Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Dugo sam bila fan Bridget Jones. One njezine inkarnacije koja diše iz prve dvije knjige. Čitala sam ih davno, imala sam dvadeset i koju godinu i divila sam se humoru i inteligenciji spisateljice koja stvara tako duhovit, samoironičan, iskren lik koji tako britko progovara o, inače uglavnom skrivanim, frustracijama i opsesijama nekih aspekata života žena. Nekih žena. Urbanih, dobrostojećih, zapadnih.

Nakon Helen Fielding uslijedila je čitava četa sličnih knjiga, slabije kvalitete, inferiornijeg duha, a s namjerom da eksploatira novootvoreni prostor ženskog unutarnjeg pejsaža, onaj koji priznaje slabosti i okreće ih u svoju korist. Pa je priznavanje slabosti preraslo u glorificiranje stereotipa i napravilo mnogo više štete nego korsti. Ali ja sam i dalje smatrala da Helen Fielding za svoj talent zaslužuje priznanje.

Kad je izašao film ja sam je i dalje branila. Tj. onu Bridget Jones iz knjige koju sam shvatila kao inteligentnu osobu koja pretjeruje sa samoizrugivanjem zbog komičkog efekta. A autoironični glas lakše je napisati nego pokazati slikom govorila sam, pokušavajući neutralizirati filmsku Bridget, beznadežnu šeprtlju koja ‘male ženske mušice’ pretvara u životni credo.

Ono čega nisam bila svjesna kad sam voljela Bridget Jones bilo je to da ako jedna dvadesetogodišnjakinja prepoznaje, kao svoje, tegobe žene u srednjim tridesetima, to onda znači ili da je dvadesetogodišnjakinja zabrinjavajuće starmala (što nije isključeno), ili da je tridesetpetogodišnjakinja prilično infantilna.

Danas, u srednjim tridesetima, to mi je jasno. Onda mi nije moglo biti.

No, o svemu ovome ne bih razmišljala, ni pisala, da se nije pojavila nova rata, Bridget Jones u pedesetoj.

Sada ne samo da znam da ‘male ženske mušice’ nisu imanentne ženskom biću već su puki socijalni konstrukt koji služi infantilizaciji žena i da su muškarci, barem jednako, ako ne i više, u stanju histerizirati oko svojih nesigurnosti i doživljavati mini- slomove ako ih se optereti multi-taskingom, ali, čini se, da sam sada, u srednjim tridesetima, dobrano prerasla dileme žene u pedesetoj ?!

Ono što je autorica točno prepoznala u liku Bridget Jones je druga strana ženstvenosti. To je duhovito pronicljiv, ponekad opor, ali iskren pogled u sve ono što prethodi i slijedi iza održavanja slike savršene, ležerno ženstvene, prirodno seksepilne, samopouzdane žene. Makar je to tzv. rom-com, Fielding je pronašla milijune čitateljica upravo s nekom vrstom istine koja je zvučala svježe. Lagana, ali iskrena istina o sebi, tijelu i neurozama koje prate seksualnost, samovanje, prekide i ponovne ljubavi. Istina o neurozi svakodnevice, pogledu u sebe iza zatvorenih vrata, daleko od onog lica koje se predstavlja javnosti, to je ono zašto su tolike čitateljice prigrlile Bridget.

Možda sam naivna, ali ja i ovdje mislim jednako kao i u nekim drugim oblastima kad je posrijedi mogućnost velikog utjecaja na milijune čitatelja. Tiraža nosi sa sobom i odgovornost. Jer ako vijest da je Mark Darcy mrtav zaslužuje minutažu na Dnevniku nekoliko dana prije objave knjige, to znači da su očekivanja velika. A ja tu vijest, a onda i knjigu, doživljavam kao izdaju tih istih čitateljica. Ubiti Marka Darcyja znači zauvijek ga ovjekovječiti kao romantičnog junaka, muškarca iz snova koji je u međuvremenu napravio dvoje savršene djece, prvo dečka, onda curicu, sve po p.s.-u, i za kojim udovica vapi u svojim novim ispadima

šeprtljavosti i nesposobnosti da se nosi sa životom, kao za jedinim tračkom sabranog duha. On bi znao što treba, on bi bio miran, staložen, racionalan, mudar, umirio bi i nju i djecu, nakon što se financijski pobrinuo za njih do kraja života i onda bi, nakon što djeca mirna i sretna zaspu, jebao svoju neurotičnu, djetinjastu ženu, strastveno, nježno i inventivno, za vjeke vjekova.

Vratiti se liku, sada u pedesetoj godini, s djecom i novim pritiscima na ženskost, majčinstvo i ženstvenost, a izbjeći istinu o svakodnevici braka, obiteljskog života i starenja u dvoje, sve teme s neiscrpno plodnog tla za duhovite opservacije i komične situacije, lijen je, neiskren i profiterski izbor.

Balzamirati idealnog muškarca u plemenitoj smrti, da bi dopustila ženi da, nimalo zrelija, nimalo naprednija, ništa ne naučivši, ponovno histerizira, samo sada u vezi s majčinstvom, ostarjelim tijelom i seksom s dvostruko mlađim muškarcem, daje ponovno dosta prostora za smijeh, i to joj, eto, ponovno priznajem, ali upravo bi taj duh trebalo upregnuti u jedan nov, svjež, otvoren, duhovit portret života suvremene žene u pedestoj godini.

Naravno, nakon raznih eskapada, Bridget pronalazi sretan kraj s još jednim savršenim muškarcem i, hajde, recimo da je to okej i da ni u kojem scenariju nisam očekivala da će pronaći sreću u filozofskom mirenju sa samoćom. Ali sretan kraj događa se u crkvi, na Božić. Mala djeca pjevaju u crkvenom zboru, cijela se zajednica okuplja na misi (u Londonu ?!), tu je i taj savršeni muškarac, nekad specijalac u vojsci, a sad učitelj spomenute male djece. I tako, pod Božjim okriljem, oni započinju novu ljubav dok vani počinje padati snijeg.

Ma ajd, Bridget, u pizdu materinu.