeli do dana današnjega. Kad se Harry spremio za izlazak i krenuo pozdravljati te večeri: Doviđenja, kraljice bako djede prinče, doviđenja tata prinče, brate prinče, doviđenja savjetnici, pomoćnici, batleri, sobarice i ini, kako to da nikome nije palo na pamet da ga pita: ‘Harry, sine, kamo si krenuo s tom svastikom na rukavu?’

Nego su se to poslije danima pitale sve novine na svijetu.

Pa kad si tako poznat po gafu, kad si princ, ali tek treći po redu za tron, kad si manje fotogeničan i sličniji maminom prijatelju nego tati, moraš rano donijeti neke ozbiljne odluke.

Tako je Harry odlučio biti drugačiji i profesionalno se posvetiti vojsci. Kraljevska si je obitelj oduvijek bila dobra s vojskom, ali, ruku na srce, već je neko vrijeme ta veza onako, malo paušalna – tu i tamo neko ceremonijalno salutiranje i sukanje sablji i to je to. Zadnji je, za ozbiljno, princ Andrew letio helikopterom iznad Falklandskog otočja ’82..

Kako je Harry završio obuku kao drugi poručnik, zapovjednik jedinice od dvanaest vojnika koja ima služiti u nekakvom lakom terenskom vozilu (ispričavam se zbog nemušte terminologije, ta mi nije jača strana), sad kad ta njegova jedinica treba krenuti put Iraka, sad su se svi postavili na stražnje noge oko pitanja treba li Harry ići s njima ili ne treba.

Budući da kraljevi, a onda i njihovi nasljednici predsjednici, već dugo ne obavljaju svoju tradicionalnu ulogu da predvode vojsku na bojnom polju, tako ni Harry ne bi baš morao ići i, možda, poginuti. Treći po redu za prijestolje. Kraljičin unuk. Naposljetku, nijedan član vlade nije poslao svog sina ni unuka. S druge strane, prinčevo prisustvo na frontu moglo bi dodatno ugroziti druge vojnike. Bio bi ekstra zanimljiva meta, a i osiguravanje njegove sigurnosti

moglo bi skrenuti pažnju drugih vojnika s primarnih dužnosti, tj. ubijanja neprijatelja. S treće strane, Harry je navalio da ide. On ne može ostati kod kuće dok njegovi ljudi idu u borbu. On osjeća odgovornost i lojalnost prema drugovima i želi ih predvoditi na bojnom polju. On je spreman.

Jedni tvrde, vojnici su profesionalci, neće ih to dekoncentrirati. Drugi tvrde, vojnici su klinci, ugrozit će ih. Treći tvrde, Harryjevim odlaskom u rat kraljevska će se obitelj svrstati uz bok mnogim britanskim obiteljima koje strepe za sudbinu svojih sinova u Iraku. Kraljica će biti ista kao i svaka druga baka koja se nada sretnom ishodu. To je dobro za moral zemlje i monarhije.

Da. Ako izuzmemo činjenicu da baš u ovoj konkretnoj situaciji moralu ni zemlje ni monarhije više nema spasa.

Ako čovjek živi u nekoj američkoj zabiti cijeli život, s orlom iznad peći i zastavom na trijemu, ako ništa ne čita i ništa ne uči, ako je izložen samo lokalnim američkim vijestima, siromašan i zatočen u tom siromaštvu, ako cijeli život skuplja bijes koji ne zna ni artikulirati, onda još možda mogu shvatiti da taj čovjek ode u Irak i jedva čeka da se baci u borbu i ubija muslimane koji prijete da mu ugroze njegov američki san.

Ali, ako je čovjek europski princ, ako mu je majka posvetila život miru i uklanjanju ratnih posljedica, ako čita novine, gleda televiziju, putuje tu i tamo i sreće neke ljude koji razmišljaju, ako živi u multikulturnom Londonu i ako je prestolonasljednik jedne monarhije čiji su podanici svih vjera, onda bi, možda, logičniji izbor bio da sa svoje 23 godine prozbori koju protiv rata, a ne da nestrpljivo cupka u mjestu i brusi sablju.

Kao što bi bilo ohrabrujuće da barem nekome od navedenih: bake, djeda, tate, brata, suradnika, pomoćnika, savjetnika padne na pamet da kaže: ‘Sine Harry ne idi u rat. Već se ova naša vlada kojoj mi samo ceremonijalno odobravamo mandat jedva pere od te sramote. Ostat će ljaga i na ovoj zemlji i na ovoj dinastiji – slagali smo narodu da opravdamo što se idemo zaratiti, nije nam mjesto tamo, nemamo tamo što raditi.Ubijamo na tuđem tlu. Svijet je gore mjesto otkad smo navalili na tu zemlju. Jebeš naftu, sine Harry, grijat ćemo se na struju. Ne idi u rat. Pamtit će te po boljem jednog dana.’

Al’ od sto glasa, glasa čuti nije.