Makedonci

Stigne poruka u kojoj piše – vaš madrac je spreman za isporuku. Ako vam odgovara, dostavit ćemo ga tog i tog dana, u toliko i toliko sati, vaši dostavljači zovu se tako i tako. Pročitam imena i mislim, ovi su ili naši ili Bugari.

U dogovoreno vrijeme stiže famozni madrac. Pitam dvije tamnokose mrge, na engleskom, odakle ste vi. Šef operacije veli: ‘On je Bugarin, a ja sam iz Makedonije’. Ja kažem na hrvatskom: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tu nastane opće veselje. Odmah se počnemo sporazumijevati na hrvatsko-srpsko-bugarsko-makedonskom. Bude tu nekoliko radnji, premjestiti stari madrac, novi otpakirati, namjestiti na krevet itd. Tijekom kojih lijepo ćaskamo. Dopremili su madrac iz Engleske u moj novi stan u Glasgowu. Obojica žive u Sloughu, u predgrađu Londona, ali kažu da često isporučuju u Glasgow. I što je lijepo ovdje, zeleno, mirno, lijepe ulice, lijepe zgrade, itd. I tako malo ćaskamo o cijenama nekretnina, o tome kako London propada, o gužvi, o buci, o tome kako se djeci koja danas odrastaju u Londonu predviđa kraći životni vijek zbog nivoa zagađenosti i tako dalje. Ja potpisujem čitav niz papira kao da su mi isporučili bubreg, a ne madrac i dok, onako ovlaš, čitam sve na što moram staviti potpis, veli Makedonac: ‘A i ljepše je ovdje. Sve je čisto. Nema crnci, nema Pakistanci, nema Arapi.’ E jebešga. Tako nam je dobro krenulo.

Kažem, ima ovdje i crnaca i Pakistanaca i Arapa. Ja znam mnoge. Šta im fali?’ Zemljak ima neki mali biznis u predgrađu Londona, kaže, triput su mi crnci provalili i pokrali me. Pitam ga, a u Makedoniji se ne krade? Zbunila sam ga. Ne razumije o čemu pričam. Onda kaže, a imam i žensku djecu, i na to treba misliti. Pomislim, ali ne kažem, a u Makedoniji se ne siluje? Žive li ženska djeca u Makedoniji u raju sigurnosti i blagostanja, okružena samo pažljivim Makedoncima punim poštovanja? Poželim mu reći, Zemo, da te nisu prvo pokrali tvoji, ne bi ti sad živio u Sloughu, razvozio madrace po Britaniji i vrebao noću crnce s pajserom. Ali ne kažem mu ništa.

Jer sam do grla u nebranom grožđu. Jer baratam s ekonomsko-sociološkim analizama koje objašnjavaju zašto se određene skupine ljudi povijesno i strukturalno pronađu u situaciji u kojoj su se našli rečeni crnci. Jer baratam objašnjenjima medijsko-povijesnih stereotipa koje perpetuiraju dubinski rasistička društva, a zbog kojih bi Makedonac, kojem su crnci triput nanijeli štetu, mislio da sam skrenula.

Kažem neke blijede, neuvjerljive i ne osobito konfliktne stvari. Iako svi osjećamo da se temperatura u prostoriji promijenila. Onda poslije razmišljam o tome što je to što me spriječilo da se ustobočim protiv stavova koji su, barem na službenom teritoriju mojeg doma, nedopustivi. U njegovom lakonskom rasizmu bilo je nečeg gotovo ganutljivog. On se nije ni pjenio, ni dizao glas, nije bilo gnjeva ni bijesa u njegovim riječima, bilo je dapače nečeg obično izjavnog, u toj jednostavnoj izjavnosti bilo je i implicitnog ponosa, skoro bi se moglo reći dostojanstva uslijed njegove ‘bjeline’. Jer ga ‘bjelina’, misli on, pozicionira malo više na društvenoj ljestvici od ovih drugih, nabrojenih. U životu prosječnog imigranta, fizičkog radnika s osrednjim engleskim, poniženja su na svakom koraku. Ne biti na dnu ljestvice nešto znači. I da povedem s njim taj razgovor morala bih na kraju krajeva reći, hej, čovječe, ni ona najbolja Europa nije više popularna, a ti si sa krive strane Europe. Ovo je zemlja Brexita, ružnih, iskeženih ksenofobičnih zuba. Tvoja makedonska djeca u većoj su opasnosti od zajapurenih bijelih lica ultra desnice nego od siromašnih crnaca. Prava tvoje ženske djece danas najglasnije brani gradonačelnik grada u predgrađu kojega živiš, jedan Sadiq Khan, sin Pakistanaca, koji se deklarira, bez zadrške, kao feminist i javno proziva američkog predsjednika i njegovu sumanutu politiku kljaštrenja ženskih reproduktivnih prava. Jedan Sadiq Khan koji redovito posjećuje džamiju u rodnoj londonskoj općini, odgaja kćeri u muslimanskoj vjeri i živi uz policijsku pratnju zbog brojnih prijetnji smrću koje mu redovito stižu.

Nije fer da, ne pitavši, pretpostavljam čovjekove stavove o Trumpu, o abortusu, o azilantima i imigrantima, možda bi me iznenadio. Ali stalno se ponavlja ista tendencija – svaki val imigranta priželjkuje da se vrata zatvore netom nakon što su ušli. Svaki val imigranata neobično je sklon zaboraviti vlastito iskustvo kad je vrijeme da se pokaže solidarnost ili tek empatija prema novim došljacima. A vrijeme je zrelo za parafrazu starog slogana – imigranti svih zemalja, ujedinite se.