Lude Marte
Dugo već, i prije nego što sam osvijestila razlog, patim od alergijske reakcije na sintagmu ‘snažni ženski likovi’, tri riječi koje se povremeno vežu i uz moje ime. Nervira me iz malog, jednostavnog razloga što tako lijepo pokazuje u kakvom je strašnom neskladu naš javni civilizacijski kod s relanošću. Snažni ženski likovi fenomen je koji uporno strši taman u dovoljnoj mjeri da ga svi primijete. Naravno, velik je napredak relativno česta pojava rečenih likova naspram onoj dugoj, ustaljenoj prezentaciji žena kao osoba koje rone glave u muška prsa čim se ma i dva bicikla sudare. Ali me ipak nervira jer se prosječna žena do svoje srednje dobi mora dobro pomučiti da nabroji primjere iz života koji ne bi bili ‘SŽL’.
U zadnje vrijeme, ipak, u popularnoj se kulturi pojavio trend super-snažnih heroina počevši s jedinstvenom Lisbeth Salander u trilogiji Stiega Larssona koja je već doživjela dvije iznimne glumačke interpretacije. Zatim je danska kriminalistička serija Forbrydelsen/Killing katapultirala Saru Lund u naše domove i širom Europe stvorila fan-klub ledenoj, briljantnoj policijskoj inspektorici i njenim legendarnim džemperima.
A na britanskoj je televiziji upravo završila prva sezona američke serije Homeland u kojoj glavnu ulogu, CIA-inu operativku Carrie Mathison, briljantno igra Clare Danes i za tu je ulogu već dobila silne nagrade. Sve tri junakinje doista plijene pažnju i sve četiri glumice zagrizle su u likove s uvjerenjem i strašću na koje je nemoguće ostati imun. Što nije čudo. Jer sve tri junakinje posjeduju nesvakidašnje vještine, zastrašujuću inteligenciju, beskompromisne su u svojim uvjerenjima i u potjeri za istinom i pravdom. Sve su tri u nekoj plemenitoj misiji koja ima viši cilj. Pametnije su, sposobnije i svakako neustrašivije od svojih muških kolega. Na neki svoj način, na neki ekscentričan i iščašen način, sve su tri i seksepilne.
E da, da ne zaboravim. Sve su tri i lude.
Da budem sasvim precizna, za one koji nisu gledali, Sarah Lund nema dijagnozu, ali je individualistica do razine autističnosti. Opsesivna posvećenost potrazi za ubojicom čini je nesposobnom za normalno funkcioniranje u društvu, a njena emotivna hladnoća i nepovjerenje u ljude graniče s patologijom.
Lisbeth Salander pola je života provela nepravedno zatvorena na psihijatrijskom odjelu te ju je iskustvo učinilo potpuno asocijalnom i nesposobnom za, ma i umjereno usklađene međuljudske odnose. Ona je i vizualno, agresivnim stilom, stvorila od sebe nepristupačnu osobu kojoj se ljudi sklanjaju s puta. Carrie Mathison, koja je na ljestvici društvene odgovornosti u današnjim zapadnim vrijednostima postavljena najviše – svojim rukama i moždanim vijugama doslovno raspetljava konce budućnosti naše civilizacije jer pokušava spriječiti teroristički napad bez presedana, Carrie je baš dobro luda. Ona je bipolarna ili, kako se to donedavno zvalo, manično-depresivna pa, kad ju stres katapultira u maničnu epizodu, Carrie postaje tako luda da se čovjek poželi sakriti iza sofe.
Otkud to zaleđe ludila u likovima koji su u zadnje vrijeme doista, što se lijepo engleski kaže, ‘zarobili našu maštu’? Gdje su, pardon, svi ti snažni muški likovi, nakon Dr. Jekylla i Mr. Hydea, koji su briljantni, ali imaju fatalnu grešku. Jer i u ovim serijama postoje muškarci. Nisu baš glavni likovi, ali su prvi ađutanti. Muškarci su redom takvi da bismo se sve za njih udale. Oni su sve, pa još i malo više. I šarmantni, i pametni, i uspravni, i skrupulozni, i vjerni svojim uvjerenjima,
i zgodni, i muževni, i pribrani, i seksepilni, i hrabri, i mentalno sasvim stabilni. U Carrienu životu postoje dva privlačna muška lika, jedan je više očinska figura, a drugi ljubavni interes. Taj drugi je terorist. Dakle, čak je i terorist zdrav! To što je terorist, nije lud, nego naprosto ima takva jaka uvjerenja. A naša je Carrie zericu pametnija od svih njih, ali luda kao kupus.
Znam da su sve one muškarcima na neki način seksepilne, premda ova koja baš guta tablete svaki dan znatno manje nego druge dvije. Seksi je Lisbeth, tako mala, sva nabrijana, ratoborna, puna tetovaža i sklona seksu sa ženama. Seksi je i Sarah Lund u svom aseksualnom džemperu i totalno cijepljena od flerta. Ali mi, gledateljice, koliko god strastveno navijale za njih, ne bismo poželjele biti na njihovu mjestu.
Eto. Pa je li to prerano oduševljenje sa ‘snažnim ženskim likovima’? Konačno je, kao, došlo vrijeme da ne moraju biti ulickane i klasično seksepilne i da su protagonistice, a ne partnerice i da ne čekaju konstanto da ih se odabere. Ali, kad im je već dano da budu takve, moraju li ipak imati tu neku temeljnu, tektonsku, nepopravljivu grešku u sistemu. Snažne, ali slomljene. Jake, ali bolesne. Ukratko, takve da uza sve divljenje njihovim zapanjujućim sposobnostima, ipak, ne bi mogle biti uzori.